Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-427/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, dana 25. veljače 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba sadržana u čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 116-258/2006 od 8. studenog 2006. zaključenog između tužiteljice HT iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, a koji glasi:

čl. 2. st. 5.: ''Ugovorne strane su suglasne da se iznos kredita, umanjen za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita.. .“, u dijelu u kojem se iznos kredita isplaćuje umanjen za troškove obrade kredita.

čl. 5. st. 2.: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici HT naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 20. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura, kao s neosnovanim.

IV. Odbija se punomoćnik tužiteljice Matko Novinc s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HT je dana 11. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 116-258/2006 kojeg je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika 8. studenog 2006. kojim ugovorom je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala isti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

2. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu prednik tuženika tužiteljici odredio obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% od iznosa kredita koju je prednik tuženika samoinicijativno odbio tužiteljici od iznosa kredita i to prije isplate kredita.

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj prednik tuženika, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje ZZP) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužiteljica nadalje navodi da je navedena odredba unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

5. Tužiteljica navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. točka 1. u svezi s čl. 56. ZZP/03 obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći prije svega da tužiteljica nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva u ovom postupku. Nadalje je naveo kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu pa se ne može napraviti test je su li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik je nadalje naveo kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu te je sadržaj predmetnog ugovora određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Nadalje je naveo da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštivana u cijelosti. Naveo je i to kako ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prigovorio je i statusu tužiteljice kao potrošača. Naveo je i to da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te do primjene dolazi odredba čl. 326. st. 2. ZOO pa se ništetnost više ne može isticati.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), ugovor o kreditu (list 7-12), izvadak iz zemljišne knjige (list 14), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 15-21), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 22), specifikaciju uplata (list 23-25), otplatni plan (list 26-35), odgovor na tužbu (list 45-54) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 153).

8. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. Tužiteljica HT u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. dana 8. studenog 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 116-258/2006 te joj je prednik tuženika stavio na raspolaganje iznos od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje stana te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu predniku tuženika platila naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita. Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je propisana obveza plaćanja tzv. ''ulazne naknade''.

10. Odredbom čl. 327. st. 1. ZOO propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba dok je u st. 2. propisano da pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.

11. Odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12. Tužiteljica u tužbi traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u kojoj je propisano plaćanje naknade za obradu kredita. Sud smatra kako prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite nije osnovan. Postojanje pravnog interesa procesna je pretpostavka za dopuštenost suđenja u određenoj pravnoj stvari. Da bi tužba bila dopuštena i sud bio dužan o tužbenom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te mora učiniti vjerojatnim da će kada, odnosno ako, njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. Točno je da je tužiteljica mogla podnijeti i kondemnatornu tužbu u kojoj traži isplatu naplaćene naknade za obradu kredita pa bi sud u toj parnici o ništetnosti sporne odredbe odlučivao kao o prethodnom pitanju. Međutim, ukoliko bi sud o ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a tada bi to utvrđenje ništetnosti bilo sadržano u obrazloženju odluke o isplati ulazne naknade i vrijedilo bi samo za taj postupak. U ovom predmetu tužiteljica traži donošenje odluke kojom se utvrđuje da je odredba o ulaznoj naknadi ništetna pa će nakon usvajanja tužbenog zahtjeva tužiteljica imati pravomoćnu odluku temeljem koje će moći pokrenuti postupak za isplatu te ulazne naknade i neće morati ponovno u tom postupku dokazivati da je pobijana odredba ugovora o kreditu ništetna. U konkretnom slučaju sud nije našao da tužiteljica nema pravni interes pa da bi tužbu trebalo odbaciti jer se tužiteljica može nadati pravnoj koristi ukoliko njezin tužbeni zahtjev bude prihvaćen. Dakle, usvajanjem tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi tužiteljica dobiva ispravu temeljem koje će od tuženika naplatiti tu naknadu pa možda vođenje drugog postupka u kojem će biti postavljen kondemnatorni tužbeni zahtjev neće biti potrebno, već će tuženik nakon pravomoćnosti deklaratorne presude dobrovoljno isplatiti naknadu koju je tužiteljica platila prilikom podizanja kredita. Tuženiku se napominje kako činjenica da je došlo do zatvaranje obveze nije razlog poradi kojega se ništetnost ne bi mogla isticati jer do primjene dolazi odredba čl. 328. ZOO, a ne odredba čl. 326. st. 1. ZOO jer se radi o odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana pa se ne radi o zabrani manjeg značenja jer je tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu bila u nepovoljnijem položaju od tuženika. Navodi tuženika kako tužiteljica nije predložila provođenje financijskog vještačenja kojim bi dokazala da joj je ulazna naknada naplaćena nisu odlučni u ovom postupku jer tužiteljica nije niti trebala predložiti financijsko vještačenje jer ne traži isplatu pa da treba dokazivati visinu, već samo traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je određeno plaćanje naknade.

13. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Uvidom u priloženi Ugovor (list 7-12) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 2.5 i čl. 5.2.) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

15. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 153) proizlazi da je 2006. godine imala potrebu podići stambeni kredit radi kupnje stana. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u FINI kao referent te u vlasništvu nije imala obrt, niti neku drugu pravnu osobu, već joj je novac bio potreban isključivo u privatne svrhe. Sa djelatnikom Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. dogovorila je iznos kredita i mjesečnu ratu koju je, obzirom na njezina mjesečna primanja, mogla plaćati dok na ostale odredbe ugovora nije imala nikakvog utjecaja. Ugovor je pročitala, ali se radilo o špranciranom ugovoru te ona nije mogla mijenjati pojedine odredbe, već je ugovor moga samo prihvatiti. O odredbi o ulaznoj naknadi od strane djelatnika banke joj je rečeno da to tako mora biti te da je ta odredba sastavni dio Ugovora. Iznos ulazne naknade ustegnut joj je od kredita te je ona na to pristala jer u slučaju da nije ne bi mogla dobiti kredit. Ne sjeća se točno je li joj posebno objašnjavano na što se to odnosi, već samo zna da je ta odredba bila sastavni dio ugovora. Od svojeg odvjetnika je saznala da nije trebala platiti naknadu za obradu kredita pa je to razlog zbog kojeg je podnijela tužbu i traži da se utvrdi da je ta odredba ništetna.

16. Iskaz tužiteljice sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tužiteljica je u ovom postupku dokazala da ima svojstvo potrošača jer je novac dobiven od kredita iskoristila za kupnju stana te u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Također tužiteljica o spornoj odredbi ugovora nije pregovarala sa djelatnikom banke kao što nije pregovarala niti o drugim odredbama ugovora, već joj je ugovor bio ponuđen u cijelosti po principu ''uzmi ili ostavi''.

17. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom zaključila dana 8. studenog 2006. Ugovor o kreditu, broj 116-258/2006 za kupnju vlastitog stambenog prostora, u kojem je u čl. 2. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 94.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 3. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,88 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, s time da se kredit od 94.000,00 CHF i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Nije sporno niti to da je u čl. 2.5. i čl. 5.2. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini o d 1,25% od iznosa kredita.

18. U ovom postupku sporno je je li navedena odredba čl. 2.5. i čl. 5.2. Ugovora ništetna, odnosno je li tužiteljica trebala platiti banci naknadu za obradu i korištenje kredita.

19. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju dok je u čl. 269. st. 2. ZOO propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a čl. 270. ZOO propisuje da je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

20. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

22. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

23. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

24. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

28. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272 ZOO.

29. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

30. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

31. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom su ugovorene jednokratne naknade bez određivanja njihove visine, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik je odgovoran za ugovaranje takvih ništetnih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

32. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 2.5. i čl. 5.2. Ugovora o kreditu ništetna pa je istu proglasio ništetnom i odlučio kao pod točkom I. izreke.

33. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.079,65 eura (točka II. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 26. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 14. studenog 2025. i 20. siječnja 2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,10 eura.

34. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

35. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

36. Punomoćnik tužiteljice je odbijen s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura (točka IV. izreke). Punomoćniku tužiteljice nije priznat trošak koji se odnosi na trošak prijevoza Zagreb-Vrbovec-Zagreb za dane 10. listopada 2025. i 11. studenog 2025., svako u iznosu od 12,00 eura iz razloga što punomoćnik tužitelja u spis nije dostavio presliku karte za autobus ili vlak, odnosno podatak o tome koliko stoji putnička karta za vlak, odnosno autobus na relaciji Vrbovec-Zagreb, a sud nije dužan po službenoj dužnosti pribavljati taj podatak, pa je iz tog razloga punomoćnik tužiteljice odbijen s tim dijelom parničnog troška iako bi mu taj trošak pripadao temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima.

37. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 25. veljače 2026.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. ODO Zagreb, Stalna služba Sesvete

4. presuda nepravomoćna

5. rješenje tužiteljici da plati pristojbu na presudu u iznosu od 53,10 eura

6. vidi upisnik 'P'

7. kal. 15 dana