REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-346/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 12, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr.p.s. 20.049,59 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Ivana Dundovića, odvjetnika u Požegi i opunomoćenika tuženika ZS, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnima odredbe članka 1. stavka 2., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207688863, Kreditna partija: 7103358528 od 18. listopada 2006., zaključenog između tužitelja ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 12.900,82 EUR (dvanaesttisućadevetstoeuraosamdesetdvaeura) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.279,80 EUR

(tisućudvjestosedamdesetdeveteuraosamdesetcenti) sa zateznom kamatom počev od 31. prosinca 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od

4.075,19 EUR (četiritisućesedamdesetpeteuradevetnaestcenti) eur s zateznom kamatom počev od 26. veljače 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.868,97 EUR (pettisućaosamstošezdesetosameuradevedesetsedameura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko - pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i to 12. lipnja 2019., navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 18. listopada 2006., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu za kupnju kuće broje: 3207688863, Šifra namjene 758, Partija broj 7103358528, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 23. kolovoza 2012., kojim je izmijenjen - produžen rok otplate kredita na 20 godina i Dodatku Ugovoru sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju od 10. veljače 2016.

2. Na temelju Dodatka Ugovora o kreditu koji je temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju on - tužitelj zaključio s tuženikom i tuženik mu je izvršio konverziju kredita te priznao preplatu u iznosu od 66.406,56 HRK, nije u cijelosti obeštećen jer mu je priznata preplata manja od one koja mu stvarno pripada. Obrazložio je da je člankom 1. stavak 2. predmetnog Ugovora on kao korisnik kredita obvezan vratiti iznos kredita s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu tj. u predmetnom Ugovoru je bila ugovorena redovna kamata kao promjenjiva i vezana za određenu jednostranu odluku banke i valutnu klauzulu, a bez posebnog zaključenja Aneksa Ugovora samo uz obavijest njemu kao korisniku kredita da je kao korisnik kredita u obvezi otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je istakao da ga tuženik kao kreditor nije upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamate, a time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Ocijenio je da odredba članka 12. točka 8. i 9. navedenog Ugovora nije u skladu s postupanjem tuženika jer tuženik njega kao korisnika kredita nije upoznao s mogućim promjenama anuiteta niti rizicima koje nosi ugovaranje kredita u CHF. Radilo se o tipskom ugovoru o kojem njemu kao korisniku kredita nije dana mogućnost pregovaranja niti ugovaranja uvjeta drugačijih od onih ponuđenih od strane tuženika jer je njemu kao potrošaču od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovano da zaključi kredit u valuti CHF, kao povoljniji za njega. Tužitelj u tužbi ističe kako ga tuženik nije upoznao s općim rizikom vezanim za valutnu klauzulu, nije ga upoznao o riziku vezanog za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, nije ga upoznao da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u Euro zonu potpuno izvjestan kao što ga nije upoznao i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog ovih razloga on – tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti povećavaju na mjesečnoj razini te koliko god je plaćao najveći dio anuiteta je odlazio na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Zaključio je da sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu primjenom Zakona o potrošačkom kreditiranju nije obeštećen za preplaćene kamate i anuitete koji su povećavani s obzirom na rast tečaja CHF i promjenjivu kamatnu stopu, a posebice ne i u odnosu na preplatu utvrđenu člankom 2. Aneksa.

3. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sa pripadajućim Aneksima Ugovora u člancima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i iznos preplate koji nije pravilno utvrđen i obračunat, a slijedom toga tužitelj predlaže sudu da osim utvrđenja ništetnim odredaba članka 1. stavak 2., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. listopada 2006. tj. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sud naloži tuženiku isplatu 119.058,21 HRK sve sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, prema visini kamatnih stopa u određenim vremenskim razdobljima, a koje novčane iznose će tužitelj precizirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, kao i da tužitelju tuženik naknadi troškove parničnog postupka.

3.1. Tužitelj je ocijenio da je u konkretnom slučaju kamatna stopa bila određena u trenutku sklapanja Ugovora i onda je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane nije jasan, nije određen, niti je odrediv pa se ima smatrati da je ta odredba ništetna i da je Ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema Odluci banke. Također, tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Osim toga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tečaj CHF nalazio se blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja odnosno znanje i stručnost bilo i moralo biti poznato.

4. Tužitelj je pravno ocijenio kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope pa se radi o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači ništetnost cijelog Ugovora. Zbog djelomične ništetnosti, a koja je ništetnost utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a što znači da je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora kao trgovac nije pojedinačno pregovarao s potrošačem kao korisnikom kreditnih usluga te nije utvrdio egzaktne parametre za promjenjivu kamatnu stopu.

5. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz identificirane presude donesene u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja i to u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) pa zbog djelomične ništetnosti koja je utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tj. tuženik ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. Iz istog kreditnog odnosa i u istoj tužbi tužitelj je isticao da je nakon sklapanja rečenog Ugovora o kreditu od 18. listopada 2006., a zbog njemu nejasnih tržišnih prilika, a koje mu nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze s njegove strane prema tuženiku kao kreditoru u pravcu otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. Ponovio je kako u samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu vidljivi kriteriji na temelju kojih je on kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzulu vezane uz CHF.

5.1. Uslijed zakonskih promjena, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) prihvatio je tuženikovu ponudu konverzije kredita te je dana 10. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu radi promjene valute kredita na način da je kredit denominiran u EUR, a prethodnim Dodatkom koji je s tuženikom zaključio 23. kolovoza 2012. prolongiran je rok otplate kredita sa 10 godina na 20 godina tj. na 240 mjeseci.

Dodatkom osnovnom ugovoru od 10. veljače 2016. ugovorena je i nova kamatna stopa na preostalu konvertiranu glavnicu koja je iznosila 4,50 % i da je promjenjiva te su u članku 8. Dodatka definirani parametri promjenjivosti kamatne stope za ubuduće tako da je redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 % te se ne mijenja do konačne otplate kredita. Kao varijabilni dio kamatne stope ugovara se 6M NRS1 za eur te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama a na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 %. Sukladno svemu navedenom visina redovne kamatne stope na dan

30. rujna 2015. iznosi 5,84 %.

5.2. Prema izračunu konverzije neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 89.552,09 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 625.142,72 HRK, a prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s Otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30. rujna 2015. i njihova razlika predstavlja preplatu u iznosu od 66.406,56 HRK na dan 30. rujna 2015. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka Ugovoru iznosi 58.941,50 EUR.

6. Tužitelj je obrazložio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika tako da je istakao kako je navedenim Dodatkom ugovoru od 10. veljače 2016. uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog u odnosu na konvertiranu glavnicu, ali nije riješeno pitanje pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do dana sklapanja ugovora tj. Dodatka, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, odnosno nezakonitog uvećavanja kamatne stope. Obrazložio je da je kamatna stopa koja je primjenjivana i za simulirani otplatni plan u valuti EUR, za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 18. listopada 2006. do dana obračuna konverzije 10. veljače 2016. nezakonito uvećavana jer uvećanje kamatne stope za to retroaktivno razdoblje nije valjano ugovorena niti je moglo biti primjenjivana prilikom obračuna konverzije.

7. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH koji je donio 13. lipnja 2014. presudu i rješenje posl. br. 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31 . prosinca 2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

8. Tužitelj ističe da je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 riješeno prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za koja pravna utvrđenja je vezan ovaj sud temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) i ističući kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu njemu priznata preplata po konverziji u iznosu od 33.919,02 kune, ali da taj iznos preplate je isključivo pretplata nove konvertirane obveze u EUR, a ne kao preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju kuće broj: 3207688863, šifra namjene 758, partija broj 7103358528, od 18. listopada 2006. i navedeni iznos je nastao zbog preplate konvertirane obveze u EUR tj. nastao je zbog tečaje razlike zbog ranije obveze u CHF i konvertirane obveze u EUR, a da nigdje nije utvrđena niti prikazana preplata temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a radi čega si je pridržao pravo urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema Nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke u pogledu razlike anuiteta zbog promjene valute, zbog jednostrane promjene kamatne stope i iznosa preplate koji nije pravilno utvrđen od strane tuženika jer sklopljenim Dodatkom tj. konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Iz Dodatka ne proizlazi da se on sklapanjem istog odriče svog potraživanja te se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a to znači da je tuženik postupao protivno po pozitivnim propisima i onda on – tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi tečajne razlike upravo ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja se odnosi na svaki kredit koji je sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

9. Kako je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a uz koju je vezana glavnica CHF kao ugovorenu valutu koristio u razdoblju otplate kredita do zaključno 10. veljače 2016. i nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime anuiteta iz Ugovora o kreditu broj 3207688863 od 18. listopada 2006., kreditna partija broj: 7103358528 od 18. listopada 2006. tada tužitelj ocjenjuje da je tuženiku preplatio po osnovi promjenjive kamatne stope, po osnovi razlike anuiteta zbog promjene valute i po osnovi preplate ukupno najmanje 119.058,21 HRK i ponovno isticao kako si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev prema utvrđenju vještaka.

10. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

11. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač, a da je na tužitelju dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužitelja, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.

12. Kao bitno tuženik je istakao da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i onda je sklapanjem Dodatka/Aneksa Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac utkao i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužitelju nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da ga iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužitelj i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnov. Tuženik je ustvrdio da nisu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da je s njegove strane pravilno utvrđen iznos preplate od 66.406,56 HRK.

13. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

14. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

15. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

16. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredaba članka 1. stavak 2., članka 2. i članka 7. ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207688863, kreditna partija broj: 7103358528 od 18. listopada 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane Odluke kreditora, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te restitucijski zahtjev po osnovi razlike anuiteta zbog promjene valute, zbog jednostrane promjene kamatne stope i iznosa preplate koji, po ocjeni tužitelja nije pravilno utvrđen, a zbog čega tužitelj od tuženika zahtjeva 119.058,21 HRK tužbenim zahtjevom, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose koje tužitelj nije specificirao, ali si je pridržao pravo urediti tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

17. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje Ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka Ugovoru, te se ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, a utvrđeno je da je tužitelju priznata pretplata po konverziji u iznosu od 66.406,56 HRK te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom.

18. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijeko m otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016., kao i što je sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati razliku u glavnici kredita između konvertirane glavnice u kunama na dan 30. rujna 2015. i obračunate glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015., obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, ako takva razlika postoji.

19. Kako je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 18. listopada 2006. koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile, a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a restitucijski zahtjev tužitelja je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003 – dalje ZZP/03).

20. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 87 stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

22. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

23. Navedene odredbe ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

24. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

25. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

26. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač, koji je kredit konvertirao, na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

27. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Tužitelj je postavio u tužbi i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

28. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 10. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 18. listopada 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 18. listopada 2006. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

29. Saslušan na glavnoj raspravi održanoj 22. veljače 2024. tužitelj je istakao da je 2006. godine imao namjeru kupiti kuću za stanovanje u [adresa], i kako nije imao dovoljno novčanih sredstava obratio se u poslovnicu Zagrebačke banke d.d. u [adresa] te je tamo iznio svoj prijedlog radi kojeg je posjetio poslovnicu. Istakao je kako mu je službena osoba banke priopćila da je tada kad je zatražio najpovoljniji kredit onaj kojeg banka odobrava u švicarskim francima. Istakao je kako mu je službena osoba tada priopćila da je to najpovoljniji kredit zato što je i najmanja kamata na tu vrstu stambenih kredita i da iznosi nešto više od 4% godišnje. Ocijenio je da je visina takve kamate za njega bila povoljna i zaključio kako će moći otplaćivati mjesečnu ratu kredita prema iznosu koji mu je za kupnju kuće banka odobrila. Naglasio je da je nakon nekog vremena došlo do povećanja kamatne stope i tečaja CHF, tako da je bio neugodno iznenađen, a sam je mogao utvrditi da ga nije toliko brinula povećana kamata već ga je brinula u otplati kredita glavnica koja je navodno bila enormno povećana. Naglasio je kako je prema Otplatnom planu zaključio da će svaki mjesec plaćati od početka pa do kraja otplate kredita onaj iznos koji je utvrđen u otplatnom planu. Kako je povećanje rate kredita bilo značajno, tada je odlučio u cijelosti prijevremeno otplatiti kredit, a što je i učinio. Tužitelj se u iskazu očitovao i na dio razgovora sa službenom osobom banke, a vezano za zaključenje Ugovora o kreditu u valuti EUR te je u tom kontekstu istakao kako mu je službena osoba banke priopćila da ako zaključi Ugovor o kreditu u valuti EUR da će tada kamata biti za 2,5% veća od kamate u valuti CHF. Naglasio je kako u kupljenoj kući u [adresa], nikada nije imao poslovni prostor i nikome ju nije iznajmljivao, a u vrijeme realizacije kredita imao je u vlasništvu trgovačko društvo koje se bavilo proizvodnjom i prodajom pekarskih proizvoda. Iako je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 18. listopada 2006., u svemu je povjerovao službenoj osobi banke i bio uvjeren da će otplaćivati mjesečnu ratu kredita koja je utvrđena u Otplatnom planu. Naglasio je kako nije mogao znati da će se tečaj CHF mijenjati tako da će znatno porasti, a nitko mu o tome ništa pripomenuo u banci. Također je naglasio kako ne razumije pojam valutne klauzule i da mu je bilo nebitno da li će u Ugovoru pisati da mu je kredit odobren u švicarskom franku, euru ili dolaru, a to stoga što je znao koji novčani iznos mu je potreban u kunama da bi prodavatelju kuće isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu. Banka mu je stvarno odobrila kredit u iznosu od 203.400,00 CHF u protuvrijednosti kuna i taj novčani iznos je isplatio prodavatelju kuće. Zaključno je istakao da nikako nije mogao biti svjestan eventualnog rizika da će kamatna stopa nakon nekog vremena biti veća ili manja, a niti svjestan da će tečaj CHF za kune znatno porasti. Nije se mogao sjetiti da li je dobivao obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa.

30. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 18. listopada 2006. broj 3207688863, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] 20. listopada 2006. pod brojem OU-512/06, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/03.

31. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

32. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Tužbu je tužitelj vezano za restitucijski zahtjev po osnovi promjene redovne kamatne stope i valutne klauzule podnio 12. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a niti u odnosu na valutnu klauzulu, tj. radi isplate tečajnih razlika. Rok za podnošenje tužbe po osnovi isplate tečajnih razlika se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.

33. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 10. veljače 2016. nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

34. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 9. veljače 2026. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207688863 šifra namjene 758, partija broj: 7103358528 od 18. listopada 2006. zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 10. veljače 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u Ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 203.400,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.);

- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,50% godišnje i da je rok otplate kredita 10 godina;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 1. Dodatak osnovnom ugovoru 23. kolovoza 2012. i da je rok otplate kredita prolongiran sa 10 godina na 20 godina;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 625.142,72 HRK na dan 30. rujna 2015., a da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatim u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR, u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. godine i razlika iznosi 66.406,56 HRK;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

35. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, stalnom sudskom vještaku iz Vidovaca, Sv. Ane 8, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 246- 279 spisa), što uključuje i priloge (Prilog-1) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim ugovoru o namjenskom kreditu od 18. listopada 2006., na Dodatku ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile 10. veljače 2016., na početnom otplatnom planu, na temelju prometa po kreditu – specifikacija uplate i dokumenta "Izračun konverzije 30. rujna 2015.", a jer mu je zadatak temeljem rješenja suda posl. br. P- 332/2015-14 od 29. rujna 2025. godine bio da utvrdi koji je novčani iznos tužitelj eventualno preplatio na temelju Ugovora o namjenskom kreditu br: 3207688863, kreditna partija br: 7103358528, koji su sklopili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita ČS **.**.2006., s osnova promjena kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune u otplati anuiteta za razdoblje otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, a sve kako bi se mogao utvrditi stvarni iznos eventualne preplate tužitelja, prikazano po svakom pojedinom anuitetu, a i utvrditi brojno samo eventualno manje plaćene iznose anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule, kada je tečaj za CHF za HRK bio manji u otplati kredita u odnosu na tečaj za CHF za HRK na dane isplate kredita, a nakon toga od utvrđenih iznosa eventualnih preplata odbiti iznos preplate koji je tužitelju priznat u konverziji, sve to kako bi se mogao utvrditi stvarni iznos preplate tužitelja, prikazano po svakom pojedinom plaćenom anuitetu. Dopunskim rješenjem suda posl. br 332/2019-18 od 13. studenog 2025. osim predloženih izračuna vještaku je dodatno zadano da izračuna i odgovori: "Obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose i to po obje navedene osnove iz rješenja od 29. rujna 2025., za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., obračun iznosa koji se dobije kada se od ukupno obračunate zatezne kamate iskazane po prethodnom obračunu oduzme iznos preplate ugovorene Dodatkom, tj. Aneksom, kao i da utvrdi postoji li razlika između preostale glavnice kredite koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015., uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te ako postoji koliko iznosi navedena razlike glavnice.

Vještak Boris Belunjak je u pisanom Nalazu i mišljenju istakao da je utvrdio kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 18. listopada 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće, br. ugovora: 3207688863, šifra namjene 758, partija br.:7103358528, u iznosu od 203.400,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF za kune na dan plasmana, tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50% godišnje uz početni ugovoreni mjesečni anuitet od 2.099,17 CHF, a prema navedenim početno navedenim uvjetima, s tim da su se naknadno redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika i Zakonom određene, te dodatno u kunama uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja kredita. Stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 2.099,17 CHF primijenjen je za prvih 11 anuiteta, a nakon toga su redovne kamatne stope promijenjene. Kredit je plasiran, tj. isplaćen 30. listopada 2006. i otplaćivan je vezan za valutu CHF u kunama, počev od anuiteta za studeni koji je dospijevao 1. prosinca 2006. do zaključno s anuitetom za kolovoz 2015. koji je plaćen u rujnu 2015. Na dan 30. rujna 2015. obračunata je i provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a što je vještak utvrdio iz dokumenta tuženika "Prometi po kreditu/specifikacija uplate". Na dan 30. rujna 2015. tužitelj nije imao dospjele neplaćene obveze iz valute CHF u valutu EUR. Vještak je utvrdio da je na temelju Dodatka ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2012. produžena ročnost otplate kredita na 20 godina, a s obzirom da je utjecaj tečajnih razlika između tečaja na dane otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita (novčani iznos u kunama koji je stvarno isplatio tuženik tužitelju) u obračunu razlike plaćenog zbog valutnog utjecaja u otplati kredita za CHF za kune promijenjeni su srednji tečaji HNB za CHF za kune na dane plaćanja anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 30. listopada 2006., a kako je to u nastavku vještačenja vještak i prikazao. Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablice broj 1. u kojoj je utvrdio pregled primijenjenih redovnih kamatnih stopa i anuiteta tijekom otplate kredita u CHF, tablica broj 2. pregled razlike plaćenih anuiteta do konverzije kredita prema stvarno plaćenim anuitetima u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja u odnosu na početno ugovoreni anuitet u CHF preračunat u kune prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dan isplate kredita, uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50%., tablica broj 3. pregled razlika po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupnih razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita do konverzije kredita uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta preračunatih iz CHF u kune zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa, tablica broj 4. u kojoj je utvrdio sumarni pregled razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog promjena redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za ukupno razdoblje otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR po svakom pojedinačnom anuitetu i zbrojno izračunato u kunama, tablica broj 5. sumarni pregled razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog promjena redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita od plasmana do konverzije kredita u kunama i euru, tablica broj 6. rekonstrukcija obračuna i isplate kredita u CHF i kunama i preračunata glavnica kredita u EUR na dan ispate kredita 30. listopada 2006., tablica broj 7. izračun razlike glavnice kredita na dan konverzije 30. rujna 2015., između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kredita prema početnom otplatnom planu uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% i preračunatoj iz CHF u kune prema tečaju na dan isplate kredita, tablica broj 8. iznos više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog u kunama zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita i početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% umanjene za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR (izračunati iznosi prema točki III.2. u kunama i euru), tablica broj 9. izračun samo više plaćenih anuiteta izračunat zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. valutne klauzule, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu do konverzije, kada je bio veći, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, umanjene za iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR (izračunati iznosi prema točkama III.3. u kunama i EUR) i tablica broj 10. u kojoj je vještak utvrdio iskorištenje preplate po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, u otplati kredita u EUR, nakon provedene konverzije.

Vještak je izračunao i zakonsku zateznu kamatu na samo više plaćene razlike anuiteta po osnovi povećanja redovne kamatne stope i samo više plaćenih valutnih razlika po osnovi ugovorenog tečaja za CHF za kune u otplati kredita kada je tečaj bio veći u odnosu na ugovoreni tečaj za CHF za kune dan isplate kredita.

35.1. Obrazlažući razliku neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. vještak je istakao da je iznos nedospjele neplaćene glavnice kredita u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosio 89.552,09 CHF, preračunat je srednjim tečajem HNB po obračunu 1 CHF=6,980772 kuna, a što je matematički iznosilo 625.142,72 kuna. Konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je utvrdio novu glavnicu kredita temeljem simuliranog plana otplate kredita u EUR i sve o glavnici kredita na dan 30. rujna 2015. u svojim poslovnim knjigama na iznos od 58.941,50 eura, a što je srednjim tečajem HNB za 1 eur=7,6320780 kuna iznosilo 449 846,13 kuna. Obračunom glavnice kredita utvrđena je razlika u glavnici kredita od tuženika u obračunu konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 175.296,59 kuna, koju je tuženik očekivano proveo u svojim poslovnim knjigama, a što je, naglasio je vještak, vidljivo obračunom tuženika na dokumentu "Informativni sažetak konverzije na dan 30. rujna 2015" (str. 86. sudskog spisa). Mišljenje je vještaka da je tuženik sreo nedospjelu glavnicu preračunatog stvarnog salda glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. prije konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR prema početnom otplatnom planu i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,50% tada bi iznos bio 87.514,66 CHF (redni broj 106. kolone 8. priloga 1) prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan isplate kredita 30. listopada 2006. i onda bi obračunom za 1 CHF = 4,634953 kuna glavnica kredita iznosila 405.626,34 kune. Razliku između stvarno konvertirane glavnice kredita u provedenoj konverziji od 449.846,13 kuna i tako izračunate glavnice prema početnom otplatnom planu od 405.626,34 kune vještak utvrđuje iznosom od 44.219,79 kuna, a što tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi 5.868,97 EUR-a.

Vještak je utvrdio umanjenje izračunatih razlika samo više plaćenih za iznos preplate po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR tako je da je iznos ukupno samo više plaćenih anuiteta izračunat zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope, kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. "valutne klauzule" odrekao zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita izračunao iznosom od ukupno više plaćenih anuiteta od 163.607,82 kuna, a koji je umanjen za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovorenoj dokumentaciji o konverziji kredita, u iznosu od 66.406,56 kuna te utvrdio da tako umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 97.201,26 kuna, a što preračunato tečajem konverzije iznosi da je više plaćeno 12.900,82 eura. Ovaj novčani iznos vještak je prikazao u tablici broj 9., kolona broj 8. u kunama (97.201,26 kuna) te i u koloni broj 9. u euru (12.900,82 eura).

Što se tiče iskorištenja preplate po konverziji iz valute CHF u valutu EUR u otplati kredita u EUR nakon provedene konverzije, vještak je istakao da je tužitelj u otplati kredita u EUR koristio preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, u visini 50% iznosa anuiteta u otplati kredita. Iznos knjižene iskorištene preplate po konverziji kredita utvrdio je iznosom od 44.337,61 kuna (tablica broj 10. – str. 25. Nalaza) i u odnosu na utvrđenu preplatu prema obračunu konverzije od 66.406,56 kuna na dan 30. rujna 2015. zaključio da je manje iskorištena preplata u iznosu od 22.068,95 kuna očekivano stanje jer je manje iskorištena preplata u iznosu od 22.068,95 kuna nastala u prelaznom razdoblju otplate kredita od 1. listopada 2015. do ugovaranja konverzije na dan 10. veljače 2016., kao i zbog konačne prijevremene otplate kredita 28. lipnja 2018. kada je zbog konačne prijevremene otplate kredita dio preplate očekivano isplaćen tužitelju.

35.2. Prema pozivu suda, a na prijedlog tužitelja, vještak je izračunao i zakonske zatezne kamate na samo više plaćene razlike anuiteta po osnovi povećanja redovne kamatne stope i samo više plaćenih valutnih razlika po osnovi ugovorenog tečaja za CHF za kune u otplati kredita kada je tečaj bio veći u odnosu na ugovoreni tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunu je istakao kako se obračun temelji samo na zbrojno više plaćenim razlikama anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope i zbog povećanja tečaja za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita. Naglasio je kako su zatezne kamate izračunate na pojedinačne mjesečne iznose od samo više plaćenog iznosa od 163.007,82 kune (tablica 4. kolona 11) Nalaza vještačenja, a to po svakom pojedinačnom iznosu razlike samo više plaćenog i to od sljedećeg dana u odnosu na datum plaćanja pa sve do 30. rujna 2015. Izračun se nalazi u prilogu broj 2., a iznos tako obračunate zakonske zatezne kamate na svaku pojedinačno samo više plaćenu razliku prema opisanom iznosi 76.049,19 kuna ili 10.093,47 eura. Vještak je naglasio kako je izračun zakonske zatezne kamate obračunat prema propisanim zateznim kamatama sukladno Zakonu Republike Hrvatske i nakon što je vještak utvrdio da obračunata zakonska zatezna kamata na svaku pojedinačnu mjesečnu samo više plaćenu razliku iznosi ukupno 76.049,19 kuna, a preplata po konverziji iznosi 66.406,56 kuna, razlika nakon umanjenja zbog priznate preplate iznosi 9.642,63 kune ili 1.279,80 eura. Vještak je obračun za zakonske zatezne kamate učinio na dan 30. rujna 2015. kada je i utvrđena preplata u konverziji i to preplata iz valute CHF u valutu EUR. Zaključno je vještak naglasio da je uračunavanje preplate prikazano sukladno čl. 172. ZOO-a, uzevši u obzir najprije obračunatu zakonsku zateznu kamatu, a sam izračun nije prikazao u tabličnom prikazu s obzirom da je izračunata zakonska zatezna kamata veća u odnosu na utvrđenu preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR.

36. Tužitelj se putem opunomoćenika očitovao na pisani Nalaz i mišljenje vještaka u podnesku od 30. prosinca 2025. tako da je istakao da Nalaz i mišljenje vještaka prihvaća u cijelosti i s obzirom da je iz Nalaza i mišljenja razvidno kako je otplata kredita bila ugovorena u anuitetima, a zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu kredit je konvertiran u valutu EUR tada on – tužitelj prihvaća izračunati utjecaj konverzije kao i utvrđenje vještaka u kojem iznosu je tuženik njemu priznao preplatu tj. prihvaća da je preplata utvrđena u iznosu od 66.406,56 HRK. Kako je u Tablici 9 stupac 8 vještak izračunao i iskazao iznose više plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope i primjene tzv. "valutne klauzule" umanjene za iznos priznate glavnice po konverziji kredita, što ukupno iznosi 12.900,82 EUR, ovaj iznos je tužitelj od tuženika potraživao sukladno Nalazu vještaka tako da je na isti zahtjevao i zateznu kamatu od 1. listopada 2015. pa do isplate. Tužitelj je zahtjevao i razliku u glavnici kredita između konvertirane glavnice u kunama na dan 30. rujna 2015. i obračunate glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015., a koja srednjim tečajem HNB za CHF na dan isplate kredita iznosi 5.868,97 EUR pa je zahtjevao od tuženika po osnovi razlike u glavnici kredita iznos od 5.868,97 EUR sa zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. pa do isplate. Tužitelj je zaključio da je izvršenim obračunom zakonskih zateznih kamata na samo više plaćene razlike anuiteta po osnovi povećanja redovne kamatne stope i samo više plaćenih valutnih razlika vještak utvrdio da je on kao korisnik kredita tuženiku na ime razlika u anuitetima u otplati kredita zbog povećanja redovne kamate i povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, uz umanjenje za priznatu preplatu po konverziji isplatio u apsolutnom iznosu 1.279,80 EUR i taj iznos tužitelj potražuje uvećan za procesnu kamatu od dana uređenja tužbenog zahtjeva tj. od 30. prosinca 2025. pa do isplate.

37. Svoj uređeni tužbeni zahtjev iz podneska od 30. prosinca 2025. tužitelj je obrazložio tako da je prihvaćajući utvrđenje vještaka u cijelosti i zaključio da sklapanjem Dodatka Ugovora o konverziji samo po sebi ne znači gubitak njegovog prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita od njega naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi jer izvršenom konverzijom on kao korisnik kredita nije u potpunosti obeštećen, a to pravo ima jer su nastupile posljedice nepovoljne za njega koje su rezultat ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tužitelj je također istakao kako niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka od 10. veljače 2016. on nije izjavio da se odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi pa smatra da nakon što je uskladio tužbu i tužbeni zahtjev s Nalazom i mišljenjem vještaka, taj njegov zahtjev sud treba prihvatiti u cijelosti te mu i dosuditi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

38. Tuženik je u podnesku od 30. siječnja 2026. putem svog opunomoćenika istakao da se protivi preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio u podnesku od 30. prosinca 2025., ostao je kod svih svojih ranije iznesenih pravnih stavova te i zaključio da nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu (u predmetima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15), pravomoćno su donesene drugostupanjske odluke koje prihvaćajući stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cijelosti drugostupanjski sud u Zagrebu u presudama poslovni broj Gž- 729/2025-2 od 1. travnja 2025., poslovni broj Gž-253/2023 od 25. ožujka 2025., poslovni broj Gž-4717/2024-2 od 18. ožujka 2025. i poslovni broj Gž-2819/2023-2 od 18. siječnja 2025. odbija tužbene zahtjeve tužitelja uz obrazloženje da je sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu prema odredbi članka 160. stavak 1. ZOO-a, tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane te odredbe ne obvezuju a s druge strane isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, s time da je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom i onda da mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom. U odnosu na razliku konvertirane glavnice tuženik je istakao prigovor zastare jer da je konverzija izvršena 30. rujna 2015., a Dodatak je sklopljen 10. veljače 2016., a tužitelj je zahtjev za isplatom razlike glavnice postavio tek 30. prosinca 2025., znači nakon proteka petogodišnjeg roka. Tuženik se protivio preinaci tužbe uz napomenu da ako sud preinaku dopusti tada ističe prigovor zastare potraživanja na sve preinačene iznose. U odnosu na tijek zateznih kamata tuženik je istakao da nije jasan početak tijeka zatražene zatezne kamate, a čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim, kako to prikazuje tužitelj, a što tuženik osporava, tuženika se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem kod plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju, plaćanje zateznih kamata ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zatezne kamate teku tek od dana kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije negoli je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Zaključno tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i da tužitelj tuženiku naknadi sve troškove parničnog postupka.

39. Prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, a nakon izvršenih uvida u navedeni Ugovoru o namjenskom kreditu za kupnju kuće broje: 3207688863, Šifra namjene 758, Partija broj 7103358528 od 18. listopada 2006. te i prihvaćajući iskaz tužitelja kao istinit i uvjerljiv, savjesnom analizom ovako izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je preinačen u podnesku do 30. prosinca 2025. osnovan u dijelu za iznos od 12.908,82 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate i za iznos od 1.279,80 EUR sa procesnom kamatom na ovaj iznos počev od 30. prosinca 2025. pa do isplate. Osnovan je i zahtjev za isplatom troška parničnog postupka dok nije osnovan zahtjev za isplatu razlike u glavnici kredita između konvertirane glavnice u kunama na dan 30. rujna 2015. i obračunate glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita u iznosu od 5.868,97 EUR i zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

40. Naime, treba istaći da je tužitelj doista u podnesku od 30. prosinca 2025. od tuženika zbog više plaćenih anuiteta zbog povećanja kamata i valutnih razlika, umanjeno za iznos priznate glavnice po konverziji kredita, zbog razlike u glavnici kredita između konvertirane glavnice u kunama i obračunate glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. i na ime zatezne kamate na samo plaćene razlike anuiteta u otplati kredita zbog povećanja redovne kamatne stope i povećanja tečaja u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, uz umanjenje za priznatu preplatu po konverziji kredita zahtjevao ukupno 20.049,59 EUR (12.900,82 EUR + 5.868,97 EUR + 1.279,80 EUR = 20.049,59 EUR), a po svim ovim osnovama tužitelj je u tužbenom zahtjevu zahtjevao ukupno 119.058,21 HRK što je prema konverzijskom tečaju iznos od 15.801,74 EUR i onda se doista može utvrditi da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev nakon što je postojeći dio manji od naknadno povećanog.

41. Sud je dopustio preinaku tužbe u ovoj građansko – pravnoj stvari u smislu odredbe članka 191. i 192. ZPP-a, a jer je postojeći tužbeni zahtjev rezultat ranije povećanog tužbenog zahtjeva i to iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) i onda treba zaključiti da je osnovni kriterij za dopuštenje preinake postojanje izgleda da bi se zahvaljujući preinaci moglo konačno pridonijeti uspješnom razrješenju spornog odnosa između stranaka u jednoj parnici. Zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku na dan 12. lipnja 2019. pa treba zaključiti da do prekida zastare nije došlo tek u trenutku preinačene tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva već je zastara prekinuta 12. lipnja 2014. U tom pravcu je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. poslovni broj Su-4-123/2024. Osim toga treba istaći da je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza pribavljanjem pisanog Nalaza i mišljenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke jer je tužitelj kao laik morao predložiti stručnu osobu da bi stručna osoba utvrdila u ovoj složenoj računovodstveno- financijskoj materiji sva ukupna zaduženja po navedenom Ugovoru o kreditu i izračunala i preračunala zaduženja pa je nužna pretpostavka za pravilno definiranje tužbenog zahtjeva bila upravo angažiranje stručne osobe u izradi financijskog vještačenja i to nakon zaključenja prethodnog postupka. Tek tada je tužitelj bio u mogućnosti pravilno postaviti tužbeni zahtjev i onda se postupanje tužitelja koji je preinačio tužbu nakon ovog izvedenog dokaza, a nakon zaključenja prethodnog postupka ne može pripisati u njegovu krivnju.

41.1. Tužitelj je u postupku dokazao da je realizirani kredit iskoristio za kupnju kuće za stanovanje, a što znači da je kredit realiziran u potrošačke svrhe, isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji u kući u kojoj nikada nije imao prijavljeni Obrt. Tužitelj je dokazao da je isključivo on otplatio realizirani kredit i zbog toga su tuženikovi prigovori o nedostatku aktivne legitimacije i prigovori da tužitelj nije potrošač bezpredmetni.

42. Dakle, pravilno primjenjujući odredbu članka 1111. i članka 1115. ZOO/15 treba istaći da tužitelj, po osnovi stjecaja bez osnove, zbog utvrđenja ništetnih odredaba vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ima pravo od tuženika zahtijevati iznos od 12.900,82 EUR, a koji iznos je dobiven nakon što je vještak u Tablici broj 9 stupac 8 utvrdio da je taj iznos rezultat obračuna samo više plaćenih anuiteta koji su umanjeni za iznos priznate glavnice. Kako je ovaj iznos vještak utvrdio na dan 30. rujna 2015. tada na ovaj iznos tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od prvog dana poslije 30. rujna 2015., tj. od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, a koja kamata je definirana sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05 odnosno definirana u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22, 155/23).

43. Tužitelj ima pravo zahtijevati i procesnu kamatu na ukupan iznos obračunate zatezne kamate na samo plaćene razlike u anuitetima u otplati kredita zbog povećanja redovne kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, a to na iznos od 1.279,80 EUR jer je to iznos koji je vještak utvrdio nakon što je ukupno utvrđeni iznos po osnovi zatezne kamate umanjio za priznatu preplatu po konverziji. Ovo stoga što je odredbom članka 31. stavak 2. ZOO/05 propisano da na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a to je bio dan podnošenja obrazloženog podneska 30. prosinca 2025. i onda obračunate kamate u navedenom iznosu tužitelj može zahtijevati sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2025. pa sve do isplate.

44. Tužitelj nema pravo na isplatu iznosa na ime uplate više utvrđene glavnice u konverziji jer u odnosu na tu uplatu koja je izvršena od strane tužitelja nije utvrđena ništetnost te odredbe Dodatka Ugovora o kreditu. Naime, visina glavnice i iznosa preplate koji su utvrđeni u sklopljenom Dodatku od 10. veljače 2016. nisu bili predmet ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, a kako su se ugovorne stranke suglasile s navedenim iznosom u Dodatku tj. Sporazumu o konverziji i tužitelj nije dokazao da bi navedena odredba iz Dodatka Ugovora bila ništetna, navedena razlika u glavnici kredita između konvertirane glavnice u kunama na dan 30. rujna 2015. i obračunate glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita u iznosu od 5.868,97 EUR tužitelju ne pripada. Radi toga je sud ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.

45. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a jer je sud zaključio da iako tužitelj nije u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tuženiku ne bi pripadalo pravo na naknadu troškova postupka, bez obzira na tuženikov uspjeh u parnici jer u situaciji kada je visina naknade za zastupanje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) jednaka kao i u slučaju prvotno postavljenog zahtjeva tada bi sud tužitelju trebao priznati sve troškove koje je imao u ovoj parnici a koji se temelje na izdacima koji su očituju u plaćanju nagrade radi zastupanja putem opunomoćenika, radi plaćanja troška pristojbe na tužbu i radi plaćenog troška vještačenja. Dakle, pravilno primjenjujući odredbu članka 151. stavak 1. i 2. ZPP-a treba zaključiti kako je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom troška koji se očituje u vidu plaćene nagrade tužitelja njegovom opunomoćeniku za sastav tužbe, za sastav obrazloženih podneska od 23. listopada 2020., 9. studenog 2025. i za sastav obrazloženog podneska kojim je uređen tužbeni zahtjev od 30. prosinca 2025. i to u iznosima od po 500,00 EUR jer je za sastav tužbe sukladno Tbr. 7. točka 1. OT, za sastav obrazloženih podnesaka temeljem Tbr. 8. točka 1. OT, jer je prema vrijednosti predmeta spora u rasponu od 13.272,01 EUR – 33.181,00 EUR odvjetnik s pravom zahtjevao 250 bodova, a kako je vrijednost boda 2,00 EUR tada za tužbu i za svaki od ovih podnesaka odvjetniku pripada po 500,00 EUR. Za sastav podneska od 11. studenog 2025. odvjetniku pripada 25 bodova ili 50,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja putem opunomoćenika-odvjetnika sud utvrdio iznosom od 3.300,00 EUR. Ovom iznosu pribrojeni su trošak vještačenja u iznosu od 570,72 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za podnesenu tužbu, u vrijeme kada je tužitelj bio obveznik plaćanja sudske pristojbe tako da je ukupan trošak tužitelju priznat u iznosu od 4.075,19 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate sukladno odredbi 151. stavak 3. ZPP-a jer je tužitelj zahtjevao zateznu kamatu na trošak parničnog postupka.

46. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 26. veljače 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnica Alma Opačak, Augusta Cesarca 12, [adresa] Slavonski Brod

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb