24 P-1589/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz OD Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 11. veljače 2026. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Sladića, odvjetnika u Šibeniku i zamjenika punomoćnika tuženika EĐ, odvjetničke vježbenice, po objavi odluke dana 25. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 da u roku od 15 dana tužitelju ŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.698,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 9,44 EUR od 20. lipnja 2006. godine do isplate,

na iznos od 5,75 EUR od 12. srpnja 2006. godine do isplate,

na iznos od 7,16 EUR od 11. kolovoza 2006. godine do isplate,

na iznos od 7,21 EUR od 10. listopada 2006. godine do isplate,

na iznos od 9,96 EUR od 11. listopada 2006. godine do isplate,

na iznos od 5,56 EUR od 11. studenog 2006. godine do isplate,

na iznos od 7,01 EUR od 12. prosinca 2006. godine do isplate,

na iznos od 3,60 EUR od 11. siječnja 2007. godine do isplate,

na iznos od 2,73 EUR od 13. veljače 2007. godine do isplate,

na iznos od 1,83 EUR od 13. ožujka 2007. godine do isplate,

na iznos od 0,71 EUR od 11. travnja 2007. godine do isplate,

na iznos od 2,66 EUR od 12. veljače 2008. godine do isplate,

na iznos od 0,26 EUR od 26. veljače 2008. godine do isplate,

na iznos od 8,11 EUR od 11. ožujka 2008. godine do isplate.

na iznos od 3,44 EUR od 11. travnja 04.2008. godine do isplate. na iznos od 0,12 EUR od 13. svibnja 2008. godine do isplate,

na iznos od 15,46 EUR od 8. studenog 2008. godine do isplate,

na iznos od 12,12 EUR od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

na iznos od 26,22 EUR od 10. siječnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 23,58 EUR od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 36,34 EUR od 19. veljače 2009. godine do isplate,

na iznos od 9,65 EUR od 21. veljače 2009. godine do isplate,

na iznos od 24,49 EUR od 18. ožujka 2009. godine do isplate,

na iznos od 25,47 EUR od 17. travnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 23,00 EUR od 14. svibnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 21,67 EUR od 17. lipnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 22,73 EUR od 17. srpnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 19,88 EUR od 15. kolovoza 2009. godine do isplate, na iznos od 22,22 EUR od 16. rujna 2009. godine do isplate,

na iznos od 19,06 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 22,04 EUR od 17. studenog 2009. godine do isplate, na iznos od 20,57 EUR od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

na iznos od 26,70 EUR od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 31,15 EUR od 16. veljače 2010. godine do isplate,

na iznos od 30,54 EUR od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

na iznos od 34,93 EUR od 16. travnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 41,75 EUR od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 39,55 EUR od 17. lipnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 54,80 EUR od 17. srpnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 51,00 EUR od 17. kolovoza 2010. godine do isplate, na iznos od 61,12 EUR od 17. rujna 2010. godine do isplate,

na iznos od 54,71 EUR od 16. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 56,93 EUR od 16. studenog 2010. godine do isplate, na iznos od 67,17 EUR od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

na iznos od 25,02 EUR od 28. prosinca 2010. godine do isplate,

na iznos od 68,90 EUR od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 64,42 EUR od 18. veljače 2011. godine do isplate,

na iznos od 69,53 EUR od 17. ožujka 2011. godine do isplate,

na iznos od 64,02 EUR od 15. travnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 28,81 EUR od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 72,80 EUR od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 81,16 EUR od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 3.253,16 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.816,30 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 25. veljače 2026. pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 19. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 40166/06, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tužitelju, kao korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.365,00 CHF prema kupovnom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita.

1.1.Tužitelj da se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva. Tužitelj da je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio prijevremeno otplativši kredit.

1.2. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju da je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

1.3. Tužitelj navodi kako je razvidno da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

1.4. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju da nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

1.5. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa da su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.6. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta da su potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 7. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

1.7. Nadalje, tužitelj navodi da je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.8. Također, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine da je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

1.9. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.10. U konkretnom slučaju da se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama da se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca, te da ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga da potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

1.11. Također, tuženik da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.12. Time da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

1.13. Tužitelj navodi kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, to da je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

1.14. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj da je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 29.513,24 kn.

1.15. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a da je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj da je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a da je propisano da je obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.16. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.17. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje 4.698,22 Eura sa zateznim kamatama koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos do isplate.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj nema više pravni interes za vođenje ove parnice jer je on u cijelosti vratio predmetni kredit predniku tuženiku sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu i to dana 29. lipnja 2011.

2.2. Naime, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa tužitelj niti je tužio prednika tuženika, a niti da je prigovarao predniku tuženiku, a niti bilo kojoj drugoj nadležnoj instituciji u odnosu na bilo koju ugovorenu odredbu, iznos rate, kamatnu stopu njezino povećanje, tj način njezine promjene, valutnu klauzulu i dr. Tužbu treba odbaciti i iz razloga jer su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno navele da u slučaju da bilo koja ugovorna odredba postane ništetna iz bilo kojeg razloga, a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koji je prestao ispunjenjem još u mjesecu lipnju 2011., da će se ista zamijeniti valjanom odredbom radi čega, a kako to nije bilo prethodno omogućeno predniku tuženika (a niti ovom tuženiku) jasno je da tužba treba biti odbačena jer je čak i preuranjena a da ugovorni odnos nije još 2011. godine., prestao naravno ovo sve kada prethodno tužbeno potraživanje tužitelja ne bi već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare čak kada bi postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret tuženika no međutim takva pravna osnova u ovom pravnom predmetu ne postoji niti da egzistira.

2.3. Tuženik navodi da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, te cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 7. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je nepobitno davno prošlo više od tri godine, tj. gotovo punih 11 godina od svih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari zbog čega se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo i buduće novčano tužbeno potraživanje od tuženika.

2.4. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

2.5. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužitelj da je s prednikom tuženikom nepobitno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, dakle i o samoj valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja, a prednik tuženika da ga je i posebno obavještavao o promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata novčane obveze pa da prednik tuženik doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule, ali i o mogućnosti promjene buduće visine kamatne stope, a time potencijalno i uvećanja ugovorene mjesečne rate povrata njegove kreditne obveze tim više jer da je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen na rok od čak 7 godina.

2.6. Prednik tuženika da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer da je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru, što da je i činjeno sve do zatvaranja predmetnog kredita u lipnju 2011. godine.

2.7. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., prednik tuženika je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike tako ugovorene valutne klauzule.

2.8. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamati, kamatnoj stopi i dr. jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega da osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti.

2.9. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute.

2.10. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kamati ali i kamatnoj stopi te načinu njezine promjene ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti je u ovom slučaju došlo do stjecanja bez osnove bilo kojeg iznosa u korist prednika tuženika a time naravno na štetu tužitelja a kako to isti potpuno pogrešno i neutemeljeno te bez i jednog dokaza navodi u povijesnom dijelu svoje tužbe.

2.11. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl.81.ZZP-a, tužitelj ponovno da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu prednik tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

2.12. Tuženik smatra kako činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule, ali niti kamatne stope prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

2.13. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu da se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, a Ugovor o kreditu da je sklopljen ranije tj. još 2006. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao prednika tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, a prednik tuženika da je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o svim promjenama kamatnih stopa, a što on decidirano u tužbi i ne spori.

2.14. Izvršenim mjesečnim uplatama po uvećanim ratama, a do kojih je došlo zbog promjene tečaja CHF-a u odnosu na HRK, a na što prednik tuženika da nikako nije mogao niti utjecati niti je o tome on odlučivao tužitelj da je nedvojbeno pristao i suglasio se s time i na to da je pristao, a što da je razvidno iz svih izvršenih takvih njegovih uplata predniku tuženika.

2.15. Tuženik navodi da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično, a poglavito ne u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamati i kamatnoj stopi tj. načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne no one to da nisu.

2.16. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini.

2.17. Tuženik navodi da eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer da se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini.

2.18. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kamati i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to da ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini pa niti djelomično jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi.

2.19. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi prednik tuženika bilo kojim svojim neutemeljenim ili “nelegalnim” postupkom bilo kakvu štetu prouzročili svojim postupanjem tužitelju, pa tako da nema govora o tome da tuženik nije imao pravo uslijed promjene visine tečaja CHF-a naplatiti uvećanu kamatu na anuitet kreditne obveze tužitelja.

2.20. Tuženik posebno prigovara privatno izrađenom vještačenju, a na kojem izračunu tužitelj evidentno temelji svoj postavljeni tužbeni zahtjev jer isti da nije osnovan niti objektivan budući da je izrađen, a vjerojatno i plaćen po nalogu tužitelja i u njegovu korist, a sve kako bi on pokušao ostvariti neutemeljeni novčani iznos na teret ovog tuženika. Uostalom u njemu da nema prijeboja tj. tražbine tuženika prema tužitelju na ime isplate kreditnog iznosa i kamata.

2.21. Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i kojeg će eventualno precizirati nakon provođenja objektivnog i nepristranog vještačenja, a što i najavljuje u tužbi ali i tužbenom zahtjevu polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, a za slučaj da sud nađe kako je tužbeni zahtjev tužitelja ili eventualno naknadno postavljenih kumuliranih zahtjeva radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika prema tužitelju, a kojeg isti ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema predniku tuženika kada je kamata i tečaj bili manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu dakle od dana 19. travnja 2006., pa do njegovog zatvaranja- otplate dakle do 29. lipnja 2011. godine, i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos (koji će se precizirati nakon utvrđenja istog provedbom vještačenja) pa do isplate.

2.22. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev kao i svi eventualno novi naknadno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja po svim osnovama u cijelosti odbije i odbiju kao neosnovani uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338.st.3.ZPP-a.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br. 40166/06 od 19. travnja 2006., dodatka ugovora o kreditu od 24. lipnja 2011., pregled prometa po kreditu, izvoda iz tekućeg računa na ime tužitelja za razdoblje od 19. travnja 2006. do 18. veljače 2021., obavijesti o promjenama kamatne stope, pisanog nalaza i mišljenja vještaka Slavice Konjevode od 30. travnja 2023., dopune nalaza i mišljenja od 26. svibnja 2023., dopune vještačenja od 28. prosinca 2025., čitanjem iskaza tužitelja.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka .

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od lipnja 2006. godine do lipnja 2011. godine.

7. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj na ročištu održanom dana 11. veljače 2026. navodi da mu je trebao mi je novac za preuređenje kuće u derutnom stanju koju je naslijedio, a kako je imao već otvoren tekući račun u tada Splitskoj banci, sada OTP najlogičnije je bilo da tamo ode i upita za kredit. Kredit da je uzeo u švicarskim francima jer je smatrao da je Švicarska stabilna zemlja i stabilna valuta, pa iako su mu nudili kredit i u eurima i u švicarskim francima, on da je uzeo kredit u CHF. Prilikom sklapanja odnosno, prije samog potpisivanja ugovora da su mu objasnili odredbe ugovora, dali ugovor da pročita, on da je nešto razumio, nešto nije, kao takav ugovor da je potpisao.

7.1. On da je ratni vojni invalid i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da je bio u mirovini. U početku je rata bila kako je i dogovoreno, ali nakon nekog vremena se povećala, zbog čega da su ga zvali iz Splita i prijetili, svako malo da su ga zvali i svašta govorili i da su bili bezobrazni.

7.2. On da je rate kredita uredno otplaćivao, a kad se rata povećala da je plaćao rate djelomično, koliko je mogao zbog svoje mirovine, zbog čega da su mu isključili vodu, a htjeli su i struju ali nisu zbog toga što nisu mogli ući u kuću. Na kraju da je ipak uspio kredit u cijelosti otplatiti, točno kada ne može se sjetiti, prije nekih 5-6 godina, možda i više.

7.3. Tužitelj ponavlja da je kredit uzeo za svoje osobne potrebe za preuređenje stare derutne kuće, u vrijeme sklapanja kredita da je bio u mirovini, cijelo vrijeme trajanja ugovora, a tako i dan danas. Nikakav obrt da nije imao nikad.

7.4. Tužitelj navodi da u vrijeme prije sklapanja ugovora o kreditu kad mu je bio ponuđen kredit u eurima ili CHF, da od strane djelatnika banke nije bio upozoren na rizik kod sklapanja ugovora u CHF, odnosno da nije bio upozoren na ništa.

7.5. Tužitelj navodi da svakako ne bi zaključio takav ugovor o kreditu u CHF da je prije sklapanja ugovora znao da će rata kredita značajno rasti, te da je u ugovoru o kreditu pisao pojam valutna klauzula i da mu je poznat taj pojam.

7.6. Tužitelj da nije upitao službenika banke da ga upoznaju o potencijalnim rizicima kod sklapanja ugovora o kreditu u CHF, ali da ni djelatnici banke nisu ga posebno upoznavali s ičim, već da su mu samo dali ugovor da pročita i potpiše.

7.7. Na upit tuženika da li je tužitelj prije sklapanja ugovora u odnosu na ono što mu nije bilo jasno da li je tužitelj tražio pojašnjenje ugovora, sud zaključuje da se radi o sugestivnom pitanju zbog čega zabranjuje pitanje.

7.8. Na koji način su mu točno prijetili iz banke, tužitelj navodi da se sada ne može sjetiti, ali da se sjeća da su bili jako bezobrazni i naporni, da su ga znali dva puta dnevno zvati, sve iz razloga što nije bio u mogućnosti u cijelosti plaćati ratu kredita u vrijeme kada se rata kredita značajno povećala.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe, za uređenje kuće. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odnosno presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, konkretno donošenjem pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. srpnja 2021. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 14 lipnja 2018. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

10. U ovom postupku je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 40166/06 dana 19. travnja 2006. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti umanjenom za naknadu od 3% za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 910,95 CHF, odnosno za isplatu korisniku kredita na tekući račun iznos od 29.454,05 CHF, isplaćen dana 21. travnja 2006. godine prema kupovnom tečaju tečajne liste banke kreditora važećem za CHF na dan isplate kredita, odnosno 134.336,97 HRK., sukladno članku 1. Ugovora.

11. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate na 7 godina (84 mjeseca) otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 461,43 CHF po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora tuženika na dan dospijeća svakog desetog dana u mjesecu počevši od 10. lipnja 2006

.pa do 10. svibnja 2013.godine.

12. Ugovorena je kamatna stopa od 6,99% godišnje, kao promjenjiva te se ista Odlukom tuženika mijenjala tri puta tijekom trajanja kredita.

13. Ugovor o kreditu je isplaćen prijevremeno dana 29. lipnja 2011. i to ostatak glavnice na navedeni datum u iznosu od 10.182,45 CHF, u cijelosti.

14. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

15. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

18. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

19. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. U ovom postupku je utvrđeno da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

21. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

22. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

23. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

24. Radi utvrđivanja i izračuna razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Slavici Konjevoda mag. oec.

25. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Slavice Konjevode, posebice Dopune Nalaza i mišljenja od 28. prosinca 2025. iz Tablice I- vidljive su specifikacije uplata u kunama i njihova konverzija u švicarske franke po tečaju isplate kredita (list 491-492 spisa) iz koje proizlazi razlika u EUR valuti više plaćenih iznosa anuiteta po osnovi primjene valutne klauzule ukupno u ukupnom iznosu od 4.698,22 Eura.

25.1. Vještak Slavica Konjevoda navodi kako je u Nalazu i mišljenju od 30. travnja 2023. iskazan konačan iznos otplate 29. lipnja 2011. u iznosu od 64.155,54 kuna, međutim konačan iznos da je bio 71.397,00 kuna, pa je taj iznos sada Dopunom Nalaza i mišljenja od 28. prosinca 2025. godine korigirala.

25.2. Za gore navedeni obračun da je korištena kunska knjigovodstvena kartica banke kreditora koja prileži Spisu na način da su se sve uplate po prodajnom tečaju u kunama na datum plaćanja preračunale u CHF i tako dobivene uplate su se ponaosob preračunale po tečaju na dan isplate kredita i to na dan plaćanja, a ne na dan dospijeća iz otplatnog plana zbog razlike u tečaju.

25.3. Dakle, izračunom stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Slavice Konjevoda je utvrđeno da je tužitelj više platio tuženiku po razlikama u tečaju iznos od 4.698,22 Eura.

26. Tužitelj je bio suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka Slavice Konjevoda od 28. prosinca 2025., te s istim uskladio tužbeni zahtjev.

27. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun od strane vještaka, već je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev.

28. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slavice Konjevode, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

29. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.

30. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci pod I.

31. S druge strane valjalo je u cijelosti kao neosnovan odbiti istaknuti tuženikov prigovor radi prebijanja, budući tuženik nikada nije zatražio povrat navedenog iznosa, a da je u međuvremenu navedeni iznos zastario.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), imajući u vidu da je sud vodio računa o tome da se prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka uzima u obzir i uspjeh u pogledu dokazivanja u vezi osnove tužbenog zahtjeva, pa stoga budući da je tužitelj uspio u cijelosti u vezi tužbenog zahtjeva, tužitelju da pripadaju parnični troškovi u cijelosti.

33. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 10. svibnja 2022., 24. siječnja 2023., 19. rujna 2023., 27. siječnja 2026. i 11. veljače 2026. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 28. travnja 2022., 19. prosinca 2023., 6. rujna 2023., 29. rujna 2023. i 7. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr. 8.t.1., za zastupanje na ročištu objave presude u iznosu od 100,00 Eura prema Tbr. 9. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV- a, za sudske pristojbe tužbe u iznosu od 43,13 Eura, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.418,13 Eura, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 Eura jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.816,30 Eura.

34. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 19. prosinca 2022.godine i 29. rujna 2023. godine jer isti nisu bili nužni za raspravljanje.

Šibenik, 25. veljače 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika