REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Sesvete, Industrijska cesta 15
Poslovni broj: Povrv-194/2024-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA, OIB: 06551234371, Kraljevina Španjolska, Castellon, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika- protutužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 25. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne pojedine ugovorne odredbe u Ugovoru o zajmu EC-2022-18135 koji je dana 27.12.2022. godine sklopljen između tužitelja- protutuženika EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA, Španjolska, Castellon, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, OIB: 06551234371 i tuženika- protutužitelja KT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i to ugovorna odredba čl. 2.2. glede troškova obrade, koja glasi: „Zajmodavac će isplatiti Zajmoprimcu iznos zajma iz članka 1. umanjen za troškove obrade u iznosu od 50,00 kn (6,64 EUR)“, kao i odredba čl. 3.1. glede naplate fiksne pristojbe, koja glasi: „Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 90 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 1.200,00 kn (159,27 EUR) što čini ukupno iznos od 4.200,00 kn (557,44 EUR).“
II. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela, Dragutina Domjanića 1, poslovni broj Ovrv-7310/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-948/2023 od 18. srpnja 2023. kojim se nalaže ovršeniku KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da ovrhovoditelju EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA, OIB: 06551234371, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, 12001 Castellon, Španjolska, na temelju vjerodostojne isprave i to: izvadak iz poslovnih knjiga, EC-2022-18135, namiri tražbinu u iznosu od 133,09 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 06.06.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 2022-18135, u roku od 15 dana.
III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela, Dragutina Domjanića 1, poslovni broj Ovrv- 7310/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-948/2023 od 18. srpnja 2023. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 424,35 Eur sa zateznim kamatama tekućim 06.06.2023. pa do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela, Dragutina Domjanića 1, poslovni broj Ovrv- 7310/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-948/2023 od 18. srpnja 2023. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 149,43 Eur
V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.164,82 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. veljače 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Javni bilježnik Krešimir Copić sa sjedištem u [adresa] izdao je u povodu tužiteljevog (tada ovrhovoditeljevog) prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, izvoda iz knjige otvorenih stavaka na temelju ugovora EC-2022-18135 od 05.06.2023. rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-7310/2023, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-948/2023 od 18. srpnja 2023.
2. Tuženik (tada ovršenik) je protiv navedenog rješenja o ovrsi podnio prigovor u kojem u bitnome navodi kako poriče da bi bio u bilo kakvoj obvezi prema ovrhovoditelju. Uvidom u izvod otvorenih stavaka vidljivo je da ga se tereti za nekakvu dospjelu pristojbu te glavnicu. Tuženiku nije jasno o kakvim se to potraživanjima ovrhovoditelja radi, i što predstavlja pristojba, a što glavnica. Posebno se ističe kako je prijedlog za ovrhu podnesen i rješenje o ovrsi doneseno temeljem izvoda otvorenih stavaka, a koji je interni dokument ovrhovoditelja, koji nije potvrđen od strane ovršenika te imajući u vidu činjenicu da ovršenik s ovrhovoditeljem nije sklopio nikakav Ugovor, nejasno je za kakvo se to potraživanje tereti ovršenika. Opreza radi ističe se i prigovor zastare potraživanja ovrhovoditelja. Isto tako se ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. Pored svega navedenog, ovršenik prigovara i visini odmjerenih troškova ovršnog postupka koji su određeni u previsokom iznosu, a koji zbog činjenice da ovršenik nije dao povoda iniciranju ovog postupka, ne mogu teretiti ovršenika.
3. Povodom tuženikovog prigovora ovaj sud je rješenjem od poslovni broj Povrv-194/2024 od 03.10.2024. izvan snage stavio javnobilježničko rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je postupak nastavio kao po prigovoru protiv platnog naloga.
4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 22.10.2024. očitovao na prigovor tuženika. U bitnome ističe kako su tužitelj i tuženik 27.12.2022. sklopili UGOVOR O ZAJMU EC-2022-18135, kojim se tužitelj (zajmodavac) obvezao tuženiku (zajmoprimcu) isplatiti iznos zajma od 398,17 EUR / 3.000,00 HRK umanjen za troškove obrade u iznosu od 6,64 EUR/ 50,00 kn koji iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od 90 dana od dana zaključenja ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 159,27 EUR / 1.200,00 HRK, što ukupno čini iznos od 557,44 EUR / 4.200,00 kn. Tužitelj je tuženiku 27.12.2022. godine isplatio iznos od 391,53 EUR / 2.950,00 HRK te na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku. Tužitelj želi naglasiti da Opći uvjeti i Ugovoru o zajmu podliježu pravu Kraljevine Španjolske, te da su strane svojim odabirom za rješavanje sukoba i odričući se bilo kojeg drugog suda, odredile nadležnost suda prema sjedištu/ prebivalištu/ boravištu Zajmoprimca uz prethodni pokušaj mirnog rješavanja svih eventualnih nesuglasica i sporova između ovdje tužitelja i tuženika, a isto je dostavljeno i tuženiku u Standardnim informaciji o zajmu koja se također dostavlja u prilog ovog podneska. Kako je navedeno i u čl. 5 predmetnog ugovora o zajmu, da će se na sve odnose između ovdje tužitelja i tuženika primjenjivati Opći uvjeti zajmodavca, a mjerodavno pravo za opće uvjete i ugovor o zajmu je pravo Kraljevine Španjolske te da Opći uvjeti predstavljaju sastavni dio predmetnog ugovora o zajmu, odnosno sklapanjem predmetnog ugovora o zajmu strane su ugovorile pravo Kraljevine Španjolske kao mjerodavno pravo u skladu s čl.3, st. 1. UREDBE (EZ) br. 593/2008 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) koji kaže da se : „Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.“ Prema Općim uvjetima poslovanja tužitelja, člankom 1. je propisano da se gore navedeni Ugovor o zajmu sklapa posredstvom usluga daljinske komunikacije, a koje uključuju elektroničku i mobilnu komunikacijsku mrežu i infrastrukturu (mobitel, SMS, e-mail, web stranice Zajmodavca i sl.), a sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Tuženik je zaprimanjem predmetnog Ugovor o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju, te je također potvrdio da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen prethodno navedenom Ugovoru o zajmu kao prilog, odnosno tuženik je prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju, te je također bio upoznat s posljedicama neizvršenja iste, a u prilog navedenom tužitelj dostavlja e-mail prepiske iz kojih je vidljivo da je tuženiku dostavljeno sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Tužitelj napominje da je također razvidno iz Standardnih informacija da je tuženiku ostavljena mogućnost otkazivanja Ugovora o zajmu prema EU Direktivi 87/102/CEE u roku od 14 dana, a koju isti nije iskoristio. Tužitelj ističe da tuženik nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju, a navodi u prigovoru su neosnovani i istaknutima samo s ciljem izbjegavanja plaćanja obveze koju ima prema tužitelju. Tužitelj također ističe da su se tužitelj i tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora usuglasili oko bitnih sastojaka ugovora o zajmu. Tužitelj ističe da je razvidno kako je tuženik 27.12.2022. sklopio ugovor o zajmu EC-2022-18135 sa tužiteljem te nije ispunio obvezu iz ugovora. Dakle, tužitelj naglašava da ovaj prigovor ne sadržava razloge pobijanja tražbine koja je predmet ovrhe, a niti je tuženik dokazao da je podmirio isti.
5. Tuženik je u podnesku od 15.07.2024. naveo kako tužitelj nije postupio sukladno odredbama čl. 221.a. i čl. 461.a. ZPP-a iako na njemu leži teret dokazivanja postojanja njegovog potraživanja. Rješenjem naslovljenog suda posl. broj Povrv- 194/24-2 od 3.10.2024.g. parnične stranke su pod točkom VI. izreke rješenje upozorene u smislu prethodnog članka no Iz spisa predmeta kako u pisanom formatu, tako i iz e-komunikacije nije vidljivo da bi tužitelj do dana 27.6.2025.g. dostavio sudu svu potrebnu dokumentaciju, isprave i druge dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a potrebno za utvrđivanje iznesenih činjenica. Zbog navedenog, dostavljanjem istih 8 mjeseci nakon donošenja rješenja posl. broj Povrv-194/24-2 od 3.10.2024.g. tužitelj je prekludiran dostavljati bilo kakve dokaze i dokumentaciju pa tuženik predlaže da se isti ne uzimaju u obzir. Tužitelj je sklopio s tuženikom Ugovor o zajmu, a Ugovor je kao unaprijed pripremljeni i standardizirani obrazac Ugovora pripremio sam tužitelj. U samom Ugovoru i to čl. 1. stoji: „1.1. Zajmoprimac je od Zajmodavca zatražio isplatu zajma u iznosu od 3.000,00 kn (398,17 EUR), nakon čega je Zajmodavac poslao Zajmoprimcu pisanu Obavijest o odobrenju zajma. Ovaj Ugovor sklapa se temeljem standardnih Informacija koje je Zajmodavac dostavio Zajmoprimcu prije sklapanja ovog ugovora, a koje sadrže sve bitne komercijalne ugovore Zajma i koje predstavljaju sastavni dio ovog Ugovora. Zajmodavac će isplatiti Zajmoprimcu iznos zajma iz članka 1. umanjen za troškove obrade u iznosu od 50,00 kn (6,64 EUR). 3.1. Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 90 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 1.200,00 kn (159,27 EUR) što čini ukupno iznos od 4.200,00 kn (557,44 EUR). Nejasno je i pritom što to točno predstavlja pristojba u visini od 1.200,00 kn (159,27 EUR) te da li isto predstavlja ugovorenu kamatu ili naknadu za obradu zahtjeva za zajam. Tuženik naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita ili pristojbi. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate pristojbi i naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. U svakom slučaju, tužitelj u svojem podnesku navodi da bi iznos od 1.200,00 kn (159,27 EUR) predstavljao nekakvu pristojbu. Nejasno je na koji način je ta pristojba utvrđena te je ista ukoliko predstavlja neku vrstu naknade za obradu zahtjeva za zajam ili zajma, ugovorena na nezakonit i tuženiku nejasan način. Ista je zbog navedenog, a kako je već naznačeno i nepoštena i ništetna Ugovorna odredba o kojoj tuženik s tužiteljem nije posebno pregovarao. Ukoliko bi navedena naknada pak predstavljala neku vrstu ugovorene kamate tada je ta ugovorna odredba ništetna jer na iznos zajma od 3.000,00 kn (398,17 EUR) kamata u iznosu od čak 1.200,00 kn (159,27 EUR) predstavlja prekoračeni maksimalni iznos visine kamate koja se može ugovoriti. U svakom slučaju, u samom ugovoru o zajmu niti ne stoji koja je to stopa kamate ugovorena (ako naknada jest kamata) pa zbog navedenog tužitelj nije i ne može biti ovlašten naplaćivati nešto što tužitelju nije pojasnio i o čemu s njime nije posebno pregovarao. U svakom slučaju, u Općim uvjetima tužitelja nije obrazloženo što predstavlja naknada i u kojoj visini je ista određena. Tuženik je tužitelju vratio zajam, ali je tuženik isti knjižio pod stavke „naknada za odgodu otplate zajma“. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi samo o naknadi za produljenje roka, odnosno prolongatu za konačnu otplatu, a ne i djelomičnim otplatama glavnice, upravo kod prolongata radilo o ugovornoj kazni za zakašnjenje definiranoj odredbama čl. 350. st. 1. ZOO. Istim odredbama čl. 350.st.1. ZOO-a propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Međutim, čl. 350. st. 3. ZOO propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Dakle, po prethodno citiranoj kogentnoj odredbi ZOO-a ugovaranje ugovorne kazne kod novčanih obveza ex lege je ništetno, a u predmetnom slučaju se radi upravo o novčanoj obvezi i to zajmu. Sama činjenica da je tuženik dobrovoljno plaćao predmetne prolongate ne znači da su isti valjani, budući da su ništetni po samom Zakonu. Tuženik je samo svojim ukupnim uplatama na ime prolongiranja roka otplate zajma podmirio glavnicu predmetnog potraživanja svojim višestrukim uplatama, a što je vidljivo i iz Aneksa ugovora i potvrda o uplati istih iznosa koje sam tužitelj dostavlja uz podnesak. Točan iznos uplaćenih prolongata predlaže se pribaviti od tužitelja koji raspolaže tim podacima jer isti trebaju biti zavedeni u poslovnim knjigama- Sama naknada iznosi 70% same glavnice, i ista nije sukladna odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) u kojemu je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, očit je nerazmjer između visine glavnice samog zajma od 3.000,00 kn (398,17 EUR) i ukupno uplaćenih iznosa prolongata kao i pristojbe koju bi trebao platiti, budući da je tuženik po predmetnom Ugovoru o zajmu primio ukupno 3.000,00 kn (398,17 EUR), umanjeno za trošak obrade zajma u iznosu od 6,64 eur, a na ime prolongata je uplaćivao značajna sredstva, a što slijedi iz svake pojedine odgode otplatnog plana koje je priložio tužitelj iz kojih je vidljivo da je tužitelj svaku pojedinu odgodu roka otplate zajma uvjetovao prethodnom uplatom više puta naknade za odgodu, a tužitelj je najmanje četiri puta uplatio za isto iznos od po 86,00 eura što je ukupno 344,00 eura plaćenih na ime prolongata. Dodatne i točne podatke i potvrdu o uplatama prolongata tuženik predlaže pribaviti od tužitelja. Pored navedenog, tuženik je vršio i dodatne uplate tužitelju, i to putem svojeg računa kojeg imau Raiffeisenbank Austria d.d. pa se predlaže pribaviti od iste te podatke, a tuženik isto nije u mogućnosti pronaći zbog proteka vremena. Predmetni Ugovor o zajmu potrošački je ugovor i na njega se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - u daljnjem tekstu: ZZP). Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive/93 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, čl. 6. st. 1. Direktive/93 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom kontekstu nacionalni sudac je dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda suda EU C - 280/2013). Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve uz naknadu troškova postupka tuženiku.
6. Tuženik je 01.09.2025. podnio protutužbu sa istaknutim protutužbenim zahtjevom za utvrđenje djelomične ništetnosti pojedine ugovorne odredbe u Ugovoru o zajmu EC-2022-18135 i to ugovorna odredba čl. 2.2. glede troškova obrade, koja glasi: „Zajmodavac će isplatiti Zajmoprimcu iznos zajma iz članka 1. umanjen za troškove obrade u iznosu od 50,00 kn (6,64 EUR)“, kao i odredba čl. 3.1. glede naplate fiksne pristojbe, koja glasi: „Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 90 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 1.200,00 kn (159,27 EUR) što čini ukupno iznos od 4.200,00 kn (557,44 EUR).
7. Tužitelj je u odgovoru na protutužbu naveo kako sukladno čl. 5. predmetnog ugovora o zajmu na sve odnose između ovdje tužitelja i tuženika primjenjivat će se Opći uvjeti zajmodavca, a mjerodavno pravo za opće uvjete i ugovor o zajmu je pravo Kraljevine Španjolske. Opći uvjeti predstavljaju sastavni dio predmetnog ugovora o zajmu, odnosno sklapanjem predmetnog ugovora o zajmu strane su ugovorile pravo Kraljevine Španjolske kao mjerodavno pravo. Prema tome, ni predmetni ugovor o zajmu zaključeni u elektroničkom obliku Internet pristupom na web stranicu zajmodavca i tužitelja, nisu ugovori koji su zaključeni u Republici Hrvatskoj, već je riječ o ugovorima zaključenim u državi sjedišta ponuditelja za njihovo sklapanje (Španjolska, Estonija). Slijedom toga na pružanje navedenih financijskih usluga (davanje zajma, davanje garancije) u navedenom obliku ne primjenjuju se naprijed navedene odredbe kojima je propisana ništetnost ugovora o kreditu (...)” Stoga je tužitelj s tuženikom, sukladno mjerodavnom pravu, odnosno pravu Kraljevine Španjolske, sklopio ovdje navedeni ugovor o zajmu. Dakle, ugovorom je kao mjesto sklapanja ugovora ugovoren Castellon, Kraljevina Španjolska, iz čega također proizlazi da se na ovaj ugovor ne može primijeniti hrvatsko pravo jer se radi o ugovoru s međunarodnim elementom kod kojeg su stranke izabrale inozemno pravo kao mjerodavno. Tužitelj napominje kako je u odredbi čl. 1. Općih uvjeta poslovanja propisano kako institut „zajma” predstavlja novčani iznos kojeg zatraži Tražitelj zajma u visini iznosa koje ponudi Zajmoprimac, te obuhvaća glavnicu, troškove obrade i fiksnu pristojbu za korištenje istog novčanog iznosa kako su naznačeni u Ugovoru o zajmu. Iz čl. 12.a. Općih uvjeta poslovanja jasno proizlazi kako: „Fiksna pristojba/naknada (dalje: naknada) koju Zajmoprimac pristaje platiti temeljem Zajma pokriva troškove i rizike Zajmodavca koji nastaju u procesu odobravanja i servisiranja Zajma, a koje Zajmoprimac snosi kao dio Zajma. Fiksni iznos naknade za pojedini Zajam ovise o ukupnom iznosu za isplatu i roku otplate. Svi iznosi naknade javno su objavljeni na web stranici Zajmodavaca, a u procesu odobravanja i ugovaranja Zajma se unaprijed i zasebno prikazuju Zajmoprimcu. Naknada uključuje sljedeće komponente: Administrativni troškovi registracije, sve troškove vezane uz inicijalnu registraciju Zajmoprimca, uključujući, ali ne ograničavajući se na: registraciju Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca,podnošenje i zaprimanje zahtjeva za Zajam putem informatičkog sustava, unošenje podataka Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca,unošenje dokumenata Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca, komunikaciju sa Zajmoprimcem putem elektroničke pošte radi izmjena i dopuna zahtjeva; prateće dokumentacije u svrhu odobravanja Zajma. Troškovi verifikacije identiteta, Naknada obuhvaća troškove verifikacije identiteta, uključujući, ali ne ograničavajući se na:provjeru točnosti i cjelovitosti cjelokupne primljene dokumentacije (preko 50 stavaka),provjeru identiteta i solventnosti poslodavca Zajmoprimca,utvrđivanje neto primanja Zajmoprimca nakon svih obustava i otplata, verifikaciju vjerodostojnosti obračunskih listi dostavljenih od strane
Zajmoprimca,verifikaciju vjerodostojnosti osobne iskaznice Zajmoprimca,verifikaciju vjerodostojnosti bankovne kartice Zajmoprimca. Fiksni trošak obrade finalnog zahtjeva za Zajam se zasebno naplaćuje u apsolutnom novčanom iznosu u rasponima od 5,00 do 30,00 EUR. Naknada za rizik nenaplativosti uključena je u svaki Zajam i predstavlja dio Zajma s osnove preuzimanja rizika koji proizlazi iz ne otplate zajma i nemogućnosti naplate Zajma iz imovine dužnika. S obzirom da su Zajmovi neosigurani, rizik nemogućnosti naplate je viši. Naknada obuhvaća troškove servisiranja Zajma, uključujući, ali ne ograničavajući se na: kapitalne troškove, redovne operativne troškove poslovanja (materijalni troškovi, troškovi usluga, troškovi plaća i naknada zaposlenicima i slično).“ Također, čl. 7. Općih uvjeta poslovanja propisano je kako : „Troškovi obrade Zahtjeva za zajam ovise o iznosu Zajma, a trajanje obrade Zajma u skladu sa Standardnim informacijama o europskim potrošačkim kreditima. Tražitelj zajma imati će pristup tim informacijama preko simulatora na web stranici Zajmodavca i primit će konkretne i detaljne informacije u Standardnim informacijama o europskim potrošačkim kreditima koje mu dostavi Zajmodavac.” U standardnim informacijama također je naveden iznos naknade za obradu kredita kao i iznos fiksne pristojbe te je tužitelj prije sklapanja ugovora o zajmu bio upoznat s istim. Uz ranije navedeno, tužitelj je tuženiku predao i otplatni plan u kojemu su navedeni iznosi zajma sa svim troškovima i fiksnim pristojbama. Sukladno čl. 5. Općih uvjeta poslovanja kako bi Tražitelj zajma mogao podnijeti Zahtjev za zajam, isti se mora prethodno registrirati na web-stranici i prihvatiti Opće uvjete i Standardne informacije o europskim potrošačkim kreditima koji su na raspolaganju tražitelju zajma na način da označi odgovarajuće polje namijenjeno u tu svrhu iz čega je evidentno kako je tuženik bio upoznat sa spornim institutima. Zaključno, tuženik je zaprimanjem predmetnog Ugovor o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju, te je također potvrdio da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen prethodno navedenom Ugovoru o zajmu kao prilog, odnosno tuženik je prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju, te je također bio upoznat s posljedicama neizvršenja iste, a u prilog navedenom tužitelj je već ranije dostavio e-mail korespondenciju iz koje je vidljivo da je tuženiku dostavljeno sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Naime, tuženik je, kako to navodi i u prigovoru izvršio uplate i to: 09.02.2023. godine iznos u visini od 86,00 EUR; 27.02.2023. godine iznos u visini od 86,00 EUR; 06.04.2023. godine iznos u visini od 86,00 EUR; 11.05.2023. godine iznos u visini od 86,00 EUR; Tužitelj naglašava kako se taksativno navedene uplate odnose na uplate prolongata. Tužitelj i tuženik su dana 9. veljače 2023. sklopili ANEKS UGOVORA O ZAJMU BROJ 1 sklopljenog 27.12.2022. pod imenom “Ugovor o zajmu - EC-2022-18135“ u kojem tužitelj odobrava odgodu roka otplate na 30 dana, pod uvjetom da tuženik prethodno uplati naknadu za odgodu roka otplate u iznosu od 86,00 EUR. Dana 27. veljače 2023. godine, tužitelj i tuženik su sklopili ANEKS UGOVORA O ZAJMU BROJ 2 Sklopljenog 27.12.2022 pod imenom “Ugovor o zajmu - EC-2022-18135“ u kojem na isti način tužitelj odobrava odgodu roka otplate na 30 dana, pod istim uvjetom da tuženik uplati iznos od 86,00 EUR na ime naknade za odgodu roka otplate.. Dana 6. travnja 2023. godine, tužitelj i tuženik su sklopili ANEKS UGOVORA O ZAJMU BROJ 3 Sklopljenog 27.12.2022 pod imenom “Ugovor o zajmu - EC-2022-18135” u kojem na isti način tužitelj odobrava odgodu roka otplate na 30 dana, pod istim uvjetom da tuženik uplati iznos od 86,00 EUR na ime naknade za odgodu roka otplate. Dana 11. svibnja 2023. godine, tužitelj i tuženik su sklopili ANEKS UGOVORA O ZAJMU BROJ 4 Sklopljenog 27.12.2022 pod imenom “Ugovor o zajmu - EC-2022-18135” u kojem na isti način tužitelj odobrava odgodu roka otplate na 30 dana, pod istim uvjetom da tuženik uplati iznos od 86,00 EUR na ime naknade za odgodu roka otplate. Iz čl 4. Aneksa jasno proizlazi kako: „…Uplata naknade za odgodu roka otplate Zajma ne smatra se podmirenjem dijela neotplaćenog Zajma…“ Nadalje, tužitelj je tuženiku na e-mail uredno dostavio obavijesti da je zajam po zahtjevu tuženika prolongiran, te u dostavljanom Otplatnom planu razvidno stoji iznos naknade za odgodu roka otplate tj. prolongat i odvojeni iznos za rate duga koju je tuženik trebao platiti tužitelju na ime predmetnog Ugovora o zajmu a tuženiku su također dostavljeni ranije navedeni Aneksi ugovora o zajmu sklopljenog u kojem je isto objašnjeno. Iz dostavljene e-mail korespondencije jasno proizlazi kako je tuženik od tužitelja zahtijevao prolongiranje zajma, a da ga je tužitelj uredno obavijestio da uplatom prolongata ne umanjuje dug prema tužitelju odnosno glavnicu. Također iz čl. 10. Općih uvjeta poslovanja jasno proizlazi kako se uplatom prolongata ne umanjuje dug prema tužitelju odnosno glavnicu. Opći uvjeti stavljeni su na potpuno raspolaganje tuženiku na web stranici te su mu isti predani zajedno sa Standardnim informacijama o europskim potrošačkim kreditima neposredno nakon primitka Zahtjeva za zajam elektroničkom poštom na adresu koja se nalazi na Zahtjevu za zajam. Sukladno Općim uvjetima poslovanja tužitelja, člankom 1. je propisano da se gore navedeni Ugovor o zajmu sklapa posredstvom usluga daljinske komunikacije, a koje uključuju elektroničku i mobilnu komunikacijsku mrežu i infrastrukturu (mobitel, SMS, e-mail, web stranice Zajmodavca i sl.), a sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Slijedom svega navedenoga, tužitelj tvrdi da predmetni ugovor o zajmu ne sadrži niti jedan razlog za ništetnost prema važećim zakonskim odredbama i prema mjerodavnom pravu Kraljevine Španjolske, a koje je ugovoreno. Također, evidentno je kako su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora o zajmu, o iznosu pozajmice i roku vraćanja iste, obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kao i plaćanja fiksne pristojbe, a koji instituti su jasno obrazloženi u općim uvjetima poslovanja. Slijedom navedenoga, tužitelj ostaje u cijelosti pri tužbi, tužbenim navodima i istaknutom tužbenom zahtjevu te kod svih predloženih dokaza, tužitelj u odnosu na protutužbu predlaže da se protutužba, odnosno protutužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti.
6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Izvod iz knjige otvorenih stavaka tužitelja od 05.06.2023. (str. 8 spisa) Ovjereni prijevod sa španjolskog jezika izvoda iz trgovačkog registra tužitelja i punomoći (str.9-19 spisa), Ugovor o zajmu EC-2022- 18135 (str 43-45 spisa), kunski platni nalog br: 4114918 od 27.12.2022. (list 46 spisa), Anex 1 ugovora EC-2022-18135 od 09.02.2023. (str 47 i 48 spisa), Anex 2 ugovora EC-2022-18135 od 27.02.2023. (list 49 i 50 spisa), Anex 3 ugovora EC- 2022-18135 od 06.04.2023. (list 51 i 52 spisa), Anex 4 ugovora EC-2022-18135 od 11.05.2023. (list 53 i 54 spisa), Opće uvjete tužitelja ( str. 67-78 spisa), otplatni plan za EC-2022-18135 od 27.12.2022. (str 79 spisa), odgoda otplatnog plana od 27.12.2022. (str 80 spisa), odgoda otplatnog plana od 27.02.2023. (str 81 spisa), odgoda otplatnog plana od 11.05.2023. (str 82 spisa), odgoda otplatnog plana od 06.04.2023. (str 83 spisa), povijest mailova za zajam (str 84-88 spisa), dopis Raiffeisen Bank od 09.12.2025. (str 536 spisa), saslušan je tuženik (str 541 spisa), pročitana je tehnička potvrda o sms potvrdi isplate (str 109 spisa), preslika osobne iskaznice i fotografija (str 110-112 spisa), platni listić (str 112 spisa), potvrda o podnijetom zahtjevu za izdavanje osobne iskaznice (str 113 spisa), preslika osobne iskaznice (str 114 i 115 spisa), standarde europske informacije o potrošačkim kreditima (str 146-149 spisa), uplate tuženika (str 507-515 spisa), dopis Raiffeisen Bank od 09.12.2025. (str 536 spisa), saslušan je tuženik (str 541 spisa) 7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok je protutužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 557,27 Eur, na ime dospjele glavnice zajma u iznosu od 398,17 Eur i dospjele pristojbe u iznosu od 159,27 Eur te protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o zajmu
9. Između stranaka nije sporno da su iste na daljinu sklopile Ugovor o zajmu- EC-2022-18135 od 27.12.2022. (dalje: Ugovor o zajmu). Po tom ugovoru tužitelj je zajmodavac, dok je tuženik zajmoprimac.
10. Tuženik je u svom iskazu naveo kako je našao na internetu da se nudi zajam, ispunio obrazac na način da sam upisao svoje osobne podatke i poslao platnu listu, nakon čega je dobio poruku da je zajam odobren u iznosu od oko 3.000,00 kuna. Tek nakon dan-dva, dobio sam ugovor koji nije potpisao, a poslije je vidio da su tamo uključene i neke kamate i trošak obrade što u početku nije bilo navedeno. To mu nije bilo razumljivo, nije imao koga pitati za pojašnjenja. Plaćao je prolongat no to nije priznato. Na poseban upit pun. tužitelja da li su usplate od 86,00 Eur išle na ime zajma ili otplate prolongata naveo je kako je njima plaćao zajam. Na upit kako može objasniti da se iznosi koje je uplaćivao podudaraju sa iznosom prolongata, a ne sa otplatom zajma, naveo je kako je svaka uplata trebala ići na smanjenje glavnice no ona nije smanjivana, već je uz to dobivao i pozive, zvali su ga na posao, da ako to ne plati da će mu sve uzeti. Ne sjeća se što je navodio u opisu plaćanja kada je plaćao te rate. Ne sjeća se da li je ikada zaprimio pisanu potvrdu od tužitelja da je dug podmiren u cijelosti.
10. Po predmetnom Ugovoru o zajmu tužitelj je izvršio tuženiku isplatu zajma u iznosu od 398,17 Eur umanjeno za naknadu obrade u iznosu od 50,00 Eur (kunski platni nalog br: 4114918). Tuženik se istim ugovorom obvezao vratiti iznos zajma uvećan za 159,27 Eur na ime pristojbe što čini ukupan iznos od 557,44 Eur i to u roku od 90 dana od zaključenja ugovora
11. Sklapanjem prethodno navedenog Ugovora o zajmu tuženik je prihvatio i tužiteljeve Opće uvjete ugovaranja zajma.
12. Nije sporno da je tuženik prolongirao rok dospijeća predmetnog zajma uplatom od ukupno 258,00 Eur na ime tzv. prolongata. Iz spisa, odnosno iz popisa uplata tuženika izvršenih po računu u vlasništvu tuženika u korist tužitelja u razdoblju od 01.01.2023. do 31.12.2024. dostavljenih od strane Reiffeisen bank d.d., je razvidno da je isti to učinio uplatom od 27.02.2023. u iznosu od 86,00 Eur, 06.04.2023. u iznosu od 86,00 Eur te 11.05.2023. u iznosu od 86,00 Eur na ime pristojbe prolongata tako da je rok dospijeća predmetnog zajma prolongiran sve do 11.06.2023.
13. Uvidom u Opće uvjete tužitelja, kao sastavni dio predmetnog Ugovora o zajmu utvrđeno je kako je u čl. 19. sadržana klauzula kojom stranke za sve sporove vezane za predmetni Ugovor o zajmu, ugovaraju stvarnu i mjesnu nadležnost suda sjedišta zajmoprimca, odnosno u konkretnom slučaju suda u Republici Hrvatskoj. Navedeni izbor prava valja cijeniti i u skladu s čl. 3. i 6. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) jer se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru. Prema čl. 3. Uredbe Rim I ugovorne strane su slobodne izabrati pravo koje će se primjenjivati na ugovor koji su zaključile. U čl. 6. Uredbe Rim I. , naslovljenog „Potrošački ugovori” propisano je: „1. Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove [njezine] struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik: (a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili (b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu, te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti. Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano."
14. Dakle, na predmetni Ugovor o zajmu primjenjuje se hrvatsko pravo sukladno Uredbi (EZ), broj: 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. obzirom na to da tuženica ima prebivalište, odnosno uobičajeno boravište u [adresa].
15. Prethodno navedena Uredba primjenjuje se na predmetni odnos između stranaka sukladno odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne Novine", broj 101/17).
16. Predmetni ugovor o zajmu potrošački je ugovor i u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP). Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive/93 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive/93 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom kontekstu nacionalni sudac je dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C – 280/2013).
17. Imajući u vidu navedeno, a polazeći od osnovnih načela obveznopravnog ugovornog odnosa stranaka propisanih čl. 3., 4. i 6. ZOO-a i položaja tuženika kao potrošača u smislu odredbi ZZP-a u kojima su implementirane i prethodno citirane odredbe Direktive o zaštiti prava potrošača utvrđuje se kako se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovoru sklopljenim elektroničkim putem u smislu odredbe čl. 293. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO) iz kojeg proizlazi da je ugovor sklopljen elektroničkim putem kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a iz dokumentacije priležeće spisu nedvojbeno proizlazi da su se stranke o istome doista suglasile.
18. Pri tome se ukazuje na odredbu čl. 499. st. 1 ZOO-a iz koje proizlazi da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
19. Međutim, s obzirom na to da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti uvažavajući navode odgovora na tužbu i iskaz tuženika u kojem je istaknuto kako tuženik nije bio svjestan da uplatama tzv. prolongata ne utječe na otplatu glavnice, ovaj sud smatra da se upravo kod prolongata radilo o ugovornoj kazni za zakašnjenje definiranoj u čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) u kojem je propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.
20. Naime, očit je nerazmjer između visine glavnice samog zajma 398,17 Eur i ukupno uplaćenih iznosa prolongata od 258,00 Eur, budući da je tuženik po predmetnom Ugovoru o zajmu primio ukupno 348,17 Eur, (398,17 Eur umanjeno za trošak obrade zajma u iznosu od 50,00 Eur), a na ime prolongata je uplatio ukupan iznos od 258,00 Eur odnosno gotovo 74% iznosa glavnice.
21. Nije sporno da su stranke sklapale Anex osnovnom Ugovoru o zajmu kojim su ugovorile predmetni prolongat nazvavši ih Pristojbom i naknadom za odgodu roka dospijeća samog zajma.
22. Međutim, u čl. 350. st. 3. ZOO-a propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze.
23. Dakle, po hrvatskom pravu i to prethodno citiranoj kogentnoj odredbi ZOO- a ugovaranje ugovorne kazne kod novčanih obveza ex lege je ništetno, a u predmetnom slučaju se radi upravo o novčanoj obvezi i to zajmu.
24. Budući da sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, sama činjenica da je tuženik dobrovoljno plaćao predmetni prolongat ne znači da je isti sukladan hrvatskom pravu i da su isti valjani, budući da su ništetni po samom Zakonu.
25. Kod ovakvog stanja stvari, ovaj sud ocjenjuje da je tuženik ukupnom uplatom od 258,00 Eur podmirio dio glavnice predmetnog potraživanja.
26. Iz izvoda iz knjige otvorenih stavki potraživanje tužitelja po predmetnom zajmu na ime dospjele glavnice iznosi 397,73 Eur, a na ime dospjele pristojbe iznosi 159,27 Eur, odnosno ukupno 557,44 Eur. Uvidom u odobrenja prolongata proizlazi da kada je tuženik zatražio prolongat da isti nije bio podmirio glavnicu, a primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. ZPP-a tuženik u postupku nije dokazao da bi podmirio na ime povrata zajma viši iznos od onog kojeg je utvrdio sud.
28. Također, vezano za troškove obrade zajma u iznosu od 50,00 kn (6,64 EUR) iskaz tuženika je prihvaćen kao životan i uvjerljiv, sukladan ispravama u spisu te je saslušanjem istoga utvrđeno da se radi o potrošačkom Ugovoru o zajmu. Tužitelj na kojem je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti je svojim iskazom koji je sukladan ispravama u spisu dokazao svoje svojstvo potrošača te činjenicu kako se sredstvima zajma koristio isključivo za potrošačke svrhe.
29. Nadalje, prigovor zastare je ocijenjen kao neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
30. Na temelju uvida u Ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost, a na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.
31. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.
32. Stoga, navod tuženika kojim tvrdi da je odredba Ugovora o zajmu jasna, lako uočljiva i razumljiva, neosnovan je, s obzirom da temeljem iste nije moguće utvrditi visinu naknade za obradu zahtjeva korisniku zajma.
Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje zajma koja se primjenjuje i u konkretnom slučaju ukazuje se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.
U konkretnom slučaju navedena odredba sadržana u čl. 2.2.Ugovora je ništetna, jer se kao što je navedeno o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane zajmodavca i tuženik kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tužitelj nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine koju je naplatio u trenutku isplate zajma. Tužitelj ujedno u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o zajmu. Tužitelj je u odgovoru na protutužbu naveo da je ista pokrivala troškove poput: Administrativni troškovi registracije, sve troškove vezane uz inicijalnu registraciju Zajmoprimca, uključujući, ali ne ograničavajući se na: registraciju Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca,podnošenje i zaprimanje zahtjeva za Zajam putem informatičkog sustava, unošenje podataka Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca,unošenje dokumenata Zajmoprimca u informatički sustav Zajmodavca, komunikaciju sa Zajmoprimcem putem elektroničke pošte radi izmjena i dopuna zahtjeva; prateće dokumentacije u svrhu odobravanja Zajma, Troškovi verifikacije identiteta, Naknada obuhvaća troškove verifikacije identiteta, uključujući, ali ne ograničavajući se na:provjeru točnosti i cjelovitosti cjelokupne primljene dokumentacije (preko 50 stavaka), provjeru identiteta i solventnosti poslodavca Zajmoprimca,utvrđivanje neto primanja Zajmoprimca nakon svih obustava i otplata, verifikaciju vjerodostojnosti obračunskih listi dostavljenih od strane Zajmoprimca, verifikaciju vjerodostojnosti osobne iskaznice Zajmoprimca, verifikaciju vjerodostojnosti bankovne kartice Zajmoprimca no isto ničime nije dokazao. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
19. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom odnosa iznosa zajma i iznosa ugovorene naknade za obradu zajma, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tužitelj nije postupao u dobroj vjeri i da tuženik kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa).
20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega., to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o zajmu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz prethodnih utvrđenja ne proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jednako kako nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.
27. Nadalje, iz istih prethodno navedenih razloga, pristojba čiju isplatu potražuje tužitelj od 159,27 Eur koja iznosi čak 25% same glavnice, odnosno odredba čl. 3.1. Ugovora glede naplate fiksne pristojbe, koja glasi: „Zajmoprimac se obvezuje vratiti zajam iz članka 1. u roku od 90 dana od zaključenja ovog Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 1.200,00 kn (159,27 EUR)“, a tako visoka pristojba po shvaćanju ovog suda nije sukladna odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u kojemu je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te stoga tuženk nije bio u obvezi podmiriti istu te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te ugovorne odredbe, a sve u smislu čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a sud ju je utvrdio nepoštenom, imajući pritom u vidu i sve utvrđene okolnosti sklapanja predmetnog pravnog posla te preostalih ugovornih odredbi sukladno čl. 51. ZZP-a. Slijedom navedenog, s obzirom da su temeljem čl. 51. st. 1. ZZP-a nepoštene odredbe ništetne, a na ništetnost sud pazi tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a te obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravne učinke, sud je utvrdio da tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju pristojbu u iznosu od 159,27 Eur sa zateznom kamatom.
21. Obzirom na sve navedeno, sud je utvrdio sporne ugovorne odredbe o naknadi ništetnim u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. ZOO koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o zajmu, imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna.
28. Dakle, tužitelj je ispunio svoju obvezu iz ugovora o zajmu, sukladno odredbi čl. 499 st. 1 ZOO-a, a tuženik nije ni sa čim dokazao da bi, kao zajmoprimac, postupio po istoj odredbi, odnosno zajam u cijelosti vratio tužitelju, a s kojim je zaključio ugovor o zajmu elektroničkim putem. Iz izvoda iz knjige otvorenih stavki potraživanje tužitelja po predmetnom zajmu na ime dospjele glavnice iznosi 397,73 Eur, a na ime dospjele pristojbe iznosi 159,27 Eur, odnosno ukupno 557,44 Eur. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravne učinke, sud je utvrdio da tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju pristojbu u iznosu od 159,27 Eur sa zateznom kamatom niti je u obvezi isplatiti iznos glavnice uvećan za trošak obrade zajma od 6,64 EUR. Kako je prethodno obrazloženo da je tuženik ukupnom uplatom od 258,00 Eur podmirio dio glavnice predmetnog potraživanja, valjalo je tuženiku naložiti da isplati tužitelju preostali iznos zajma u iznosu od 133,09 Eur.
29. Temeljem čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Predmetno potraživanje tužitelja za povratom pozajmljenog iznosa nije zastarjelo obzirom da u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, 19.06.2023. rok od pet godina od prethodno utvrđenog dospijeća obveze tuženika 06.06.2023. još nije bio istekao. Naime, temeljem čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
29. Kako je tuženiku isplaćen ugovoreni iznos zajma, koji je tuženik vratio djelomično, tužitelj ima pravo na isplatu preostalog iznosa zajma kao i pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. st. 1 ZOO-a, po stopi iz čl. 29 st. 2 ZOO-a, od sljedećeg dana od dana dospijeća, pa je tako održan na snazi platni nalog za iznos od kn sa zateznom kamatom kako je odlučeno pod toč. I. izreke.
30. Sukladno zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu broj Su-IV-204/17 o troškovima ovršnog postupka odlučeno je zajedno s ostalim troškovima nastalim u ovom parničnom postupku. Kako su stranke u ovom predmetu razmjerno uspjele, odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u vezi s čl. 164. ZPP-a. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (izraženom u odluci broj Rev-1356/2021 od 26. travnja 2022., broj Rev-836/2024 od 3. rujna 2024. i Rev-568/2025-2 od 10. lipnja 2025.) kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka u slučaju tužbe i protutužbe valja prvenstveno poći od činjenice da po svojoj pravnoj prirodi protutužba je samostalna tužba pa se i o troškovima parničnog postupka samostalno odlučuje o tužbi i protutužbi, odnosno da se o tužbi i protutužbi vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad obračunava sukladno vrijednosti predmeta spora tužbe odnosno protutužbe, jer svaka od njih po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju samostalnu tužbu. Stoga se uspjeh stranaka u sporu posebno utvrđuje u odnosu na zahtjev tužbe posebno u odnosu na zahtjev iz protutužbe.
31. Tužitelj je uspio u sporu u odnosu na tužbeni zahtjev sa 24%, dok je tuženik uspio u visini od 76%, tuženik je sa protutužbom ostvario uspjeh u sporu od 100%. Od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela, oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a slijedom čega je odlučeno da je tužitelj s obzirom na neznatan uspjeh u sporu u obvezi naknaditi tuženiku trošak postupka. Tuženik ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu, četiri obrazložena podneska od 06.11.2024., 15.07.2024., 01.09.2025. i 15.10.2025. u iznosu od po 200,00 Eur te troška zastupanja na ročištu 03.07.2025., 30.09.2025 i 22.01.2026. u iznosu od po 200,00 EUR, za sastav podneska od 13.11.2025. trošak u iznosu od 100 Eur sukladno Tbr 8/4 OT, što uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 2.125,00 Eur, a kojem iznosu je valjalo pridodati iznos sudske pristojbe na protutužbu u iznosu od 39,82 Eur.
31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Sesvetama 25. veljače 2026.
Sudac
Iva Raos
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
-pun tužitelja
-tuženiku
