Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-18/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ružici Piličić Šinko, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P- 23/2023-22 od 24. listopada 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-23/2023-22 od 24. listopada 2025.:

- preinačuje u točki I. izreke na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva koji glasi: „Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632234763 da isplati tužitelju IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.474,51 € (slovima; sedamnaest tisuća četiri stotine sedamdeset četiri eura i pedeset jedan cent) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koje teku od 18. prosinca 2015. kao dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.“

- potvrđuje u točki II. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.181,17 EUR

- preinačuje u točki II. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 307,87 EUR na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u točki III. izreke kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška na način da se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.828,59 EUR (tisuću osamsto dvadeset osam eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632234763 da isplati tužitelju IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.474,51 € (slovima;sedamnaesttisućačetiristotinesedamdesetčetirieuraipedesetjedaneurocent) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koje teku od 18. prosinca 2015. kao dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632234763 da isplati tužitelju IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.489,04 € (četiritisućečetiristotineosamdesetdeveteura i četirieurocenta), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.825,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude 24. listopada 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

2. Protiv presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da nije jasno što sud točno dosuđuje tužitelju budući da se pobijana presuda u cijelosti razlikuje od tužiteljevog potraživanja, kako izvornog, tako i preinačenog podneskom od 9. rujna 2025. i da je prvostupanjski sud zadiranjem u tužbeni zahtjev i interveniranjem u strukturu potraživanja prekoračio tužbeni zahtjev. Međutim, tužitelj je podneskom od 9. rujna 2025. zatražio dosudu ukupnog iznosa preplate od 17.474,51 eura po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu kao i dosudu uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 4.825,00 eura, a prvostupanjski sud je o tim dijelovima tužbenog zahtjeva donio odluku i nije zadirao u tužbeni zahtjev niti je intervenirao u strukturu potraživanja pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. studenog 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 134.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90 % godišnje

- da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF

- da su tužitelj i tuženik 18. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 6.077,02 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 11.397,49 eura što ukupno iznosi 17.474,51 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni ukupni iznos tužitelju plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.825,00 eura.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.5. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Također, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a. Iako odredba takvog sadržaja nije postojala u ZPP-u u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu jer je stupila na snagu 1. srpnja 2013., ta odredba je postojala u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu i prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je primijenio tu zakonsku odredbu.

6.7. Tuženik žalbom osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača. Prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja utvrdio da je tužitelj sredstva predmetnog kredita utrošio za kupnju stana koji je korišten za potrebe smještaja njegove obitelji i da stan nije korišten za potrebe obavljanja kakve poduzetničke djelatnosti. S druge strane, tuženik, na kojem je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti iznio nikakve činjenice koje bi na to ukazivale niti predložio dokaze kojima bi se to utvrdilo pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača.

6.8. Tuženik se nadalje žali tvrdeći da je tužitelj izvršio preinaku tužbe podneskom od 9. rujna 2025. kada je tužitelj povisio svoje potraživanje i da je nastupila zastara za povišeni dio tužbenog zahtjeva. Tužitelj je početnom tužbom zatražio dosudu iznosa od 106.063,52 kune ili 14.077,04 eura da bi taj iznos nakon provedenog vještačenja podneskom od 9. rujna 2025. povisio na 17.474,51 euro. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. u Zagrebu, je zauzeto pravno shvaćanje da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-184/2024-2 od 5. lipnja 2024. i Rev-422/2024-2 od 27. kolovoza 2024. izrazio pravno mišljenje prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe i nije došlo do zastare tužiteljeve tražbine za povišeni dio tužbenog zahtjeva. Što se pak tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio dosudu iznosa od 4.489,04 eura, radi se o uglavničenim kamatama na pojedine mjesečne preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tužitelj plaćao u sklopu mjesečne otplate anuiteta predmetnog Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka, a takvo plaćanje je tužitelj zatražio i početnom tužbom, samo ne u uglavničenom iznosu, pa se tu ne radi o preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

6.9. Tuženik se također žali tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljeva tužba podnesena 12. lipnja 2019., vidljivo je da nije istekao opći petogodišnji rok zastare pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

7.1. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina obračunate zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.2. Međutim, tuženik se osnovano žali da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pravne posljedice sklapanja Dodatka kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno odredbama ZID ZPK/15.

7.3. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

7.4. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

7.5. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 102. stavkom 1. ZZP/07.

7.6. Stranke su Dodatkom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

7.7. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Dodataka, iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene tim Dodatkom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se ti iznosi iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka kako je to i ugovoreno Dodatkom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZID ZPK/15.

7.8. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka tužitelj nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji, unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da tuženik vrati tužitelju sve što je primio na osnovi gore navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

7.9. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članaka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO koji glasi: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.", prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužitelju dosuđen.

8. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 17.474,51 eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2015. do isplate i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

8.1. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

8.2. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude u točki II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati uglavničene zatezne kamate u iznosu od 4.181,17 eura na pojedine plaćene mjesečne iznose anuiteta koji su plaćeni u razdoblju do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija. Izvršenom konverzijom prestala je tužiteljeva tražbina na plaćanje glavnice preplaćenih iznosa i tražbina na ime zateznih kamata na tu glavnicu se je osamostalila pa tužitelj ima pravo tražiti uglavničene zatezne kamate, a provedenom konverzijom je tužitelj obeštećen pa mu ne pripadaju zatezne kamate nakon 30. rujna 2015. Zbog tog razloga je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva po toj osnovi u iznosu od 307,87 eura koliko prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka iznose uglavničene kamate za razdoblje nakon 30. rujna 2015.

8.3. Stranke su uspjele u sporu djelomično – tužitelj sa dijelom glavnog zahtjeva za isplatu uglavničenih zateznih kamata koji je usvojen, a tuženik s dijelom glavnog zahtjeva za isplatu glavnice s kojim je tužitelj odbijen. Imajući na umu kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem bi zbog naloga tužitelju da tuženiku naknadi razmjerni dio naknade troškova uz primjenu članka 154. stavka 2. ZPP-a, uzimajući u obzir visinu tih troškova (VPS 22.299,51 EUR), troškovi postupka koje je sam snosio i oni koje bi morao platiti tuženiku bili veći od naknade koja mu je dosuđena zbog nepoštene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Potraživanje koje je tužitelju dosuđeno kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja da mirno uživa to svoje vlasništvo (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima država nije stranka primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Predmet spora

– osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK-a, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa revizijskog suda koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (primjerice Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.) U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa bi nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku koje ne odražava poštenu ravnotežu između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva kao pretpostavku opravdanosti tog miješanja prema zahtjevima članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

8.3. S obzirom na izloženo pravno shvaćanje ovog suda prema kojem, u okolnostima ovog predmeta, svaka stranka uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a snosi svoje troškove, na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a što se odnosi i na troškove drugostupanjskog postupka. U skladu s tim odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.828,59 eura.

Koprivnica, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić