Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-46/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PEVEX d.d., Sesvete, Savska cesta 84, OIB: 73660371074, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7585/2020-44 od 9. prosinca 2025., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7585/2020-44 od 9. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu od 10. kolovoza 2020. tuženika Pevex maloprodaja neprehrambene robe d.d. tužitelju GĆ nedopušten te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad radi obavljanja poslova za koje je sklopio ugovor o radu za radno mjesto "Majstor", kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopuštena odluka tuženika od 10. kolovoza 2020., kojom mu je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu i time da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, a slijedom toga i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da ga vrati na posao na radno mjesto za koje je imao sklopljen ugovor o radu.

6. Između strankama nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. kolovoza 2020. tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je imao sklopljen s tuženikom od 1. kolovoza 2019. i da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke na koji tuženik nije odgovorio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu svojih prava.

6.1. Također, između stranaka nije sporno da je tuženik odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o izvanrednom otkazu.

7. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. kolovoza 2020. proizlazi kako je tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa,

- da iz članka 3. ugovora o radu proizlazi kako je ugovorom o radu ugovoreno mjesto rada tužitelja u [adresa],

- da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi kako je tužitelj na ime troškova prijevoza mjesečno dobivao iznos od 360,00 kn, sve do mjeseca kolovoza 2019., i da je nakon toga tužitelj dostavio poslodavcu potvrdu o cijeni mjesečnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa], neistinito prikazujući poslodavcu trošak putovanja kao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i obratno, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa] u kojoj je i stvarno radio te da ne putuje u Bjelovar, kako je neistinito prikazao dostavom potvrde,

- da dalje iz te odluke proizlazi kako je poslodavac od mjeseca kolovoza 2019. tužitelju na ime troškova prijevoza isplaćivao iznos od 800,00 kn mjesečno, umjesto iznosa od 360,00 kn, na koje je imao pravo sukladno Pravilniku o radu,

- da je tužitelj na opisani način stekao nepripadnu materijalnu korist, dok su navedenim postupanjem ostvarena obilježja kaznenog djela prijevare i krivotvorenja isprave,

- da je tužitelj u svojoj pisanoj izjavi od 31. srpnja 2020. svoje postupanje obrazložio time što je mislio da ima pravo na povećanje putnih troškova iz razloga što stanuje u [adresa], a sjedište organizacijske jedinice je u Bjelovaru,

- da također iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi kako je takvo njegovo očitovanje u cijelosti neosnovano jer je mjesto rada tužitelja u [adresa], što je znao i poslove je obavljao u [adresa] i bio je svjestan da ne putuje u Bjelovar na posao, a činjenica ima li organizacijska jedinica sjedište u nekom drugom mjestu različitom od mjesta njegovog rada određenog u sklopljenom ugovoru o radu da je nebitno,

- da je tuženik kao poslodavac zbog takvog postupanja tužitelja kao radnika trajno izgubio povjerenje u njega,

- da tužitelj u navedenoj izjavi ne spori povredu koja mu se stavlja na teret, pa da nije opravdano od tuženika očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane,

- da je kod tuženika djelovalo više sindikata i da se nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku i o tom obavijestili tuženika, zbog čega da nije postojala obveza tuženika kao poslodavca da se prije donošenja odluke o otkazu tužitelju savjetuje sa sindikalnim povjerenikom,

- da je tuženik kao poslodavac za navedenu povredu radne dužnosti od strane tužitelja saznao službeno tek po provedenoj internoj reviziji (iz kolovoza 2020.), a kako je odluka o otkazu donesena 10. kolovoza 2020., to da je donesena u roku od petnaest dana od saznanja odgovorne osobe tuženika za činjenicu na kojoj se otkaz temelji,

- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako je mu je mjesto rada kod tuženika bilo [adresa], ali da je stalno išao na službeni put jer su radili poslove renoviranja i bili su radna grupa, pa da je tako znao raditi i u Vinkovcima, i u Bjelovaru i po cijeloj Hrvatskoj, a za što su dobivali terenski dodatak od strane tuženika, a njemu da je voditelj bio DĆ, koji da mu je rekao, sve pošto je bilo sjedište radne grupe u Bjelovaru da imaju pravo i da donesu potvrdu o prijevozu od [adresa] do Bjelovara, pa su oni tako i učinili, on i drugi radnici, mada se u to vrijeme dok su to predali ništa nije promijenilo jer su radili isto kao i prije toga i on da je cijelo vrijeme živio u [adresa], i nije nikada svakodnevno u tom periodu putovao na posao iz [adresa] do Bjelovara i natrag, s time što je tužitelj iskazao i da sada ima svoju firmu, ali da misli kako je nastavak radnog odnosa kod tuženika i dalje moguć,

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika OĆ u bitnom proizlazi da je kod tuženika predsjednik Uprave od veljače 2021., a u vrijeme kada je tužitelj dobio izvanredni otkaz bio je član Uprave tuženika, te mu je poznato da je tužitelj izvanredni otkaz dobio iz razloga što je bila provedena interna revizija kod tuženika u kolovozu 2020. kojom je utvrđeno da je tužitelj prijavio prebivalište u [adresa] i mjesto rada u Bjelovaru, dok je radio i živio u [adresa], a što da je prijavio radi ostvarenja prava na prijevoz, kao što proizlazi i to da se uvijek po dolasku u firmu prijavljuje prebivalište te se dostavljaju podaci odnosno podaci o cijeni mjesečne karte do lokacije gdje se radi, onda da se temeljem toga vrši isplata troškova prijevoza.

7.1. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj dostavio tuženiku kao poslodavcu potvrdu o cijeni mjesečnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i da je time neistinito prikazao tuženiku trošak putovanja kao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i obratno, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa] u kojoj je i stvarno radio i za koje je imao sklopljen ugovor o radu, zbog čega je tuženik tužitelju kao radniku od mjeseca kolovoza 2019. na ime troškova prijevoza isplaćivao iznos od 800,00 kn mjesečno, umjesto iznosa od 360,00 kn na koje je imao pravo sukladno članku 51. Pravilniku o radu, to je taj sud zaključio da je time tužitelj nedvojbeno počinio povredu radne dužnosti koja mu se pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret.

7.2. Pritom je prvostupanjski sud naveo kako su neodlučni navodi tužitelja kojima pokušava opravdati svoje postupanje (da bi mu voditelj rekao da ima pravo na takve troškove jer da je sjedište radne grupe u Bjelovaru), kod nesporne činjenice da tužitelj nikada nije putovao na posao iz [adresa] u [adresa] i natrag, kao što je naveo da nije odlučna ni okolnost što je često išao na službeni put, sve kod činjenice da je tužitelj kao radnik dostavio tuženiku svom poslodavcu neistinite podatke, odnosno potvrdu od prijevoznika Čazmatransa d.o.o. o visini cijene mjesečnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno, kao da putuje iz [adresa] u [adresa] na posao, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa], a sve kako bi na temelju tih podataka ostvario naknadu za prijevoz u iznosu koji mu nije pripadao, zbog čega je taj sud zaključio da je tuženik dokazao da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju jer je izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika i da radni odnos između njih više nije moguć.

7.3. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je otkaz ugovora o radu tužitelju opravdan i da je dan u roku na temelju odredbi iz članka 116. stavka 1. i 2. ZR-a, to je zaključio da nije osnovan ni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži na temelju odredbe iz članka 124. stavka 1. ZR-a, da je u radnom odnosu kod tuženika i da ga se vrati na posao, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

9. Prema odredbi članka 116. stavku 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

9.2. Prema odredbi članka 135. stavku 3. ZR, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je poslodavac otkazao ugovor o radu, iz čega proizlazi da on mora dokazati da je radnik počinio osobito tešku povredu radne obveze ili da postoje neke druge osobito važne činjenice koje onemogućuju daljnji radni odnos.

9.3. Dakle, da bi poslodavac mogao izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelju, morao je u ovom postupku dokazati postojanje opravdanog razloga za otkazivanje u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a, pa kako je u konkretnom slučaju tuženik i prema ocjeni ovoga suda, u tome uspio, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da je otkaz tužitelju dopušten.

10. Naime, odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. kolovoza 2020. utvrđeno je da je tužitelju na ime troškova prijevoza mjesečno pripadao iznos od 360,00 kn mjesečno, na koji sukladno Pravilniku o radu ima pravo s obzirom na činjenicu da mu je i prebivalište i mjesto rada u [adresa]. Međutim, kako je tužitelj dostavio tuženiku kao poslodavcu potvrdu od prijevoznika o visini cijene mjesečnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno, iako je znao da mu je prebivalište i mjesto rada u [adresa], i kako mu je na temelju te potvrde tuženik isplaćivao na ime troškova putovanja iznos od 800,00 kn mjesečno (odnosno razmjerni dio), sve do kolovoza 2019., iako mu je pripadao iznos od 360,00 kn, to je time tužitelj neistinito prikazao tuženiku kao poslodavcu trošak putovanja kao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i obratno, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa], u kojoj je stvarno i radio i da ne putuje na posao u Bjelovar, što se ponovno ističe.

10.1. Prema tome, kada je u postupku utvrđeno da tužitelj nije putovao na posao iz [adresa] u [adresa] te kada i sam navodi kako je od tuženika, kao svog poslodavca, doista zahtijevao naknadu troškova prijevoza kao da putuje na posao u Bjelovar (koristio je službeno vozilo kada je išao na službeni put), onda je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer je tužitelj znao odnosno morao je znati da mu taj trošak stvarno ne nastaje.

11. Tužitelj u žalbi ustraje u tvrdnji da je do propusta vezanih uz isplatu naknade prijevoza došlo isključivo iz razloga što je tuženik znao ili trebao znati još u kolovozu 2019. da mu ne pripada pravo na taj trošak prijevoza na temelju potvrde koju je dostavio. U odnosu na ove tvrdnje ističe se, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenicu koja je od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa između stranka, a to je, da je upravo tužitelj svom poslodavcu dostavio neistinite podatke, odnosno netočnu potvrdu o putnom trošku, iako mu taj trošak nije nastao, pa je upravo tužitelj taj koje je znao ili morao znati da mu taj trošak ne pripada jer mu nije stvarno nastao vezano za njegovo putovanje, te je time ostvario i nepripadajuću naknadu, kao što je povrijedio i obveze iz radnog odnosa, zbog čega nastavak radnog odnosa više među strankama nije moguć. U takvom činjeničnoj i pravnoj situaciji, nije odlučno jesu li pritom određene propuste učinile i mjerodavne službe tuženika, koje nisu pravovremeno uočile da tužitelj nema pravo na naknadu putnog troška i odbile njegov zahtjev, kako to neosnovano tvrdi tužitelj.

11.1. Pravilno je pritom prvostupanjski sud imao u vidu i odredbu iz članka 51. stavka 5. Pravilnika o radu tuženika od 16. ožujka 2020., kojom je određeno da poslodavac radniku nadoknađuje stvarne troškove prijevoza prema predočenim potvrdama o visini prijevoza, o čemu se radnik mora izjasniti prilikom započinjanja rada kod Poslodavca, kao i da je stavkom 6. istoga članka, određeno da će, ako dođe do promjene visine troškova prijevoza, radnik o tome obavijestiti Poslodavca predočenjem nove potvrde.

11.2. Dakle, citiranim odredbama Pravilnika o radu tuženika, propisana je obveza tuženika na naknadu stvarnog troška prijevoza prema predočenim potvrdama i izjavama radnika. Kako je tužitelj na temelju tih odredbi zahtijevao naknadu putnog troška i koji trošak mu je poslodavac i isplaćivao, iako mu isti nije nastao, što je sve pravilno utvrdio prvostupanjski sud, to je taj sud pravilno zaključio da je tužitelj počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa previđenu odredbama iz članka 116. stavka 1. i 2. ZR-a, kako mu je to stavljeno na teret osporavanom odlukom o otkazu.

12. Budući da je i odredbom iz članka 76. Pravilnika o radu tuženika, propisano da izvanrednim otkazom ugovor o radu prestaje, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć, te kako se prema odredbi iz članka 77. Pravilnika, osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa, za koje se obavezno daje izvanredni otkaz, smatra, između ostaloga, nanošenje štete poslodavcu, ako je šteta utvrđena u vrijednosti većoj od 1.000,00 kn, a počinjena je jednokratno ili u više navrata, te kako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženiku, isplatom tužitelju nepripadajućih putnih troškova nastala šteta u iznosu većem od 1.000,00 kuna (što tužitelj i ne osporava), to su bile ispunjene sve pretpostavke propisane i navedenom odredbom općeg akta tuženika za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, kako je to i utvrđeno pobijanom prvostupanjskom odlukom.

12.1. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tuženik odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju donio u skladu s odredbom članka 116. stavku 2. ZR-a, jer je utvrdio da je tuženik za povredu koja se tužitelju stavlja na teret saznao Izviješćem o provedenoj izvanrednoj internoj reviziji završenoj 7. kolovoza 2020., pa kako je odluka o otkazu donesena 10. kolovoza 2020., to je očito da je donesena u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se temelji. Stoga, neosnovano tužitelj tvrdi da bi za tu činjenicu tuženik znao još u kolovozu 2019., od kada mu je vršena nepripadajuća isplata, jer u ovom slučaju nije odlučno jesu li određene propuste učinile i mjerodavne službe tuženika, koje nisu pravovremeno uočile da tužitelj nema pravo na naknadu putnog troška i odbile njegov zahtjev, kako je to već izneseno u ovoj odluci.

13. Inače, ostali žalbeni navodi tužitelja su sadržanoj prigovori koji predstavljaju iznošenje vlastite ocjene izvedenih dokaza, a suprotne pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, pa ni žalbeni navod tužitelja da nije dostavio neistinite podatke, već jednostavno potvrdu prijevoznika, i navodi koji se odnose na Izviješće o provedenoj izvanrednoj reviziji kod tuženika, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, iz svih prethodno iznesenih razloga.

14. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka jer nije uspio u ovoj parnici primjenjujući odredbu iz članka 154. stavka 1. ZPP-a.

15. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić