P-654/2025-93

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, Stjepana Radića 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja JN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetniku Markovinović Krunoslavu iz Bjelovara, a protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 10. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te objavom presude na ročište za objavu od 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevima koji glase:

a) "Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati na ime promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF koji je vrijedio u trenutku isplate kredita plati novčani iznos od 5.221,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, a po stopi koja se određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

b) Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati na ime razlike konverzije glavnice iz valute CHF u valutu EUR iznos od 1.654,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja je određena čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovanim.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 EUR, sve u roku 15 dana.

III. Tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 166,85 EUR i 663,51 EUR, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu za iznos kredita od 46.500,00 CHF. Ovo sve uz nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita prema promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF (švicarskog franka) na dan otplate kredita (valutnoj klauzuli). Navodi da je dana 03. veljače 2016. s tuženikom sklopio Aneks broj 1. Ugovora o kreditu, ali i po tom Ugovoru je zbog ništetnih odredbi iz Osnovnog ugovora preplatio određeni iznos kredita i to na ime više plaćenih kamata i na ime razlike promjene tečaja ukupno iznos od 5.221,20 EUR.

S druge strane, prilikom konverzije Ugovora o kreditu, tuženik je tužitelju odredio veću glavnicu od one koja bi bila na dan konverzije Ugovora o kreditu 30. rujna 2019. da se između stranaka primijenio početni tečaj, odnosno kakva bi bila da tijekom ugovornog odnosa nije dolazilo do povećanja tečaja i promjene kamatne stope. Tako sva ukupna razlika u glavnici iznosi 1.654,89 EUR, a na štetu tužitelja. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu razlike više preplaćenog kredita po osnovi promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i razlike glavnice kredita, kako je to citirano u točki I. izreke presude i obveže tuženika na naknadu tužitelju parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a protivi se prijebojnom zahtjevu tuženika smatrajući da je za takvo potraživanje tuženika nastupila zastara.

2. Dajući odgovor na tužbu, tuženik je između ostalog naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom. Navodi da su tužitelj i tuženik dana 03. veljače 2016. sklopili Aneks 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) , pa stoga tužitelj više nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te posljedično tome i potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.

Dajući odgovor na tužbu, tuženik je istaknuo prigovor prijeboja u odnosu na sve niže kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu, te je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, usvoji tuženikov prigovor prijeboja, te obveže tužitelja na naknadu tuženiku parničnog troška.

3. U tijeku postupka, sud je izveo slijedeće dokaze:

Uvid u Ugovor o kreditu od 19. lipnja 2006. (list 5), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 02. veljače 2016. (list 13), Pregled prometa po kreditu (list 17 i 208), Otplatni plan kredita (list 22, 29, 31 i 132), Obavijest o promjeni uvjeta o kreditu (list 25), Obavijest o povećanju (usklađenju) kamatne stope (list 26-28, 30, 33 i 130), izračun konverzije kredita (list 34), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 51), propagandni materijal za kredit (93-126, 238-239), Obavijest o kreditu (list 131), Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 217), izračun konverzije kredita (list 221) i Nacrt Aneksa ugovora o kreditu (list 232), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Matijević Marijani iz [adresa], te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 524 i 551), te je saslušana tužiteljica kao stranka, a u ponovljenom postupku provedeno je novo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku LIMA Forenzika d.o.o. [adresa], odnosno po vještaku Lidiji Malčić, dipl. oec. (list 620, 641, 652 i 654).

4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

Naime, između stranaka nije sporno da su dana 19. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za novčani iznos od 46.500,00 CHF i to uz uvjete, a kako to tužitelj navodi u tužbi.

Nesporno je da su stranke dana 03. veljače 2016. sklopili Aneks 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je da li su ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li je uslijed takvih odredbi tuženik neosnovano stekao korist u vidu više otplaćenog kredita od strane tužitelja, te da li je u obvezi vratiti tužitelju neosnovanu stečenu korist.

Sporno je da li je i osnovan tuženikov prigovor prijeboja i da li je potraživanje po istom u zastari.

Sporna je i zastara potraživanja tužitelja.

5. Pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika, kao jednog od više utuženih banaka, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjen jiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ugovorena isto tako valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Iz navedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, ništetne.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nedopuštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču, sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće naknade za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe, a u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

6. Temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, sud je vezan za utvrđenje unaprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredbi u ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

7. Sud je isto tako na stanovištu da je tuženik Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

Naime, tužitelj kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata.

S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužitelja i na okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

8. Kako je utvrđeno da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, bio bi je dužan vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima).

Međutim, dana 30. rujna 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sve s ciljem uklanjanja negativnih posljedica iz Ugovora o kreditu, a vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odnosno, istim odredbama spomenutog Zakona je omogućeno potrošačima kao korisnicima kredita u CHF izjednačavanje s potrošačima kao korisnicima kredita u EUR, a postupak konverzije kredita je propisan čl. 19.c. istog Zakona.

Upravo u svrhu utvrđivanja da li je konverzija kredita provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa 1. Ugovora o kreditu bile uzete u obzir sve preplate tužitelja s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve za vrijeme od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije istog, sud je proveo vještačenje po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke LIMA Forenzika d.o.o. iz [adresa], tj. po vještaku Malčić Lidiji, dipl. oec. Vještačkim nalazom vještaka financijsko knjigovodstvene struke je utvrđeno da je tužiteljica zbog promjenjive kamatne stope otplatila na ime kredita više 1.091,76 EUR, a zbog promjene tečaja valute CHF otplatila je više na ime kredita 4.129,44 EUR, te da je prilikom konverzije kredita utvrđena razlika glavnice u većem iznosu, tj. u iznosu od 1.654,89 EUR.

Istim vještačkim nalazom je utvrđeno da je konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR izvršena u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da su konverzijom u obračun uključena početna glavnica, te sva plaćanja od početka trajanja kredita i to preračunata kao da je kredit početno bio u EUR.

To znači da su time obuhvaćene i više plaćene kamate i razlike tečaja CHF.

9. Dakle, kako je ovako izvedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj konverzijom kredita riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, sud je stoga na stanovištu da tužitelj nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat više plaćenog iznosa kredita zbog više plaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), pa je stoga i odbio tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki I. izreke presude . Ovo tim više jer je konverzijom kredita između stranaka nastao novi obvezno - pravni odnos kao jedino relevantni za ugovorni odnos između stranaka, sada po novom Ugovoru o kreditu u EUR.

10. Kako je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu, neosnovan je stoga tuženikom prigovor prijeboja, postavljen samo uvjetno ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

Stoga je sud i odbio tuženika s prigovorom prijeboja kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki III. izreke presude.

11. Kako je sud odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom, a tuženika s prijebojnim zahtjevom, nije stoga bilo svrsishodno ni odlučivati o prigovoru zastare tužbenog zahtjeva istaknutog od strane tuženika, a niti o prigovoru zastare prijebojnog zahtjeva istaknutog od strane tužitelja.

12. Kako je tužitelj u potpunosti izgubio parnicu, sud ga je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i obvezao na naknadu tuženiku u potpunosti parničnog troška i to u iznosu od 3.500,00 EUR, a kako je to naznačeno u točki II. izreke presude. Dosuđeni parnični troškovi tuženika se sastoje od troška zastupanja tuženika putem odvjetnika, a odnose se na sastav odgovora na tužbu (200,00 EUR), sastava 2 obrazložena podnesaka (400,00 EUR), sastava 4 žalbe (800,00 EUR), zastupanja tuženika na 5 ročišta (1.000,00 EUR), PDV-a (600,00 EUR), te troška vještačenja (500,00 EUR), a koji svi troškovi su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s odvjetničkom tarifom i stvarno uplaćenim predujmovima od strane tuženika.

13. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka, sud je ocijenio neodlučnim za donošenje ovakve odluke.

U Daruvaru 25. veljače 2026.

S U D A C :

Branislav Hunjak

P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Krunoslav Markovinović, Bjelovar

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb