REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6414/2024-14.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 138-50-3854766 sklopljenog dana 22. prosinca 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja UA kao korisnika kredita, sadržana u točki 3. Ugovora, a kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 763,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.325,85 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 22. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 138-50-3854766 radi kupnje novog vozila za osobne potrebe. Nadalje, navodi da je odredbom čl. 3. navedenog ugovora ugovoreno da će se korisniku kredita naplatiti jednokratna nagrada u visini 3,30 % od iznosa kredita te da mu je dana 28. prosinca 2006. prilikom isplate kredita tuženik naplatio naknadu u iznosu od 5.754,57 HRK. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer je protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da mu tuženik nije prezentirao koje to troškove ima vezano za obradu kredita, da je ugovor unaprijed sastavljen od tuženika i da je predmetnom ugovornom odredbom protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna i da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 763,76 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2006. pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, smatra da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena, navodi da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, odnosno da je tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Ističe da je predmetna naknada naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog, tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Nadalje, navodi kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi kako nije bio dužan u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik tom naknadom pokriva. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe da je tužitelj spornu naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Također, ističe prigovor zastare, osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tuženik ne prigovara samoj visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke ugovorile kredit za kupnju osobnog vozila i da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu tužitelju naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita. Među strankama je sporno je li predmetna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu kredit ponudili u prodajnom salonu u kojem je kupio automobil, da isti koristi isključivo za osobne potrebe, da nije dobio nikakva detaljna pojašnjenja, da nitko nije spominjao predmetnu naknadu i da mu nitko nije objasnio zbog čega istu mora platiti te da je pročitao ugovor, ali nije obraćao posebnu pažnju na ugovornu odredbu o naknadi jer mu je bilo najvažnije koliko će morati plaćati mjesečno i hoće li sa svojim primanjima moći otplaćivati kredit. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o spornoj naknadi.

7. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj o istoj mogao pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

8. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja odnosno iznos koji je tužitelju naplaćen na ime predmetne naknade.

9. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

11. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

12. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 27. ožujka 2025. i 10. travnja 2025. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025., 16. listopada 2025. i 5. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 150,00 EUR za svaku od navedenih radnji, trošak zastupanja na ročištu 27. kolovoza 2025. u iznosu od 37,50 EUR (Tbr. 9/5 u vezi sa Tbr. 7/1), te trošak ročišta za objavu presude iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/3 u vezi sa Tbr. 7/1), što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.265,63 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 33,68 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćnicima