Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1460/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vesni Šnur, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1155/2018 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1155/2018 od 15. srpnja 2025. u točki I, II, III i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 4 i 5 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji je zaključen dana 20. travnja 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF i tuženika Privredne Banke Zagreb d.d. Zagreb, te da navedene odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.375, 11 eura sa zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, a sve s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF u odnosu na kunu i to u iznosu od 5.991,21 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.542,14 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude 15. srpnja 2025. pa do isplate.

5. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te da se naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a da li je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 20. travnja 2007. u točkama 4 i 5 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanost anuiteta uz primjenu CHF u vrijeme isplate te povrat iznosa s naslova ništetnih odredbi. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica 20. travnja 2007. zaključila ugovor o kreditu radi rješavanja svog stambenog pitanja, da s tuženikom nije pregovarala niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu niti je tuženik ikada obavijestio o rizicima u vezi ugovaranja kredita u CHF i o promjenjivim kamatnim stopama, da je zaključen i dodatak ugovora o konverziji.

10. Sud prvog stupnja prihvatio je u cijelosti nalaz vještaka knjigovodstvene struke da preplata na dan konverzije 30. rujna 2015. zbog povećanja kamatnih stopa iznosi 3.375,11 eura, a da u odnosu promjene tečaja preplata iznosi 5.991,21 eur. Utvrđuje nadalje da je između stranaka sporno da li su ništetne navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog postupka i da li ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks ugovora o kreditu te da li je osnovan prigovor zastare tražbine.

11. Sud prvog stupnja je utvrdio da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za CHF, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio protivno odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Isto tako je u toj presudi utvrđeno da tuženik nije pojedinačno pregovarao sa potrošačima o promjeni ugovorne kamate niti su ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, te da je postupljeno protivno čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. odnosno protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužiteljica u cijelosti obeštećena i kojima se poziva na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ostalih županijskih sudova.

13. Naime, sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita tužiteljica zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a koja razlika je utvrđena nalazom vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao stručnog i vjerodostojnog.

14. Naime, iz navedenog ZIDZPK/15 je vidljivo da nije propisano da se sklapanjem dodatka ugovora o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao pravne učinke do sklapanja aneksa. Isto tako iz sadržaja zaključenog aneksa ugovora o kreditu ne proizlazi da se je tužiteljica odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15. Naime, ZIDZKP/15 imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je tim Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u eure na način da se krediti vezani u CHF konvertiraju u kredite denominirane u eur i kredite u denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eure (čl. 19.a do 19.e ZIDZKP/15).

16. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZKP/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-I- 3685/2015 pa stoga sklapanjem aneksa ugovora tužiteljica nije izgubila pravo tražiti stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovorenih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje važenja ugovora o kreditu CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

17. Sklapanjem aneksa ugovora izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

18. Sklapanjem aneksa stranke su utvrdile prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu ali nisu regulirali prava korisnika kredita tj. tužiteljice temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je i u odluci pod poslovnim brojem Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Budući da je ovaj sud vezan i odlukama suda Europske unije navodi se da je u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

21. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 VP protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

22. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu VP protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što je utvrđeno financijskim vještačenjem.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da on nije nepošten stjecatelj jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) kada je dosudio kamatu od dana svake uplate te pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je već u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji postupak se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita jer da je u zaključenim ugovorima o kreditu koristio se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i za vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

26. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kada je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost ugovornih odredbi utvrđena je presudom suda prvog stupnja.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja nije nerazumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tijekom postupka nije vidljivo da bi tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva i da bi stoga osnova tuženiku na povučeni dio trebalo priznati trošak.

28. Visina troškova pravilno je odmjerena sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I, II, III i IV izreke potvrditi te je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Svjetlana Pražić