Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-269/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5160/2024 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5160/2024 od 13. siječnja 2026.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2005. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita (ulazna naknada) u visini od 1,50 % od iznosa kredita. U toč. II. izreke na ime odredbe koja je utvrđena ništetnom naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos ulazne naknade od 207,36 eur sa zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2005. do isplate, dok je u toč. III. izreke tužitelju dosuđen trošak postupka od 1.231,18 eur sa zateznom kamatom od presuđenja. U toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika radi naknade troškova postupka.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12.

3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 24. studenog 2005. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u osobne svrhe u visini od 21.879,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrdio je da je prema čl. 12. 3. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 207,36 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 12. 3. u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82., čl. 83., te 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 1065. do 1068., čl. 104. st. 1., čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) sud je usvojio tužbeni zahtjev. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iako sud prihvaća tvrdnju tuženika da ugovaranje ulazne naknade nije bilo protivno nacionalnom pravu, smatra da time nije isključeno provođenje testa poštenja. Utvrđuje kako ugovor ne sadrži opis troškova i usluga, već se naknada određuje u paušalnoj visini čime su takvi neutvrđeni troškovi koji su prebačeni na teret tužitelju nerazmjerni po svom sadržaju i visini. Na taj je način uzrokovana značajna neravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, dok tuženik s druge strane nije dokazao da bi se radilo o troškovima koji bi odgovarali stvarno pruženim uslugama.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ima u vidu odluku Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje na način:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

9. Utoliko sud utvrđuje kako se radi o jasnoj i razumljivo sastavljenoj odredbi koja je omogućila tužitelju da precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, međutim sama činjenica da je odredba transparentna ne znači da je poštena. Smatra sud kako odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Rev-240/2024).

10. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio tužbeni zahtjev pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjev radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe. Time je tužitelj podnio tužbu u okviru općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO koji se primjenjuje na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužitelju sklapanje ugovora s ništetnom odredbom zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbi čl. 1115. ZOO.

11. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o transparentnoj odredbi, dok ugovaranje ulazne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno iz čega proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa visinom iste i ekonomskim posljedicama u vlastitoj sferi. Time se postupci tuženika ne mogu okvalificirati kao nedostatak dobre vjere, pogotovo nema elemenata za zaključak o nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Pobija i ocjenu suda da bi pregovori između stranaka izostali jer smatra da tužitelj nije dokazao ovu tvrdnju. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tužitelja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno

12. Žalbeni navod o ostvareni apsolutno bitnim povredama ne prihvaća se jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži opširne razloge o svim odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Time nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti je tuženiku onemogućeno ostvarenje konvencijskog i ustavnog prava na pošteno suđenje, pristup sudu i učinkovito pravno sredstvo kako to tvrdi u žalbi kada navodi da se sud propustio očitovati o njegovim tvrdnjama. Naprotiv i protivno žalbenim navodima sud je prvog stupnja razmotrio i odgovorio na sva sporna pitanja koja su se pojavila u postupku. Kako nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

13. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

14. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju da ugovaranje ulazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da istu odredbu kao transparentnu nije trebalo razmatrati kroz provođenje testa poštenja. Pobija pravilnost ocjene suda da se nije pregovaralo, da bi postupao protivno dobroj vjeri, a naročito utvrđenje o nastanku značajne neravnoteže na strani tužitelja kao potrošača. Ustraje kod prigovora zastare i prigovara tijeku kamata jer smatra da nije nepošteni stjecatelj.

15. Na sva je ova pitanja sud prvog stupnja odgovorio u obrazloženju presude pa se tuženik upućuje na isto. Neovisno od prednjeg valja još pojasniti da je sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome pravilno je sud ocijenio da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluke Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., te citiranu odluku Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojima je u činjenično istovjetnim situacijama zaključeno da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž - 7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

16. Stoga žalitelj bez osnove tvrdi da je njegovo postupanje bilo u dobroj vjeri te da tužitelj nije uspio dokazati da se nije pregovaralo. Naprotiv iz iskaza tužitelja kojeg je sud pravilno prihvatio i na istom zasnovao odluku, proizlazi kako je ugovor o kreditu potpisan u auto salonu bez ikakvog razgovora o ugovornim odredbama, dok tuženik za suprotne tvrdnje nije predložio dokaze iako prema odredbi je čl. 81. st. 4. ZZP na njemu leži teret ovog dokaza budući je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu. Jednako tako, pravilna su utvrđenja o postojanju znatne neravnoteže koje se ne ogledaju samo u činjenici visine ulazne naknade, već u okolnosti što je tuženik svojim postupanjem tuženiku kao slabijoj ugovornoj strani nametnuo dodatnu obavezu koja istina nije bila zabranjena nacionalnim propisima, ali nije bila ni predviđena što je bilo od utjecaja na pravni položaj potrošača u odnosu na onaj koji je bio predviđen dispozitivnim nacionalnim pravom. Ovi se zaključci suda prvog stupnja u svemu prihvaćaju kao pravilni. I konačno na žalbeni tvrdnju vezanu za isključenje provođenja test poštenosti u situaciji kada je odredba transparentna, treba odgovoriti da su zaključci suda o mogućnosti provođenja testa poštenosti iako je odredba jasna i razumljiva ispravni jer se radi o akcesornoj, a ne odredbi glavnog predmeta ugovora u odnosu na koje je takvo isključenje predviđeno. Uostalom sud je prvog stupnja imao u vidu ustaljenu sudsku praksu revizijskog suda i nižih sudova u odnosu na to pitanje.

17. Prema tome, kako je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbu čl. 12. 3. Ugovora o kreditu ništetnom, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne naknade) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Stoga kako među strankama nije sporna visina plaćene ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio zahtjev radi isplate kao u toč. II. izreke.

18. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

19. Odluka o troškovima postupka zakonito je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Tuženik u žalbi prigovara vrijednosti predmeta spora jer smatra se ista određuje visinom novčanog zahtjeva, a nikako zbrajanjem vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva kako je to učinio prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 37. st. 1. u svezi sa čl. 35. st. 1. ZPP. Smatra kako deklaratorni zahtjev ionako predstavlja prethodno pitanje za odluč ivanje o zahtjevu za isplatu pa se njegova vrijednost ne uzima u obračun. Ovaj se sud ne slaže sa stajalištem žalitelja jer je zahtjev postavljen sukladno procesnim odredbama ZPP, tijekom se postupka pretežito o tom zahtjevu raspravljalo i vezano su se uz taj zahtjev izvodili dokazi (visina zahtjeva za isplatu nije bila sporna) pa bi odricanje prava tužitelju na naknadu troškova postupka zanemarivanjem vrijednosti postavljenog deklaratornog zahtjeva odnosno određivanjem niže vrijednosti predmeta spora samo uz zaključak da se ovo moglo raspraviti kao prethodno pitanje, rezultiralo povredom prava na mirno uživanje vlasništva. I bilo bi protivno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP koju je sud prvog stupnja pravilno primjenio.

20. Tuženik prigovara naknadi troškova za sastav podneska od 4. listopada 2025. jer tvrdi da takav podnesak ne prileži spisu. Radi se o grešci u pisanju jer se zapravo radi o podnesku od 4. listopada 2024. kojeg je tužitelj u troškovniku pravilno odredio i zatražio trošak kojeg je sud dosudio. Jednako tako, ne stoji tvrdnja da nisu plaćene pristojbe na tužbu i presudu jer je uvidom u e-spis ovaj sud utvrdio suprotno odnosno da su pristojbe plaćene po pozivu suda i u dosuđenoj visini od ukupno 106,18 eur. Pravilno je dosuđen i trošak pristupa na ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9/3 budući se za taj trenutak sukladno odredbi čl. 335. ZPP vežu određeni pravni učinci (rokovi) pa se radi o nužnom trošku.

21. Kako su žalbom osporeni troškovi dosuđeni u pravilnoj visini sukladno pravilno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, valjalo je odluku o trošku u toč. III. i IV. izreke prvostupanjske presude potvrditi sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP i žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

22. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog.

U Rijeci 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar