Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-407/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu broj: 9015159487 od 06.07.2010. godine sklopljenog između tužitelja ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: "

13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %

(slovima: jedan posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 960,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu, broj: 9015159487 od 06.07.2010., a radiolo se o stambenom kreditu.

Navodi, da je člankom 13. Ugovora, ugovorena ulazna naknada kredita: " 13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita. " Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi".

Navodi da je čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Nadalje citira odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Poziva se i na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, u kojoj je sud EU zaključio: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Traži da sud utvrdi ništetnim citiranu odredbu ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovanost potraživanja, te ističe i prigovor zastare. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za naknadu koja je bila naplaćena u iznosu od 517,15 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio vps. od 1.327,22 Eura. Predlaže se prvenstveno ovu tužbu odbaciti i to stoga jer je ista postavljena tako da se sastoji samo iz deklaratornog zahtjev. Navodi da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. ZPP u čl. 187. st. 2. propisuje : „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Navodi da ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da kondemnatornog zahtjeva nema.

Prigovara se da bi tužiteljica bila potrošač pa prigovora aktivnoj legitimaciji. Navodi da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, da tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Ističe prigovor zastare u odnosu na pravo na isplatu naknada za koje se predlaže utvrđenje ništetnosti, a obzirom se radi o zastarjelim potraživanjima to ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

Navodi da se ne radi se o nejasnim i nerazumljivim odredbama, a naknade su plaćene prilikom dizanja kredita 2010. godine te su danom pokretanja tužbe 16.7.2025. sva potraživanja u zastari, kod čega nije došlo do prekida zastare, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema ni pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Navodi da je tužitelju je isplaćen kredit i to iznosi koje je ugovarao u svakom pojedinačnom slučaju te su naplaćena sporne naknade za obradu kredita, no svi iznosi naknada od navedenih iznosa predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Naknada za obradu kredita ili kreditnog zahtjeva ili naknada koja je ugovorena u navedenom ugovoru nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi temeljenoj na važećoj zakonskoj regulativi.

Navodi da nakade iz Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita.

Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. U članku 2. Navedeni pravilnik određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade

U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova.

Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora.

Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Naime, odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz čl. 81. st. 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17) Navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: - nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno; - sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna; - naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana; - tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe; - volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; - Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; - tužitelj nije dokazao da je bio potrošač; - nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi; - Protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima slijedom čega je nužno odbaciti i deklaratorne zahtjeve; - nema neravnoteže u pravima i obvezama strana; - nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog.

Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka u dijelu koji glasi: " 13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %

(slovima: jedan posto) od iznosa kredita."

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 6.7.2010. sklopili ugovor o stambenom kreditu (str. 11 do 19 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 60.271,40 EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 240 mjesečnih anuiteta (mjesečni anuitet iznosi 461,87 EUR).

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 13.2. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, koja je tužitelju nesporno obračunata i naplaćena, što između stranka nije sporno.

7.1. Tužitelju je ta naknada naplaćena u iznosu od 602,71 eur kod isplate kredita, a proizlazi iz Otplatne tablice na str. 5 spisa.

O statusu potrošača.

8. Ne stoji prigovor tužene da tužitelj nije u navedenom ugovornom odnosu bio potrošač.

8.1. Prema Zakonom o zaštiti potrošača ( NN 79/07 i dr., dalje: ZZP) - »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (identično je bilo propisno i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003 i dr. - Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti - čl. 3. t.1., kao i kasnijim Zakonom o zaštiti potrošača NN 41/14 i dr.- potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti).

8.2. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo:

"Potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

Prodavatelj robe ili pružatelj usluge znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

Slijedom toga, da navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude HD i MD, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

8.3. Dakle proizlazi da je prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

8.4. U ovom konkretnom slučaju ovaj sud nalazi da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu. Naime, iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za kupnju stambene nekretnine, a iz iskaza tužitelja proizlazi da 2010. godine u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu nije bio vlasnik obrta ili OPG ni on i nitko od člana njegove obitelji, slijedom čega u kupljenoj nekretnini nije imao obrt ni OPG.

8.5. Dakle, kao što je rečeno svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, a ugovor je tužitelj sklopio u privatne svrhe tj za kupnju stambene nekretnine, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora osim toga nije bio vlasnik ni obrta ni OPG-a, kod čega valja reći da je teret dokaza da tužitelj nije potrošač nego trgovac na tuženoj (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.), te dakle tužena svoju tvrdnju nije dokazala.

9. Prema odredbi čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnji kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji kamatna stopa za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača

11. Prema odredbi članka 96. st.1. ZZP , ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članaka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. st 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala personalne dokaze u pravcu saslušanja svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je zaključio ugovor o kreditu s tuženom bankom u poslovnici banke u [adresa], a radilo se o stambenom kreditu, znao je da mora platiti ovu naknadu, ali nije mogao utjecati na njenu visinu, pitao je na što se ona odnosi i u banci su mu rekli da je to naknada za obradu kredita i da ju mora platiti, iznos te naknade skinut mu je od kredita,

-nije mogao dobiti kreditu bez plaćanja te naknade jer je to je bio uvjet.

-plaćanje te naknade u trenutku uzimanja kredita ga je financijski opterećivalo,

- bankar ga nije ništa posebno upozoravao na odredbu ugovora i ni objašnjavao, kao što je iskazao pitao je na što se naknada odnosi i rečeno mu je da se odnosi na obradu kredita, a kada je pročitao tu odredbu ugovora o naknadi nije mu bilo jasno na koje se to troškove odnosi,

-na pitanje punomoćnice tužene banke je li prije dizanja kredita u banku nosio kakvu dokumentaciju tužitelj je iskazao da je nosio prosjek plaće, i vlasnički list.

-na pitanje punomoćnice tužene koliko je trajala ta obrada kredita, tužitelj je iskazao da misli oko mjesec dana, a na pitanje je li mu poznato kako se vršila obrada kredita je li to radio samo jedan čovjek ili više ljudi tužitelj je iskazao da je on išao samo kod svog osobnog bankara.

15. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja, cijeneći da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, ovaj sud nalazi da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine, kod čega u navedenoj odredbi uopće nije navedena visina te naknade, već samo postotak naknade koji ovisi o visini kredita, ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te je ta naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 13.2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita.

16.1. Kod toga valja reći, a suprotno tvrdnji tužene da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kod čega ne stoji tvrdnja tužene banke da se radilo o neznatnom i beznačajnom iznosu naknade, naime radilo se o naknadi od 1,00% od iznosa kredita i tužitelj je platio tu naknadu u iznosu od 602,71 EUR, dakle više nego što je iznos jednog mjesečnog anuiteta kredita (mjesečni anuitet je iznosio 461,87 EUR – čl. 7.2. ugovora), i po ocjeni ovoga suda nedvojbeno je da je ta naknada i njena visina dodatno tužitelja financijski opteretila.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a tužena nije dokazala da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

25. U pogledu istaknutog prigovor zastare valja reći da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, kod čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a, kojom je propisano " Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se".

26. Također valja reći da ne stoje navodi tužene izostanka pravnog interesa za vođenje ovog parničnog postupka zbog izostanka kondemnatornog zahtjeva.

26.1. Suprotno tvrdnji tužene tužitelj kao ugovorna stana u konkretnom slučaju ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe, i pravni interes za podnošenja deklaratorne tužbe (tužbe za utvrđenje čl. 187. ZPP-a) nije uvjetovan postavljanjem kondemnatornog zahtjeva. Osim toga tužitelj će temeljem utvrđene ništetnosti sporne ugovorne odredbe moći zahtijevati isplatu.

26.2. Ne stoje ni navodi tužene izostanka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe što obrazlaže na način da je kondemnatorni dio u zastari pa da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, pravni interes nije ni na koji način vezan sa osnovanosti ili neosnovanosti prigovora zastare.

O vrijednosti predmeta spora i troškovima postupka.

27. Tužitelj je u tužbi naznačio vps u iznosu od 1.327,22 EUR, a tužena je u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje prigovarala vps kao očito suviše visoko naznačenom, međutim sud je taj prigovor na pripremnom ročištu odbio.

27.1. Naime, ZPP sadrži odredbe o vrijednosti predmeta spora, pa je tako između ostalog čl. 40. st.2. ZPP-a, propisano da u drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

27.2. Slijedom toga je sud uzeo tu naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi po tužitelju, nalazeći da ista u iznosu od 1.327,22 EUR nije previsoko naznačena.

28. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/2023), te naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( VPS od 1.327,02 EUR), te troška sudskih pristojbi .

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-sastav podneska od 5.9.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 EUR po Tbr. 8.t.1.,

-sastav podneska od 10.12.2025. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t. 6.)

- zastupanje na ročištu 3.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 700,00 EUR što uvećano za iznos od 175,00 EUR na ime PDV čini 875,00 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR (polovica pristojbe jer je tužba predana elektronskim putem i tu je pristojbu na tužbu tužitelj i platio), te 53,09 EUR na presudu, što je ukupno 960,64 EUR.

U Karlovcu 25. veljače 2026.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca

2. Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu