Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-2107/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog u Pazinu, Stalna služba u Poreču, poslovni broj 31 P-2398/2019-36 od 24. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog u Pazinu, Stalna služba u Poreču Parenzo, poslovni broj 31 P-2398/2019- 36 od 24. svibnja 2023.u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izrijeke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 356-73/2005- kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 27. svibnja 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], br. OU-8392005- a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.613,66 EUR1 / 12.158,12 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 2. listopada 2014. godine pa do isplate, po stopi koja se od 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.999,10 eura / 15.062,22 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući sadržajno odluku u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, a podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 356- 73/2005, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik sklopili dana 27. svibnja 2005., a kojim je ugovoreno da je, slučaju prijevremene konačne otplate ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata po toj osnovi.

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 356-73/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 27. svibnja 2005., uz sudjelovanje NT iz [adresa] i OT iz [adresa], kao sudužnika. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora o kreditu, ništetna te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe platio tuženiku.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako iz predmetnog Ugovora proizlazi da je člankom 2. utvrđeno kako se odobrava stambeni kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednost iznosa od 206.000, - CHF-a prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, a člankom 3. ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje te se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.173,47 CHF koji se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke te se ugovara trajanje kredita do 30. lipnja 2027. Godine,

-kako je člankom 8. stavkom 2. predmetnog Ugovora utvrđeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko se o toj namjeri obavijesti Banka najmanje 30 dana unaprijed, korisnik kredita, tužitelj, se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina,

-kako Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik, odnosno suvlasnik, na nekretnini na kojoj je bilo zasnovano založno pravo u korist banke sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu,

-kako je pregledom Obavijesti o prijevremenom zatvaranju utvrđeno da je tužitelj prethodno obavijestio banku, pravnog prednika tuženika, o namjeri prijevremenog zatvaranja Ugovora o kreditu, a uvidom u specifikaciju isplate kredita, pregleda prometa za klijenta kao i iz izvoda po kreditu utvrđeno da su troškovi prijevremene otplate kredita kojeg je tužitelj morao isplatiti ako je htio pravovremeno otplatiti kredit ukupno 12.158,12 kn, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku 2. listopada 2014.,

-kako je svjedokinja UT navela da je s NT, tužiteljevom majkom, koja je bila sudužnik, razgovarala i ne može se sjetiti je li tužitelj kao korisnik kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu nju išta pitao vezano za prijevremenu otplatu, u jednoj odredbi Ugovora o kreditu navedeno je što u slučaju prijevremene otplate i ne sjeća se je li tužitelju govorila o odredbi koja se odnosi na prijevremenu otplatu,

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu s tadašnjom Hypo bankom, kredit je bio namijenjen za kupnju stana i to u iznosu od 206.000,00 CHF-a, prilikom dogovaranja za kredit pričali su koliko će iznositi rata kredita i tjekom otplaćivanja rata kredita kamata se mijenjala te je odlučio zatvoriti pola kredita tj. djelomice otplatiti kredit, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila je ugovorena jedna odredba koja se odnosi na prijevremenu otplatu i tada je bila ugovorena taksa, ali ne u točnom iznosu i on je pod time podrazumijevao, ako se prijevremeno otplati da će ta naknada iznositi cca 20,00 kn; 30,00 kn; 50,00 kn, ali nikako ne onaj iznos koji je stvarno iznosio i koji je predmet tužbenog zahtjeva.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 27. svibnja 2005., kako je predmet spora utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu i isplata po toj osnovi, a tvrdnje tuženika da bi pretrpio štetu zbog tužiteljeve prijevremene otplate kredita nisu utemeljene jer tuženik nije dokazao da bi svojim zajmodavcima plaćao i kamate, a koje kamate je mogao naplatiti novim kreditom kakve je plasirao u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, kako je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (Narodne novine broj 96/2003 i 46/2007, dalje ZZP/03) jer je člankom 2 Ugovora o kreditu od 27. svibnja 2005. određeno da je namjena kredita kupovina stana, a namjena kredita nije bila poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost niti zanimanje tužitelja. Kako tuženik, odnosno njegov pravni prednik kao kreditor nije s tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, ta odredba Ugovora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a prema članku 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, dok iz odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini prema obračunu banke i sukladno Odluci o naknadama banke. Nadalje, prvostupanjski sud navodi i kako odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO) regulira ugovor o kreditu i propisuje da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik da se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju kako nije navedeno o kojoj visini se radi, a u Odluci nije navedeno od čega se sastoji ta naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, u što je utrošena i zašto te je sporna odredba Ugovora o kreditu apstraktna, netransparentna i iz nje se ne može zaključiti visina naknade. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio u cijelosti, a sud smatra da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu na štetu potrošača te je odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, konkretno tužitelja i zato je u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena i sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu i tužbeni zahtjev prihvatio.

9.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a na koju žalitelj sadržajno ukazuje u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojega tuženiku ne bi bila dana mogućnost raspravljati pred sudom. U tom smislu su neutemeljeni žalbeni navodi kako prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio jer u skladu s odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

10.Glede žalbenih navoda valja dodati kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prijedlog tuženika za izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, što je valjano obrazložio navodeći kako tuženik osim općenitog pozivanja na svoje interne akte, ne navodi konkretno u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate. Tuženik samo općenito navodi kako za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac, nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, koje tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u svezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u svezi s prijevremenom otplatom konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom pa kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju temelj u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije utemeljen ni žalbeni razlog pogrješno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da bi korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču kako bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

12.Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključenoga između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, isplati tužitelju iznos od 1.613,66 EUR- a/12.158,12 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

13.Dakle, slijedom navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je tužitelju pružio zaštitu sadržaja kao u izrijeci odluke pozivom na odredbe ZOO-a te na odredbe članka 81. i članka 87. ZZP/03. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka za zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo te je ona prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, te da je navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku. Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14.Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom članka 1024. st. 1. i 2. ZOO-a pa sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je kako je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (članak 87. stavak 1. ZZP/03, članak 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku, koji to, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao niti je predložio druge konkretne dokaze. Ovdje valja reći i kako je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je sukladno stavu VSRH u odluci Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. primjenjivom u konkretnom slučaju.

15.Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. To što je odredbom članka 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači i kako davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

16.Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ako o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ako korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

17.Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je kako je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

18.Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neutemeljenim budući da (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

19.Nadalje, i odluka o dosudi utuženog iznosa s ove osnove, čija visina i datum isplate zapravo i nisu sporni, je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 1115. ZOO-a. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate, a žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o predmetnoj naknadi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovom slučaju utvrđeno kako su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije i tužitelju stoga pripada pravo na povrat izvršene isplate, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u svezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen.

20.Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

21.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP- a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju određeno ne ukazuje na pogrješnu primjenu materijalnoga prava u prvostupanjskoj odluci o parničnom trošku.

22.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku odluku o trošku postupka.

23.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

24.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić