Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-764/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice SĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik IĐ, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj 9. P-622/2019-32 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj 9. P-622/2019-32 od 16. veljače 2023.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj 9. P-622/2019-32 od 16. veljače 2023.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I / Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3246880 od 30. siječnja 2006. godine, sklopljen između tužitelja SĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 19.007,20 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535 kao kreditora u dijelu kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535 da tužitelju SĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetneodredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 1.480,15 eura1/11.152,14 kuna/ sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena,a od 01.08.2015. godine pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi

- na iznos od 6,51 eura /49,14 kuna od 10.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 42,36 eura/ 319,16 kuna od 15.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 50,01 eura /376,79 kuna od 12.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 33,00 eura /248,68 kuna od 28.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 44,64 eura/ 336,37 kuna od 15.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 37,60 eura/283,32 kuna od 30.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,81 eura/375,33 kuna od 31.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,75 eura/ 442,68 kuna od 09.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 64,34 eura/484,80 kuna od 31.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 44,39 eura/ 334,52 kuna od 20.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,17 eura/581,44 kuna od 07.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,66 eura/381,70 kuna od 20.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,87 eura/413,40 kuna od 19.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,80 eura/420,44 kuna od 31.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,89 eura/ 443,66 kuna od 31.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,30 eura/ 446,78 kuna od 29.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,17 eura/ 430,71 kuna od 31.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,61 eura/ 441,55 kuna od 30.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 43,27 eura/ 325,98 kuna od 31.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,80 eura/ 435,49 kuna od 16.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,25 eura/ 416,24 kuna od 14.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 50,54 eura/ 380,81 kuna od 16.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 86,37 eura/ 650,74 kuna od 04.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 34,74 eura/ 261,73 kuna od 31.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,36 eura/ 612,96 kuna od 15.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,72 eura/434,84 kuna od 31.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 52,32 eura/394,16 kuna od 31.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 56,90 eura/ 428,72 kuna od 28.02.2013. godine do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju SĐ, [adresa], S [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.765,21eura/13,300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.865,63 eur/14.056,59 kn.“

1.1.Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, a podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredba čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3246880 od 30. siječnja 2006., koji ugovor je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita novčanog iznosa 19.007,20 CHF-a u protuvrijednosti u kunama i tužene banke kao kreditora, u dijelu kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljičinih isplata temeljem ništetnih odredbi u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za CHF. Također, predmet odlučivanja je i prvostupanjsko rješenje o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskoga suda u Vukovaru.

6.Među strankama nije sporno kako su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 30. siječnja 2006., sklopili predmetni Ugovor o kreditu, a sporno je pitanje jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak nepoštene pa samim time i ništetne te je li zbog navedenog na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako je 9. prosinca 2019. tužiteljica podnijela tužbu u kojoj navodi da je 30. siječnja 2006. s tuženikom zaključila ugovor o kreditu, broj:198-50-3246880., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19..007,20 CHF-a prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca ugovorena je kamatna stopa koja je promjenljiva „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, a koja se sa početnih 5,50 % godišnje, kako tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužiteljic pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF-a, a tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, kako je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojom je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kako je navedena odredba o valutnoj klauzuli protivna kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje ZZP/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim što je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a o ništetnosti navedenih odredbi kako su se već pravomoćno izjasnili domaći sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

-kako je tuženik u cijelosti osporio osnovu i visinu potraživanja ističući i prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda jer su sporazum o nadležnosti stranke sklopile, a što je vidljivo iz Ugovora o kreditu, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, zatim kako odluka broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 kojom je priznato pravo potrošačima na kolektivnu zaštitu interesa potrošača, ne veže sud jer je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže kako je istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno kako su pojedine odredbe ugovora ništetne, kako je potpisom predmetnog ugovora i to u čl. 9. tužiteljica izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kreditiranja pa i na dijelove koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF-a, a odnosu na valutnu klauzulu u CHF kako je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-kako je strankama nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 198-50-3246880 od 30. siječnja 2006., kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.007,20 CHF-a prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan korištenja, na rok vraćanja od 84 mjeseca te kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF-a važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita o isplati kredita, koju anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

-kako iz predmetnoga ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je namjena kredita bila za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, a ne za kakvu gospodarsku djelatnost, a tužiteljica nikada nije imala otvoren obrt ili društvo koje bi se bavilo takvom djelatnošću,

-kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu razgovor sa službenikom banke sveo na rok otplate kredita i visinu anuiteta i kako mu je ponuđen kredit vezan za valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji i da drugih ponuda nije bilo, da mu službenik banke nije objasnio parametre promjene kamatne stope kao i kako nije upozorena na rizik fluktuacije tečaja CHF, a niti je obaviještena da može mijenjati odredbe ponuđenog ugovora, a kredit da je koristila za kupnju osobnog automobila koji je služio za osobne potrebe te da nije imala otvoren obrt ili firmu, kao i da nije koristila porezna oslobođenja na ime predmetnog kredita,

-kako je izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Posrednik d.o.o., koji je dao pisani nalaz i mišljenje, kao i usmeni nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića,

-kako je vještak Darijo Dumančić u nalazu i mišljenju utvrdio da izračunata tečajna razlika iznosi 1.480,15 eur. /11.152,14 kn te je sud na temelju vještačenja utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici, a tuženik naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka već su njegovi prigovori pravne prirode.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 19.007,20 CHF-a, a tužiteljica je predmetnom tužbom utužila iznose s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Kako se u pojedinačnim postupcima tužitelji mogu pozivati na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu, a tužiteljičin status potrošača utvrđuje se samim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu (kupnja automobila), kao i iskaza same tužiteljice. Kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovite kamate i valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe jer je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi i kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, pa tužiteljici pripada pravo zahtijevati od tuženika vratiti ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora, primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. ZOO-a te je obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa sve sa zateznim kamatama, a koji iznosi su utvrđeni financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati. Neutemeljeno tuženik u žalbi navodi i kako bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. ZPP-a, odnosno da bi prvostupanjski sud pogrješno odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti jer je ta odluka donijeta pravilno, o čemu će više biti rečeno u nastavku obrazloženja ove odluke.

11.I navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju temelj u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju novog vozila, koje vozilo je tužiteljica koristila kao fizička osoba i korisnik kredita je tužiteljica kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

18.U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se kako se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene i postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njegovo formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira kako je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

21.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužiteljica u postupku pozivala, valja ponoviti kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo.

22.U pogledu prigovora zastare također treba navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a tužba u ovom predmetu je podnijeta 9. prosinca 2019., pa je jasno kako prigovor zastare nije utemeljen. Žalitelju valja navesti i kako, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što također pravilno prihvaća i prvostupanjski sud, slijedom čega se prigovor zastare ukazuje kao neutemeljen u smislu članka 225. ZOO-a.

23.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Ovdje valja dodati i kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

24.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata kako je dužna platiti predmetne iznose nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje i nije pravilno informirana o tečaju CHF-a, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

25.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornom stadiju sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

27.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28.U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je kako je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, a stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te kako tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužiteljice u [adresa] pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužiteljici izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula pa kako je tužiteljica tužbu podnijela pred sudom mjesta svog prebivališta, to je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

29.U navedenom smislu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak kako je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.

30.Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31.Također, odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je kako u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

32.Polazeći od svega navedenog, sud prvog stupnja je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjano odbio kao neutemeljen.

33.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Naime, ovdje valja navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju određeno i ne pobija odluku o parničnom trošku.

34.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku odluku o parničnom trošku.

35.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

36.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude i rješenja.

Split, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić