Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1810/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe ŠLJUNČARA-TRANSPORTI SMONTARA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe EM, koje brani Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu, zbog prekršaja iz članka 160. stavka 1. točke 4. i stavak 2. Zakona o rudarstvu (»Narodne novine«, br. 56/13., 14/14., 52/18., 115/18. i 98/19.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe ŠLJUNČARA-TRANSPORTI SMONTARA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe EM, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 39. Pp-1636/2022 od 1. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe ŠLJUNČARA-TRANSPORTI SMONTARA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe EM te se potvrđuje pobijana presuda.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba ŠLJUNČARA-TRANSPORTI SMONTARA d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba EM dužni su naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 40 (četrdeset) eura, svaki, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima te su im izrečene novčane kazne zbog prekršaja iz članka 160. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o rudarstvu, činjenično opisanog u izreci, i to okrivljenoj pravno osobi ŠLJUNČARA-TRANSPORTI SMONTARA d.o.o. novčana kazna u iznosu od 4.000,00 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi EM novčana kazna u iznosu od 500,00 eura.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura, svaki.

3. Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno putem braniteljice podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajno pravnoj sankciji, kako iz sadržaja žalbe proizlazi. Žalitelji u žalbi u bitnome navode da su presudom Općinskog suda u Varaždinu od 1. veljače 2024., broj: Pp-1636/2022-31 proglašeni krivima što su postupali protivno odredbama čl. 76. Zakona o rudarstvu i u vremenu od 31. prosinca 2019. do svibnja 2022., na eksploatacijskom polju Trstika, obavljali rudarske radove izvan projektiranih završnih granica otkopavanja određenih Dopunskim rudarskim projektom, odnosno izvan granica dodijeljene koncesije, bez ugovora o koncesiji, te eksploatirali 2873,8 m³ mineralne sirovine u vrijednosti od 57.476,00 kn, čime su počinili prekršaj iz čl. 76. Zakona o rudarstvu, kažnjiv po čl. 160. istog Zakona, te su im izrečene novčane kazne. Dalje navode da sud nije odredio predstavnika pravnoj osobi, niti ga je pravna osoba imenovala, niti je predstavniku upućen poziv, pa utvrđenje da se predstavnik nije odazivao nije točno. Sud ni u jednom momentu nije rješenjem odredio predstavnika pravnoj osobi, čime je povrijeđen Prekršajni zakon i pravo na obranu. Žalitelji navode da je iz izvatka iz sudskog registra vidljivo je da društvo ima dva direktora EM i PM, a sud nije utvrdio niti obrazložio zašto je odgovoran EM, a ne PM ili oba, niti je ispitao PM, pa rješenje nema razloga o toj odlučnoj činjenici. Nadalje, navode da su imali zaposlenog odgovornog voditelja izvođenja rudarskih radova (MM), što je potvrdio i rudarski inspektor, te da bi u protivnom radovi bili zabranjeni. Iz ugovora o radu proizlazi da je MM bio dužan obavljati stručno rukovođenje rudarskim radovima i odgovarati za poštivanje zakonskih propisa. Svjedok MM je izjavio da je on nadzirao iskop prema eksploatacijskoj karti i da je on prvi utvrdio da je došlo do prelaska izvan granica. Također je potvrdio da je na njega prenesena obveza poštivanja zakonskih propisa s područja rudarstva i koncesija. Stoga navode da je eventualni propust posljedica postupanja odgovornog voditelja rudarskih radova, a ne okrivljenika, koji su poduzeli sve zakonom propisane radnje da ne bi došlo do protupravne eksploatacije. Sud je odbio izvođenje dokaza (snimke razgovora) i ispitivanje svjedoka PM, iako je riječ o odlučnim činjenicama, čime je povrijeđeno pravo na obranu. Ističu da su ishodili sve potrebne isprave, imali koncesiju i zaposlili odgovornu stručnu osobu, pa ne postoji krivnja okrivljenika u smislu Prekršajnog zakona, niti je prekršaj posljedica njihove namjere ili nehaja. Podredno navode da bi prekršaj bio beznačajan jer je šteta odmah naknađena. Osporavaju i visinu kazne, navodeći da su nerazmjerno visoke s obzirom na okolnosti, raniju nekažnjavanost i činjenicu da je riječ o propustu zaposlenika.

Predlažu da Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske preinači presudu i okrivljenike oslobodi od optužbe, podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovno suđenje i odluku, odnosno da izrekne blaže kazne ili ih oslobodi od kazne.

5. Žalba je neosnovana.

6. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (u nastavku: Sud) utvrdio je da u predmetu nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona niti su na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Razmatrajući žalbu okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu, ovaj Sud je utvrdio da navodi žalitelja nisu osnovani. Treba istaknuti da je prvostupanjski sud tijekom provedenog postupka ispitao okrivljenu odgovornu osobu EM, svjedoke MM, voditelja rudarskih radova u vrijeme inkriminiranog događaja i FM, višeg rudarskog inspektora, te izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju sadržanu u spisu. Na temelju tako provedenog postupka, pravilno je i u cijelosti utvrđeno činjenično stanje, a prekršaj stavljen na teret okrivljenicima pravilno je pravno kvalificiran.

8. Okrivljenicima su, urednim pozivanjem na raspravu, bila osigurana procesna prava zajamčena člankom 165. stavkom 9. Prekršajnog zakona, uključujući pravo praćenja tijeka postupka, izjašnjavanja o odlučnim činjenicama te predlaganja dokaza. Pozivi pravnoj osobi uredno su uručeni za rasprave 9. svibnja 2023., 25. svibnja 2023. i 30. siječnja 2024., ali predstavnik pravne osobe nije pristupio na glavne rasprave. Pravna osoba nije iskoristila pravo na obranu. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je donio odluku bez ispitivanja okrivljene pravne osobe jer su ispunjenje pretpostavke iz članka 167. stavka 3. Prekršajnog zakona. Ovdje se napominje da je nazočna na glavnoj raspravi 25. svibnja 2023. i 30. siječnja 2024. bila braniteljica, koja u korist okrivljenika može poduzimati sve radnje koje mogu poduzimati i okrivljenici, osim što za njih ne može dati obranu, pa je dokazni postupak, po ocjeni ovoga Suda, proveden na zakonit i pravilan način.

9. Okrivljenici neosnovano tvrde da nije imenovan predstavnik pravnoj osobi. Prema članku 114. stavku 6. Prekršajnog zakona, obveza imenovanja predstavnika prvenstveno je na pravnoj osobi. Nedostatak formalnog imenovanja predstavnika ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer je pravnoj osobi bilo omogućeno sudjelovanje u postupku, ali to pravo nije iskoristila. Također se ističe da članak 114. stavak 9. Prekršajnog zakona propisuje:

„(9) Neće se, prema stavku 8. ovoga članka, određivati predstavnik pravne osobe ako su ispunjeni uvjeti za vođenje postupka bez nazočnosti okrivljene pravne osobe.“

10. Nadalje, žalitelji neosnovano prigovaraju što sud nije ispitao PM, te proveo dokaz snimke razgovora. Sud je ovlašten odbiti dokaze koji nisu odlučni ili su suvišni. U konkretnom slučaju činjenice bitne za donošenje zakonite odluke već su bile utvrđene na temelju drugih pouzdanih dokaza (zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru, iskaza višeg rudarskog inspektora, iskaza MM i materijalne dokumentacije), pa prvostupanjski sud nije bio dužan izvoditi dokaze koji nisu bili nužni za razjašnjenje stvari.

11. Ovaj Sud napominje da niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona pa ni one iz članka 88. stavka 2. citiranog Zakona (načelo slobodne ocjene dokaza) ne proizlazi obveza prvostupanjskog suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava prvostupanjski sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene prvostupanjskog suda u svakom pojedinačnom slučaju, te je pravilno postupio prvostupanjski sud, kada je smatrajući činjenično stanje dovoljno razjašnjenim bez provođenja daljnjeg dokaznog postupka, na temelju stanja predmeta donio odluku, te je u smislu članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona dao valjane razloge zašto nije prihvatilo dokazne prijedloge okrivljenih. Ovaj Sud smatra da predloženi dokazi nisu od odlučujuće važnosti za utvrđenje prekršaja jer postoje već dovoljni i zakoniti dokazi koji potvrđuju odlučne činjenice.

12. Žalbeni navodi u kojima se tvrdi da odgovorna osoba nije direktor, već MM, voditelj izvođenja rudarskih radova, nisu osnovani. Neprijeporno je da je u vrijeme počinjenja prekršaja odgovorna osoba bila direktor EM, upisan u sudski registar i ovlašten za zastupanje društva. Kao takav, odgovoran je za zakonitost poslovanja pravne osobe u svim dijelovima poslovanja te je imao obvezu osigurati poštivanje odredbi Zakona o rudarstvu i spriječiti eventualne propuste, što u konkretnom slučaju nije učinio. Činjenica da društvo ima više direktora ne isključuje odgovornost pojedinog direktora niti obvezuje sud da utvrđuje odgovornost svih direktora. Viši rudarski inspektor prijavio je prekršaj protiv odgovorne osobe upisane u sudskom registru, EM, što je pravilno i predstavlja osnovu za vođenje postupka protiv njega zbog počinjenog prekršaja. Sud je stoga ispravno utvrdio da je EM, kao direktor, odgovoran za zakonitost poslovanja društva.

13. Neosnovano je prebacivanje odgovornosti isključivo na MM, voditelja izvođenja rudarskih radova. Iako je isti imao stručne obveze nadzora nad izvođenjem rudarskih radova i poštivanjem zakonskih propisa, delegiranje stručnih poslova ne isključuje odgovornost direktora. EM, kao odgovorna osoba i direktor, bio je dužan organizirati zakonit rad društva, nadzirati izvršavanje poslova i osigurati sprječavanje prekršaja.

14. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u provedenom postupku u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, proveo sve dokaze temeljem kojih se pojedine činjenice imaju smatrati dokazanim i u obrazloženju pobijane presude za odluku o krivnji okrilvjenika dao valjane i dostatne razloge, dok žalbeni navodi nisu objektivno ni argumentirano doveli u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, niti se može govoriti o povredi prava na obranu.

15. Iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi koji su dokazi izvedeni i na kojim je temeljeno utvrđenje prekršaja. Prvostupanjski sud je dao valjane pravne razloge za prihvaćanje dokaza i odbijanje onih koji nisu odlučni. Žalbeni navodi ne predstavljaju nove činjenice u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti dovode u pitanje zakonitost i valjanost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se izvođenje dodatnih dokaza ocjenjuje nepotrebnim i pravno neosnovanim. Tvrdnja da su okrivljenici poduzeli sve potrebne mjere nije prihvatljiva. Naime, došlo je do eksploatacije izvan granica dodijeljene koncesije, što je objektivno utvrđeno, čime su ostvarena obilježja prekršaja za koji su okrivljenici pravilno proglašeni krivima.

16. Neosnovani su žalbeni navodi okrivljenika da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju u smislu članka 24.a Prekršajnog zakona. Naime, prema citiranom članku djelo se može smatrati beznačajnim samo ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta: da je stupanj ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra neznatan te da ne postoji potreba za kažnjavanjem počinitelja. Prvi uvjet odnosi se na objektivnu težinu djela i njegove posljedice, dok se drugi odnosi na subjektivne okolnosti na strani počinitelja (stupanj krivnje, pobude, ranije ponašanje i dr.), pri čemu oba uvjeta moraju biti ispunjena istodobno. U konkretnom slučaju pretpostavke za primjenu članka 24.a Prekršajnog zakona, nisu ispunjene. Iako okrivljenici ističu određene olakotne okolnosti, nesporno je da je riječ o eksploataciji građevinskog pijeska i šljunka izvan granica dodijeljene koncesije, odnosno bez pravne osnove. Takvo postupanje predstavlja ozbiljnu povredu propisa kojima se uređuje gospodarenje mineralnim sirovinama, osobito imajući u vidu da se radi o eksploataciji značajne količine mineralne sirovine, u određenom vremenskom razdoblju što upućuje na povećani stupanj društvene opasnosti djela. Nadalje, iz stava počinitelja konkretnog prekršaja ne proizlazi priznanje niti izraženo kajanja, već upravo suprotno pokušaj izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Naknada štete predstavlja olakotnu okolnost, te je pravilno cijenjena kod odmjeravanja kazne.

17. U odnosu na prijedlog za oslobođenje od kazne, ističe se da u skladu s odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje, te sud može osloboditi od kazne počinitelja kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, kada je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.

18. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je okrivljenicima kao olakotne okolnosti cijeno da su temeljem izvansudske nagodbe platili RH-u štetu te djelomično priznanje, primjenjujući institut ublažavanja kazne iz članka 37. Prekršajnog zakona, unatoč utvrđenoj dosadašnjoj prekršajnoj osuđivanosti, to ovaj Sud nije našao osnovanim primijeniti institut oslobođenje od kazne. Naime, izrečene novčane kazne odmjerene su znatno ispod zakonom propisanih minimuma te nisu prestroge, stoga nema osnove niti za njihovo daljnje ublažavanje. Ovaj Sud smatra da su izrečene novčane kazne primjerene i dostatne kako svim okolnostima konkretnog slučaja, te da su prikladne za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije.

19. Svakako treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenici u roku od 30 dana od primitka ove presude plate dvije trećine novčanih kazni izrečenih pobijanom prvostupanjskom presudom, novčane kazne smatrat će se plaćenim u cijelosti.

20. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika i određen je u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim sudom.

21. Slijedom navedenog, trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu, u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i ovlaštenog tužitelja.