REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
Poslovni broj: P-3300/2022-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja TE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku OE, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku DE, radi Obvezno - ništetnost, 25. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4042681 od 18. travnja 2007. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti CHF, a koja je označena u čl. 1. i dijelu čl. 7. Ugovora i koja glasi:
„IZNOS KREDITA
Kunska protuvrijednost CHF 9.551,00 (devettisućapetstotinapedesetjedanšvicarskih franak) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF…“
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.654,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče:
- na iznos od 85,15 EUR od 27.06.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,31 EUR od 18.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 3,36 EUR od 17.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,87 EUR od 16.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,09 EUR od 16.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,51 EUR od 17.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,57 EUR od 06.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 8,81 EUR od 07.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,22 EUR od 06.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,74 EUR kn od 08.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,85 EUR od 07.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,95 EUR od 06.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,86 EUR od 07.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,06 EUR od 06.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,85 EUR od 06.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 8,04 EUR od 07.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,12 EUR od 07.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,48 EUR od 08.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,16 EUR od 08.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,22 EUR od 07.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,16 EUR od 06.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,05 EUR od 07.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,58 EUR od 06.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 15,88 EUR od 09.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,23 EUR od 07.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,46 EUR od 06.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,23 EUR od 08.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,27 EUR od 07.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,41 EUR od 05.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 25,26 EUR od 07.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,58 EUR od 07.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,94 EUR od 05.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 25,54 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,63 EUR od 06.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,30 EUR od 05.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,07 EUR od 08.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,75 EUR od 05.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,19 EUR od 05.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,15 EUR od 07.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,75 EUR od 05.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,97 EUR od 05.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,07 EUR od 06.02.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,79 EUR od 05.03.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,78 EUR od 05.04.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,18 EUR od 07.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,05 EUR od 05.06.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,16 EUR od 05.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,50 EUR od 06.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,62 EUR od 05.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,38 EUR od 05.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,16 EUR od 05.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,70 EUR od 05.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,31 EUR od 07.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,29 EUR od 05.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,11 EUR od 05.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,36 EUR od 05.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,24 EUR od 06.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,14 EUR od 05.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,46 EUR od 05.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,65 EUR od 06.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,09 EUR od 05.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,62 EUR od 07.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,98 EUR od 05.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,58 EUR od 05.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,41 EUR od 07.01.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,34 EUR od 05.02.2014. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.382,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tužene o mjesnoj nadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je dana 6.09.2022. godine tužba tužitelja protiv tuženika radi isplate.
U tužbi se navodi da je tužitelj dana 18. 04. 2007. Godine sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 9.551,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom, a kao što je naprijed navedeno, ugovorena je valutna klauzula u valuti CHF. Navedni Ugovor sklopila je i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u Splitu koja je i pečatom ovjerila Ugovor, a što spada u njezinu djelatnost, pa se mjesna nadležnost tog suda temelji na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.
Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništave, a već je ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na kamate koje su utvrđene ništavim. Pravno shvaćenje izraženo u ovoj tužbi prihvatio je i najviši sud u RH u revizijskoj odluci Rev- 2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništave, a takovu odluku Vrhovnog suda RH u biti je potvrdio i Ustavni sud RH. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 12.464,44 kn prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, a temeljem više uplaćenog od strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
Kako je odluku o valutnoj klauzuli donio najviši sud u Republici Hrvatskoj, a kojemu je jedna od zadaća usklađivanje sudske prakse koja također predstavlja izvor prava, to tužiteljica predlaže naslovnom sudu zakaže glavnu raspravu, izvede predložene dokaze i donese slijedeću
P R E S U D U
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4042681 od 18. travnja 2007. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti CHF, a koja je označena u čl. 1. i dijelu čl. 7. Ugovora i koja glasi:
„IZNOS KREDITA
Kunska protuvrijednost CHF 9.551,00 (devettisućapetstotinapedesetjedanšvicarski franak) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF…“
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.464,44 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče:
- na iznos od 641,59 kn od 27.06.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,31 kn od 18.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 25,31 kn od 17.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,61 kn od 16.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,70 kn od 16.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,93 kn od 17.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 87,16 kn od 06.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 66,39 kn od 07.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 69,47 kn od 06.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,31 kn od 08.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 51,63 kn od 07.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 52,36 kn od 06.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 59,21 kn od 07.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,18 kn od 06.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 51,60 kn od 06.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 60,57 kn od 07.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 68,71 kn od 07.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 78,98 kn od 08.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 76,57 kn od 08.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 92,11 kn od 07.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 91,61 kn od 06.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 105,86 kn od 07.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 140,00 kn od 06.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 119,62 kn od 09.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 167,54 kn od 07.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 154,13 kn od 06.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 129,82 kn od 08.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 175,32 kn od 07.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 206,53 kn od 05.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 190,34 kn od 07.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 185,17 kn od 07.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 172,82 kn od 05.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 192,44 kn od 05.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 245,87 kn od 06.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 228,30 kn od 05.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 339,56 kn od 08.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 337,19 kn od 05.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 255,53 kn od 05.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 257,33 kn od 07.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 246,75 kn od 05.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 263,50 kn od 05.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 279,33 kn od 06.02.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 277,16 kn od 05.03.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 269,62 kn od 05.04.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 272,63 kn od 07.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 279,13 kn od 05.06.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 272,44 kn od 05.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 275,00 kn od 06.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 268,37 kn od 05.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 259,02 kn od 05.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 272,41 kn od 05.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 268,99 kn od 05.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 273,61 kn od 07.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 258,33 kn od 05.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 264,56 kn od 05.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 273,94 kn od 05.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 265,53 kn od 06.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 249,67 kn od 05.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 244,55 kn od 05.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 246,01 kn od 06.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 256,87 kn od 05.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 268,39 kn od 07.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 263,55 kn od 05.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 268,08 kn od 05.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 266,76 kn od 07.01.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 228,58 kn od 05.02.2014. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.
Podneskom od 13. Studenog 2025. godine punomoćnik tužitelja navodi da s obzirom na konverziju kuna u eure uređuje tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4042681 od 18. travnja 2007. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti CHF, a koja je označena u čl. 1. i dijelu čl. 7. Ugovora i koja glasi:
„IZNOS KREDITA
Kunska protuvrijednost CHF 9.551,00 (devettisućapetstotinapedesetjedanšvicarskih franak) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF…“
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.654,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče:
- na iznos od 85,15 EUR od 27.06.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,31 EUR od 18.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 3,36 EUR od 17.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,87 EUR od 16.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,09 EUR od 16.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,51 EUR od 17.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,57 EUR od 06.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 8,81 EUR od 07.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,22 EUR od 06.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,74 EUR kn od 08.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,85 EUR od 07.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,95 EUR od 06.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,86 EUR od 07.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,06 EUR od 06.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,85 EUR od 06.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 8,04 EUR od 07.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,12 EUR od 07.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,48 EUR od 08.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,16 EUR od 08.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,22 EUR od 07.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,16 EUR od 06.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,05 EUR od 07.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,58 EUR od 06.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 15,88 EUR od 09.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,23 EUR od 07.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,46 EUR od 06.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,23 EUR od 08.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,27 EUR od 07.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,41 EUR od 05.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 25,26 EUR od 07.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,58 EUR od 07.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,94 EUR od 05.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 25,54 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,63 EUR od 06.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,30 EUR od 05.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,07 EUR od 08.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,75 EUR od 05.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,19 EUR od 05.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,15 EUR od 07.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,75 EUR od 05.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,97 EUR od 05.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,07 EUR od 06.02.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,79 EUR od 05.03.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,78 EUR od 05.04.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,18 EUR od 07.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,05 EUR od 05.06.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,16 EUR od 05.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,50 EUR od 06.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,62 EUR od 05.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,38 EUR od 05.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,16 EUR od 05.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,70 EUR od 05.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,31 EUR od 07.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,29 EUR od 05.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,11 EUR od 05.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,36 EUR od 05.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,24 EUR od 06.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,14 EUR od 05.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,46 EUR od 05.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,65 EUR od 06.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,09 EUR od 05.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,62 EUR od 07.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,98 EUR od 05.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,58 EUR od 05.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,41 EUR od 07.01.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,34 EUR od 05.02.2014. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik dana 18.4.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4042681 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 9.551,00 s redovnom kamatom od 5,95 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva.
Mjesna nadležnost suda
Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost, a iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. Su IV – 308/2020, koji se dostavlja u privitku, proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu.
Valutna klauzula
Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost govorne
obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju
Ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu
CHF (između više ponuđenih: CHF, USD, EUR, kunski kredit). Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je tužitelj također obavješten o kretanju valuta na tržištu.
Zahtjev za kredit
Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.
Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboruvalute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.
Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelju su prilikom zaključenja Ugovora uručeni i otplatni planovi iz kojih je vidljivo da je tužitelj sve informacije o kretanju tečaja mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT, koju uslugu nije koristio, već je nastavio plaćati kredit.
Mjesečni anuitet se ne može promatrati kao zasebno glavnica ili zasebno kamata. Anuitet je način otplate kredita u kojem korisnik kredita plaća, u početku otplate anuitetima, viši iznos anuiteta koji se sastoji od kamate dok se u kasnijim anuitetima udio glavnice značajno povećava jer se manje plaća kamata na glavnicu koja je niža.
Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj je tužbu podnio 6.9.2022.g. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g.
Dakle, tužitelj je svakako u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu, a i sa potraživanjem glavnice. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev- 2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na potraživanje tužitelja s osnova kamate na pojedini anuitet glavnice se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 6.9.2022.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gorenavedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Ističe se da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.
Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
Tuženik se posljedično protivi i financijsko vještačenju jer je potraživanje tužitelja prije svega u zastari pa se, ekonomičnosti radi, predlaže najprije odlučiti o prigovoru zastare.
Tuženik ističe da je iz dostavljenog nalaza i mišljenja vidljivo da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj kakav parnične stranke nikada nisu ugovorile. Stranke su ugovorile isključivo srednji tečaj Kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.
Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
U dokaznom postupku sud je pregledao Ugovor o kreditu od 18.04.2007., saldo konto kartice, otplatni plan, nalaz i mišljenje od 08.08.2022., te saslušao tužitelja.
Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-4042681 od 18.04.2007.g., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (CHF), sadržanoj u istom ugovoru.
U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, uz obrazloženje kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora o kreditu, ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta tužene. Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-4042681 od 18.04.2007.g., razvidno je kako su tužitelj, kao korisnik kredita s tuženom, kao kreditorom, ugovorili kako se u slučaju spora ugovara nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora.
Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49» st. 4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako je posebno pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda, stoga sud smatra kako se radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovora i u skladu s unaprijed formuliranim obrascem tužene, koja ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora potvrđene odredbe o mjesnoj nadležnosti za tuženu, sadržane u člancima 46. i 48. Zakona parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Međutim, iz njegovog sadržaja jasno proizlazi da je sklopljen u Splitu. Dakle, za ovaj sud nema dvojbe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tužene u Splitu, a ne u njezinom sjedištu u [adresa].
U skladu s iznesenim okolnostima, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 54. St.19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega gore označena odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 54. toč 19. ZZP. jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. St.1. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom iz čl. 53. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome je za dodati kako je u predmetnom slučaju valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. ZPP kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda. S tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedince, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
Dakle, predmetni ugovor je zaključeni u poslovnici tuženika u Splitu i tužitelj je podnošenjem tužbe pred ovim sudom iskoristio mogućnost izbora, stoga je Općinski sud u Splitu stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog prigovor tužene valjalo je odbiti kako je to odlučeno u izreci rješenja.
Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 18.04.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 9.551,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.
Tužitelj saslušan na raspravi u svom iskazu navodi slijedeće:
"Ja sam kod tuženika dignuo namjenski kredit za kupnju skutera. Digao sam kredit u valuti švicarski franak jer su mi u banci rekli da je to najbrže i najpovoljnije. S bankom sam zaključio ugovor koji je bio tipski pa se o odredbama ugovora nije moglo raspravljati. Ja sam banci dao zadužnicu pa su oni anuitete naplaćivali od moje mirovine, međutim, vrlo brzo nakon dizanja kredita visina anuiteta se značajno povećavala.
Na pitanje da li je tužitelj pročitao ugovor, tužitelj odgovara da je, međutim, sve je to bilo u banci pa ga je na brzinu pročitao i potpisao. Ja sam imao povjerenje u tuženika. Na pitanje da li tužitelj zna što znači valutna klauzula tužitelj odgovara da on nije ekspert. Nisam tražio da mi službenici banke pojašnjavaju značenje pojedinih klauzula u ugovoru. Nisam očekivao da će se rata kredita u ovakvoj mjeri u budućnosti mijenjati. Na pitanje da li je tužitelj od službenika banke tražio kredit u nekoj drugoj valuti, tužitelj odgovara da su mu oni ponudili taj kredit koji je on dignuo."
Među strankama je sporna osnova dok visina tužbenog zahtjeva tužitelja nije sporna, kao ni činjenica da je tužitelj u cijelosti isplatio predmetni kredit.
Tužitelj s tuženicom nije pregovarao o sadržaju ugovora o kreditu jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora.
Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.
Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – dalje: ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra kako tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su odredbe Ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Tuženik je istakao prigovor zastare.
Pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž- 820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 27.06. 2007., očigledno je da je prigovor zastare glede valutne klauzule neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 06. rujna 2022., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.
Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u utuženom iznosu, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.
O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. St. 1. ZPP-a. Tužitelju je trošak obistinjen sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), za sastav 2 podneska po 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na dva ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), ukupno 1.000,00 eura.
Utvrđenom iznosu potrebno je pridodati trošak PDV-a od 25 % 250,00 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura, ukupno 1.382,72 eura.
U Splitu, 25. veljače 2026.
Sudac
Josip Mrkonjić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u
.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
1. ROLAND MAGZAN, [adresa] Split zastupanog po punomoćniku OE
2. Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku DE
