Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2475/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj: P-670/2025-7 od 18. lipnja 2025., 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj: P-670/2025-7 od 18. lipnja 2025. u pobijanom dijelu točke I., II., III., IV., V. i VI. izreke.

II. Uvažava se žalba tužitelja i pobijana presuda preinačava u dijelu pod točkom Vi. i VII. izreke i u tom dijelu sudi:

1." I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 99,25 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 26.08.2003. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45,22 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 15.04.2004. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini 1.066,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. "

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove sastava žalbe u visini od 89,04 EUR-a.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132,72 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 24.06.2006. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

1.2.U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 148,61 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 04.12.2006. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, a u odluci pod točkom III. iznos od 46,97 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 30.07.2008. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

1.3. Ujedno je u točki IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39,81 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 13.10.2011. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana te u odluci pod točkom V. iznosa od 1.155,68 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 13.10.2011. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

1.4. U odluci pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini 813,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

1.5. Na koncu u odluci pod točkom VII. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 99,25 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 26.08.2003. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45,22 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 15.04.2004. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov tužbeni zahtjev žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja žali se i tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba tuženika nije osnovana dok je osnovana žalba tužitelja.

3. Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima, izvedene dokaze sud prvog stupnja prosuđivao po slobodnom uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, pa samim time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koje sadržajem žalbe upiru žalitelji.

3.1. Neosnovano tuženik u žalbenim navodima ukazuje i na ostvarenu bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 326.a i članka 186. c ZPP-a budući je sud prvog stupnja valjano obrazložio razloge dospijeće utužene tražbine pa su utoliko neosnovani navodi žalbe tuženika u preuranjenosti podnesene tužbe za isplatu i pozivanje na primjenu navedenih odredaba o odbačaju tužbe u ovoj pravnoj stvari.

4. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povrat isplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s osnove naknade za jednokratnu obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

5. Prvostupanjski je sud po provedenom dokazanom postupku u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor u kolovozu 2003. sklopili Ugovor o kreditu broj 318-50-1989646, na iznos od 3.347,50 EUR ; 24.06.2006. Ugovor nenamjenskom kreditu broj 320-50-3536838, na iznos od 40.000,00 kn ;30.07.2008. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 320-50-5006372, na iznos od 14.158,99 kn i 12.10.2011. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 322-50-5897252, na iznos od 135.000,00 kn,

-da je u čl. 3. navedenih ugovora je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je u čl. 9. je ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, te da je u tom slučaju dužan platiti naknadu sukladno Odluci kreditora,

- da je temeljem istih 26.08.2003. tuženik naplatio naknadu za obradu kredita 318- 50-1989646, u iznosu 747,83 kn/ 99,25 EUR (3,00% iznosa kredita);15.04.2004.naknadu za konačnu otplatu kredita 318-50-1989646 u iznosu 340,76 kn/ 45,22 EUR ; 24.06.2006. naknadu za obradu kredita 320-50-3536838 u iznosu 1.000,00 kn/ 132,72 EUR (2.50% iznosa kredita); 04.12.2006. naknadu za konačnu otplatu kredita 320-50-3536838 u iznosu 1.119,74 kn/ 148,61 EU; 30.07.2008. naknadu za obradu kredita 320-50-5006372, u iznosu 353,97 kn/ 46,97 EUR (2.50% iznosa kredita); 13.10.2011. naknadu za konačnu otplatu kredita 320- 50-5006372 u iznosu 300,00 kn/ 39,81 EUR i 13.10.2011. naknadu za obradu kredita 322-50-5897252, u iznosu 8.707,50 kn/ 1.155,68 EUR (6,45% iznosa kredita),

- da se o odredbama ugovora o kreditu o naplati naknada nije unaprijed pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da tužitelj ima status potrošača,

- da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina ovih naknada.

6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/2003) i prema odredbi članka 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021,dalje: ZOO),te je naložio tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za obradu kredita i naplaćene naknade za konačnu otplatu kredita neprijeporno naplaćene iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate naknade do isplate, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a.

7. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja iz razloga kako slijedi u nastavku.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prethodno odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio ništetnom dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku, kao kreditoru platiti jednokratnu naknadu od iznosa kredita odnosno odredbe čl. 6. Ugovora prema kojoj se tužitelj obvezao isplatiti kreditoru naknadu za prijevremenu otplatu kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredaba.

9. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

10. Žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi jasna i precizna i kao takova da nije ništetna.Ta je odredba omogućavala tužitelja da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/2003. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe u postotku od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11. Kod ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

16. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od postotaka njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom- troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu u neprijeporno isplaćenim iznosima, a sve temeljem članka 323.stavak 1. i 2. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

18.Isto tako pravilno prvostupanjski sud utvrđujući i osnovanosti zahtjeva za isplatu s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita prethodno utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, s ovog osnova, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo, te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom na ugovore sklopljene nakon 2003.

19. Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

20. Pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. st. 1. i 2. ZOO-a, pa sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je sporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

21. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (čl. 87. stavak 1. ZZP/03, čl. 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku.

22. Također je reći da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Činjenica da je odredbom člankom 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

23. Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

24. Prigovor zastare nije osnovan budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost predmetnog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu ( pravno shvaćanje izraženo na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2017.).

25. Slijedom naprijed izloženog, pravilno je prvostupanjski sud prethodno utvrđujući ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova prijevremene otplate kredita obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu u neprijeporno isplaćenim iznosima, a sve temeljem članka 323.stavak 1. i 2. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u navedene Ugovore o kreditu.

26. Kako nisu ostvareni navodi žalbe tuženika niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. Osnovano, međutim tužitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude suda prvog stupnja u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu utužene i isplaćene ulazne naknade i prijevremene otplate kredita broj 318-50-1989646 od 26. kolovoza 2003.

28. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije bio na snazi ZZP/03 i Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti ( pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024).

29. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj činjeničnom osnovom tužbenog zahtjeva ukazuje na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja tuženika u odnosu na sporne odredbe ugovora o kreditu, pa i za kredit pod brojem 318-50-1989646.

30. Zbog toga je u odnosu na predmetne ugovorne odredbe valjalo utvrditi što je bio cilj navedenih ugovornih odredbi, u kontekstu primjene prava kroz opća načela obveznog prava.

31. Slijedom izloženog pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - ZOO/91), prema stanju spisa je zaključiti kako i u odnosu na predmetni ugovor vezano za navedene ugovorne odredbe sudionici navedenog obveznog pravnog odnosa nisu bili ravnopravni ( članak 11. ZOO/91) jer je tuženik kao strana koja je u potpunosti diktirala uvjete ugovora korisniku kredita, koje je pri tome sama odredila i sastavila i na što tužitelj nije imao nikakva utjecaja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja (i članka 12. ZOO/91) i kao takve je ništava ( članak 103 u svezi s odredbom članka 143. ZOO(91).

32. Imajući u vidu naprijed izloženo, zahtjev tužitelja i u ovom dijelu valjalo prihvatiti obzirom na neprijeporne iznose naplaćene ulazne naknade predmetnog kredita u iznosu od 747,83 kuna/99,25 EUR-a odnosno 340,76 kuna/45,22 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 277. stavak 1. ZOO-a.

33. Slijedom naprijed izloženog, osnovani su navodi žalbe tužitelja radi čega je temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i pobijanu presudu u ovom dijelu preinačiti i odlučiti kao u izreci.

34. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka te tužitelju, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, priznati pravilno obračunati trošak prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23 ) za zastupanja po punomoćniku uz pripadajuću zateznu kamatu u iznosu od ukupno 1.000,00 EUR-a uvećano za troškove sudskih pristojbi od 66,36 EUR-a, što predstavlja iznos od 1.066,36 EUR-a. Pri tome je tužitelju valjalo priznati i trošak sastava žalbe, prema vrijednosti pobijanog dijela, temeljem Tbr. 10 toč.1. od 31,25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda iznosi ukupno 62,5 EUR-a te uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu od 26,54 EUR-a prema Tr. br. 3. toč.1. Uredbe o tarifi sudski pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23) iznosi 89,04 EUR-a.

U Splitu, 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica