Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3879/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužitelja DN, rođenog **.**.1987. u mjestu Van Gevas, Republika Turska, državljanina Republike Turske, boravi u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojega zastupa HN, službena osoba, radi međunarodne zaštite, 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/24-06/14516, URBROJ: 511-01-212-25-15 od 25. rujna 2025.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/24-06/14516, URBROJ: 511-01- 212-25-15 od 25. rujna 2025., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je naložio tužitelju da u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), uz upozorenje na prisilno udaljenje s područja EGP-a.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kao i Zakon o strancima. Ujedno smatra da je pobijano rješenje doneseno protivno načelu materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku te načelu samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza iz članka 9. istog Zakona. Ističe kako su činjenična utvrđenja tuženika u izravnoj suprotnosti s dokazima izvedenima tijekom prvostupanjskog postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja. Kao okolnosti slučaja navodi da je tužitelj rođen u [adresa] kao D te je zbog navedene pripadnosti u strahu morao napustiti Tursku jer je bio progonjen. Naime, protiv tužitelja je raspisana potjernica jer mu se sudi za kritiku režima, odnosno sudi mu se za verbalni delikt kritiziranja vlasti predsjednika H radi čega mu prijeti dugogodišnja kazna zatvora i vjerojatno mučenje i nehumano postupanje u turskim zatvorima. Ističe i da Erdoganova vlast progoni S te je njegov život ugrožen u Turskoj zbog čega se boji. Vodeće skupine za ljudska prava redovito osuđuju Tursku zbog postupanja prema kurdskoj manjini. Nakon izbijanja obnovljenih neprijateljstava u srpnju 2015. godine, vlada je zabranila kurdske demonstracije i ograničila pristup povezanim web stranicama. Turske vlasti su pokrenule i jake sigurnosne akcije te su u pretežito kurdskom gradi Cizre stanovnike ostavili bez struje i ograničili pristup hrani, vodi i liječenju. Na meti režima su kurdske organizacije, poduzeća i pojedinci. U studenom 2015. godine poznati kurdski pravnik za ljudska prava i zagovornik mira, SN, ubijen je u gradu Diyarbakir na jugoistoku zemlje. Od tada je sukob odnio više tisuća života, uključujući i stotine kurdskih civila. Turska krši UN-ovu deklaraciju o ljudskim pravima i Europsku konvenciju o ljudskim pravima. U odnosu na tvrdnje tuženika iznesene u pobijanom rješenju navodi kako se relativizira potjernica raspisana protiv tužitelja te da nije jasno zašto je zahtjev tužitelja zapravo odbijen jer se u pobijanom rješenju ne navode objektivni i konkretn i razlozi odbijanja zahtjeva te se ignorira strah tužitelja i njegovo subjektivno iskustvo koje je proživio u Turskoj. Tuženik je propustio primijeniti kriterije vrednovanja osnovanog straha propisanih Priručnikom visokog povjereništva UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice te navodi paragrafe navedenog Priručnika. Zaključuje da se tuženik nije rukovodio važećim međunarodnim standardima u vrednovanju osnova za pružanje međunarodne zaštite. U tužbi dodatno ukazuje na povijesne i aktualne događaje iz kojih proizlazi da turski režim progoni S te navodi kako to nije u skladu sa zaključkom iz pobijanog rješenja da se radi o odgovarajućoj zaštiti i zadovoljavajućem stanju sigurnosti u zemlji podrijetla. Navodi i da su ocjene tuženika u pogledu postojanja osnovanog straha protivna načelu sur place iz članka 24. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koju navodi. Smatra kako ne samo da tuženik nije utvrdio relevantne činjenice u postupku, već je propustio utvrditi dinamiku stanja sigurnosti u zemlji podrijetla tužitelja, odnosno dinamiku općeg političkog stanja zemlje u širem smislu na način kako je to tužitelj iznio u tužbi. Nadalje, tužitelj tvrdi kako tuženik nije uzeo u obzir službene smjernice Europske unije kako je to propisano člankom 26. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Smatra kako je tužitelju trebao biti priznato pravo na azil, a podredno na supsidijarnu zaštitu jer ispunjava uvjete propisane člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Pritom tuženik nije vodio računa o članku 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non refoulement“) koje je jedno od temeljnih načela u postupku priznanja međunarodne zaštite. Budući da bi tužitelj vraćanjem bio izložen mogućnosti proganjanja i zatvaranja, to se zaključci tuženika ne mogu prihvatiti. U odnosu na rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora navodi kako je isti nezakonit s obzirom da je člankom 112. stavkom 4. Zakona o strancima propisan rok koji ne može biti duži od 90 dana, niti je odluka tuženika u tom smislu obrazložena. Slijedom navedenoga, predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika i odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznavanje azila u Republici Hrvatskoj, kao i besplatnu pravnu pomoć, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje, te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih zakona. Tuženik osporava istinitost tvrdnji tužitelja. U upravnom postupku je utvrđeno da je kazneni postupak protiv tužitelja pokrenut zbog kaznenog djela klevete, odnosno zbog vrijeđanja predsjednice upravnog odbora Zaklade za omladinu i usluge obrazovanja Republike Turske, a ne zbog političke kritike režima. Iz dostupne dokumentacije proizlazi da je tužitelju u Republici Turskoj osigurano pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na branitelja, koje koristi. Nadalje, uredno je pozvan na saslušanje u vezi s okolnostima kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Uvidom u relevantne odredbe turskog kaznenog zakonodavstva utvrđeno je da, u slučaju eventualne osude, tužitelju ne prijeti nerazmjerna, diskriminirajuća ili proizvoljna kazna koja bi ukazivala na politički motivirano proganjanje ili na rizik ozbiljne povrede ljudskih prava. Naglašava da tužitelj nije član nijedne političke stranke, niti je ikada sudjelovao u političkim aktivnostima. Osim toga, zemlju podrijetla napustio je legalno bez ikakvih problema, što dodatno dovodi u pitanje tvrdnje o postojanju neposredne i ozbiljne opasnosti kojoj je navodno bio izložen. Zaključuje kako navodi tužitelja o proganjanju na temelju nacionalnosti ili političkog mišljenja nisu potkrijepljeni vjerodostojnim i objektivnim činjenicama te ne postoje elementi koji bi ukazivali na postojanje realnog rizika od mučenja, nehumanog postupanja ili nerazmjernog kažnjavanja u slučaju povratka u Republiku Tursku. Ujedno smatra kako tužitelj nema pravo na besplatnu pravnu pomoć jer u Republici Hrvatskoj ostvaruje prihode. Smatra da je tužba neosnovana te predlaže sudu potvrditi rješenje tuženika, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i odgovora na tužbu.

4. Sud je 18. veljače 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17./25.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja uz prisutnost prevoditelja za turski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema stavku 2. istoga članka Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja, a nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te je prije donošenja predmetne odluke tužitelj saslušan, o čemu je sastavljen zapisnik 18. ožujka 2025.

10. Prema podacima spisa tuženika proizlazi da je tužitelj 2024. godine napustio zemlju podrijetla s ciljem izbjegavanja kaznenog postupka.

11. Naime, tuženik je utvrdio kako je protiv tužitelja pokrenut kazneni postupak radi počinjenja kaznenog djela uvrede. Iako je tužitelj tvrdio da je tijekom 2019. godine putem društvene mreže Facebook u grupi AKP stranke pisao uvrede na račun navedene stranke, pri čemu video uradak i komentare nije priložio u spis, utvrđeno je kako je kazneni postupak pokrenula ZN, predsjednica upravnog odbora Zaklade za omladinu i usluge za obrazovanje Republike Turske. Tijekom kaznenog postupka tužitelj je bio pozvan na saslušanje kojem se nije odazvao te je stoga izdano rješenje o prisilnom dovođenju od 9. srpnja 2024. Zbog navedenog, tuženik je utvrdio kako je tužitelj napustio zemlju podrijetla s ciljem izbjegavanja kaznenog postupka, a ne zbog straha od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. Procijenio je da bi povratkom u zemlju podrijetla tužitelju ne prijeti opasnost od naprijed navedenog te ujedno nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, ili da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Pored konkretnih okolnosti u kojima se tužitelj nalazi, tuženik je razmotrio i opće stanje u Republici Turskoj te zaključio da ne postoje sigurnosni rizici koji dosižu mjere ugroze života civilnog stanovništva. Nije utvrđeno niti postojanje ozbiljne ili individualne prijetnje tužiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Prema tome, tuženik je zaključio kako tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. a niti uvjete iz članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Prilikom određivanja roka za napuštanje EGP-a, tuženik je u okviru propisanom 184. stavkom 2. Zakona o strancima, kao primjeren odredio rok od 15 dana uzevši u obzir da se ne radi o ranjivoj osobi iz članka 182. stavka 2. Zakona o strancima već o punoljetnoj osobi dobrog općeg zdravstvenog stanja te da će dodijeljeno vrijeme biti dovoljno za napuštanje EGP-a s obzirom na osobne okolnosti.

12. U tijeku ovog spora tužitelj je iskazao, u bitnom, da je iz Republike Turske otišao jer je za njim raspisana tjeralica zbog primjene mjere istražnog zatvora, a zbog uvrede predsjednika Republike Turske te da se boji da će postupak završiti osuđujućom presudom jer je D. U Republiku Hrvatsku je ušao preko Bosne i Hercegovine kamionom nakon što su mu put organizirali krijumčari, a do Bosne i Hercegovine je putovao turistički. Rekao je da je preko društvene mreže Facebook komentirao snimku mitinga koji se održavao u Turskoj, a tema je bila prosvjed protiv izraelske agresije protiv Palestine. Nije uvrijedio niti predsjednika niti ZN koju ne poznaje. Nije član političke stranke, već njegov otac, ali je bio na mitinzima 2012. i 2013. godine na kojima je znao dobiti udarce po nogama od strane policije, a bio je i prostrijeljen u nogu.

13. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja ili da će povratkom u zemlju podrijetla trpjeti ozbiljnu nepravdu, a kako je to propisano člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tim više što je tužitelj zemlju podrijetla napustio legalno i promišljeno, nije bio član političke stranke, nije bio proganjan od strane vlasti već je protiv njega pokrenut kazneni postupak u okviru kojeg je bio pozvan i nije pristupio raspravi poradi čega je pokrenut postupak prisilnog dovođenja. Navodi tužitelja o fizičkim napadima policije po nogama i oku na političkim prosvjedima 2012. i 2013. godine na kojima je aktivan bio njegov otac, koje do upravnog spora nije niti navodio, po mišljenju suda nisu izravno povezani s tužiteljevim odlaskom budući da je tužitelj zemlju podrijetla napustio 2024. godine. Pored toga, treba posebno istaknuti kako tužitelj tijekom upravnog postupka i ovog spora dostavio niti jedan materijalni dokaz koji bi bio u prilog njegovim tvrdnjama. Prema tome, sud nalazi kako tužitelj zaključke tuženika, utemeljene i na pribavljenim materijalni dokazima o kaznenom postupku moji se vodi protiv tužitelja u Republici Turskoj, nije doveo u pitanje konkretnim primjedbama ili dokazima.

14. Prema tome, sud nalazi kako je tuženik valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza osnovano zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite , te je pozivom na odredbe članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite, što ovaj sud u cijelosti prihvaća, pri čemu sud, s obzirom na naprijed navedena utvrđenja nalazi kako se tužitelj neosnovano poziva na načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non refoulement) iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

15. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odlučeno kao u točki I izreke.

16. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i ugovora o radu na određeno vrijeme koje je tuženik dostavio u spis proizlazi da tužitelj nema dostatnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružio odvjetnik Milan Banić pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da mu, po dostavi računa, isplati iznos od 1.250,00 eura, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 18. veljače 2026.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku, putem e-komunikacije

2. Tuženiku

3. U spis