Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-131/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2025. poslovni broj: P- 3010/2025-11, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3010/2025-11 od 29. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 761,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2006. do isplate

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3010/2025-11 od 29. listopada 2025.:

- ukida u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 27,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2006. do isplate - potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 709,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-2561/2006 od 3. studenog 2006. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6 u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 788,72 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 30. studenog 2006. do isplate, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 954,64 EUR sa zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužiteljicu obveže na naknadu troškova postupka, podredno da predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste na taj način utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

7. Ostvarena je međutim bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP, a koja bitna povreda postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Tužiteljica je podneskom od 11. srpnja 2025. (dostavljen sudu 13. srpnja 2025.), a kako to pravilno ističe žalba, uređenjem tužbenog zahtjeva smanjila tužbeni zahtjev za isplatu s iznosa od 788,72 EUR na iznos od 761,05 EUR na koji način je djelomično povukla tužbu za iznos od 27,67 EUR. Zbog toga je dosuđenjem iznosa od 788,72 EUR prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev za iznos od 27,67 EUR.

8. Ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 40. stavka 3. ZPP jer je prvostupanjski sud povodom prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora naznačenoj u tužbi u iznosu od 1.400,00 EUR, pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u tom iznosu primjenom članka 37. ZPP, a na što također osnovano ukazuje tuženik u žalbi.

9. Naime, odredbom članka. 37. stavka 2. ZPP je propisano da u slučaju kad zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. Člankom 40. stavkom 1. ZPP određeno je kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom članka 40. stavka 2. ZPP propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

10. Prema pravnom shvaćanju ovog suda deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (isplatu) koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu / isplatu. Identično pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekoliko svojih odluka pa tako u odlukama broj: Rev-1927/1017 od 18. siječnja 2022., Revr-758/2008 od 16. siječnja 2008., Rev 1267/07 od 29. kolovoza 2008. pa i onim na koje u žalbi ukazuje tuženik. Stoga je pravilna vrijednost predmeta spora 788,72 EUR, odnosno nakon djelomičnog povlačenja tužbe 761,05 EUR.

11. Ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena isticana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio ocjenu o nepoštenosti sporne odredbe Ugovora o kreditu u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 te odredaba članka 83., 85. i 87. istog Zakona. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužiteljice i tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda o njegovom postupanju prilikom unošenja u tipski ugovor o potrošačkom kreditiran ju odredbe o umanjenju iznosa kredita prilikom isplate za jednokratnu obradu kredita u iznosu 1,25% od iznosa kredita protivnom načelu savjesnosti i poštenja, te da je takovo postupanje prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Prvostupanjska presude nije opterećena takvim nedostacima radi kojih se ne bi mogla ispitati, pa ni u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate za koje prvostupanjski sud nije iznio relevantne razloge.

12. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 16-2561/2006 koji je sklopljen između stranaka 3. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita i posljedično restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 761,05 EUR koliko je tužiteljici nesporno ustegnuto prilikom isplate kredita 29. studenog 2006., a koji kredit je ugovoren na iznos od 99.400,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF banke na dan korištenja kredita i koji kredit je tužiteljici odobren u svrhu kupnje stana i to sa zateznom kamatom od 30. studenog 2006. do isplate te spornih činjenica koje se odnose na pitanje da li je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova povrata novčanog iznosa koji je plaćen na temelju te odredbe, prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio na naprijed navedenim činjenicama koje između stranaka nisu sporne kao i onim utvrđenim na temelju ocjene pisanih isprava i provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice i to:

- da tužiteljica stan kupljen sredstvima odobrenog kredita koristi isključivo za stanovanje

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici nije pojašnjeno što spada u naknadu za obradu kredita i zašto je u istu dužna platiti

- da stranke o spornoj odredbi nisu pregovarale

- da sporna odredba ne predstavlja glavni predmet ugovora i cijenu zbog čega sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („“Narodne novine“ broj 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena, već se radi o akcesornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti iako je visina naknade ugovorena postotkom visine kredita

- da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu koja je u spornom ugovornom odnosu bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj

- da je tuženik iskoristio položaj jače ugovorne u ugovorio spornu naknadu radi čega je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja tim više što u ugovor nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomski opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina te naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita

- da je tužiteljica snosila sve troškove, a da ni danas ne zna koji su troškovi plaćeni tim iznosom naknade pa stoga takva odredba očito uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača

- da tužiteljica ne bi mogla sklopiti ugovor o kreditu s tuženikom ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi

- da je predmetni ugovor unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca

te rukovodeći se člankom 96. (ispravno 81.) stavkom 1. ZZP/03 prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te stavkom 2. istog članka prema kojem se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, a posljedica nepoštenosti je njezina ništetnost zbog čega je tuženik dužan vratiti tužiteljici plaćeni iznos s te osnove zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja. Ujedno prigovor zastare utužene tražbine ocjenjuje neosnovanim pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 30. siječnja 2020.

13. Osporavajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava tuženik u žalbi ističe da nije trebalo provoditi test poštenosti budući je u spornoj odredbi naknada navedena u točno određenom iznosu od 1,25% iznosa kredita. Tvrdi da troškovi obrade zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja i uslugu obrade kredita, a samim time da ih ima pravo kao bankarska institucija koja pruža te usluge, naplatiti, a da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Čini nespornim da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da to samo po sebi ne dovodi do zaključka da se u ugovornim odredbama nije moglo pregovarati te pri tome tvrdi da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najbolji proizvod. Navodi i da ZZP pruža zaštitu onom potrošaču koji je prilikom sklapanja ugovora u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, a što u onom predmetu nije dokazano. Osporava stajalište prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita trebala sadržavati strukturu troškova, a da je u suprotnom nepoštena jer takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a u tom smislu da je jasan stav zauzeo Sud Europske unije (predmet C-565/21 i C-621/17). Nastavno osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara utužene tražbine smatrajući pogrešnim shvaćanje da bi zastara počele teći tek s pravomoćnošću ove presudu te ističući da takvo pravno shvaćanje dovodi do pravne nesigurnosti pri tome ukazujući da je od plaćan ja naknade do podnošenja predmetne tužbe proteklo 19 godina što premašuje neki razumni period u kojem je potrošač mogao steći svijest o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Osporavajući odluku o troškovima tuženik navodi da trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije potreban za vođenje parnice jer se presuda može preuzeti putem e-Oglasne ploče i da se digitalno potpisana presuda može preuzeti u sustavu e - komunikacije.

14. Iznesenim navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja ovaj sud prihvaća pravilnim.

15. Prijeporni Ugovor o kreditu valja prosuđivati primjenom ZZP/03 jer je isti sklopljen za vrijeme važenja tog Zakona zbog čega se prvostupanjski sud povremeno pogrešno poziva na pojedine odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – ispravak i 79/09).

16. Člankom 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.) te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Tijekom postupka pa tako niti u žalbenom postupku nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika na tipskom standardiziranom formuliranom obrascu. Tuženik predloženim i provedenim dokazima nije dokazao (niti je dokazivao) da je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj spornih odredbi te da su stranke tog Ugovora o tim odredbama pregovarale.

18. Točno je da se odredba o jednokratnoj naknadi od 1,25% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 5. Ugovora o kreditu) može smatrati transparentnom u smislu članka 85. ZZP/03 kako to smatra tuženik jer je napisana jasno, razumljivo i lako je uočljiva te je omogućavala tužiteljice i da procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no to ne znači i da je poštena. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Točno je da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), u koje protivno navodima žalbe, spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vrati ti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena sporna naknada ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti tuženik dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu.

19. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao slabije stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze u vidu plaćanja naknade za obradu kredita koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koje se primjenjuju automatski ili na temelju prisilnih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužiteljica tu naknadu platila na način da joj je smanjen ugovoreni iznos kredita, a da nije znala što podmiruje tom naknadom koja je visina je uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 59. toč. 3 ZZP/03 propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Na taj način je stvorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti i je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

22. Kako je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu uzeo obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP/03, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu u spornom dijelu nepoštena odredba i posljedično ništetna u smislu odredbe članka 87. ZZP/03.

23. Posljedično takvom utvrđenju, a imajući u vidu posljedice ništetne odredbe propisane člankom 323. stavkom 1. ZOO i odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. i članka 1115. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika da vrati tužiteljici novčani iznos koji je stekao na temelju te ništetne odredbe i da na taj iznos plati zateznu kamatu od dana kada je taj iznos stekao jer je nepošten stjecatelj.

24. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO prema kojem su u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu banke nepoštene stjecateljice, postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u takvoj sudskoj praksi i tumačenju sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno.

25. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najbolji proizvod. Izbor jednog od više proizvoda koje banka nudi potencijalnim klijentima nije pregovaranje u smislu članka 81. ZZP/03. Pregovaranje u smislu tog članka podrazumijeva da je potrošač imao mogućnost pregovarati s bankom i utjecati na sadržaj pojedinih odredbi izabranog proizvoda od više ponuđenih, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.

26. Pravilno je prvostupanjski sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim pri čemu se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedine njegove odredbe. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi što je propisano člankom 328. ZOO, te posljedice ništetnosti ugovornih odredbi propisanih člankom 323. stavkom 1. ZOO, logičnim se nameće zaključak da zbog nenastupanja zastare isticanja ništetnosti ne počinje teći ni rok zastare tražbine koje proizlaze iz ništetnih odredbi prije nego se u sudskom postupku utvrdi njihova ništetnost . Stoga ovaj sud pravilnim prihvaća pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 pri čemu je imao i na umu da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao najvišem sudu ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

27. Imajući u vidu da je vrijednost spora iz razloga navedenih u točki 10. obrazloženja ove presude i rješenja 761,05 EUR, to proizlazi djelomično osnovanom žalba tuženika u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka. Prema toj vrijednosti predmeta spora tužiteljici pripada trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu Tarifa), a isto toliko i za sastav podneska od 13. srpnja 2025. sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife i za zastupanje na ročištu 15. listopada 2025. sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, dok joj za zastupanje na ročištu za objavu presude 29. listopada 2025. pripada trošak u visini od 37,50 bodova sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife ili ukupno 525,00 EUR obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) što uz uvećanje za PDV od 131,25 EUR (Tbr.46. Tarife) i plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR tužiteljici primjenom članka 154. stavka 1. ZPP pripada ukupni trošak u iznosu od 709,34 EUR.

28. Tuženik u žalbi neosnovano osporava dosuđen trošak tužiteljici s osnove zastupanja na ročištu za objavu presude jer je protivno navodima žalbe, ročište za objavu i uručenje presude kao procesna radnja propisana člankom 335. ZPP pa se već i stoga zastupanje tužiteljice na tom ročištu treba smatrati radnjom koja je potrebna u postupku, a samim time i troškove zastupanja na tom ročištu ocijeniti potrebnim za vođenje parnice. Naprijed izneseno pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023. i broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

29. Imajuću vidu sve naprijed iznesene razloge ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u cijelosti te djelomično u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti 761,05 EUR sa zateznom kamatom od 30. studenog 2006. do isplate. Djelomičnim uvažanjem žalbe tuženika valjalo je primjenom članka 369. stavka 5. ZPP rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskoga suda u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27,67 EUR, zatim primjenom članka 380. točke 2. ZPP djelomično odbiti žalbu kao neosnovanu i rješenjem potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 709,34 EUR sa zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate i primjenom članka 380. točke 3. ZPP, a uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti odluku o parničnim troškovima u preostalom dijelu za iznos od 245,30 EUR i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

30. Budući se djelomični uspjeh tuženikove žalbe odnosi na neznatni iznos glavnice (27,67 EUR) u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi kao i na djelomični uspjeh u odnosu na sporednu tražbinu (odluku o troškovima) koja ne čini vrijednost predmeta spora u smislu članka 35. ZPP, to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe u cijelosti.

U Varaždinu 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer