Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2028/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Damjanac, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika KL (A) A iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Čutura, odvjetnik u Odvjetničkom društvu "Lubina i Čutura" j.t.d. Split, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj Ps- 25/2021 od 13. lipnja 2025., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj Ps-25/2021 od 13. lipnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da preda tužitelju u posjed stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade C, ulaz II, kat II, lijevo, broj stana 55, površine 62,60 m², nalazeći u zgradi kućni broj 12A, sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] ukupne površine 3025 m² upisana u ZU [broj ZK uloška], zk tijelo III, k. o. [katastarska općina], slobodan od svojih osoba i stvari, a sve u roku od 15 dana (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju plati troškove u iznosu od 678,00 eura skupa sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao osnovan.

1.2. Na žalbu nije odgovoreno.

1.3. Žalba je osnovana.

2. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana koji mu je dodijeljen na korištenje Odlukom od 28. ožujka 1996.

3. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kao društveno vlasništvo s upisom prava korištenja na ime Hotelsko poduzeće "Zlatni rat" Bol,

- da je odlukom o dodjeli stana na korištenje od 28. ožujka 1995. stambena komisija Zlatnog rata d.d. djelatniku društva tužitelju dodijelila na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], oznaka zgrade C, ulaz II, kat II lijevo, broj stana 55, površine 62,60 m², s pravo na useljenje u stan danom pravomoćnosti te odluke jer je na konačnoj listi reda prvenstva, koju je utvrdio Nadzorni odbor društva, tužitelj zauzeo 44. mjesto s ukupno ostvarenih 245 bodova, čime je stekao pravo na stan koji mu je dodijeljen odlukom,

- da je ta odluka postala pravomoćna u travnju 2011. kada su okončani svi sudski sporovi,

- da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1997. i rješenjem od 24. prosinca 2010. utvrđeno da je u temeljni kapital TD Zlatni rat d.d. ušlo 15% procijenjene vrijednosti, između ostalog i spornog stana,

- da je pravo korištenja čest. zem. [katastarska čestica], upisano na temelju ugovora od 24. studenog 1976. i Rješenja N. Ov. br. UP /1-02/01-631/23-72 na tadašnje hotelsko poduzeće Zlatni rat Bol, pravnog prednika sadašnji TD Zlatni rat d.d. i to radi izgradnje stambene zgrade,

- da je presudom tog suda pod poslovnim brojem P-2526/16 u pravnoj stvari tužitelja KL protiv 1. tuženika Općine Bol, 2. tuženika Hotela Zlatni rat d.d. Bol, 3. tuženika Zlatnog rata d.d. Bol i 4. tuženice Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva, odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da ga se utvrdi isključivim vlasnikom za cijelo posebnog dijela i to samostalne uporabne cjeline – stana broj 55, koji stan je položen na II. katu lijevo u zgradi anagrafske oznake [adresa], ulaz 2, površine 65,14 m2, a koji je stan neodvojivo povezan s 65/1865 idealnog suvlasničkog dijela cjeline nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz ovlaštenje tužitelja da na temelju te presude zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime opisanog suvlasničkog dijela, kao i podredni tužbeni zahtjev tužitelja kojim bi tuženici bili dužni tužitelju izdati tabularnu izjavu podobnu za upis prava vlasništva za cijelo na njegovo ime na opisanom suvlasničkom dijelu; koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-3887/19 od 19. studenog 2019.,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je vlasnik nekretnine koja je predmet spora, odnosno stana anagrafske oznake [adresa], ulaz 2, kat 2. iz razloga što mu ga je kao zaposleniku Zlatnog rata 1992. dodijelila ta firma; on da je bio na listi prvenstva, ali da su bile uložene brojne žalbe, a postupak da je trajao sve do 2011. kada je odluka o dodjeli stana na korištenje postala pravomoćna; cijelo to vrijeme u stanu da je živio tuženik sa suprugom i dvoje djece, odnosno i prije nego što je spomenuta odluka postala pravomoćna tako da on s njenom pravomoćnošću nije mogao useliti u stan koji mu je dodijeljen; od tvrtke Zlatni rat da je dobio informaciju da su oni protiv tuženika pokrenuli tužbe radi iseljenja iz predmetnog stana obzirom da ga je on neosnovano koristio i da zna da su pravomoćno okončani na način da tuženik mora iseliti iz stana, što on do nije učinio; od tuženikovih rođaka da ima saznanja da je tuženik u [adresa] u nasljedstvo dobio dio obiteljske kuće, gdje bi tuženik imao mogućnosti živjeti sa svojom obitelji,

- da je tuženik u svom iskazu naveo da se u predmetni stan uselio 1992. po nalogu Zlatnog rata iz razloga što mu je zaposlenik Zlatnog rata ZL kazao da su ružna ratna vremena i da je bolje da u stanove [adresa] usele njegovi radnici, nego izbjeglice, pa da je tako učinio; u predmetni stan da se uselio po slučajnom odabiru obzirom da su njegova vrata bila otvorena; da mu je poznato da je bilo 56 stanova na raspolaganju za useljenje te da nije prema toj listi reda prvenstva bio ovlašten useliti u neki od stanova; također da zna da je Zlatni rat protiv njega vodio raznorazne postupke u svezi predmetnog stana, odnosno da se ranije nešto poduzimalo, a kasnije da se više ništa nije poduzimalo; on da smatra da mu pripada pravno na predmetni stan iz razloga što u njemu živim već 30 godina, plaća račune i pričuvu; u predmetnom stanu da žive supruga i on, kao i njihov sin koji je 1995. godište, dok kći koja je 1992. godište, trenutno da živi u [adresa], obzirom da tamo studira; sin da je završio u Bolu srednju turističku školu i da ima svoj obrt tako da ljeti na šetnici Zlatni rat prodaje suvenire; njegovi roditelji da imaju obiteljsku kuću u [adresa], da je otac umro, a nekretnine da je naslijedila njegova majka, pa da će se tek nakon majčine smrti obiteljska imovina dijeliti između njega i brata; ta kuća da je prizemnica u kojoj se nalazi samo jedan stan i da u toj obiteljskoj kući trenutno živi samo njegova majka, a brat da živi u kući koja se nalazi odmah do kuće roditelj, da financijski nisu bili u mogućnosti kupiti neku drugu nekretninu za stanovanje, a troškove studiranja njegove kćeri u Češkoj da ne plaćaju supruga i on nego njen momak,

- da je u svom iskazu svjedok ŽL naveo da mu je poznato da je devedesetih godina tuženik bespravno uselio u stan koji je predmet spora, a kada je lista po kojoj su se dodjeljivali stanovi postala pravomoćna 2011. godine, tuženik da se oglušavao na zahtjev tužitelja da se iseli iz stana; također da mu je poznato da tuženik ima obiteljsku kuću u [adresa], u mjestu u kojem i on živi, a da se radi o prizemnici u kojoj nitko ne živi, jer je njegova majka smještena u starački dom u Supetru; nadalje da su tuženik i njegova supruga zaposleni, a njihov sin da prodaje suvenire.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj stekao pravo na useljenje u predmetni stan danom pravomoćnosti odluke koju je donio Zlatni rat d.d. kao upisani nositelja prava korištenja predmetne nekretnine koju je sagradio 28. ožujka 1996., a to pravo tužitelj da nije izgubio jer mu nije bilo omogućeno useljenje.

4.1. Isto tako, taj je sud smatrao da je pravo tuženika na taj stan razriješen sudskom presudom tog suda poslovni broj P-2526/16 kojom odlukom je odbijen njegov zahtjev spram Općine Bol, Hotela Zlatni rat d.d. Bol, Zlatnog rata d.d. Bol i Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva, kao i da je tom sudskom presudom razriješeno njegovo pravo na stjecanje prava vlasništva tog stana dosjelošću.

4.2. Nadalje je taj sud smatrao da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer je tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženiku koji drži u posjedu bez pravne osnove stan kojoj je tužitelju dodijeljen na korištenje na temelju odredbi Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96., 99/96., dalje: ZSO), a prema kojim odredbama nije predviđena zastara tog prava pa da nije nastupila zastara tužbenog potraživnja.

4.3. Zatim je prvostupanjski sud smatrao da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo na dom utemeljeno u predmnijevanom vlasništvu tužitelja na spornoj nekretnini, sukladno članku 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV), u odnosu na tuženike koji nekretninu posjeduje bez valjanog pravnog temelja, pa da je provođenje iseljenja utemeljeno na zakonu, kao i da bi u konkretnom slučaju prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva tužitelja, te da miješanje tužitelja u pravo tuženika na dom nije nerazmjerno jer tuženik pravo na dom mora steći na zakoniti način, pa da bi bilo krajnje neprihvatljivo privilegirati tuženika u odnosu na druge ljude koji stambeno pitanje rješavaju na drugi zakonom propisan način, s tim da po ocjeni prvostupanjskog suda tuženik može osigurati drugi smještaj obzirom da njegovi roditelji imaju obiteljsku kuću u mjestu [adresa] (nedaleko od mjesta [adresa]), odnosno da je otac preminuo, a da je njegova nasljednica za cijelo supruga, odnosno majka tuženika, koja je smještena u starački dom. Zbog navedenog taj je sud smatrao da je tuženikov prigovor na pravo na dom neosnovan.

4.4. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da prema ustaljenoj sudskoj Europskog suda za ljudska prava bez obzira na činjenicu što je tužitelj podnio tužbu nakon prestanka važenja ZSO-a da je imao razumna očekivanja u zaštiti svoje imovine, a pravo na korištenje stana da predstavlja imovinu u najširem smislu riječi, time da se još dodatno u ovom slučaju radi i o povredivosti prava na dom, a koje pravo je tužitelju očito povrijeđeno.

5. Slijedom tih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te obvezao tuženika da mu preda stan, pozivom na odredbu članka 388. stavak 2. ZV-a.

6. Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravne zaključke prvostupanjskog suda, za sada nije moguće prihvatiti iz razloga što su žalbenim razlozima dovedeni u sumnju.

7. Tuženik u svojoj žalbi u bitnome ističe da je predmetni stan, koji nije procijenjen u vrijednost društvenog (temeljnog) kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije, ex lega postao vlasništvo Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, broj 21/96.) koji je stupio na snagu 22. ožujka 1996., prije donošenja Odluke od 28. ožujka 1995. o dodjeli stana na korištenje tužitelju pa smatra da davatelj stana na korištenje nije ujedno i njegov vlasnik zbog čega smatra da je akt kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje nevaljan.

7.1. Isto tako, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i suprotno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenio istaknuti prigovor zastare kada je naveo da je taj prigovor neosnovan iz razloga što smatra da je u konkretnom sluačju trebalo primijeni shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 526/2006-2 od 6. veljače 2008. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučajevima kakav je predmetni primjenjuje petogodišnji zastarni rok.

8. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed temelji na tvrdnji da mu je stan dodijeljen na korištenje pravomoćnom Odlukom Nadzornog odbora Zlatnog rata d.d. Bol od 28. ožujka 1995., te da u stan nije uselio jer u njemu tuženik boravi bez pravne osnove od 1992. i odbija mu ga predati.

9. Odredbom članka 59. stavka 1. ZSO-a stanarsko prave se stječe danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Osoba kojoj je pravomoćnom odlukom dat na korištenje stan, u koji ne može useliti, jer se u njemu nalaze treće osobe, bez pravnog osnova, ima neposredno pravo na zaštitu protiv treće osobe. Takova osoba je stekla stanarski status u smislu članka 59. ZSO-a i da bi mogla efikasno ostvariti svoje pravo na useljenje, priznaje joj se i pravo na zaštitu od svake treće osobe koja koristi stan bez pravne osnove (tako u odluci broj Rev 375/1990 od 13. lipnja 1990.).

9.1. Međutim, da bi odluka o davanju stana na korištenje iz članka 59. stavka 1. ZSO-a bila valjana osnova za stjecanje stanarskog prava (uz useljenje u stan) potrebno je da između ostalog budu ispunjene slijedeće pretpostavke. Prvo, da je ta odluka o davanju stana na korištenje donesena od postojećeg tijela (stambene komisije). Drugo, da je davatelj stana na korištenje vlasnik određenog stana kojeg daje na korištenje, odnosno da ima pravo raspolagati tim stanom. Ovo stoga što odluka o davanju na korištenje tuđeg stana (stana treće osobe) ne proizvodi pravni učinak prema toj trećoj osobi, a posljedično tomu osoba kojoj bi stan bio dat na korištenje, ne bi na temelju te odluke niti mogla useliti u taj stan, te time niti steći stanarsko pravo (tako u odluci broj Rev 917/11-2 od 18. ožujka 2014.).

9.2. Stoga, da bi radnik mogao stjecati određena prava na stanu koji nije procijenjen u društveni kapital u postupku pretvorbe društva (iz društvenog poduzeća u društvo kapitala), na temelju Odluke o dodjeli stana na korištenje donesene od tog društva, u slučaju ako bi odluka o davanju stana na korištenje bila valjana i ako bi bile ispunjene druge pretpostavke za sjecanje konkretnog prava koje ovise o činjeničnim i pravnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je prvostupanjski sud propustio raspraviti. Naime, u konkretnom slučaju trebalo je utvrditi valjanosti Odluke o dodjeli stana na korištenje od 28. ožujka 1995. u smislu odredbi ZSO, na kojoj tužitelj temelji svoju aktivnu legitimaciju i zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed.

10. Odredbama ZSO-a nije propisan zastarni ni prekluzivni rok u kojem bi radnik, kojem je stan dodijeljen na korištenje koji iz opravdanih razloga nije uselio u stan, mogao zahtijevati predaju stana na korištenje. Međutim, po shvaćanju ovog suda, a koje shvaćanje je identično shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 526/2006-2 od 6. veljače 2008., zastara nastupa u roku od pet godina u skladu s člankom 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), a koja odredba odgovara odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO/05.), koji se primjenjuje u ovom predmetu. Stoga, shvaćanje prvostupanjskog suda o nezastarijevanju konkretnog tužbenog potraživanja kod navedenih zakonski odredbi nije obrazloženo jer taj sud u svom obrazloženju presude nije naveo razloge za primjenu takvog shvaćanja, što osnovano tuženik u žalbi ističe.

11. Slijedom iznesenog, proizlazi da prvostupanjska presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njihova pravilnost čime je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavaka 2. točke 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom slučaju ne primjenjuje zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kao i da je tužitelj stekao stanarski status na temelju članka 59. ZSO-a na temelju Odluke o davanju stana na korištenje od 28. ožujka 1995., ne navodeći razloge za takve zaključke.

12. Zbog toga na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP, trebalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti učinjenu povredu, a potom pravilnom i valjanom ocjenom svih provedenih dokaza na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, primjenom citiranih zakonskih odredbi ponovo odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja novom pravilnom i zakonitom odlukom, vodeći pri tome računa o pravnim shvaćanjima izraženima u ovoj odluci.

13.1. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari trebalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, a o kojima će se, na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a, odlučiti u konačnoj odluci.

14. S obzirom na sve izneseno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 25. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić