Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-108/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojega zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4300/2025-10 od 21. listopada 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4300/2025-10 od 21. listopada 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 150,00 EUR (stotinu pedeset eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3215049594/08, kreditna partija 7104404168 od 29. studenog 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim se navodi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

II Nalaže se tuženiku da na osnovi ništetne odredbe uz st. I. izreke ove presude isplati: - iznos od 233,86 eura sa zateznom kamatom od 12.12.2008.

- iznos od 69,01 eura sa zateznom kamatom od 8.4.2010.

- iznos od 80,96 eura sa zateznom kamatom od 24.2.2011.

- iznos od 25,67 eura sa zateznom kamatom od 5.8.2011.

- iznos od 26,83 eura sa zateznom kamatom od 2.8.2012.

sve do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 428,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 29. studenog 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos od 35.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za na dan plaćanja,

- da je kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju stana u [adresa]

- da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora

- da je tužitelju prilikom isplate (korištenja) kredita 11.12.2008. naplaćena naknada za obradu kredita od 1.762,02 kn (sada 233,86 eura), a za uvećanu otplatu kredita 7.4.2010. naknada od 520,00 kn (69,02 eura), 23.2.2011. naknada od 610,00 kn (89,96 eura), 4.8.2011. naknada od 193,45 kn (25,68 eura) i 1.8.2012. naknada od 202,17 kn (26,83 eura).

6.1. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 29. studenog 2008. pa se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07.; dalje: ZZP/07).

6.2. Člankom 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Konačno, člankom 102. stavak 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.3. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Tužitelj je iskazao da je Ugovor o kreditu sklopio za kupnju stana, koji je služio isključivo za rješavanje njegova stambenog pitanja, da je u banci dobio standardizirani ugovor, da je dobio ugovor na potpis i mogao ga je potpisati ili ne potpisati takvoga, da mu nisu objašnjavali od čega se sastoje i zašto plaćaju ove naknade, da naknade u banci nitko nije niti spominjao, da nije uspio pregovarati oko visine ovih naknada jer je ugovor bio po principu „uzmi ili ostavi“.

6.4. Na temelju takvog tužiteljevog iskaza, a budući da tuženik nije ni tvrdio, a niti dokazivao da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti, niti je tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog obrade predmetnog kredita i zbog nekoliko uvećanih otplata, prvostupanjski sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba nije izuzeta iz ocjene poštenosti. Stoga je prvostupanjski sud u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača te je u konačnici zaključio da je spornom ugovornom odredbom povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja i da ona prouzročuje značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna na temelju članka 102. stavak 1. ZZP/07 pa je pobijanom presudom tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen i tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 428,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna. Navodi da su tužitelju na raspolaganju bili reklamni letci koji su sadržavali podatke o naknadama. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da u vrijeme kada su tužitelju naplaćene sporne naknade nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade i naknade za uvećanu otplatu kredita, a 31. siječnja 2014. je donijet Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.) kojim je u članku 3. izrijekom bila predviđena i dopuštena naknada za obradu kredita.

6.6. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s citiranim člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice, povrede načela savjesnosti i poštenja i poštenosti sporne ugovorne odredbe.

6.7. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ta ugovorna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da se iz sporne ugovorne odredbe uopće ne vidi koje su to sve naknade i troškovi koje će tužitelj biti dužan platiti u izvršavanju predmetnog Ugovora o kreditu i koliko će one iznositi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.9. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.; dalje: ZOO/91). ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita ili naknade za uvećanu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje tih naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita i o naknadi u slučaju uvećane otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.1. Člankom 74. točkom 3. ZZP/07 je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.2. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.3. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.4. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točka 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima za učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. točka 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Što se tiče pozivanja tuženika na to da je tužitelj iz letaka mogao saznati podatke o naknadama, treba reći da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje takvih letaka, a što se tiče pozivanja tuženika na Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite treba reći da su sporne naknade tužitelju naplaćene prije stupanja na snagu tog Pravilnika. Zbog tih razloga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom.

7.5. Tuženik se žali osporavajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno na temelju iskaza tuženika utvrdio da je tužitelj sredstva kredita utrošio za kupnju stana, kako je to i navedeno u samom Ugovoru o kreditu, kojeg je koristio za stanovanje, a ne za obavljanje neke gospodarske djelatnosti. Tuženik, na kojem je teret dokaza da su sredstva kredita utrošena za stan koji je služio i za obavljanje neke gospodarske djelatnosti, to nije tvrdio niti dokazivao pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.6. Što se tiče tuženikovih žalbenih razloga koji se odnose na prigovor zastare i tijek zateznih kamata, prvostupanjski sud je, prihvaćajući pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2), pravilno utvrdio da zastara tužiteljevih tražbina nije nastupila jer je zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a koja će postati pravomoćna tek donošenjem ove odluke. Nadalje, prvostupanjski sud je tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina pravilno dosudio zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih iznosa naknada. Člankom 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da je sporna ugovorna odredba ništetna već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

6.9. Što se tiče tuženikovih žalbenih navoda da prvostupanjski sud prilikom dosuđenja zateznih kamata nije primijenio Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti, treba reći da se taj zakon primjenjuje u ovršnim i stečajnim postupcima i ne primjenjuje se u ovom parničnom postupku.

7. Na kraju treba reći da to što prvostupanjski sud u svojoj presudi spominje naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što nije predmetom tužiteljeve tužbe (pa to tuženik ističe kao bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a), ne utječe na pravilnost presude obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj, osim naknade za obradu kredita, plaćao naknade za uvećanu otplatu kredita, a i na takve naknade valja na gore opisani način primijeniti materijalno pravo.

7.1. Proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je zbog iznijetih razloga tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak. 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog toga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 150,00 eura.

Koprivnica, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić