Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-3394/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Srb, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2022-34 od 30. listopada 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2022-35 od 30. listopada 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2022-34 od 30. listopada 2024. i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-58/2022-35 od 30. listopada 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3853162, ovjeren od strane OĐA, iz [adresa], broj Ou-1.690/06 dana 22. prosinca 2006. godine, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) /točka I. izreke/; naloženo je tuženiku da tužitelju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.109,78 EUR s kamatama na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki II. izreke; naloženo je tuženiku da tužitelju isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.889,82 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja –od 30. prosinca 2024. pa do isplate (točka III. izreke) te je rješenjem dopuštena preinaka tužbe (točka I. izreke rješenja); utvrđeno je da je tužba tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa uslijed povećanja kamatne stope u iznosu od 532,88 EUR povučena (točka II. izreke rješenja).

2.Rješenjem poslovni broj P-58/2022-35 od 30. listopada 2024. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura.

2.Protiv navedene presude i rješenja o trošku u cijelosti žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda i rješenje o trošku ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao ni bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom 22. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope odlukama tuženika te glavnica vezana uz valutu CHF, kao i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.109,78 eur sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 22. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.251,85 CHF s kamatom od 5,20 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.a. i c. ZPP-a.

8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.109,78 eura (valutna klauzula), pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno je nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

11.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u tamo određenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

14.1.Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

14.2.Da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljao tužitelj, već za njegove osobne potrebe.

14.3.Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

14.4.Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužitelja, kako je tužitelj potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

14.5.Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužitelj konkretni ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužitelja ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužitelja i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

14.6.Naime, podaci iz Obrtnog registra su na jednostavan način, upisom OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja bili dostupni i tuženiku, što je i sam mogao provjeriti. Što se tiče prijedloga usmjerenog na pribavu podataka od registra svih trgovačkih sudova u RH odgovoriti je kako trgovački sudovi vode upise u Glavnu knjigu po nazivu-imenu tvrtke, po matičnom broju subjekta (MBS) te RUL-u a ne po imenima i prezimenima fizičkih osoba te imateljima poslovnih udjela, pa kako tuženik nije dostavio konkretni identifikacijski podatak o subjektu upisa, odnosno o pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel, pravilno je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza traženjem podataka u smislu tuženikovog prijedloga (uključiv i prijedlog u smislu traženja podataka od Porezne uprave-podnesak tuženika od 14. travnja 2022.) koji nije konkretiziran navođenjem podataka o subjektu upisa-pravnoj osobi kod koje bi navodno tužitelj imao poslovni udjel, koji prijedlog je i po nalaženju ovog suda bio usmjeren na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka.

14.7.Osim toga, Obrtni registar i Sudski registar su javni, pa je sve predloženo tuženik sam mogao ishoditi i bez posebnih prepreka u eventualnom dokazivanju pravnog interesa. Dakle, žalitelj nije postupio po odredbi čl. 232. st. 1. ZPP-a, niti je tvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP-a.

15.Protivno stavu tuženika, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, pa tako i one vezane za jednostranu izmjenu kamatne stope kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, pa tako i možebitni kondemnatorni novčani zahtjev.

16.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

17.Naime, u vrijeme (26. siječnja 2022.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

18.Iako se u nekima od navedenih odredbi doista govori o naknadi štete, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

18.1.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

18.2.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

18.3.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje ZĐ pri čemu je od potonjeg dokaznog prijedloga odustao na ročištu od 12. siječnja 2024., a tužitelj je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušan kao stranka) tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

19.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle (pozitivna) razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO/05.

21.Nadalje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

22.1.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014., a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 26. siječnja 2022. proizlazi da zastara glede restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne valutne klauzule nije nastupila (ovo i u svezi sa pravnim shvaćanjem VSRH izraženom pod SU-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. na koje su pozvao i prvostupanjski sud pod točkom 32. odluke, na koju se upućuje žalitelj).

23.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

24.Vezano za odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. presude valja reći kako ju je sud prvog stupnja pravilno i zakonito donio primjenjujući odredbe članka 154. stavak 1., 155., 151. stavak 3. i 158. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23), čemu se i ne ističu konkretni žalbeni razlozi.

25.Naime, tuženik u bitnom pobijajući odluku o trošku smatra kako trošak odmjeren tužitelju za pristup na ročište za objavu presude (o čemu je odlučeno rješenjem poslovni broj P-58/2022-35 od 30. listopada 2025.) nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a.

25.1.Žalitelju je stoga odgovoriti kako je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a). Stoga je, imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude. Prema navedenom tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a (takvo je pravno shvaćanje izraženo i više odluka Vrhovnog suda RH pa tako u: Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023., Rev-772/2023 od 23. siječnja 2024. i dr.).

26.Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. i 380 točka 2. u svezi sa člankom 381. ZPP).

U Splitu, 25. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić