Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2688/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vladi Vladiki, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 21. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 9012004991, sklopljenog dana 05.10.2006. između tužitelja kao Korisnika kredita, te tuženika kao Kreditora, i to:

Članak 1. „IZNOS KREDITA“ u cijelosti, kako glasi:

„Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 79.303,81 CHF (slovima: sedamdesetdevettisuća tristotri CHF osamdesetjedan C) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

Članak 4. „KAMATA NA KREDIT“ u cijelosti, kako glasi:

„4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,35 % (slovima: čet iri cijelih tridesetpet posto) godišnje.

4.2. Visina kamatne stope Banka može prom ijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (prvog siječnja) do 30.06. tekuće godine, i na dan 01.07. (prvi srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. (tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom, proporcijalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.“

Članak 5. „INTERKALARNA KAMATA“ u dijelu koji glasi:

„Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

Članak 6. „KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA“, u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

Članak 7. „OTPLATA KREDITA“, u dijelu koji glasi:

„Kredit u iznosu od 79.303,81 CHF (slovima: sedamdesetdevettisuća tristotri CHF osamdesetjedan C) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 360 (slovima: tristošesdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj kartici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.247,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom teče od dana 01. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine do dana 31. prosinca 2023. god ine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"2. Utvrđuje se kako je ništetan i nije pravno valjan Dodatak ugovora o kreditu broj 9012004991 sklopljen dana 11.12.2015. između tužitelja kao Korisnika kredita te tuženika kao Kreditora."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.350,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 25. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 19. kolovoza 2025. dijelu koji se odnosi na razliku glavnice.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom dana 5. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9102004991 te da je kredit ishođen u kunskoj protuvrijednosti CHF 79.303,81 prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja dok je kamatna stopa određena kao redovna kamata 4,35 % godišnja promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, rok otplate 360 mjeseci. Naveo je da je predmetni kredit ishodio u privatne svrhe kao potrošač te da ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe i to odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana u švicarski franaka te odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naveo je da je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača pa tako i njega kao korisnika kredita jer ga nije obavijestio o svim parametrima potrebnim za donošenja odluke uzimanja kredita vezanu za valutu CHF. Ugovorne odredbe kojim se glavnica veže u CHF da su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne jer su ga banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu kao i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule promjenjive kamatne stope. Naveo je da ugovorna odredba o valutnoj klauzulu vezanoj za CHF nije bila jasno sastavljena i razumljiva jer pri sklapanju ugovora o kreditu da nisu bila transparentno izložena konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. Ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih ostalih faktora, a koji utječu na kreditnu zaduženost. Naveo je da su takve odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, da je stav zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018. Naveo je da početna redovna kamatna stopa je bila 4,35 % godišnje te da je ugovoreno da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Predmetna odredba da je ugovorna odredba formirana unaprijed od strane tuženika, a on prilikom ugovaranja da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula te da je ista ugovorna odredba sadržana u svim ugovorima za ostale korisnike kredita pa da nitko od klijenata banke i fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovorili bilo što drugo. Naveo je da je nedopušteno jednostrano povećanje kamatne stope mimo ugovorenih kriterija bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematičkih provjerljivih parametara od strane banke te da takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse te da je takvom praskom povrijeđeno i pravo potrošača na informiranje kao osnovno načelo zaštite potrošača. Navedeno da je potvrđeno i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 17. lipnja 2014. Naveo je da je ništetna nepoštena odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene egzaktne i razumne parametre. Naveo je da ga je tuženik u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu te o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena o kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Naveo je da je dana 11. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu broj 9012004991 kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom da nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije već da je djelomično obeštećen prethodno navedenim iznosima i to iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Na kraju je naveo kako su uvodno opisane bitne odredbe - one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne odnosno pravno nevaljane i ne proizvode pravne učinke time da je i predmetni Aneks ugovora o kreditu tzv. konverzija ništetan i nije pravno valjan odnosno ne može proizvoditi pravne učinke.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 19. kolovoza 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev, odnosno napravio je preinaku tužbe, a kojoj se tuženik protivio i o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da ističe prigovor zastare. Naveo je da je postupio sukladno Zakonu o izmjenama i Dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime da je izvršena konverzija istog. Naveo je kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa korisnik kredita na temelju tog ugovora da ne može ništa potraživati od banke, a niti tuženik od njega uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu. Naveo je da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF pa da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Naveo je da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice pa budući da je potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora s time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Naveo je da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita te da je netočna tvrdnja tužitelja da je predmetna odredba nepoštena jer da stranke nisu pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu jer da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Naveo je da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti. Naveo je da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima jer da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl.21. ZOO-a. Naveo je da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj valutnoj klauzuli. Naveo je da u konkretnom slučaju su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok da je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa. Naveo je da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer da to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative poslovanja banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Naveo je da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopustivoj kamatnoj stopi. Naveo je da je on mogao mijenjati kamatnu stopu i tako pravno ugovorno odrediti s klijentom no pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što da je nesporno i učinio te da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Naveo je da budući njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu te da ističe prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 9012004991, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012004991, otplatni plan, otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je tuženik dostavio, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9012004991 i to dana 5. listopada 2006. u iznosu od 79.303,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5. listopada 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,35%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.12.2006 do 01.07.2007 iznosila 4,20%, od 01.07.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,20%, od 01.01.2008 do 01.12.2008 iznosila je 5,95%, od

01.12.2008 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od 01.08.2011 do 01.07.2012 iznosila je 5,10%, od 01.07.2012 do 01.01.2014 iznosila je 5,25% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

6. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je namjena predmetnog kredita bila kupnja nekretnine. Naveo je da predmetnu nekretninu nije davao u najam ili je koristio u turističke svrhe te da nije imao registrirano trgovačko društvo, kao i da je on otplaćivao predmetni kredit.

7. U svom nalazu i mišljenju od 9. srpnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 4.387,60 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 1.031,57 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 4.605,11 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 296,98 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 2.254,63 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata da iznosi 2.319,09 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamate (točke 1 i 3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 da iznose 4.130,42 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužitelja pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo da bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

7.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 22. srpnja 2025. međutim nije predlagao da se vještak na njih očituje.

7.2. Vještak je u podnesku od dana 31. listopada 2025. naveo da tuženik prigovora Nalazu i mišljenju te iznosi prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 5. listopada 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 9012004991 predmet kojeg je iznos od 79.303,81 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,35% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.4 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od srpnja 2007. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,35 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.07.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,20%, od 01.01.2008 do 01.12.2008 iznosila je 5,95%, od 01.12.2008 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od 01.08.2011 do 01.07.2012 iznosila je 5,10%, od 01.07.2012 do 01.01.2014 iznosila je 5,25% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5. listopada 2006. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u utuženom razdoblju naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 11.247,34 eura također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 5. listopada 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5.10.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 2- tuženik Privredna banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenu la ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5.10.2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5.10.2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.4.1. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,35% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,35%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.1 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Navedeno vrijedi i za čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012004991 od dana 5.10.2006.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 5.10.2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara ju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednos tranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.4 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 9012004991 od dana 5.10.2006 ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 5. listopada 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u utuženom razdoblju primio ukupni novčani iznos od 11.247,34 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu te obračunate zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015., a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 22. srpnja 2025. navodi da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer da je i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisu i kao takav da nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari te ne predlaže da se vještak očituje, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,35% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. listopada 2015. pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.1, čl.4, čl.5, čl.6 i čl.7 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak Ugovor o kreditu br. 9012004991, dalje Aneks.

48. Uvidom u Aneks utvrđeno je da je isti sklopljen dana 11. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1 st.3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe zajedničkog postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je da je čl.5 između ostalog ugovoreno da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da manje plaćeni iznos iz članka četvrtog Dodatka namiri jednokratno te da preostali iznos pretplate nakon namirenja manje plaćenog iznosi 2.123,81 eura te da će se preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šest toga Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje za preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Utvrđeno je da je čl.6 st.1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 42.973,45 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisani po tužitelju i tuženiku.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos -1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta prim jeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 12. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9012004991 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je namjena predmetnog kredita bila kupnja nekretnine i da predmetnu nekretninu nije davao u najam ili je koristio u turističke svrhe te da nije imao registrirano trgovačko društvo, kao i da je on otplaćivao predmetni kredit i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

57. Tuženik je na ročištu dana 18. srpnja 2024. odustao od provođenja personalnih dokaza.

58. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 1.031,57 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 296,98 €. Međutim stav je ovoga suda da se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tuženik kao kreditor imao pravo.

58.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

58.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

58.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stop i umanjivati pretplate tužitelja.

58.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor radi prebijanja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

59. Što se tiče same preinake tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužitelj napravio u podnesku od dana 19. kolovoza 2025. u dijelu koji se odnosi na razliku glavnice valja navesti da je stav ovoga suda da ista nije dopuštena u smislu odredbi članka 190 stavak 1., 2. i 3. i to iz razloga što je tužitelj već 2015. napravio konverziju predmetnog kredita i sklopio Aneks ugovora, a što znači da je prilikom podnošenja tužbe te sve do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti zahtjev za isplatom s osnova razlike glavnice odnosno da nije bilo objektivnih razloga koji ga u tome sprječavaju, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

59.1. Nadalje, što se tiče preinake tužbe vezano za isplatu s osnova ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, valja navesti da nije došlo do preinake tužbe s obzirom da je u tom dijelu tužitelj smanjio tužbeni zahtjev. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio, ovaj sud neće obrazlagati navedeni prigovor s obzirom da niti nije dopustio preinaku tužbe.

60. U odnosu na pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 13. studenog 2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

61. Na kraju valja navesti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj odbijen, a kojim zahtijeva da se utvrdi kako je ništetan i nije pravno valjan Dodatak ugovora o kreditu broj 9012004991 sklopljen dana 11.12.2015. između tužitelja kao Korisnika kredita te tuženika kao Kreditora, da iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da su aneksi/dodaci ugovoru o kreditu kojima je provedena konverzija u cijelosti valjani, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

62. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na tri ročišta u iznosu od 500,00 eura za svako (T.br.9.t.1.Tarife), sastavljanja dva podneska u iznosu od 500,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 750,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 4.350,00 eura.

62.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci, 25. veljače 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika