Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2485/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĐZ i dr., zbog prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/2017., 126/2019. i 84/2021.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru od 31. prosinca 2024., broj: Pp - 5356/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru od 31. prosinca 2024., broj: Pp - 5356/2022, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. UZ i okr. IZ oslobođeni su optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj, naznačujući da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja tužitelj ističe da je pogrešno prvostupanjski sud okrivljenike oslobodio optužbe jer je u postupku nesporno dokazano da su okrivljenici počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, a što proizlazi iz izjava koje su okrivljenici dali u svojim iskazima u kojima okrivljenici terete jedan drugoga te da je u tom pravcu prvostupanjski sud trebao izvršiti dokaznu radnju suočavanja okrivljenika na okolnosti u kojima se njihovi iskazi ne slažu.

5.1. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je, na temelju pravilne ocjene svih provedenih dokaza, ispravno zaključio kako nema dovoljno dokaza za donošenje nedvojbene odluke o krivnji okrivljenika.

5.2. Naime, da bi se donijela odluka o prekršajnoj odgovornosti odnosno krivnji okrivljenika za prekršaj koji mu se stavlja na teret, nesporno odnosno bez ikakve dvojbe moraju biti dokazane sve odlučne činjenice od kojih ovisi ispunjenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret, o čemu se u konkretnom predmetu ne radi, budući je svaki od okrivljenika poricao svoj dio prekršajne odgovornosti odnosno krivnje za prekršaj koji im se stavlja na teret, a međusobno tereteći jedan drugog za protupravne radnje, a za što je iznio valjane razloge u 11. odlomku obrazloženja pobijane odluke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tužitelju, se napominje da se okrivljenici mogu braniti kako god žele, dakle i neistinitim iskazivanjem, zbog čega, imajući na umu da su poricali svoje protupravno ponašanje, tvrdnja njihovih obrana da se druga strana nasilnički ponašala nema dokaznu snagu dostatnu za osuđujuću presudu, kako to tužitelj smatra u žalbi.

5.2.1. Osim toga, u postupku su ispitani svjedoci, koji osim što nemaju neposredna saznanja, isti su, svaki u korist člana obitelji sa kojim je u dobrim odnosima, odnosno svjedokinja ŽZ u korist majke, okr. IZ, a svjedok AZ u korist oca, okr. ĐZ pa na temelju takvih iskaza nije s potpunom izvjesnošću moguće zaključivati o krivnje okrivljenih.

5.3. Imajući u vidu odredbu članka 88. stavak 2. Prekršajnog zakona, prema kojoj sud slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima, pri čemu se ističe da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki, te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primjenjujući načelo „in dubio pro reo“, okr. ĐZ i okr. IZ, oslobodio optužbe, budući da raspoloživim dokazima nije bilo moguće bez ikakve dvojbe utvrditi sve relevantne činjenice.

6. S obzirom da prvostupanjski sud nije mogao s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenici počinili inkriminiran prekršaje to ih je, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona, pravilno i osnovano, primjenom načela in dubio pro reo, oslobodio od optužbe. Usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud sa svom potrebnom pouzdanošću izveo pravilan zaključak, jer se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

7. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 7 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.