Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-1431/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i drugotužiteljice AĐ rođ. NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao preuzimatelji postupka iz pok. BĐ, koje zastupa punomoćnik Ljubomir Vranješ, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ljubomir Vranješ i Sandra Trojanović Sršen u Orebiću, protiv prvotuženika UĐ' pok. TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik-sin TĐ iz [adresa], drugotužene KĐ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kbr. 109, kao preuzimateljica postupka iza smrti tuženice pok. ŠĐ, ujedno i kao slijednica pok. ČĐ pok. TĐ, trećetužene ZĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], četvrtotuženika ŽĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], petotužene GĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], šestotuženika ĆĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sedmotuženika TĐ, [adresa] kojeg kao punomoćnik zastupa tuženik DĐ, 3-7 tuženici kao preuzimatelji postupka iza smrti tuženice HĐ, ujedno i kao slijednici pok. TĐ pok. TĐ, osmotuženika VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao preuzimatelja postupka iza smrti tuženika ĐĐ "Perjanik" pok. VĐ, devetotuženika TĐ pok. UĐ, odsutan i nepoznata boravka, kojem je postavljen privremeni zastupnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, kao slijednik pok. MĐ pok. TĐ, desetotužene LĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao preuzimateljice postupka iza smrti tuženice EĐ, ujedno i kao slijednik pok. CĐ pok. CĐ, jedanaestotuženika RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao slijednika CĐ pok. CĐ, dvanaestotužene FĐ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa] kao preuzimateljice postupka iza smrti tuženice JĐ, i kao slijednice pok. CĐ pok. CĐ, trinaestotuženika IĐ, odsutan i nepoznata boravka, kao slijednik pok. ČĐ pok. CĐ i pok. CĐ, kojem je postavljen privremeni zastupnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, četrnaestotužene NĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao preuzimateljice postupka iza smrti tuženika ĐĐ "Perjanik" pok. VĐ, petnaestotuženika SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao preuzimatelja postupka iza smrti tuženice EĐ rođ. ĐĐ, ujedno i slijednik pok. CĐ, šesnaestotuženika OĐ, odsutan i nepoznata boravka, kojem je postavljen privremeni zastupnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, kao slijednik pok. MĐ pok. TĐ, sedamnaestotužene PĐ pok. VĐ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao preuzimateljica postupka iza smrti tuženice pok. ŠĐ, ujedno i kao slijednica pok. ČĐ pok. TĐ, radi utvrđenja prava vlasništva , u povodu žalbi prvotuženika, trećetuženika, šestotuženika i sedmotuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-665/2024 od 4. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se kao neosnovane žalba tuženika UĐ, ZĐ, ĆĐ i TĐ te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-665/2024 od 4. rujna 2025. u odnosu na te tuženike.
II Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke utvrđeno da su tužitelji vlasnici po 1/2 dijela nekretnine katastarske oznake kčbr. [katastarska čestica] upisane po kulturi kao vrt površine 311 m2 u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (zk tijelo 1) pa se ovlašćuju tužitelji da temeljem presude zatraže i postignu upis uknjižbe prava vlasništva tako označene nekretnine na svoje ime uz prethodno brisanje tog prava s imena tuženika i njihovih pravnih prednika, u točci II utvrđeno je da su tužitelji vlasnici po 1/2 dijela nekretnine katastarske oznake kčbr. [katastarska čestica] ZGR upisane po kulturi kao kuća stojna površine 92 m2 u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (zk tijelo 2) pa se ovlašćuju tužitelji da temeljem presude zatraže i postignu upis uknjižbe prava vlasništva tako označene nekretnine na svoje ime uz prethodno brisanje tog prava s imena tuženika i njihovih pravnih prednika, dok je točkom III izreke naloženo tuženicima UĐ pok. TĐ, ZĐ, ĆĐ i TĐ da tužiteljima na jednake dijelove naknade parnični trošak u iznosu od 2.931,18 EUR u roku od 15 dana.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tuženici MĐ, ZĐ, DĐ i TĐ iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženici traže trošak sudske pristojbe na žalbu.
3. Odgovor na žalbu podnijeli su tužitelji, u istom se protive svim žalbenim razlozima te predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbe tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalbe tuženika UĐ, ZĐ, ĆĐ i TĐ (u daljnjem tekstu – tuženici) su neosnovane.
5. Predmet postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnina katastarske oznake kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] , koje u naravi predstavljaju kuću s pripadajućom okućnicom u mjestu [adresa], kao i kondemnatorni zahtjev za trpljenje uknjižbe svog prava vlasništva uz prethodno brisanje tog prava s imena tuženika i njihovih pravnih prednika.
6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem tužitelja, tuženika UĐ, KĐ, ZĐ i NF, kao i svjedoka AF, BF, UF i TF u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
- da je pod Dbr-683/34 na temelju pogodbe zamjene od 9. rujna 1933. kčbr. [katastarska čestica] po kulturi kao vrt 403 m2 uknjižena kao isključivo vlasništvo KF, rođ. NF u zemljišnu knjigu;
- da su po smrti KF po rješenju o nasljeđivanju Kotarskog suda u Korčuli posl. br. O-174/52 od 6. ožujka 1953. nasljednicima proglašeni njezin suprug ŠF za 6/12 dijela, brat ČĐ "Perjanik" pok. CĐ za 2/12 dijela, brat IĐ "Perjanik pok. CĐ za 2/12 dijela, nećakinja ŠĐ "Perjanik" pok. ŽĐ za 1/12 dijela i nećakinja ČF pok. IĐ za 1/12 dijela;
- da je u navedenom ostavinskom postupku predočen ugovor o poklonu od 13. travnja 1953., odnosno izjava IĐ "Perjanik“, brata KF, temeljem koje svoj nasljedni dio daje na obradu i plodouživanje zetu ŠF (suprugu KF) dok je živ, a poslije njegove smrti da taj dio ima pripasti njegovoj nećakinji ZF, sadržaj kojeg Ugovora je, kako to proizlazi iz zapisnika O-174/52 od **.**.1953.
ŠF primio na znanje;
- da je navedeno rješenje provedeno pod Z-236/59 zajedno s darovnom pogodbom od 18. siječnja 1958. na temelju koje je AĐŠ pok. ŽĐ svojim suvlasničkim dijelom raspolagala u korist TĐ i ĐĐ te TĐ. TĐ, MĐ pok. TĐ i ČĐ pok. TĐ koji su od tada uknjiženi za po 1/60 dijela.;
- da je potom pod Z-1150/60 na temelju rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Korčuli posl. br. O.175/59 od. 28. kolovoza 1959. pravo vlasništva za 30/60 dijela uknjiženo na ime ŽF ud. N, rođ. BĐ, udove ostavitelja ŠF (dakle, supruge iz drugog braka, prvi brak je bio s pok. GF);
- da je 28. studenog 1965. od strane ondašnje SR Hrvatske, Skupštine Općine Korčula, Odjela za privredu Broj: 04-6837/1965 izdano rješenje o odobrenju uže lokacije ŽF. A za gradnju jednokatne stambene zgrade na čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];
- da je pod Z-74/66 na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. veljače 1966. između ŽF, kao prodavateljice, i prednika tužitelja, danas pok. BĐ, kao kupca, koji ugovor je ovjeren u otisku kažiprsta prodavateljice u Općinskom sudu u Korčuli pod br. II. Ov-207/66, proveden upis uknjižbe prava suvlasništva na ime BĐŠ za 1/2 dijela, a predmet kupoprodaje je čestica zemlje br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju BĐ kupuje radi izgradnje porodične kuće;
- da je pod Z-548/76 na temelju prijavnog lista br. Up-6-12-386/76 od 20. rujna 1976. u listu AII upisana promjena na način da je na kčbr. [katastarska čestica] , od tada u površini 311 m2, nastala kčbr. [katastarska čestica] površine 92 m2, koja se od tada nalazi upisana u 2. zk tijelu;
- da je u navedenom Prijavnom listu kao posjednik navedenih nekretnina zaveden prednik tužitelja danas pok. BĐ;
- da su naprijed provedeni upisi egzistirali do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari , izuzev što je pod Z-31/10 na temelju darovnog ugovora od 11. lipnja 1996. uknjiženo pravo vlasništva u korist prvotuženika MĐ uz prethodno brisanje tog prava s imena njegova oca TĐ "AĐŠ" pok. VĐ za 1/60 dijela;
- da je, kako to proizlazi iz potvrde Državne geodetske uprave, PUK Dubrovnik, Odjela za katastar nekretnina Korčula, Izdvojena lokacija u [adresa] Klasa: 936-02/15-05/122, Ur.broj:541-28-3/2-15-2 od 4. prosinca 2015. kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na osnovu terenske identifikacije izvršene 1953. od 24. srpnja 1957. upisana kao posjed ŠF, koji upis je egzistirao do provedbe rješenja Z-74/66 kada se kao isključivi posjednik upisao prvotni tužitelj, danas pok. BĐ;
- da je danas pok. BĐ upisan i kao posjednik kčbr. [katastarska čestica] ZGR po provedbi Prijavnog lista iz 1976.;
- da je, kako to proizlazi iz obrazloženja Presude P-565/2012 od **.**.2013., pok. ŽF koja je preminula 1996. ostatkom svoje imovine raspolagala ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 15. svibnja 1978. u korist svojih nećaka, i to prednika tužitelja pok. ĆF i njegove braće DF i HF;
- da su, kako to proizlazi iz Očitovanja DGU, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, Odjela za katastar nekretnina Korčula KČASA: UP/I-932-07/15-04/00072, URBROJ:
541-28-03/5-15-18 od 21. listopada 2015. imenovani nećaci pok. ŽF uknjiženi kao suvlasnici određenih nekretnina u k. o. [katastarska općina] u onom dijelu u kojem su te nekretnine bile uknjižene na ime ŽF;
- da su, kako to proizlazi iz slijeda upisa prava vlasništva za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], danas pok. BĐ i njegova braća HF i DF svoje suvlasničke dijelove kčbr. [katastarska čestica], kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica]/2b na temelju kupoprodajnih ugovora provedenih pod Z-1034/11 i Z-669/2012 prodali UĐŠ "Puiz", dok su za preostale suvlasničke dijelove upisani prednici tuženika iz obitelji TĐ "AĐŠ“;
- da je, kako to proizlazi iz suglasnih kazivanja svjedoka AF, BF, UF i TF, utvrđeno da je prednik tužitelja pok. BĐ na utuženim nekretninama početkom sedamdesetih izgradio stambenu zgradu koju od tada nesmetano posjeduje zajedno s pripadajućom okućnicom, a u sklopu koje kuće je naknadno izgradio i garažu;
- da prednika tužitelja pok. BĐ nitko treći nije smetao prilikom gradnje kuće niti nakon izgradnje, odnosno da se nitko treći nije suprotstavljao posjedu obitelji tužitelja na utuženim nekretninama;
- da je prednik tužitelja izgradio stambenu zgradu-stojnu kuću proizlazi i iz Kupoprodajnog ugovora iz 1966. u kojem je navedeno tužitelj utuženo zemljište kupuje sa svrhom izgradnje porodične zgrade, pa je dokumentacija u sklopu izdane građevinske dozvole koju je 1965. ishodila ŽF bila temelj za gradnju kuće od strane samog BĐ kao kupca predmetnog zemljišta, pri čemu je BĐ u Prijavnom listu iz 1976. upisan kao posjednik tada formiranih, a sada utuženih nekretnina;
- da se nitko treći nije protivio bilo kakvoj gradnji pa ni posjedu utuženih nekretnina od strane obitelji tužitelja, što proizlazi iz navoda tuženika MĐ pok. TĐ, tuženice KĐ, tuženice ZĐ i tuženice NF;
- da se osporavanje onih tuženika koji su se upustili u raspravljanje, među ostalim, svodi na njihovo traženje da se tužitelji odreknu prava suvlasništva nekretnina u k. o. [katastarska općina], koje pravo su upisali kao slijednici pok. ŽF.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva uz obrazloženje:
- da s obzirom na vrijeme izgradnje građevine od strane prednika tužitelja danas pok. BĐ na sporni odnos - stjecanje prava (su)vlasništva građenjem, valja primijeniti pravna pravila paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), gdje je propisano da, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju;
- da je pravni prednik tužitelja – BĐ bio pošteni graditelj jer je gradio na zemljištu koje je u cjelini kupio od ŽF upravo sa svrhom izgradnje "porodične zgrade", dok činjenica što je na temelju Kupoprodajnog ugovora iz 1966. ishodio upis uknjižbe prava suvlasništva samo na 1/2 dijela, sama po sebi ne znači da je bio nepošteni graditelj, jer je očito postupao u dobroj vjeri smatrajući da je prodavateljica , čiji je suprug u katastarskom operatu sredinom prošlog stoljeća bio upisan kao isključivi posjednik, isključiva i stvarna vlasnica predmetne nekretnine;
- da, kraj nedvojbeno utvrđene činjenice da je pok. BĐ nakon zaključenja Kupoprodajnog ugovora iz 1966. stupio u isključivi samostalni posjed utuženog zemljišta kojeg je sa svojom obitelji koristio do svoje smrti, sud utvrđuje da su darovni ugovori na temelju kojih je dolazilo do provedbe upisa uknjižbe prava suvlasništva u korist obitelji tuženika ništetni;
- da se ugovori o darovanju sklopljeni do stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08) prosuđuju na temelju odredbi paragrafa 938 do 956 Općeg građanskog zakonika, koji su se primjenjivali kao pravna pravila, a kojima je (paragraf 943) za ugovor o darovanju bez prave predaje darovane stvari, bila propisana pisana isprava (forma sudskog zapisnika), dok je usmeno darovanje bilo valjano samo uz obavljenu predaju stvari, s tim da kod darovnog ugovora zaključenog između stranaka koje su živjele u obiteljskoj zajednici i zajednički koristile nekretnine koje su predmet darovanja, uvjet prave predaje nekretnine ispunjen je već samim time što je u vrijeme kad je učinjeno i prihvaćeno darovanje postojao takav način života iz kojeg je proizlazilo i zajedničko korištenje darovanih nekretnina;
- da uvidom u Ugovor o poklonu od 13. travnja 1953., Darovnu pogodbu od 13. siječnja 1958. te Darovni ugovor od 11. lipnja 1996. (sve u obitelji NF), koji nisu sastavljeni u formi sudskog zapisnika, pri čemu daroprimci nisu stupili u (su)posjed utuženog zemljišta, sud tako zaključene darovne ugovore cijeni ništetnima, radi čega je neodlučno što je na temelju tako zaključenih pravnih poslova došlo do provedbe upisa uknjižbe prava (su)vlasništva na predmetnim nekretninama;
- da je prednik tužitelja – danas pok. BĐ dakle na temelju građenja sukladno pravnim pravilima OGZ-a stekao pravo vlasništva utuženih nekretnina u preostaloj polovini dijela, a tako stečeno pravo nije prestalo već je po valjanom pravnom temelju
- nasljedstvu prešlo na tužitelje, slijedom čega je njihov zahtjev osnovan.
8. Tuženici ZĐ, DĐ i TĐ u žalbama u bitnom navode da je obrazloženje presude površno i kontradiktorno te da iz presude nije vidljivo koji od pravnih temelja (kupoprodajni ugovor, nasljeđivanje, darovni ugovor) je presudan za odluku o vlasništvu. Smatraju da je kod ocjene ništetnosti darovnih ugovora sud propustio objasniti zašto je to odlučno za poništenje upisa u zemljišnim knjigama, niti je analizirao konkretne okolnosti svakog ugovora. Ističu da je prvostupanjski sud propustio cijeniti ograničenja kupoprodajnog ugovora koji je sklopio prednik tužitelja, pogotovo glede činjenice da ŽF nije bila vlasnica cijele kuće, da ugovor nije sadržavao suglasnost ostalih suvlasnika, niti je utvrđeno je li prednik tužitelja imao valjanu građevinsku dozvolu, slijedom čega se ne zna kada je započela a kada završila gradnja. Ističu da je prvostupanjski sud samoinicijativno proglasio darovne ugovore ništetnima iako to nije bio predmet tužbenog zahtjeva, niti OGZ propisuje formu sudskog zapisnika kao nužan uvjet valjanosti ugovora o darovanju nekretnina, već je dovoljna pisana forma, što je i ostvareno. Smatraju da prvostupanjski sud zanemaruje dugotrajno i mirno posjedovanje nekretnine od strane tuženika i njihovih prednika obitelji TĐ, koji su odlazili u [adresa] kako bi vidjeli spornu nekretninu, a otac šestotuženika je svojevremeno tamo i kopao vrt, pa je s obzirom na navedeno otac tužitelja svakako morao znati da gradi bez prava. Ističu da sud nije utvrdio vrijeme početka gradnje, što je ključni moment za pravnu kvalifikaciju svih spornih radnji, a odlukom o ništetnosti darovnih ugovora, bez rasprave i poziva stranaka da se o tome očituju, izašao je izvan granica tužbenog zahtjeva, čime je povrijedio načela dispozitivnosti, kontradiktornosti i prava na pravično suđenje. Smatraju da se prvostupanjski sud manjkavo i općenito poziva na režim društvenog vlasništva, iako se radi o nekretnini na kojoj nikada nije provedena nacionalizacija, niti je višedesetljetni upis prava vlasništva ikada formalno i na zakonu prestao. Drže pogrešnim stav prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja pok. BĐ bio savjestan, s obzirom da je ugovorom stekao samo ½ suvlasničkog dijela nekretnine, pri čemu je druge nekretnine stečene temeljem istog pravnog posla kasnije otuđivao upravo u omjeru od ½ dijela, što znači da je bio svjestan ograničenja svoga prava. Protive se zaključku o prešutnom pristanku na gradnju, te smatraju da neuspjeh pregovora s tužiteljima upravo ukazuje na protivljenje tuženika i nerazriješeni sukob između stranaka. Smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravno pravilo 418 OGZ-a jer ta odredba prvenstveno štiti vlasnika zemljišta, a nepošteni graditelj, kakav je bio pok. BĐ, nema pravo ni na što. Osporavaju ocjenu provedenih dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka, pri čemu sud iskaze tuženika potpuno pogrešno interpretira. Smatraju da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogotovo vezano za izdanu građevinski dozvolu, jer ostaje nejasno obuhvaća li ona cijelu česticu 440 , odnosi li se na kasnije formiranu česticu 446, postoji li pravna osnova za prijenos ili proširenje dozvole te da li je građevina izvedena u skladu s uvjetima, dok kupoprodajni ugovor iz 1966. godine na koji se pozivaju tužitelji obuhvaća samo polovicu čestice 440 i ne odnosi se na česticu 446, uz što građevinska dozvola glasi na ŽF a ne na prednika tužitelja, pa nije utvrđeno niti da li je on imao zakonito pravo gradnje.
9. Tuženik MĐ u žalbi u bitnom navodi da je upisao svoje suvlasništvo na valjani i zakonit način, a otac mu je predmetne nekretnine prilikom darovanja pokazao, uputivši ga koliki suvlasnički dio ima i kako ga je stekao, te je čestice uredno obilazio. Smatra da su i pok. BĐ i pok. ŽF morali znati za ostale suvlasnike, što dokazuje i činjenica da je pok. BĐ pokušavao postići s njima dogovor vezano za nekretnine u [adresa]. Ističe da spisu ne prileže dokazi (računi za troškove, fotografije isl.) da je upravo prednik tužitelja vršio gradnju, dok istovremeno pojedini svjedoci potvrđuju da je i u vrijeme pok. ŽF tamo postojala kuća, što dovodi do toga da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno iz presude je nejasno što je sa starom kućom, je li srušena, nadograđivana, ili su njezini zidovi iskorišteni za sadašnju kuću. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao njegov iskaz te da je nepravilno primijenio materijalno pravo paragrafa 418 bivšeg OGZ-a, zanemarivši da bi tužitelji trebali tuženicima nadoknaditi tržišnu cijenu zemljišta . Smatra da je prvostupanjski sud nezakonito proglasio darovanje tuženika ništetnim jer to nije bio predmet tužbenog zahtjeva, pri čemu ukazuje da je navedeni ugovor o darovanju uredno proveden u zemljišnim knjigama.
10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
11. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.
12. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 3. i toč. 14. ZPP-a, na koju u žalbi upiru tuženici, jer niti je u ovoj pravnoj stvari bila sporna stvarna ili mjesna nadležnost (toč. 3.), a niti se radi o vrsti spora za koju je zakonom predviđen postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava (toč. 14.).
13. Konačno, činjenica da žalitelji ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni također nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.
14. Naime, prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelji ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni i smatraju da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što oni tvrde, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno njihovo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih prigovori tuženika ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. niti povrede odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a.
15. Nadalje, žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio personalne dokaze (kako iskaze stranaka koje su odlučile dati iskaz, tako i iskaze svjedoka), pri čemu žalbenim navodima nije dovedena u sumnju njihova vjerodostojnost, a isti su logični i bazirani prvenstveno na neposrednim saznanjima o stanju posjeda, te sadržajno podudarni materijalnoj dokumentaciji (ugovorima, dozvolama, rješenjima o nasljeđivanju te podacima u katastru).
16. Ovaj sud utvrđuje da tužitelji činjenično temelje svoj zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva kako po osnovi građenja na tuđem zemljištu, tako i temeljem dosjelosti, pri čemu prvostupanjski sud u pobijanoj presudi njihov zahtjev temeljem građenja na tuđem zemljištu nalazi pravno osnovanim.
17. Tu prvenstveno valja istaknuti da je ispravan stav prvostupanjskog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe bivšeg Austrijskog Općeg građanskog zakonika. To s obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu – ZV) prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, što bi značilo da će se u svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno prije 01.01.1997. godine pravni temelj stjecanja, a u svezi s tim i relevantne činjenice, cijeniti prema propisima koji su do tada bili na snazi (u ovom slučaju pravna pravila bivšeg OGZ-a).
18. Pritom je odredbom paragrafa 418. OGZ-a bilo propisano da zgrada koju je tko svojim materijalom gradio na tuđem zemljištu beziznimno pripada vlasniku zemljišta, a ovisno o poštenju graditelja isti može imati pravo na naknadu troškova odnosno kupnju zemljišta po tržišnoj cijeni, dok „ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu“. U tom smislu pravilan je stav prvostupanjskog suda da zemljište zajedno sa zgradom može pripasti graditelju (i to kao iznimka od općeg pravila da pripada vlasniku zemljišta), ali samo u slučaju da je graditelj pošten, te da je vlasnik znao za građenje i dopustio ga je, ili ga pak nije zabranio. Dakle, jedino pošten odnosno savjestan graditelj (uz ispunjenje ostalih pretpostavki) građenjem na tuđem zemljištu može steći vlasništvo. Stajalište u svezi primjene paragrafa 418. bivšeg OGZ-a, prema kojemu je pošteni graditelj mogao steći vlasništvo na zemlji i zgradi samo u slučaju kada je vlasnik zemlje znao za građenje pa ga nije zabranio, navedeno je i u odlukama Rev 385/10 od 26. listopada 2010., Rev 172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-x 804/18-2 od 16. srpnja 2019.
19. U tom smislu pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja bio pošteni graditelj. Navedeno proizlazi iz Kupoprodajnog ugovora zaključenog između ŽF, kao prodavateljice, i prednika tužitelja, danas pok. ĆF, kao kupca, koji ugovor je ovjeren u Općinskom sudu u Korčuli pod br. II. Ov-207/66, te je temeljem istoga provedena uknjižba, a predmet kupoprodaje je pravo korištenja na čestici zemlje br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju BĐ kupuje „radi izgradnje porodične kuće“. Pritom iz navedenog kupoprodajnog ugovora ne proizlazi da se radi o kupoprodaji suvlasničkog udjela od u ½ dijela, već upravo suprotno, prodavateljica tim ugovorom uvodi kupca u isključivi posjed i jamči mu vlasništvo te ga ovlašćuje na uknjižbu. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je da je 28. studenog 1965., dakle prije sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora, od strane ondašnje SR Hrvatske, Skupštine Općine Korčula, Odjela za privredu Broj: 04-6837/1965 bilo izdano rješenje o odobrenju uže lokacije upravo prodavateljici ŽF ud. A (ne i bilo kome od preostalih suvlasnika – prednika tuženika) za gradnju jednokatne stambene zgrade na čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a njezin pok. suprug ŠF bio je tada u katastru upisan kao isključivi posjednik, pa dakle prednik tužitelja pok. BĐ u takvim okolnostima doista nije imao razloga posumnjati da mu pripada pravo na posjed cjelokupne nekretnine, niti da ima pravo izgraditi si obiteljsku kuću, koju je nesporno dovršio i priveo namjeni.
20. Činjenica jest, i tu su u pravu žalitelji, da je prednik tužitelja svoje pravo suvlasništva upisao samo na polovici predmetne nekretnine, i zato se ovaj postupak i vodi, međutim, zato što je naknadno saznao za nemogućnost cjelovite uknjižbe i činjenicu da su na polovici nekretnine upisani kao suvlasnici tuženici i njihovi prednici, ne znači da bi poštenje prednika tužitelja u trenutku stjecanja i same izgradnje bilo dovedeno u pitanje. Pritom je neodlučan navod žalitelja kako sud nije utvrdio što je sa starom kućom, je li srušena ili nadograđivana, te kada je gradnja vršena, jer navedeno, u svjetlu utvrđenja da se radi o u cijelosti dovršenoj kući, koju tužitelji uživaju nesmetano sve do danas i u kojoj su se rodili, uopće nije bitno. Tu se ističe da iz suglasnih iskaza svjedoka AF, BF, UF i TF proizlazi da je prednik tužitelja pok. BĐ na utuženim nekretninama dovršio stambenu zgradu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što znači svega nekoliko godina nakon kupoprodaje, a prije upisa u katastar.
21. Nadalje, vezano za isticanja tuženika da su im tužitelji prije parnice nudili da im prepuste suvlasništvo nekretnina u [adresa], niti navedeno nije od utjecaja na savjesnost tužitelja, jer nesporno je da je pok. BĐ s vremenom utvrdio da su kao suvlasnici nekretnina koje su predmet parnice upisani i tuženici, pa je s istima pokušavao nagoditi se, ali u vrijeme stjecanja i građenja nije bilo elemenata u to posumnjati, kako je to ranije obrazloženo.
22. Što se pak tiče problematiziranja u žalbi činjenice vezano za izdanu građevinsku dozvolu, odnosno obuhvaća li ona cijelu česticu 440, odnosno odnosi li se i na kasnije formiranu česticu 446, ističe se da je kčbr. [katastarska čestica] po kulturi vrt bila površine 403 m2, kao i da je pod Z-548/76 na temelju prijavnog lista br. Up-6-12-386/76 od 20. rujna 1976. u listu AII upisana promjena na način da je uz kčbr. [katastarska čestica], od tada u površini 311 m2, nastala i kčbr. [katastarska čestica] površine 92 m2, koja se od tada nalazi upisana u 2. zk tijelu, pa je zbrojem površina jasno da se radi o jednoj te istoj nekretnini, na kojoj je u Prijavnom listu kao posjednik bio zaveden upravo prednik tužitelja danas pok. BĐ.
23. Konačno, navodi tuženika da su im roditelji pokazali gdje se nalazi nekretnina na kojoj su upisani kao suvlasnici doista ničim ne upućuju da su se isti tijekom gradnje toj gradnji protivili, još manje da bi ju zabranili, a niti su tuženici takvo što tijekom prvostupanjskog postupka tvrdili ili dokazali (pokrenutim parničnim ili upravnim postupkom, traženjem privremene mjere, prijavama građevinskoj inspekciji i sl.). Upravo suprotno, sam prvotuženik MĐ, koji je u vrijeme gradnje kao i ostali tuženici bio dijete, u svom stranačkom iskazu na pitanje da li se njegov otac protivio izgradnji, odgovara da što bi se protivio, nakon čega odgovara da ne zna. Slijedom navedenog, iz dokaznog postupka prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se nitko od upisanih zk vlasnika nije protivio gradnji koju je izvršio prednik tužitelja, i to u relevantnom vremenu, odnosno onda kada je ta gradnja poduzeta, pri čemu kasnije (i to nakon više desetljeća) eventualno nezadovoljstvo tuženika za taj zaključak nije bitno.
24. Vezano za žalbene navode da se prvostupanjski sud poziva na režim društvenog vlasništva, iako se radilo o nekretnini na kojoj nikada nije provedena nacionalizacija, niti je višedesetljetni upis prava vlasništva ikada formalno i na zakonu prestao, ističe se da navedeno nije točno, te da iz prvostupanjske odluke ne proizlazi zaključak suda da bi se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu. Međutim, čak i da to nije tako, odnosno da se radilo o zemljištu koje je tada potpadalo pod režim društvenog vlasništva (prodavateljica ŽF u kupoprodajnom ugovoru navodi da BĐ prodaje, ali i „ustupa pravo korištenja“ opisane nekretnine), i kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem sukladno pravnom pravilu 418. OGZ-a (tako i Vrhovni sud RH Rev 648/2020-2 od 20 veljače 2024. i Ustavni sud u odluci U-III/3214/2005).
25. Što se tiče žalbenih navoda kojim pojedini tuženici problematiziraju stav prvostupanjskog suda o ništetnosti njihovih darovnih ugovora, valja istaknuti da isti uopće nije bitan za ocjenu osnovanosti ukupnog tužbenog zahtjeva. Naime, nesporno je da su svi tuženici upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, a istovremeno su oni i zakonski nasljednici svojih ranije upisanih pravnih prednika, pa su nedvojbeno pasivno legitimirani u ovom postupku, koju pasivnu legitimaciju ni sami nisu dovodili u pitanje, slijedom čega je analiza prvostupanjskog suda o tome da li su vlasništvo stekli temeljem valjanih darovanja doista izlišna. Međutim, i da se prvostupanjski sud nije upustio u problematiziranje darovnih ugovora, odnosno da je te darovne ugovore smatrao pravno valjanima, njegov bi zaključak u pogledu osnovanosti zahtjeva, kao i zaključak ovog drugostupanjskog suda, bio isti.
26. U pogledu navoda u žalbi da bi tužitelji trebali tuženicima nadoknaditi tržišnu cijenu zemljišta, ističe se da takav zahtjev tijekom prvostupanjskog postupka, a ni prije njega, od strane tuženika nije postavljen.
27. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu paragrafa 418. bivšeg OGZ-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio, pa kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP - a potvrdio prvostupanjsku presudu.
28. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka, a odluka je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je zbog toga uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i protiv rješenja o trošku i odluka je u tom dijelu potvrđena u cijelosti.
29. Obzirom da tuženici nisu uspjeli sa žalbom, njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka koji se odnosi na sudsku pristojbu na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).
U Varaždinu 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
