Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-259/2025-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 025355697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-259/2021 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-259/2021 od 17. listopada 2024. u točki I. izreke u cijelosti, u točki II. izreke osim za iznos od 406,08 eur sa zateznom kamatom i u točki III. izreke osim za iznos od 410,25 eur sa zateznom kamatom.
II Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-259/2021 od 17. listopada 2024. u točki II. izreke za iznos od 406,08 eur sa zateznom kamatom i točki III. izreke za iznos od 410,25 eur sa zateznom kamatom i sudi:
„ Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate izlazne naknade u visini od 406,08 eur sa zateznom kamatom, te parničnim troškom od 410,25 eur sa zateznom kamatom kao neosnovanim.“
3. Tužitelj je tuženiku dužan nadoknaditi troškove žalbenog postupka od 70,31 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva tuženik odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu od 15. ožujka 2000. (solemniziran 31. ožujka 2000.) u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da je banka za prijevremenu otplata kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno aktima banke. U toč. II. izreke na ime odredbi koje su utvrđene ništetnim naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) ukupni iznos od 1.363,29 eur s time da kamata na iznos ulazne naknade od 551,13 eur teče od 31. ožujka 2000. do isplate, a na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita (izlazne naknade) iznos od 812,16 eur od podnošenja tužbe do isplate. U toč. III. izreke tužitelju je dosuđen trošak postupka od 1.367,50 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. Protiv presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.
3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 12. i čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 15. ožujka 2000. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju stana u osobne svrhe u kunskoj protuvrijednosti 70.000 DEM. Utvrdio je da je prema čl. 12. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 551,13 eur. Jednako tako, utvrđeno je kako je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno aktima banke. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno jesu li odredbe čl. 12. i čl. 10. Ugovora ništetne i je li tužitelj platio ulaznu i izlaznu naknadu.
7. Polazeći od odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) te evidentno primjenjujući odredbe čl. 322., 323. st. 1., 324. st. 1., 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.- dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, niti su isti specificirani u Ugovoru, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.
8. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe, čime je tužba podnesena pravovremeno u okviru roka iz čl. 225. ZOO.
9. Sud za visinu zahtjeva nije raspolagao dokumentacijom o uplati ulazne i izlazne naknade, pa je na temelju iskaza tužitelja u kojem je ustvrdio da su obje naknade naplaćene, nalaza financijskog vještaka, koji se pored izračuna visine naknada, očitovao o tome kako iz njegova iskustva proizlazi da banke uvijek naplaćuju ove naknade, te sve dovodeći u vezu s procesnim postupanjem tuženika koji nije dostavio zatraženu dokumentaciju, zaključio kako je tužitelj dokazao da je platio tuženiku ulaznu naknadu od 551,13 eur i izlaznu naknadu od 812,16 eur. Suđena je i zatezna kamata budući je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužitelju sklapanje Ugovora s ništetnim odredbama iz čega proizlazi kako sud smatra da se radi o nesvjesnom stjecatelju. Stoga sudi kamatu koja teče od dana utvrđenog plaćanja naknada, pri čemu sud evidentno primjenjuje odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.
10. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ove naknade po svojoj prirodi predstavljaju cijenu na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita. Takve su odredbe bile jasne tužitelju kao poslovno sposobnoj osobi, kao i učinak istih na njegovu ekonomsku sferu, sve to tim više što je dobrovoljno pristao preuzeti obveze i pristupio solemnizaciji Ugovora kod javnog bilježnika, što da govori u prilog zaključku o pravoj volji tužitelja. Stoga ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenim ili neodredivim naknadama. Na općenitoj razini pobija pravilnost utvrđenja suda osnovom provedenog testa poštenosti, odnosno ne iznosi konkretnu argumentaciji kojom bi doveo u dvojbu pravilnost istih. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.
11. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11., a niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kojeg žalitelj bez osnove obrazlaže nejednakošću oružja i nemogućnošću pristupa sudu. Nije ostvarena ni jedna druga povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.
12. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim u pravu je žalitelj kada tvrdi da je djelomično pogrešno primjenjeno materijalno pravo prilikom usvajanja zahtjeva po osnovi izlazne naknade.
13. Tuženik žalbu zapravo koncentrira na tvrdnju kako se radi o transparentnim odredbama čije je ugovaranje nacionalnim zakonodavstvom bilo dopušteno, te na tvrdnju da tužitelj nije platio utužene naknade. Dotiče se pobijanja utvrđenja iz testa poštenja i ustraje kod prigovora zastare.
14. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test transparentnosti i poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja pravilno ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, kao ni ona o izlaznoj naknadi koja se vezuje za akte banke.
15. Stoga iako je visina ulazne naknade tužitelju na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj na ovaj način bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu stana, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi budući se o istima nije pregovaralo, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužitelja na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C-224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora.
16. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu transparentnosti i poštenosti bile pogrešno utvrđene, pri čemu okolnost da je tužitelj poslovno sposobna osoba i da je pristupio solemnizaciji Ugovora pred javnim bilježnikom istom ne odriču pravo na dokazivanje ništetnosti ugovornih odredbi, niti govore u prilog valjanosti istih iz tih žalbenih razloga, pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odredbe čl. 12. st. 1. i čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim.
17. Nadalje, prihvatljivo je i utvrđenje suda da je tužitelj platio utužene naknade. Tuženik u žalbi tvrdi da o tome nema pisanog traga i ta okolnost nije sporna. U takvoj situaciji stranka ima na raspolaganju druga dokazna sredstva pa je u ovom slučaju sud navedeno utvrđenje pravilno temeljio na iskazu tužitelja i nalazu vještaka i o tome dao valjane razloge. Dakle, kada je tužitelj potvrdio da je platio navedene naknade, kada se uzme u obzir očitovanje vještaka da sve banke naplaćuju ove naknade, te sadržaj pisanog Ugovor o kreditu u kojem su naknade ugovorene, tada ni za ovaj sud nema dvojbe da je naknade tužitelj platio. Konačno i sam tuženik u žalbi za ulaznu naknadu navodi „ Nadalje, sama naknada je plaćena iz ugovorenog kredita, stoga je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom.“ Dakle, za ulaznu je naknadu žalitelj u žalbi priznao istinitost činjenica utvrđenih u pobijanoj presudi o plaćanju naknade, a za izlaznu naknadu je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza pravilno ocijenio da je plaćena.
18. Međutim, ne u utuženoj visini na temelju navoda vještaka financijske struke da se ista prema aktima tuženika kretala u rasponu od 1,5% do 3 % a uobičajeno se naplaćivala u visini od 3%, što sud prvog stupnja prihvaća i sudi taj iznos što u protuvrijednosti daje 812,16 eur. Iz jednostavnog razloga jer je tužitelj u stranačkom iskazu naveo da je plaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u 2007. iznosila 1,5% od ostatka glavnice. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos ulazne naknade od 551,13 eur jer iz nalaza vještaka proizlazi da taj iznos odgovara 1,5% odobrenog kredita. Međutim za izlaznu naknadu vještak utvrđuje da ona od 1,5% iznosi 406,08 eur, pa je za taj dio žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi a za preostali dio do 3% u iznosu od 406,08 eur žalbu usvojiti i tužbeni zahtjev odbiti, sve to prihvaćajući tvrdnje iz iskaza tužitelja o visini plaćene izlazne naknade.
19. Nadalje, pravilno je sud primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina radi isplate nije u zastari. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi zastara imala početi teći danom isplate, naprotiv zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Utoliko su bez osnove i žalbeni navodi da bi zbog nastupa zastare tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.
20. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika je djelomično valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, s djelomično uvažiti i presudu preinačiti kao u toč. 2. izreke ove presude sve sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP.
21. Završetkom ovog žalbenog postupka zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude tužitelj je uspio u sporu sa 70% pa se utoliko njegovo pravo na naknadu troškova sada temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. Tuženik ne pobija pravilnost obračuna troškova iz pobijane odluke, a ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP kod donošenja odluke o troškovima postupka na pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je valjalo za uspjeh tuženika odnosno neuspjeh tužitelja od 30% umanjiti dosuđeni trošak i odbiti tužitelja u toj visini, što iznosi 410,25 eur, a u preostalom dijelu odluku o trošku potvrditi. Odluka se temelji na odredbama čl. 166. ZPP u svezi sa čl. 380. st. 3. istog Zakona.
22. Tuženik je djelomično uspio u žalbenom postupku s 30% pa mu temeljem odredbe čl. 166. ZPP pripada pravo na razmjeran dio odvjetničke nagrade za sastav žalbe od 71,31 eur, dok je s zahtjevom za naknadu sudske pristojbe na žalbu odbijen jer iz podataka u spisu predmeta proizlazi kako istu nije platio.
U Rijeci 26. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Brankica Malnar
