Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj: Gž-2681/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženika: 1. Hok-Osiguranje d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Zagrebu, i 2. Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Franjo-Krešimir Šenjug, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 28 P- 2417/2020-22 od 13. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 28 P-2417/2020-22 od 13. travnja 2023.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da mu 1. i 2. tuženici solidarno isplate iznos od 6.137,67 eura (46.244,28 kn) sa zateznim kamatama od 7. veljače 2020. do isplate.

II Nalaže se tužitelju naknaditi 1. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.119,38 eura (8.433,97 kn) sa zateznim kamatama od 13. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tužitelju naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 995 eura (7.496,83 kn) sa zateznim kamatama od 13. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrješne primjene materijalnoga prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužiteljev zahtjev, kao tijela mirovinskog osiguranja, na isplatu naknade štete zbog isplate obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2019. djetetu svog pokojnog osiguranika IĐ, koji je smrtno stradao zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći od 5. prosinca 2016., a koji događaj predstavlja ozljedu na radu. Među strankama nije sporno kako je tužiteljev osiguranik smrtno stradao u spomenutoj prometnoj nesreći, no sporna je odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, u bitnom je utvrđeno:

-kako t užitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik IĐ smrtno stradao na poslu kao vozač autobusa u prometnoj nesreći dana 5. prosinca 2016. do koje je došlo u trenutku mimoilaženja teretnog vozila s prikolicom i autobusa, kada se prednja lijeva bočna stranica priključnog vozila (prikolice) otkvačila i udarila u prednje vjetrobransko staklo autobusa i usmrtila IĐ, kako je teretno vozilo u trenutku nesreće bilo osigurano kod prvotuženika, a priključno vozilo bilo osigurano kod drugotuženika, kako je rješenjem od 31. svibnja 2017. članovima obitelji pokojnog IĐ priznato pravo na obiteljsku mirovinu te da je za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2019. po toj osnovi isplaćeno 6.137,67 eura (46.244,28 kn),

-kako je tuženik Hok-Osiguranje osporio aktivnu i svoju pasivnu legitimaciju, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, uzročno posljedičnu svezu i odgovornost svog osiguranika PĐ za nastanak štetnog događaja, ističući kako je protiv njegova osiguranika odbačena kaznena prijava, kao i da ne postoji razlika između razmjernog iznosa isplaćene mirovine i razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu,

-kako je tuženik Euroherc osiguranje naveo da ne osporava nastanak štetnog događaja u kojem su sudjelovali PĐ, koji je upravljao teretnim vozilom s priključenom prikolicom i osiguranik tužitelja IĐ, koji je upravljao autobusom, niti da je teretno vozilo bilo osigurano kod prvotuženika, a prikolica bila osigurana kod drugotuženika, no osporava odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, kao i osnovu i visinu potraživanja, navodeći pritom i kako dokumentacija koju je dostavio tužitelj ne predstavlja javnu ispravu,

-kako je pregledom tužiteljeva rješenja od 31. svibnja 2017. utvrđeno da je ŠĐ, djetetu pokojnog IĐ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a u obrazloženju rješenja utvrđeno kako je smrt osiguranika tužitelja uzrokovana ozljedom na radu,

-kako je pregledom obračuna isplata tužitelja od 8. siječnja 2020. utvrđeno da je korisnici obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2019. ukupno isplaćen iznos od 6.137,67 eura (46.244,28 kn), a što proizlazi i iz podataka banke doznačenih mirovinskih primanja.

7.Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio kako je, sukladno odredbi članka 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje ZOOP), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih Zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Kada je riječ o izdatcima učinjenim na ime invalidske mirovine, da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (koje pravno mišljenje da je izraženo i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.). Kako je u konkretnom slučaju, prema rješenju tužitelja od 31. svibnja 2017., djetetu umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu uzimajući u obzir kao uzrok smrti ozljedu na radu, to da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju (pozivom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.) te je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

8.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost presude može ispitati.

9.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud cijenio u bitnom pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži prihvatljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama.

10.Člankom 27. ZOOP propisano je:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.".

11.Prije svega valja navesti kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da se kod ocjene osnovanosti i visine regresnih zahtjeva tužitelja i obveze tuženika na naknadu isplaćenih iznosa tužitelju u ovakvim postupcima, pa i za razmatranje osnovanosti predmetnoga zahtjeva u ovom postupku, primjenjuju odredbe ZOOP-a i to kao lex specialis u odnosu na zakonske odredbe o mirovinskom osiguranju (koje odredbe tužitelj drži isključivo mjerodavnim materijalnopravnim odredbama, i to članak 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 57/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO)). Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi nedvojbeno utvrđenje kako je tužiteljevim rješenjem od 31. svibnja 2017. ŠĐ, djetetu pokojnog tužiteljeva osiguranika IĐ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a u obrazloženju rješenja utvrđeno je kako je smrt osiguranika tužitelja uzrokovana ozljedom na radu. U takvom stanju stvari, i prema shvaćanju ovog suda, s obzirom da, u smislu citiranih odredaba ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, zapravo nema utvrđene razlike za koju bi tužitelj imao pravo na isplatu od tuženika.

12.Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu odluka (primjerice Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023.), izrazio pravno shvaćanje kako je za odluku o sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, o čemu se radi u ovoj pravnoj stvari, radi povrata iznosa koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku, mjerodavno materijalno pravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, točnije u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) i ne Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je utvrđeno pravo na invalidsku odnosno obiteljsku mirovinu. Sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

13.Stoga je, dakle, u navedenim okolnostima, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utemeljenost tužbenog zahtjeva tužitelja razmotrio i ocijenio primjenom mjerodavnih odredaba članka 27. ZOOP-a, što je sukladno recentnoj i već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Temeljem odredaba članka 27. ZOOP-a, koje reguliraju subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), s tim što se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranja za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog i sličnog osiguranja (stavak 4.).

14.Očitujući se o žalbenim navodima potrebno je posebno dodati, iako to i nije odlučno uslijed navedenih utvrđenja i zauzetih pravnih stavova koje prihvaća i ovaj sud, kako je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. prema kojem je, kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori kako je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu ili kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina (starosne) mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnog tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo na tuženiku.

14.1.Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP- a, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Potrebno je pritom ukazati i kako su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a.

14.2.Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa bi tako tužitelj u ovom slučaju (da se ne radi o opisanim okolnostima pod točkom 11. obrazloženja ove odluke), bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok bi tuženici koji tvrde da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bili dužni to dokazati. Ako tuženik u ovakvom postupku ne bi dokazao osnovanost prigovora kojim je dovodio u pitanje visinu naknade koju zahtijeva tužitelj, a tužitelj istu dokazuje obračunom isplata izvršenih na ime obiteljske mirovine u spornom razdoblju, to je sud dužan primijeniti procesna pravila o teretu dokazivanja pa i otkloniti osnovanost prigovora tuženika, što je sukladno izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske čija je ustavna zadaća, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, osiguravanje jedinstvene primjene prava i ujednačavanja sudske prakse. No ponovno se navodi, u ovom konkretnom slučaju te odredbe i takve stavove nije moguće primijeniti jer, kako je rečeno, zapravo nema razlike za koju bi tužitelj imao pravo na isplatu od tuženika budući da je djetetu pokojnog tužiteljeva osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu i utvrđeno kako je smrt osiguranika tužitelja uzrokovana ozljedom na radu.

15.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP- a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tužitelj određeno i ne ukazuje na pogrješnu primjenu materijalnoga prava u odluci o parničnom trošku.

17.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić