REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1451/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Anđeli Hambašić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: RŽ, rođen **.**.1990. u mjestu Kozluk, Republika Turska, državljanin Republike Turske, OIB: [osobni identifikacijski broj], trenutno boravi u Prihvatilištu za traženje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/24-06/9482, URBROJ: 511-01-212-25-9 od 17. ožujka 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/9482, URBROJ: 511-01-212-25-9 od 17. ožujka 2025. odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je obvezan tužitelj na napuštanje Europskog gospodarskog prostora u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava rješenje u cijelosti zbog bitnih povreda pravila postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je povrijeđeno načelo zakonitosti, načelo utvrđivanja materijalne istine i načelo slobodne ocjene dokaza iz Zakona o općem upravnom postupku, kao i da rješenje ne sadrži dostatno i valjano obrazloženje. U bitnom ističe da je pripadnik kurdske manjine u Republici Turskoj te da je zbog svoje nacionalne pripadnosti bio izložen prijetnjama i pritiscima od strane pripadnika vojske i policije, uključujući zadržavanje u policijskoj postaji i prijetnje smrću. Smatra da tuženik nije pravilno procijenio njegov subjektivni i objektivni strah od progona, niti je uzeo u obzir aktualnu političku situaciju i položaj R u zemlji podrijetla. Navodi da je pogrešno ocijenjeno kako je njegov strah vezan isključivo uz eventualnu kaznenu odgovornost, budući da kazneni postupci protiv njega nisu razlog napuštanja zemlje, već je razlog strah od progona. Tužitelj nadalje ističe da mu nije omogućeno potpuno i učinkovito iznošenje razloga za traženje međunarodne zaštite te da tuženik nije primijenio načelo „benefit of the doubt“. Smatra da postoji stvarni i budući rizik od progona i ozbiljne nepravde u slučaju povratka u zemlju podrijetla, čime bi bilo povrijeđeno i načelo zabrane vraćanja (non-refoulement). Predlaže da Sud usvoji tužbu, poništi pobijano rješenje i sam riješi upravnu stvar priznavanjem azila, podredno supsidijarne zaštite, odnosno da rješenje poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom u cijelosti osporava tužbene navode i predlaže odbijanje tužbe kao neosnovane. Navodi da je u postupku izveo i ocijenio sve relevantne dokaze, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te odluku donio sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima, uz poštivanje procesnih načela. Ističe da se tužba u bitnom temelji na općim navodima o položaju R u [adresa], što samo po sebi nije dostatan razlog za priznavanje međunarodne zaštite. U odnosu na konkretne navode tužitelja, tuženik navodi da isti nisu potkrijepljeni dokazima te da je tužitelj sam izjavio da u [adresa], gdje je živio i radio, nije imao problema zbog svoje nacionalnosti. Navodi da su problemi koje tužitelj opisuje vezani uz područje u kojem djeluju naoružane skupine te da je pojačana prisutnost sigurnosnih snaga u tim okolnostima razumljiva. Tuženik posebno ističe da je protiv tužitelja pokrenuto više kaznenih postupaka za djela koja on sam priznaje, te smatra da je njegov strah primarno vezan uz kaznenu odgovornost, a ne uz progon u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Također navodi da je tužitelj napustio zemlju s ciljem odlaska u Saveznu Republiku Njemačku te da je u Republiku Hrvatsku ušao bez osobnih dokumenata. Slijedom navedenog, tuženik smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite te predlaže Sudu potvrditi pobijano rješenje.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 24. veljače 2026. održao raspravu u prisutnosti tužitelja, opunomoćenice tužitelja i opunomoćenika tuženika te sudskog tumača za turski jezik.

4.1. Sud je na raspravi saslušao tužitelja. Tužitelj je naveo da je zaposlen u Samoboru u objektu brze hrane za mjesečnu neto plaću od 925 eura, da trenutno nema troškove smještaja jer je smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu (Sarajevska 41), no planira preseliti u podstanarstvo u Samoboru te da ne posjeduje imovinu. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo je događaj u [adresa], gdje ga je vojni natporučnik zaustavio i tražio da surađuje kao doušnik, čemu se usprotivio. Nakon toga je bio priveden, a po puštanju je otišao u [adresa] i potom u inozemstvo. Naveo je da se protiv njega vode kazneni postupci (zbog neprijavljenog pištolja i prokrijumčarenog telefona), koje priznaje, ali tvrdi da kaznena odgovornost sama po sebi nije bila razlog napuštanja zemlje. Potvrdio je da mu je prebivalište u [adresa], gdje je ranije živio bez ozbiljnih problema, ali je često boravio kod brata u [adresa]. Nakon spornog događaja imao je policijske kontrole u [adresa]. U iskazu je naveo da vojna osoba nije izravno prijetila, ali da je fotografirala njegov identitet, što smatra potencijalnim rizikom za pokretanje potrage zbog njegova odbijanja suradnje. U odnosu na mogući povratak, naveo je da bi se pokušao preseliti u crnomorski grad Zonguldak, gdje ima prijatelja, ali priznaje da bi zbog kaznenih postupaka mogao završiti u zatvoru. Istaknuo je da se više boji posljedica događaja u [adresa] nego kaznenih postupaka. Na upite o položaju R u [adresa] naveo je da smatra kako je politika prema Č loša te da su mu neki rođaci osuđeni za terorizam. Međutim, potvrdio je da osobno u [adresa] nije imao izravnih problema isključivo zbog nacionalne pripadnosti.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj državljanin Republike Turske, podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu dana 3. srpnja 2024. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu;

- da je u postupku saslušan 19. veljače 2025.;

- da je tužitelj priložio neovjerenu presliku vozačke dozvole i putovnice;

- da je zemlju podrijetla napustio je legalno, zrakoplovom, koristeći osobne identifikacijske dokumente, a izjavio je da je dokumente izgubio, da mu je ciljana zemlja bila Savezna Republika Njemačka te da nije prethodno tražio međunarodnu zaštitu u drugim državama;

- da tužitelj navodi da je R po nacionalnosti, opisuje jedan incident zaustavljanja od strane vojske na kontrolnom punktu kod Batmana, tvrdi da je zbog prijave takvog postupanja bio zadržan 2 dana u pritvoru, navodi da je žandarmerija od njega tražila dojave o Č iz [adresa], navodi postojanje 6–7 tjeralica i više kaznenih postupaka (oružje, novac nepoznatog podrijetla, konzumacija kokaina, šverc mobitela i dr.) te je izjavio da je napustio zemlju jer je očekivao zabranu izlaska iz države;

- tužitelj navodi da se njegova obitelj se 2002. preselila iz [adresa] u [adresa] pri čemu su razlozi preseljenja obitelji bili su različito obrazlagani (navodni pritisci države, odnosno sukobi s drugim obiteljima), da u [adresa] nije imao problema zbog nacionalne pripadnosti, imao je posao i ostvarivao prihode, nije bio diskriminiran, spriječen u školovanju niti zaposlenju te nije bio mučen, fizički zlostavljan niti osuđivan.

7. Tuženik na temelju individualne procjene vjerodostojnosti, procjene budućeg rizika i analize općeg stanja u zemlji podrijetla nije utvrdio postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon), već je tužiteljev strah od mogućeg proganjanja procijenjen kao subjektivan. Tuženik nije utvrdio opravdane razloge da bi se tužitelj povratkom u Tursku suočio s ozbiljnom nepravdom u smislu članak 21. Zakona. Zbog nepostojanja uvjeta za priznanje azila (čl. 20.) i supsidijarne zaštite (čl. 21.), tužiteljev zahtjev je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona.

7.1. Tuženik navodi da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje sustavnog, ozbiljnog ili trajnog proganjanja, da opisani incidenti nisu dosegli intenzitet progona, da je tužitelj godinama živio u [adresa] bez problema, da je zemlju napustio legalno, bez zapreka vlasti, da se kazneni i prekršajni postupci odnose se na ponašanja inkriminirana općim zakonodavstvom, a ne na njegovu nacionalnu pripadnost, zbog čega zaključuje da strah koji navodi proizlazi primarno iz mogućnosti kaznene odgovornosti, a ne zbog straha od progona zbog nacionalne pripadnost. Slijedom toga, tuženik nije utvrdio objektivno osnovan strah od proganjanja, već subjektivan strah povezan s kaznenim postupcima.

7.2. Tuženik navodi da u predmetnom slučaju nema indicija da bi tužitelju prijetila smrtna kazna, da nije bio izložen mučenju ili fizičkom nasilju te da ne postoji situacija općeg nasilja u zemlji podrijetla, a postupci protiv njega proizlaze iz primjene općih kaznenih normi. Stoga tuženik nije utvrdio stvarni rizik ozbiljne nepravde u smislu zakona.

7.3. Nakon što je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za azil i za supsidijarnu zaštitu, tuženik je utvrdio da su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o povratku. Naime, odbijanjem zahtjeva prestaje zakoniti boravak te je određen rok od 8 dana za dragovoljni odlazak, uz upozorenje na prisilno udaljenje u protivnom. Rok je određen imajući u vidu tužiteljevu punoljetnost, dobro zdravstveno stanje, nepostojanje ranjivosti i razmjernost mjere.

8. Sud je, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, ocijenio vjerodostojnost iskaza tužitelja imajući u vidu njegove izjave dane u zahtjevu za međunarodnu zaštitu, tijekom upravnog postupka te na raspravi pred Sudom.

8.1. Sud utvrđuje da u ključnim dijelovima tužiteljev iskaz nije dosljedan. U inicijalnom zahtjevu tužitelj je naveo da je incident započeo na kontrolnoj točki u Batmanu, nakon čega je otišao na policiju prijaviti postupanje vojnika te je zbog toga bio zadržan dva dana, uz tvrdnju da mu je vojnik izrekao prijetnju smrću. U kasnijem detaljnom saslušanju pritvaranje je objašnjeno pokušajem vrbovanja od strane žandarmerijskog natporučnika, bez jasnog navođenja da je pritvor uslijedio zbog prijave policiji. Na raspravi pred Sudom tužitelj je naveo da vojnika nije išao prijaviti te da nije bilo izravnih prijetnji, čime je ublažio ranije tvrdnje o prijetnji ubojstvom. Ovakve razlike odnose se na samu srž događaja na kojem tužitelj temelji svoj strah od progona.

8.2. Sud također uzima u obzir nedosljednosti o razini i intenzitetu navodnih prijetnji. Dok je u ranijem iskazu istaknuta izričita prijetnja smrću i potpuna nemogućnost zaštite u bilo kojem dijelu zemlje, na raspravi je tužitelj naveo da bi se u slučaju povratka mogao preseliti u drugi dio Turske te da ne zna kako bi eventualno postupanje vlasti završilo.

8.3. Imajući u vidu navedeno, Sud zaključuje da su tužiteljevi iskazi u pogledu odlučnih činjenica – okolnosti incidenta, obraćanja policiji te intenziteta prijetnje – opterećeni značajnim nedosljednostima i izmjenama tijekom postupka. Takve kontradikcije umanjuju ukupnu uvjerljivost iskaza u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovanog straha od progona u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

9. Sud smatra da takve nedosljednosti u pogledu odlučnih činjenica onemogućuju zaključak o postojanju objektivno osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona, jer narušavaju uvjerljivost same činjenične osnove na kojoj se taj strah temelji.

10. U odnosu na navode tužitelja o bitnim povredama pravila postupka, Sud ne nalazi da je u upravnom postupku došlo do povrede načela zakonitosti, načela utvrđivanja materijalne istine niti načela slobodne ocjene dokaza iz Zakona o općem upravnom postupku.

10.1. Iz spisa proizlazi da je tužitelj bio uredno saslušan, da mu je omogućeno iznošenje svih okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu te da je bio upoznat sa svojim pravima i obvezama. Tuženik je pribavio i ocijenio relevantne podatke o zemlji podrijetla te je proveo individualiziranu procjenu tužiteljevih navoda. Sama činjenica da tuženik nije prihvatio tužiteljevu verziju događaja ne znači da je povrijeđeno načelo materijalne istine, budući da to načelo ne obvezuje tijelo da prihvati iskaz stranke, već da savjesno i brižljivo ocijeni sve izvedene dokaze.

11. Neosnovan je i prigovor da osporavano rješenje ne sadrži dostatno obrazloženje. Iz obrazloženja rješenja jasno proizlaze razlozi zbog kojih tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je naveo koje je činjenice smatrao utvrđenima, koje navode tužitelja nije prihvatio te iz kojih razloga, kao i na kojim se zakonskim odredbama temelji odluka. Time su ispunjeni zahtjevi iz članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.).

12. U pogledu navoda da tuženik nije pravilno procijenio subjektivni i objektivni element straha od progona, Sud ističe da se postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona utvrđuje kombinacijom subjektivnog elementa (osobni strah) i objektivnog elementa (postojanje stvarnog rizika utemeljenog na provjerljivim okolnostima). Iako tužitelj subjektivno izražava strah, Sud je već utvrdio da su njegovi iskazi u odnosu na odlučne činjenice opterećeni značajnim nedosljednostima, što umanjuje njihovu uvjerljivost.

13. Nadalje, iz samih navoda tužitelja proizlazi da je godinama živio i radio u [adresa] bez problema vezanih uz njegovu nacionalnu pripadnost, da su mu roditelji i većina braće i sestara i dalje u Turskoj te da osobno nije bio izložen sustavnom progonu. Jednokratni incident, čak i ako se prihvati da se dogodio, ne doseže razinu progona u smislu zakona, osobito imajući u vidu da tužitelj nije bio izložen mučenju, fizičkom nasilju niti kaznenom postupku zbog svoje nacionalne pripadnosti.

14. U odnosu na pozivanje tužitelja na opću političku situaciju i položaj R u [adresa], Sud naglašava da se međunarodna zaštita ne priznaje na temelju općih okolnosti u zemlji podrijetla, već na temelju individualiziranog rizika. Samo pripadništvo određenoj etničkoj skupini, bez konkretnih i individualiziranih okolnosti koje upućuju na stvarnu opasnost, nije dostatno za priznavanje azila. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi upravo on bio izložen takvom riziku.

15. Sud nadalje ocjenjuje da iz tužiteljevih vlastitih navoda proizlazi da je protiv njega pokrenuto više kaznenih postupaka zbog djela koja sam priznaje. Strah od kaznenog progona zbog počinjenja kaznenih djela, pod uvjetom da se radi o primjeni općih zakona, ne predstavlja progon u smislu članka 20. Zakona. Nema naznaka da bi kazneni postupci protiv tužitelja bili vođeni iz diskriminatornih razloga ili da bi predstavljali prikriveni oblik progona.

16. Neosnovan je i navod o povredi načela blagodati sumnje. To načelo može se primijeniti kada su iskazi stranke dosljedni, uvjerljivi i u bitnome podudarni. U situaciji kada postoje značajne kontradikcije u odnosu na odlučne činjenice, nema osnove za primjenu tog načela.

17. U odnosu na supsidijarnu zaštitu iz članka 21. Zakona, Sud ne nalazi da postoji stvarni rizik da bi tužitelj povratkom bio izložen smrtnoj kazni, mučenju ili nečovječnom postupanju. Sam tužitelj je naveo da bi se mogao preseliti u drugi dio Turske te da ne zna kako bi eventualno postupanje vlasti završilo, što dodatno upućuje na izostanak konkretne i neposredne prijetnje. Također, nije utvrđeno postojanje općeg nasilja takvog intenziteta koje bi samo po sebi opravdavalo priznanje supsidijarne zaštite.

18. Budući da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite, pravilno je tuženik, sukladno članku 37. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u vezi s člankom 182., 183. i 184. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), odredio obvezu napuštanja Europskog gospodarskog prostora u roku od osam dana od izvršnosti rješenja. Rok je određen u skladu sa zakonom te Sud ne nalazi da je mjera nerazmjerna.

19. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

20. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

21. Tužitelj je u iskazu danom na raspravi naveo da ostvaruje mjesečnu plaću u neto iznosu od 925,00 eura te da nema troškove smještaja.

22. Sukladno čl. 8. st. 2. toč. 1. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj 140/15. i 155/22., dalje Pravilnik), besplatna pravna pomoć odobrit će se ako ukupna novčana sredstva korisnika i članova njegova kućanstva ne prelaze iznos proračunske osnovice. Prema odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2026. godinu (Narodne novine, broj 152/25.) proračunska osnovica iznosi 441,44 eura.

23. U konkretnom slučaju, mjesečna neto plaća tužitelja u iznosu od 925,00 eura prelazi proračunsku osnovicu od 441,44 eura, zbog čega osnovni uvjet iz čl. 8. st. 2. toč. 1. Pravilnika nije ispunjen.

24. Polazeći od navedenog, Sud ocjenjuje da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje besplatne pravne pomoći iz čl. 8. st. 2. Pravilnika. Stoga je odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude primjenom odredbe čl. 60. st. 3. Zakona.

U Zagrebu, 25. veljače 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Sandra Dimitrijević – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis