REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-328/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Ivanu Ćavaru, odvjetniku u Vrbovcu protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, od 16. veljače 2024., poslovni broj: 16 P-1198/2019-55, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, od 16. veljače 2024., poslovni broj: 16 P-1198/2019-55:

- potvrđuje u točki I, II, III, IV i V izreke

- preinačuje u odluci o troškovima postupka (točka VI izreke) tako da se nalaže tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.746,25 eura umjesto dosuđenog iznosa od 3.166,15 eura.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja poslovni broj: 16 P-1198/2019-55 od 16. veljače 2024. presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 1 st. 2, čl. 7 st. 1 i st. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209202838 od 16.05.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućom kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.

….u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF.

Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz Prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. s OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju BV s OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.427,36 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31.07.2015., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), sve u roku 15 dana,

a tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos 1,01 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.02.2008.

- na iznos 11,03 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.03.2008.

- na iznos 9,41 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.04.2008.

- na iznos 0,30 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.05.2008.

- na iznos 3,74 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.06.2008.

- na iznos 1,05 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.07.2008.

- na iznos 0,48 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.08.2008.

- na iznos 0,38 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.09.2008.

- na iznos 10,72 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.10.2008.

- na iznos 17,01 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.11.2008.

- na iznos 8,07 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.12.2008.

- na iznos 32,19 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.01.2009.

- na iznos 32,44 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.02.2009.

- na iznos 24,34 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.03.2009.

- na iznos 26,20 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.04.2009.

- na iznos 1.090,60 eura zajedno s kamatom tekućom od 03.04.2009.

- na iznos 319,96 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.05.2009.

- na iznos 316,50 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.06.2009.

- na iznos 317,10 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.07.2009.

- na iznos 299,91 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.08.2009.

- na iznos 303,41 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.09.2009.

- na iznos 299,52 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.10.2009.

- na iznos 301,99 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.11.2009., sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209202838 od 16.05.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

…promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. s OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju BV s OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 363,59 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31.12.2007. u visini određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. pa do 31.07.2015., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 ZOO-a, sve u roku 15 dana,

a tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos 11,02 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.11.2007.

- na iznos 10,83 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.12.2007.

- na iznos 11,16 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.01.2008.

- na iznos 11,11 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.02.2008.

- na iznos 22,69 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.03.2008.

- na iznos 22,56 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.04.2008.

- na iznos 21,82 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.05.2008.

- na iznos 22,10 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.06.2008.

- na iznos 21,88 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.07.2008.

- na iznos 21,83 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.08.2008.

- na iznos 21,82 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.09.2008.

- na iznos 22,66 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.10.2008.

- na iznos 23,17 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.11.2008.

- na iznos 22,45 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.12.2008.

- na iznos 24,40 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.01.2009.

- na iznos 24,42 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.02.2009.

- na iznos 23,76 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.03.2009.

- na iznos 23,91 eura zajedno s kamatom tekućom od 16.04.2009. sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. s OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju BV s OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 199,08 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 03.03.2009. pa do 31.07.2015., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 ZOO-a, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. s OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb naknaditi tužitelju BV s OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 3.166,15 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja tekuće godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja tekuće godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), sve u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu naknade troškova parničnog postupka, kao i troškova žalbenog postupka ili istu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje, s odgovarajućim uputama.

2.1. Ističe bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP), navodeći da u presudi nisu obrazloženi razlozi ništetnosti spornih odredbi relevantnim razlozima i da se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presude radi kolektivne zaštite potrošača koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju, već djeluju na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača, što dovodi do nerazumljivosti presude te da su razlozi presude nejasni i proturječni, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi u suprotnosti sa stanjem spisa i da prvostupanjski sud ne poklanja vjeru iskazu osobne bankarice da je tužitelju objašnjavala sve bitne parametre vezane uz predmetni ugovor, uz nejasan zaključak da su svi parametri unijeti u tipski obrazac ugovora.

2.2. Nadalje tuženica navodi da je tijekom postupka višestruko prigovarala nalazu i mišljenju vještaka, da je vještak iskazao da pretplata za anuitete nije razlika tečaja, već da je ukupni primijenjeni tečaj na dan plaćanja doveo do iskazane visine obveze pa s obzirom da iskazani anuiteti za razdoblje od 5/2009 do 11/09, nisu rezultat razlike tečaja, nije jasno temelj čega tužitelj na njih ima pravo u parnici u kojoj potražuje upravo iznose proizašle iz razlike tečaja. Tvrdi da vještak navedene anuitete nije obračunao kao razliku između početnog tečaja i tečaja na dan izvršene uplate, kako je tužitelj i tužio, već da je tako plaćene anuitete u cijelosti dosudio tužitelju ne poštujući pri tome zadatak suda prema kojem mora izračunati razliku tečaja, a ne tužitelju vratiti u cijelosti uplaćene anuitete, zatim da vještak iz samo njemu znanog razloga ne uzima u obzir stanje iz Prometa po kredit, koje pokazuje stvarno vršene uplate, već uzima početni otplatni plan iz 2007., koji po logici stvari ne može sadržavati pregled stvarnih uplata i stanja kredita iz razdoblja 2007 – 2009., jer datira iz 2007. i da je stoga prvostupanjski sud pogrešno prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i vjerodostojan pa da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a da su razlozi navedeni u obrazloženju presude manjkavi, kontradiktorni isprava koje se nalaze u sudskom spisu i nemaju uporšita u provedenom dokaznom postupku.

2.3. U odnosu na istaknuti bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženica dalje ističe da su zaključci prvostupanjskog suda pogrešni i kontradiktorni ispravama iz sudskog spisa jer je potpuno ignoriran iskaz osobnog bankara, zatim da prvostupanjski sud navodi da se kredit sklopio u auto kući, a ne u banci te zaključuje da to dodatno upućuje da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, iako je i sam tužitelj iskazao da je predmetni ugovor sklopio u banci, zatim da je u prvostupanjskoj presudi izostalo valjano obrazloženje zbog čega je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu ništetna i u tom pogledu se tužitelju nije postavilo niti jedno pitanje, osim što je tužitelj samoinicijativno iskazao da je bio sretan da može dobiti kredit i da mu odredba o naknadama nije bila sporna, a kamoli da bi na istu imao prigovor.

2.4. Osim toga navodi da tužba ne obuhvaća sve sudionike ugovora o kreditu jer ne obuhvaća založnog dužnika, pa kako su potpisnici ugovora jedinstveni suparničari u smislu članka 201. ZPP-a, a i nužni suparničari kada je riječ o ništetnosti pravnog posla jer se posljedice utvrđenja ništetnosti reflektiraju i na pravni položaj založnog dužnika, smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 109. i 201. ZPP-a.

2.5. Tuženica dalje ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. i točka 12. ZPP-a, u vezi sa člankom 190. ZPP-a, u odnosu na činjenicu da je tužitelj nakon zaključenja glavne rasprave smanjio ukupne iznose kondemnatornih tužbenih zahtjeva, međutim da je ujedno povisio pojedine anuitete te isto tako i dodao novi anuitet po osnovi promjenjive kamatne stope (anuitet od 16. travnja 2009., u iznosu od 23,91 eura), zatim je izmijenio i tijek zakonskih zateznih kamata te djelomično povukao kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi prijevremene otplate kredita, a da se takvoj preinaci tuženica protivila i istaknula prigovor zastare na ročištu od 6. lipnja 2022. Navodi da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao na raspolaganju sve podatke za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva za isplate, da prvostupanjski sud nije odlučio da dopušta preinaku tužbenog zahtjeva što je bio dužan učiniti rješenjem prema odredbi članka 190. stavka 9. ZPP-a jer je do preinake došlo nakon zaključenja prethodnog postupka i uz protivljenje tuženice pa da je time prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev.

2.6. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u svezi sa člankom 502.a i c ZPP-a, smatrajući da je da je sud vezan utvrđenjima iz kolektivne parnice, iako je tužitelj bio dužan dokazati da se utvrđenja iz kolektivnog spora doista mogu primijeniti na njegov konkretan slučaj, odnosno da se svojstvo potrošača ne presumira, nego da je tužitelj trebao dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Tuženica dalje smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio tužiteljev status potrošača isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu, da tužitelj niti jednim materijalnim dokazom nije potvrdio koja je kuća kupljena, tko je koristi i u koje svrhe pa da time nije dokazao niti svojstvo potrošača, kao niti da su sredstva zaista utrošena na kupnju kuće, kako je to navedeno u ugovoru o kreditu i da je time ostvaren razlog povrede odredbe članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 502.c ZPP-a.

2.7. Tuženica ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 od 9. srpnja 2020. i u predmetu C-243/20 kojom je ukazano da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive vijeća 93/13/EZZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije odgovorio na relevantan način jer ni jednu odredbu EU prava ne može tumačiti nacionalni sud pa makar i u kolektivnoj zaštiti potrošača na bilo kojoj domaćoj sudskoj razini protivno tumačenju ECJ,

2.8. Osim navedenog tuženik ističe da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. i uz primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, iako iz odluka Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena odluka P1401/12 u dijelu valutne klauzule u CHF) i Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da se nije dovoljno u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već da je potrebno provesti i kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita i kamatne stope, a da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu, bez provođenja testa poštenosti u odnosu na tužitelja u ovom sporu, čak bez objektivnog utvrđenja o potrošačkim svojstvima konkretnog ugovora i tužitelja kao potrošača te da je ostalo nejasno na temelju čega i kojih to utvrđenih činjenica i provedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj prosječan potrošač i slabija ugovorna strana, da je tužiteljev ugovor potrošački i da tuženica nije pregovarala s tužiteljem te da su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli nepoštene prema tužitelju, u okolnostima u kojima je prvostupanjski sud cijelu priču o nepoštenju ispričao iz perspektive utvrđenja u kolektivnom sporu i tamo zamišljenog apstraktnog potrošača. Zatim navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sadržaj Općih uvjeta poslovanja iz 1999., koji dopunjuju odredbu o promjenjivosti kamatne stope iz odredbe članka 2. Ugovora.

2.9. U odnosu na naknadu iz točke V izreke prvostupanjske presude tuženica navodi da, iako se u prvostupanjskom postupku iscrpno očitovala o naknadi za prijevremenu otplatu i ukazala da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja za ugovaranje plaćanje ove naknade, u prvostupanjskoj odluci o navedenom nema niti slova, nije proveden test poštenosti, već da je nekritički usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, iako se predmetna naknada temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, kao i na posebnim propisima namijenjenim upravo zaštiti potrošača i to članku 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju i Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite. Navodi da je pravo na naplatu naknade potvrđeno i na internetskim stranicama HNB-a, da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je između datuma sklapanja ugovora i solemnizacije proteklo više od 10 dana, da je tužitelj imao dovoljno vremena pročitati ugovor, upoznati se sa svim odredbama ugovora te donijeti odluku o sklapanju ugovora pa tako i s obvezama koje preuzima sklapanjem ugovora, da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a kamoli znatnu neravnotežu između stranaka, da je naknada od 2% od iznosa uplate razumljiva svakom prosječnom potrošaču, odnosno da se radi o prostom postotnom računu, koji je odrediv u svakom trenutku, da prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita izravno uzrokuje banci stvarne troškove i to trošak kamate koji banka plaća deponentu, trošak osiguranja depozita, kao i trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila.

2.10. Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao da je upravo on plaćao svoje obveze iz ugovora o kreditu, da Promet po kreditu priložen uz tužbu nesporno dokazuje tko je i kada platio obveze tužitelja iz ugovora o kreditu, a ako nije naznačen platitelj da sud ne može zaključiti da je sve predmetne uplate izvršio tužitelj pa ako tužitelj nije plaćao obveze iz kredita nije umanjena njegova imovina i nije mogao biti u pretplati te da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj primjeni članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, budući da je samo onaj koji je bez osnove nešto platio, ovlašten tražiti povrat. Tuženica stoga smatra, s obzirom da tužitelj nije u spis dostavio nikakve dokaze o uplatama, a istovremeno Promet po kreditu ne sadrži naznaku uplatitelja anuiteta za sve uplate po osnovi kojih tužitelj traži povrat pretplate, da tužitelj nije dokazao svoju materijalno-pravnu legitimaciju za potraživanje svih iznosa koji su predmet spora i da je samim time pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, odnosno institut stjecanja bez osnove, kao i odredbe parničnog postupka u svezi predlaganja dokaza.

2.11. U odnosu na zastaru tražbine navodi da su u trenutku pokretanja ovog parničnog postupka zastarni rokovi za tužiteljeve zahtjeve već istekli u odnosu na sve anuitete, dospjele prije 7. lipnja 2014., odnosno 23. svibnja 2017., s obzirom da je tužba podnesena 7. lipnja 2019., a preinačena 23. svibnja 2022., zatim kada prvostupanjski sud, već nije prihvatio tuženikov prigovor zastare, koji se zasniva na praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-421/92 i Revr- 1787/2012, da je trebao cijeniti stavove Vrhovnog suda RH iz odluke poslovni broj: Revd-866/2023-2 od 24. svibnja 2023., Revd-207/2022 od 8. veljače 2022., Revd- 1801/2021-2 od 5. travnja 2022., RevX-848/14, kao i točke 4. i 5. Objedinjenog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a uvažavajući preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu 23. svibnja 2022., s obzirom da je tužitelj podneskom od 23. svibnja 2022. preinačio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope na način da je smanjio tužbeni zahtjev s iznosa od 365,54 eura na iznos od 363,59 eura, međutim da tužitelj također dodaje novi anuitet s osnove promjenjive kamatne stope za mjesec travanj 2009., u iznosu od 23,91 eura, a koji iznos nije utužio u izvornoj tužbi pa da je prvostupanjski sud u cijelosti trebao odbiti preinačeni tužbeni zahtjev postavljen nakon 13. lipnja 2019., a u svakom slučaju zahtjev za isplatu iznosa od 23,91 eura. U odnosu na naknadu za prijevremenu isplatu kredita tuženica navodi da shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. ne obuhvaća kao područje svoje primjene, zahtjeve korisnika kredita po osnovi bilo koje vrste naplaćenih bankovnih naknada, da je spor pokrenut deset godina nakon datuma naplate sporne naknade obzirom da je naknada naplaćena 2009. pa je iznos od 199,08 eura u zastari, što je ujedno u skladu s višegodišnjom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju početka i prekida zastare za povrat stečenog bez osnove (Rev-421/91 i Revr-1787/2012), zatim da tužitelj u ovom dijelu nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev i nije zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i da je primijenio novo pravilo po kojem zastara uopće nije počela teći pa da je takva situacije za obje stranke potpuno nepredvidljiva.

2.12. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, već u slučaju da tužitelju i treba vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, odnosno od dana postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva, a sve u skladu sa stavom sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. , a podredno budući da tužiteljevi restitucijski zahtjevi dospijevaju u smislu odredbe članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, prvog dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je dan nakon pravomoćnosti kolektivne presude, podrazumijeva se da sve dok tražbina nije dospjela, vjerovnik nije ovlašten obračunavati zateznu kamatu na takvu tražbinu.

2.13. Dalje u žalbi tuženica navodi da se prvostupanjska presuda temelji na odredbi članka 502.c ZPP-a, koja je usvojena 13. svibnja 2011., a na snagu je stupila na dan primitka Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, dakle 1. srpnja 2013., pa da navedene odredbe nemaju povratno djelovanje u odnosu na ugovor sklopljen 2007. i da stog nema mjesta primjeni odredbe članka 502.s i 502. c ZPP-a jer se radi o ugovornom odnosu iz 2007., a da zabranu retroaktivnosti potvrđuje i recentna presuda Suda EU broj: 567/20.

2.14. Tuženica zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev, zatim da je tužitelj troškovnik predao na glavnoj raspravi, što je suprotno odredbi članka 106.a ZPP-a budući da je tužitelj obveznik e-komunikacije i da je troškovnik trebao dostaviti putem e- komunikacije jer u suprotnom takav troškovnik ne bi trebalo uzeti u obzir pa da je samim time i odluka o troškovima nezakonita, a trošak neosnovano dosuđen, zatim da su tužitelju dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u ovom sporu, da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je dosudio ukupno 14 radnji tužitelju i zašto je njihovo poduzimanje bilo nužno u postupku te da prvostupanjski sud nije vodio računa o ograničavanju broja potrebnih radnji prema članku 155. ZPP-a pa da je tako tužitelju dosudio trošak pristupa na pripremno ročište od 15. lipnja 2021., prema Tbr. 9.1., zatim za ročište od 6. lipnja 2022. puni iznos Tarife, iako se na ročištu nisu izvodili dokazi, već je ročište odgođeno kako bi se vještak mogao očitovati, a isto tako i za ročište od 23. svibnja 2023., zatim da je dosuđen trošak za ročište od 25. studenog 2023., koje nije bilo zakazano i održano, za podnesak od 23. svibnja 2022., koji sadrži isključivo preinačeni tužbeni zahtjev bez ikakve činjenične i pravne argumentacije, kao i za podnesak od 16. ožujka 2023., koji sadrži doslovno tri rečenice o tome kako se tužitelj slaže s nalazom i mišljenjem vještaka, a da navedeno vrijedi i za podnesak od 23. svibnja 2023., dok u odnosu na podnesak od 19. svibnja 2023., tuženica tvrdi da je te navode tužitelj mogao iznijeti i na ročištu od 23. svibnja 2023. Osim toga, tuženica navodi da trošak vještačenja od 99,54 eura nije korišten pa da je neosnovano dosuđen tužitelju, kao i iznos sudske pristojbe na presudu, iako su 20. svibnja 2023., stupile na snagu izmjene Zakona o sudskim pristojbama, kojim je u članku 11. stavku 1. točka 20., propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u cijelosti osporava navode žalbe kao neosnovane.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana i to u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209202838 od 16. svibnja 2007. te zahtjev za isplatom iznosa od 3.427,36 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i iznosa od 363,59 eura po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Predmet spora je i zahtjev za isplatu iznosa od 199,08 eura koji se odnosi na plaćenu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 3. ožujka 2009. do isplate.

6. U postupku nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zaključili su 16. svibnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209202838 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju kuće u iznosu od 50.00,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita;

- da je ugovoreni rok otplate kredita 12 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, u mjesečnim kunskim anuitetima, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF;

- da je ugovorena redovna kamata od 4,90% godišnje te da se tužitelj obvezao platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je kredit u cijelosti otplaćen 2. ožujka 2009., a da je zadnje terećenja anuiteta izvršeno do studenog 2009.,

- da je tužitelj platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.500,00 kuna.

7. Prema žalbenim navodima tuženice sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa s navedenih osnova i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja, sporan je zahtjev za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, zastara i zakonska zatezna kamata na ovaj iznos, aktivna legitimacija, financijski izračun vještaka te je li u postupku preinačen tužbeni zahtjev.

8. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je za svoj pravni stav i svoju odluku prvostupanjski sud dao dostatne i jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 109. i člankom 201. ZPP-a, odnosno da nije otklonio procesnu smetnju za vođenje postupka jer tužbom nije obuhvaćen založni dužnik koji, prema navodima tuženice, kao ugovorna strana ima položaj nužnog suparničara. Točno je da je Ugovor o kreditu s tuženicom sklopila i ČV, kao založna dužnica. Pravomoćnost presude kojom su utvrđeni ništetnim ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu reflektirala bi se na založnog dužnika samo u situaciji kada bi tuženica namirivala dospjelu tražbinu na imovini založne dužnice koja je bila predmetu ugovora o kreditu, a koja bi uključivala tražbinu obračunatu primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok u konkretnom slučaju kada je tužitelj kredit otplatio, prema priznanju tuženice 2. ožujka 2009. pa neće doći do aktiviranja založnog prava te sada potražuje povrat onog što je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredaba, založni dužnik nije nužni suparničar u parnici za utvrđenje ništetnosti i za isplatu temeljem stečenog bez osnova. O tome da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla, stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla, o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

10 . Neosnovano tuženica prigovara da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari obzirom da nije dokazao da je on platio sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu pa da stoga nema pravo tražiti isplatu sporne preplate. Prema stanju spisa očito je da je predmetne uplate tuženica proknjižila kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja obveza tužitelja kao korisnika kredita. Kako je stoga tuženica navedene uplate primila u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, prigovori da tužitelj nije dokazao svoju materijalno-pravnu legitimaciju za potraživanje svih iznosa koji su predmet spora nisu osnovani i ne dovode u pitanje zakonitost prvostupanjske odluke.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP-a jer i prema ocjeni ovoga suda tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev. Tužitelj je tužbom tražio isplatu iznosa od 26.383,18 kuna po osnovi valutne klauzule, što iznosi 3.501,66 eura i iznos od 2.754,19 kuna po osnovi promjenjive kamatne stope, što iznosi 365,54 eura, dok konačno specificiranim tužbenim zahtjevom, na temelju iste činjenične i pravne osnove, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje sudske vještaka i sve dopune vještačenja, traži isplatu iznosa od 3.427,36 eura po osnovi valutne klauzule i iznos od 363,59 eura po osnovi promjenjive kamatne stope pa konačnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži ukupno 76,25 eura manje od onoga što je potraživao u tužbi. Također je tužitelj smanjio i tijek zakonske zatezne kamate pa istu potražuje od 16. u mjesecu.

11.1. Prema odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a, preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je stavkom 3. istog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije povišen u odnosu na zahtjev iz tužbe. Tvrdnja tuženice da je tužitelj preinačio tužbu obzirom da je povećao iznose unutar smanjenog tužbenog zahtjeva, protivna je sudskoj praksi, kao i odredbi članka 190. ZPP-a, jer se uređen tužbeni zahtjev od 27. siječnja 2023. ne smatra preinakom tužbe već sniženjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, koje ima značenje povlačenja tužbe. Tuženica se nije protivila sniženju tužbenog zahtjeva, već je izjavila da će potraživati trošak razmjeran tako sniženom tužbenom zahtjevu, pa sud nije bio dužan odlučiti o sniženom tužbenom zahtjevu. U odnosu na navode tuženice da je tužitelj dodao novi anuitet po osnovi promjenjive kamatne stope (anuitet od 16. travnja 2009., u iznosu od 23,91 eura) i da je prvostupanjski sud prihvaćanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, valja navesti da je tužitelj i u tužbi tražio isplatu razlike plaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 180,18 kuna, što točno odgovara iznosu od 23,91 eura pa ni u ovom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

12. Neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 7. lipnja 2019.,kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a, primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12.1. S tim u vezi valja navesti da tuženica neosnovano u žalbi tvrdi da obrazloženje presude ne sadrži razloge ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, budući da se prvostupanjski sud pozvao na članak 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona.

13. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 16. svibnja 2007., dalje ZZP/03) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kreditu za kupnju kuće, zatim da te da mu je kredit u CHF odmah ponuđen i da nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj kredita i nitko mu nije protumačio što pojedine ugovorne odredbe znače.

14. Dakle, na konkretni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora i to slijedeće odredbe:

- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,

- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

17. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, da mu je valuta u švicarskim francima bila odmah ponuđena kao opcija povoljnijeg kredita, dok je s druge strane saslušana osobna bankarica iskazala da nije tužitelju objašnjavala kako će se mijenjati kamatna stopa jer to niti ona nije znala, da su ugovori o kreditu tipski i sačinjeni od strane banke, a klijenti takav ugovor, kao i unaprijed ugovorene tipske klauzule, mogu prihvatiti ili ne prihvatiti pa je iz njezinog iskaza potpuno jasno da tužitelj uopće nije bio u poziciji pregovaranja o ugovornim odredbama, već je mogao prihvatiti ponuđeni ugovor ili odustati od kredita. Stoga je prvostupanjski sud, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja i osobnu bankaricu, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

19. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, kao niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

20. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope prema odluci kreditora banke i vezanost otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti su mu iste bile pojašnjenje u smislu da bi bio upozoren na rizičnost istih, osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.

21. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi naplatila i primila od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženica tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a, a na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan. Suprotno žalbenim navodima sudski vještak je na temelju poslovne dokumentacije tuženice utvrdio da je kredit u cijelosti otplaćen u travnju 2009. pa iskazani anuiteti za razdoblje od 5/2009 do 11/09, nisu niti mogli biti rezultat mjesečne razlike tečaja, već se u konkretnom slučaju radi o pretplati kredita koju je tuženica stekla bez osnove, naplaćivanjem od tuženika putem trajnog naloga. Dakle, sudski vještak je u više pisanih podnesaka, kao i usmenim iskazom obrazložio sve prigovore tuženice, o tome se jasno i detaljno očitovao, a tuženica nije dostavila prijedlog niti način kako smatra potrebnim obračunati mjesečne anuitete koji su naplaćeni nakon što je kredit u cijelosti podmiren. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio iznos od ukupno iznos od 3.427,36 eura s osnova ništetne valutne klauzule i iznos od 363,59 eura s osnova ništetne promjenjive kamatne stope.

22. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženica nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnula tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženica je kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

23. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka istakla prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu na restitucijske zahtjeve na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije nastupila.

25. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je jasno i potpuno obrazložio plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se pravilno pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020,, broj: Su IV-308/2020. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09.) propisuje pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te odredba članka 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa (stavak 2.), te da se naknada iz stavka 2. ovoga članka ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa (stavak 3.), što bi u konkretnom slučaju značilo da tuženica ne bi imala pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa. Dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Uopćene tvrdnje tuženice da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima nije tuženica činjenično dovela ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Stoga je prvostupanjski sud u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio činjenično stanje i tužitelju dosudio predmetnu naknadu u iznosu od 199,08 eura. Pri tome nije bitno što tužitelj u ovom dijelu nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud ništetnost ove ugovorne odredbe riješio kao prethodno pitanje.

26. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice niti u odnosu na prijevremenu naknadu, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

27. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je ugovorna odredba o izlaznoj naknadi koja je utvrđena Općim uvjetima poslovanja banke, a koji su ujedno sastavni dio ugovora o kreditu, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 nepoštena i da je temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetna te da je prvostupanjski sud pitanje ništetnosti riješio kao prethodno pitanje, tuženica je dužna tužitelju vratiti navedeni plaćeni iznos prijevremene naknade sa zakonskom zateznom kamatom kako je pravilno prvostupanjski sud presudio.

28. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I, II, III, IV i V izreke potvrditi.

29. Međutim, žalba je djelomično osnovana u odnosu na parnični trošak.

30. Osnovano tuženica žalbom osporava dosuđene troškove u punom iznosu za pripremno ročište od 15. lipnja 2021., 6. lipnja 2022. i 23. svibnja 2023. budući da se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa tužitelju pripada 50% nagrade, odnosno iznos od 100,00 eura po ročištu, što ukupno s PDV-om iznosi 375,00 eura.

30.1. Ujedno je pogrešno prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu jer je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi na temelju članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), kako se osnovano u žalbi navodi. Stoga su dosuđeni troškovi tužitelja umanjeni za ukupni iznos od 419,90 eura

30.2. Suprotno ostalim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio trošak podneska od 23. svibnja 2022., kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te uskladio tužbeni zahtjev s predmetnim nalazom, zatim za podnesak od 16. ožujka 2023. trošak u iznosu od 50% nagrade, dok trošak za sastav podneska od 23. svibnja 2023. nije postavljen u troškovniku tužitelja niti dosuđen prvostupanjskom odlukom. Osim toga tužitelj nije tražio trošak zastupanja na ročištu od 25. studenog 2023., već od 21. studenog 2023., na kojem ročištu su provedeni dokazi i zaključena glavna rasprava pa se radi o pogrešnoj naznaci datuma ročišta u obrazloženju prvostupanjske odluke.

30.3. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 99,54 eura jer je takvo vještačenje bilo potrebno tužitelju za postavljanje tužbenog zahtjeva i podnošenje tužbe. Isto tako tužitelj je pravilno predao troškovnik na ročištu za glavnu raspravu prije zaključenja iste, jer troškovnik nije podnesak na koji se primjenjuju odredbe o dostavi putem e-komunikacije.

30.4. S obzirom na djelomično osnovane žalbene navode tuženice prvostupanjska odluka o troškovima je preinačena na način da je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.746,25 eura umjesto iznosa od 3.166,15 eura.

31. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu parničnog troška, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

32. Tužitelj je odbije sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer ova radnja nije bila potrebna za žalbeni postupak.

33. Iz navedenih razloga, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod,

2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić