Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1152/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Josip Janković, Mate Burazin, Dario Banić i Tomislav Horački, odvjetnicima u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanoj po punomoćnicima iz OD Porobija&Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2160/2019-35 od 24. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e i r i j e š i o j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana žalba tuženika te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2160/2019-35 od 24. ožujka 2025.

-potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.991,43 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 0,62 EUR tekući od 16. 09. 2025. pa do isplate

na iznos od 0,52 EUR tekući od 17. 12. 2025. pa do isplate

na iznos od 5,38 EUR tekući od 11. 12. 2006. pa do isplate

na iznos od 7,57 EUR tekući od 16. 11. 2007. pa do isplate

na iznos od 7,48 EUR tekući od 19. 12. 2007. pa do isplate

na iznos od 7,73 EUR tekući od 18. 01. 2008. pa do isplate

na iznos od 22,75 EUR tekući od 26. 03. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,90 EUR tekući od 14. 05. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,89 EUR tekući od 14. 05. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,83 EUR tekući od 10. 06. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,71 EUR tekući od 19. 08. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,71 EUR tekući od 19. 08. 2008. pa do isplate

na iznos od 21,96 EUR tekući od 18. 09. 2008. pa do isplate

na iznos od 25,57 EUR tekući od 25.10.2008. pa do isplate

na iznos od 22,82 EUR tekući od 21. 11. 2008. pa do isplate

na iznos od 22,72 EUR tekući od 23. 12. 2008. pa do isplate

na iznos od 28,57 EUR tekući od 29.01.2009.pa do isplate

na iznos od 24,31 EUR tekući od 27. 02. 2009. pa do isplate

na iznos od 31,14 EUR tekući od 27.02.2009. pa do isplate

na iznos od 32,05 EUR tekući od 13.03.2009. pa do isplate

na iznos od 25,63 EUR tekući od 21.04.2009. pa do isplate

na iznos od 27,07 EUR tekući od 21.05.2009. pa do isplate

na iznos od 23,36 EUR tekući od 11.08.2009. pa do isplate

na iznos od 36,00 EUR tekući od 11.08.2009. pa do isplate

na iznos od 37,46 EUR tekući od 24.09.2009. pa do isplate

na iznos od 32,68 EUR tekući od 22. 10. 2009. pa do isplate

na iznos od 36,70 EUR tekući od 18.11.2009. pa do isplate

na iznos od 36,92 EUR tekući od 19.12.2009. pa do isplate

na iznos od 40,50 EUR tekući od 19.01.2010. pa do isplate

na iznos od 42,79 EUR tekući od 16.02.2010. pa do isplate

na iznos od 45,34 EUR tekući od 30.03.2010. pa do isplate

na iznos od 37,14 EUR tekući od 11.05.2010. pa do isplate

na iznos od 60,69 EUR tekući od 11.05.2010. pa do isplate

na iznos od 51,44 EUR tekući od 15.06.2010. pa do isplate

na iznos od 58,20 EUR tekući od 15.07.2010. pa do isplate

na iznos od 50,86 EUR tekući od 18.08.2010. pa do isplate

na iznos od 69,54 EUR tekući od 28.09.2010. pa do isplate

na iznos od 57,26 EUR tekući od 30.10.2010. pa do isplate

na iznos od 42,19 EUR tekući od 23.12.2010. pa do isplate

na iznos od 113,70 EUR tekući od 23.12.2010. pa do isplate

na iznos od 71,78 EUR tekući od 19.01.2011. pa do isplate

na iznos od 41,84 EUR tekući od 07.05.2011. pa do isplate

na iznos od 86,01 EUR tekući od 07.05.2011. pa do isplate

na iznos od 42,02 EUR tekući od 10.05.2011. pa do isplate

na iznos od 137,04 EUR tekući od 10.05.2011.pa do isplate

na iznos od 68,35 EUR tekući od 27.07.2011. pa do isplate

na iznos od 102,94 EUR tekući od 08.08.2011. pa do isplate

na iznos od 37,70 EUR tekući od 16.09.2011. pa do isplate

na iznos od 135,43 EUR tekući od 16.09.2011. pa do isplate

na iznos od 36,75 EUR tekući od 13.12.2011. pa do isplate

na iznos od 36,73 EUR tekući od 13.12.2011. pa do isplate

na iznos od 171,07 EUR tekući od 13.12.2011. pa do isplate

na iznos od 38,97 EUR tekući od 06.01.2012. pa do isplate

na iznos od 136,50 EUR tekući od 06.02.2012. pa do isplate

na iznos od 37,83 EUR tekući od 03.05.2012. pa do isplate

na iznos od 138,17 EUR tekući od 04.05.2012. pa do isplate

na iznos od 37,94 EUR tekući od 06.06.2012. pa do isplate

na iznos od 128,63 EUR tekući od 06.07.2012. pa do isplate

na iznos od 36,81 EUR tekući od 25.09.2012. pa do isplate

na iznos od 36,78 EUR tekući od 25.09.2012. pa do isplate

na iznos od 175,26 EUR tekući od 25.09.2012. pa do isplate

na iznos od 37,27 EUR tekući od 07.12.2012. pa do isplate

na iznos od 123,94 EUR tekući od 05.01.2013. pa do isplate

na iznos od 36,35 EUR tekući od 22.01.2013. pa do isplate

na iznos od 121,80 EUR tekući od 22.01.2013. pa do isplate

na iznos od 37,55 EUR tekući od 06.04.2013. pa do isplate

na iznos od 126,54 EUR tekući od 07.05.2013. pa do isplate

na iznos od 36,21 EUR tekući od 01.06.2013. pa do isplate

na iznos od 121,88 EUR tekući od 01.06.2013. pa do isplate

na iznos od 36,34 EUR tekući od 23.07.2013. pa do isplate

na iznos od 123,30 EUR tekući od 23.07.2013. pa do isplate

na iznos od 36,66 EUR tekući od 19.09.2013. pa do isplate

na iznos od 127,75 EUR tekući od 19.09.2013. pa do isplate

na iznos od 37,11 EUR tekući od 06.12.2013. pa do isplate

na iznos od 122,41 EUR tekući od 06.12.2013. pa do isplate

na iznos od 93,32 EUR tekući od 11.12. 2013. pa do isplate

na iznos od 80,70 EUR tekući od 25.01.2014. pa do isplate

na iznos od 0,85 EUR tekući od 15.02.2014. pa do isplate

na iznos od 44,30 EUR tekući od 26.03.2014. pa do isplate

na iznos od 82,64 EUR tekući od 05.04.2014. pa do isplate

na iznos od 80,85 EUR tekući od 07.06.2014. pa do isplate

na iznos od 85,46 EUR tekući od 07.10.2014. pa do isplate

na iznos od 99,73 EUR tekući od 16.11.2014. pa do isplate

na iznos od 195,75 EUR tekući od 05.02.2015. pa do isplate

na iznos od 72,47 EUR tekući od 07.05.2015. pa do isplate

po stopi koja se od 02. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. određuje u visini od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe;

-potvrđuje u dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.536,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe;

-potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2160/2019-35 od 24. ožujka 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 30. rujna 2024.;

-preinačuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku

na iznos od 0,62 EUR tekući od 02.08.2005. pa do 16.09.2005.

na iznos od 0,52 EUR tekući od 02.11.2005. pa do 17.12.2005.

na iznos od 5,38 EUR tekući od 02.10.2006. pa do 11.11.2006.

na iznos od 7,57 EUR tekući od 02.11.2007. pa do 16.11.2007.

na iznos od 7,48 EUR tekući od 02.12.2007. pa do 19.12.2007.

na iznos od 7,73 EUR tekući od 02.01.2008. pa do 18.01.2008.

na iznos od 22,75 EUR tekući od 02.02.2008. pa do 26.03.2008.

na iznos od 21,90 EUR tekući od 02.03.2008. pa do 14.05.2008. na iznos od 21,89 EUR tekući od 02.04.2008. pa do 14.05.2008. na iznos od 21,83 EUR tekući od 02.05.2008. pa do 10.06.2008. na iznos od 21,71 EUR tekući od 02.06.2008. pa do 19.08.2008. na iznos od 21,71 EUR tekući od 02.07.2008. pa do 19.08.2008. na iznos od 21,96 EUR tekući od 02.08.2008. pa do 18.09.2008. na iznos od 25,57 EUR tekući od 02.09.2008. pa do 25.10.2008. na iznos od 22,82 EUR tekući od 02.10.2008. pa do 21.11.2008. na iznos od 22,72 EUR tekući od 02.11.2008. pa do 23.12.2008. na iznos od 28,57 EUR tekući od 02.12.2008. pa do 29.01.2009. na iznos od 24,31 EUR tekući od 02.01.2009. pa do 27.02.2009. na iznos od 31,14 EUR tekući od 02.02.2009. pa do 27.02.2009. na iznos od 32,05 EUR tekući od 02.03.2009. pa do 13.03.2009. na iznos od 25,63 EUR tekući od 02.04.2009. pa do 21.04.2009. na iznos od 27,07 EUR tekući od 02.05.2009. pa do 21.05.2009. na iznos od 23,36 EUR tekući od 02.06.2009. pa do 11.08.2009. na iznos od 36,00 EUR tekući od 02.07.2009. pa do 11.08.2009. na iznos od 37,46 EUR tekući od 02.08.2009. pa do 24.09.2009. na iznos od 32,68 EUR tekući od 02.09.2009. pa do 22.10.2009. na iznos od 36,70 EUR tekući od 02.10.2009. pa do 18.11.2009. na iznos od 36,92 EUR tekući od 02.11.2009. pa do 19.12.2009. na iznos od 40,50 EUR tekući od 02.12.2009. pa do 19.01.2010. na iznos od 42,79 EUR tekući od 02.01.2010. pa do 16.02.2010. na iznos od 45,34 EUR tekući od 02.02.2010. pa do 30.03.2010. na iznos od 37,14 EUR tekući od 02.03.2010. pa do 11.05.2010. na iznos od 60,69 EUR tekući od 02.04.2010. pa do 11.05.20101. na iznos od 51,44 EUR tekući od 02.05.2010. pa do 15.06.2010. na iznos od 58,20 EUR tekući od 02.06.2010. pa do 15.07.2010. na iznos od 50,86 EUR tekući od 02.07.2010. pa do 15.08.2010. na iznos od 69,54 EUR tekući od 02.08.2010. pa do 28.09.2010. na iznos od 57,26 EUR tekući od 02.09.2010. pa do 30.10.2010. na iznos od 42,19 EUR tekući od 02.10.2010. pa do 23.12.2010. na iznos od 113,70 EUR tekući od 02.11.2010. pa do 23.12.2010. na iznos od 71,78 EUR tekući od 02.12.2010. pa do 19.01.2011. na iznos od 41,84 EUR tekući od 02.01.2011. pa do 07.05.2011. na iznos od 86,01 EUR tekući od 02.02.2011. pa do 07.05.2011. na iznos od 42,02 EUR tekući od 02.03.2011. pa do 10.05.2011. na iznos od 137,04 EUR tekući od 02.04.2011. pa do 10.05.2011. na iznos od 68,35 EUR tekući od 02.05.2011. pa do 37.07.2011. na iznos od 102,94 EUR tekući od 02.06.2011. pa do 08.08.2011. na iznos od 37,70 EUR tekući od 02.07.2011. pa do 16.09.2011. na iznos od 135,43 EUR tekući od 02.08.2011. pa do 16.09.2011. na iznos od 36,75 EUR tekući od 02.09.2011. pa do 13.12.2011. na iznos od 36,73 EUR tekući od 02.10.2011. pa do 13.12.2011. na iznos od 171,07 EUR tekući od 02.11.2011. pa do 13.12.2011. na iznos od 38,97 EUR tekući od 02.12.2011. pa do 06.01.2012. na iznos od 136,50 EUR tekući od 02.01.2012. pa do 06.02.2012. na iznos od 37,83 EUR tekući od 02.02.2012. pa do 03.05.2012. na iznos od 138,17 EUR tekući od 02.03.2012. pa do 04.05.2012. na iznos od 37,94 EUR tekući od 02.04.2012. pa do 06.06.2012. na iznos od 128,63 EUR tekući od 02.05.2012. pa do 06.07.2012. na iznos od 36,81 EUR tekući od 02.06.2012. pa do 25.09.2012. na iznos od 36,78 EUR tekući od 02.07.2012. pa do 25.09.2012. na iznos od 175,26 EUR tekući od 02.08.2012. pa do 25.09.2011. na iznos od 37,27 EUR tekući od 02.09.2012. pa do 07.12.2012. na iznos od 123,94 EUR tekući od 02.10.2012. pa do 05.01.2013. na iznos od 36,35 EUR tekući od 02.11.2012. pa do 22.01.2013. na iznos od 121,80 EUR tekući od 02.12.2012. pa do 22.01.2013. na iznos od 37,55 EUR tekući od 02.01.2013. pa do 06.04.2013. na iznos od 126,54 EUR tekući od 02.02.2013. pa do 07.05.2013. na iznos od 36,21 EUR tekući od 02.03.2013. pa do 01.06.2013. na iznos od 121,88 EUR tekući od 02.04.2013. pa do 01.06.2013. na iznos od 36,34 EUR tekući od 02.05.2013. pa do 23.07.2013. na iznos od 123,30 EUR tekući od 02.06.2013. pa do 23.07.2013. na iznos od 36,66 EUR tekući od 02.07.2013. pa do 19.09.2013. na iznos od 127,75 EUR tekući od 02.08.2013. pa do 19.09.2013. na iznos od 37,11 EUR tekući od 02.09.2013. pa do 06.12.2013. na iznos od 122,41 EUR tekući od 02.10.2013. pa do 06.12.2013. na iznos od 93,32 EUR tekući od 02.11.2013. pa do 11.12.2013. na iznos od 80,70 EUR tekući od 02.12.2013. pa do 25.01.2014. na iznos od 0,85 EUR tekući od 02.01.2014. pa do 15.02.2014.

na iznos od 44,30 EUR tekući od 02.02.2014. pa do 26.03.2014. na iznos od 82,64 EUR tekući od 02.04.2014. pa do 05.04.2014. na iznos od 80,85 EUR tekući od 02.05.2014. pa do 07.06.2014. na iznos od 85,46 EUR tekući od 02.07.2014. pa do 07.10.2014. na iznos od 99,73 EUR tekući od 02.10.2014. pa do 16.11.2014. na iznos od 195,75 EUR tekući od 02.02.2015. pa do 05.02.2015. na iznos od 72,47 EUR tekući od 02.05.2015. pa do 07.05.2015. kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.839,44 EUR za zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. pa do isplate

na način da se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

-preinačuje u dijelu točke II. izreke presude kojom je tužitelju dosuđen daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 639,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. ožujka 2025. do isplate na način da se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.830,87 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose pobliže određene u točki I. izreke a ujedno je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.176,05 EUR (sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja- od 24. ožujka 2025. do isplate a rješenjem je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 30. rujna 2024.

2.Protiv citirane odluke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predlažući je preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno

3.Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku-„Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja u svezi ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odukom tuženika kao i odredbe o valutnoj klauzuli te razlike u nedospjeloj glavnici a u ukupnoj visini od 7.830,87 eura (od čega po kamatnoj stopi iznos od 2.462,51 eura, po valutnoj klauzuli iznos od 2.528,92 eura i po razlici glavnice iznos od 2.839,44 eura) s pripadajućim kamatama kako je specificirano podneskom tužitelja od 30. rujna 2024. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

6.O navedenom zahtjevu prvostupanjski je sud odlučio nakon što je u postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu potvrđen istog dana po javnom bilježniku Mariji Grozdanić- Dekleva u Rijeci pod poslovnim brojem: OU-786/2005, kojim je tužitelju odobrena isplata kredita za kupnju stana u iznosu 46.449,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita s rokom otplate 30 godina, kako se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta (svakog prvog dana u mjesecu) te da je kamatna stopa u vrijeme ugovaranja iznosila 4,90 %,

- kako su stranke sklopile Aneks Ugovora dana 29. siječnja 2016., koji je potvrđen po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke istoga dana pod brojem 2757/2016 te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK,

-kako iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marina Rameše proizlazi kako je tužitelj isplatio 2.462,51 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, dok u odnosu na tečaj preplata iznosi 2.528,92 EUR, i to u razdoblju od početka otplate do konverzije uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, dok je razlika u glavnici 2.839,72 EUR,

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

-kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje prednik tuženika u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i taj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem se odnose na jednostranu izmjenu kamatne stope kao i valutnu klauzulu te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne kamatne stope, valutne klauzule i razlike u glavnici ukupan iznos od 7.830,87 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu su primijenjene citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i na odredbe članka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

7.1.Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja a također i da odredbe o promjeni kamatne stope nisu bile razumljive jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

7.2.Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu.

7.3.Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, to je sporna ugovorna odredba ništetna, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

8.O preinaci tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 30. rujna 2024. je posebno odlučeno i protivno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 190. stavak 2. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a, (kojom je propisano da iznimno od odredbe stavak 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), odlučivao o preinačenom zahtjevu, jer to u konkretnom slučaju tužitelj nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagao potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, radi čega je i u odnosu na prvotno postavljenu visinu i taj zahtjev zatražio prema izrađenom izračunu kojeg tuženik i nije prihvatio.

8.2.Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanjem tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovih prava na isplatu čime mu se nameće prekomjerni teret.

8.3.Neovisno o tome za navesti je kako je sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. Dakle, time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio.

8.4.Dosljedno, žalbu tuženika na rješenje kojim je dopuštena preinaka valjalo je odbiti kao neosnovanu.

9.Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema točki 2. trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti....“, a iz stanja spisa, posebno sadržaja ugovora te iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kredit podigao kao stambeni (za kupnju stana u kojem i danas živi) pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza koji je izveden tijekom postupka ne proizlazi da je tužitelj kredit podigao radi obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

9.1.No, pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru (i da je tužitelj potrošač) proizlazi uostalom već iz same činjenice da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje Dodatka ugovoru sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 – "Narodne novine" broj 102/15), čemu ne bi bilo mjesta se ne radi o potrošačkom ugovoru.

10.Nadalje, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom dana 29. siječnja 2016. sklopio Aneks uz ugovor o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK -načelo konverzije), a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

11.Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

12.Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

13.U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravo za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u eurski kredit, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju a u konkretnom slučaju riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13.1.Tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

14.U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostalog pored utvrđenja ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF bila i ništetnost valutne klauzule. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

15.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

16.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

20.1.Na navedenu okolnost tuženik nije predložio konkretnih dokaza a tužitelj je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušan kao stranka) tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

20.2.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

22.Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

23.Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

24.Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.

25.Navedenom je dodati i da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

26.Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK, pa kako to zakonodavac nije učinio, to onda i ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

27.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

28.Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

29.Tuženiku je ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 prema kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30.Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

31.Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

32.Slijedom navedenog, ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

33.ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravne i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

35.Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

36.Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, koji se odnosio na kupnju stana, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

37.Nadalje, a vezano za kondemnatorni zahtjev koji je prihvaćen navesti je kako slijedi.

38.U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj isplatio 2.462,51 eura više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, a u odnosu na tečaj preplata iznosi 2.528,92 eura i to u razdoblju od početka otplate do konverzije uslijed rasta tečaja u odnosu na početni, dok razlika u glavnici iznosi 2.839,44 eura te tužitelju, obzirom nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaća kao stručan, objektivan i izrađen po pravilima struke i dosuđuje navedene iznose.

38.1.Navedeni stav i pristup suda prvog stupnja je djelomično pravilan.

38.2.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38.3.Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, to tužitelju pripadaju kamate od dana nakon dana plaćanja izvršenog tuženiku.

39.Kako je međutim sud prvog stupnja kamatu na pojedinačne iznose dosudio od dana koji je u nalazu i mišljenju sudskog vještaka označen kao datum dospijeća anuiteta, na što određeno upire žalitelj, a tužitelj je plaćanja vršio nakon toga, što je također sve razvidno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika u dijelu kojim su tužitelju dosuđene kamate preinačiti prvostupanjsku odluku na način da je zahtjev tužitelja glede kamate na pojedinačne iznose za razdoblje koje prethodi plaćanju valjalo odbiti, dok je u preostalom dijelu žalbu valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

40.Ovdje je ujedno tuženiku odgovoriti kako se vještak za financije i knjigovodstvo po traženju tuženika i očitovao na njegov prigovor detaljno i objektivno ga otklanjajući, nakon čega stranke nisu imale konkretnih prigovora niti su predlagale da se vještaka sasluša usmeno na ročištu slijedom čega tuženik neosnovano u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja propustio pozvati vještaka i saslušati ga.

41.U bitnom tuženik smatra da se nalaz i mišljenje nisu trebali sačiniti po tužiteljevom prijedlogu-izračunu izvršenom po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, što je prigovor pravne prirode kojeg sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio, već je kao objektivan i stručan prihvatio nalaz financijskog vještaka (koji se na prigovor tuženika o razlici glavnice i očitovao podneskom od 21. studenog 2024.). Dakle, time što je vještak nije usmeno saslušan nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju. Osim toga, pitanje vezano za obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude iz razloga što tuženik, u navedenim okolnostima, nije ni predlagao saslušanje vještaka, već dopunu nalaza i mišljenja vještaka, odnosno pisano očitovanje vještaka, čemu je i udovoljeno, a sve drugo je u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-945/2024-2 od 22. listopada 2024.).

42.U svezi tzv. negativnih tečajnih razlika tuženiku je odgovoriti da kada on samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

42.1.Osim toga, ukazuje se i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.", što je primijeniti i na konkretni slučaj.

43.Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, s kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dana nakon dana plaćanja.

44.Također je prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa je imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ništetnost kamatne stope pravomoćna 13.lipnja 2014. dok je ona broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.lipnja 2018. (ovo za valutnu klauzulu) to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7.lipnja 2019., proizlazi da zastara nije nastupila.

45.Prema nalazu i mišljenju vještaka glavnica kredita prema stvarnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. iznosila je 37.533,37 CHF, što pretvoreno u kune iznosi 179.527,90 k, a iznos glavnice po konverziji iznosi 23.522,81 eura što po tečaju na dan konverzije iznosi 192.838,19 kuna, a pored toga tuženik je utvrdio manjak od 1.059,14 eura (8.083,44 kuna). Stoga prema vještaku razlika u nedospjeloj glavnici između eurskog kredita (uvećano za manjak kojeg je tuženik utvrdio u aneksu) s kojim je tužitelj izašao iz konverzije na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice CHF kredita (pretvoreno u kune po tečaju na dan isplate kredita) iznosi 21.393,72 kn/2.839,44 eura u korist tužitelja, odnosno tužitelju je za taj iznos povećan dug po predmetnom kreditu, što ne uključuje preplate po anuitetima do konverzije po osnovi valutne klauzule i kamatne stope time da tužitelj potražuje predmetnu razliku u nedospjeloj glavnici.

46.Međutim, u tzv. kolektivnom postupku utvrđene su ništetne odredbe s osnove promjenjivosti kamatne stope i s osnove valutne klauzule, ali ne i glavnice kredita, koja nije ništetna, niti tužitelj to tvrdi i dokazuje u prvostupanjskom postupku.

47.Razlika nedospjele glavnice, s obzirom da taj iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj preplatio s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, već je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija na način da je sukladno odredbama ZID ZPK utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u EUR, kamatna stopa i način otplate kredita.

48.Međutim, tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost Dodatka Ugovora o kreditu.

49.Imajući u vidu da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.) ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na razliku između neotplaćene glavnice koja je utvrđena početnim otplatnim planom na temelju sklopljenog osnovnog Ugovora o kreditu i na neotplaćenu glavnicu koja je utvrđena Dodatkom Ugovora o kreditu, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu prihvatiti i presuditi kao u izreci.

50.Glede odluke o troškovima postupka, prvenstveno je reći kako tuženik neosnovano u žalbi navodi kako je zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka trebalo odbiti budući da isti nije dostavljen putem e-komunikacije, već neposredno na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, pogrešno smatrajući da je odredba čl. 106.a ZPP specijalna odredba koja se primjenjuje i na zahtjev za naknadu troška. Naime, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu u smislu članka 164. stavak 1. ZPP-a koji je tužitelj pravilno podnio najranije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima (članak 164. stavak 3. ZPP) pa je o njemu kao pravilno i na vrijeme podnesenom prvostupanjski sud i odlučio.

50.1.Daljnji žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

50.2.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

50.3.Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 24. ožujka 2025., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

50.4.Također je sud prvog stupnja, protivno tvrdnji žalitelja, valjano tužitelju odmjerio naknadu za radnje sastava podnesaka od 30. rujna 2024. i 2. prosinca 2024. po Tbr. 8. t.1. OT-a budući se tim podnescima tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje zahtjev. Ujedno je tužitelju valjano odmjerena naknada za pristup na pripremno ročište od 4. ožujka 2024. po Tbr. 9. t.1. budući se na istom raspravljalo o glavnoj stvari te je zaključen prethodni postupak, što se odnosi i na ročište od 10. veljače 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te je zaključena glavna rasprava. Glede pristojbe tužbe (89,85 eura) žalitelju je odgovoriti kako je istu tužitelj platio 7. lipnja 2019. te dokaz o tome (uplatnicu) dostavio uz tužbu.

50.5.Slijedom navedenog žalitelju je odgovoriti kako su tužitelju valjano odmjereni troškovi za svaku od radnji, što je sud dostatno i obrazložio.

51.Međutim, uslijed djelomične preinake prvostupanjske presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u parnici kojeg je primjenom odredbe čl. 154. stavak 2. ZPP- a cijeniti kvalitativno (osnov) i kvantitativno (visina), slijedom čega ovaj sud ocjenjuje tužiteljev uspjeh sa 82 % a tuženikov sa 18%.

52.Stoga od valjano odmjerenih troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 500,00 EUR (17. listopada 2019. i 30. rujna 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč 1. Tarife, 01. veljače 2024. i 02. prosinca 2024. u pojedinačnim iznosima od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife) za pristup 4 ročišta u ukupnom iznosu od 650,00 EUR (04. ožujka 2024., 12. travnja 2024. i 10. veljače 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i 29. siječnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife) tužitelju odmjereno 1.350,00 eura čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 337,50 eura, što je ukupno 1.687,50 eura čemu je dodati trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 89,85 eura, što je ukupno 1.777,35 eura, od čega tužitelju čiji je uspjeh veći (čl. 154. st. 2. ZPP) pripada 64 % (82%-18%) ili nominalno iznos od 1.137,50 eura čemu je dodati troškove vještačenja od 398,70 eura u cijelosti pa trošak tužitelja iznosi 1.536,20 eura radi čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. i 373. ZPP).

U Splitu, 25. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić