REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-739/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 kojeg zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu OWENS, HOUŠKA I PARTNERI d.o.o. Zagreb, Dalmatinska 5 protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, s danom objave 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, vlasnik nekretnine označene kao zk.č.br. 5728/2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to:

- 35. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom – etažno vlasništvo (E-34), garaža površine 19,57 m², koja se nalazi u ulazu [adresa],

- 36. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom – etažno vlasništvo (E-35), garaža površine 18,97 m², koja se nalazi u ulazu [adresa], koji su neodvojivo povezani s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, te je tuženica REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na navedenim posebnim dijelovima u korist tužitelja, uz istodobno brisanje prava vlasništva upisanog u korist tuženice.

II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.296,61 EUR s zateznim kamatama od 25. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, i to za iznos od 750,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj Grad Zagreb je dana 11. travnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva na 35. i 36. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom (etažno vlasništvo – E-34 i E-35), garažama površine 19,57 m² i 18,97 m² u zgradi na adresi [adresa] u [adresa], upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje su u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2022., primjenom čl. 17. st. 5. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo - „Narodne novine“ broj 121/13 – dalje u tekstu: Pravilnik). Tužitelj ističe da je na navedeno rješenje podnio prigovor, koji je odbijen rješenjem od 25. listopada 2022., pri čemu sud, prema navodima tužitelja, nije cijenio dostavljene dokaze, osobito građevinsku i uporabnu dozvolu, već je paušalno zaključio da Grad Zagreb nije dokazao pravo vlasništva.

2. U činjeničnom smislu tužitelj ističe da je zgrada na adresi [adresa] izgrađena na temelju rješenja o odobrenju za izgradnju iz 1964. godine, izdanog investitoru – pravnom predniku Grada Zagreba (Gradskom fondu za stambenu izgradnju) te da je 1967. godine izdana uporabna dozvola predniku Grada – Stanoinvestu. Navodi da iz navedenih dozvola proizlazi da je upravo prednik tužitelja bio investitor i graditelj predmetne zgrade. Tužitelj dalje navodi da je kao dokaz prava vlasništva u smislu tada važećih propisa dostavio potvrde o amortizaciji izdane od Gradskog stambenog i komunalnog gospodarstva d.o.o., koje imaju snagu javnih isprava i iz kojih proizlazi da se amortizacija vraćala Gradu Zagrebu. Smatra da te potvrde potvrđuju da je raspolagao garažama kao vlasnik. Također ističe da je predmetnim garažama raspolagao kao vlasnik kroz dulje vremensko razdoblje, što potkrepljuje ugovorima o zakupu garaža iz 1967., 1994., 1995. i 1996. godine. Napominje i da je adresa ranije nosila naziv Peskarova 2.

3. Tužitelj se poziva na pravilo iz paragrafa 418. OGZ-a (Austrijskog općeg građanskog zakonika), navodeći da je kao pošteni graditelj stekao pravo vlasništva građenjem, neovisno o tome što je zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo. U tom smislu poziva se na odluke Ustavnog suda RH, Vrhovnog suda RH i Županijskog suda u Varaždinu, iz kojih, prema njegovu tumačenju, proizlazi da se i na zemljištu u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva građenjem ako se vlasnik zemljišta nije protivio gradnji. Dodatno se poziva na članak 368. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje u tekstu: ZVDSP), tvrdeći da su ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva vlasnika zgrade izgrađene na zemljištu u društvenom vlasništvu prije stupanja na snagu toga Zakona.

4. Tužitelj smatra da je upis Republike Hrvatske proveden pogrešnom primjenom članka 362. stavka 3. ZVDSP-a, budući da se predmnijeva vlasništva Republike Hrvatske može primijeniti samo ako nitko drugi ne dokaže svoje pravo vlasništva, što ovdje, prema njegovu stajalištu, nije slučaj. Navodi i da je prije podnošenja tužbe podnio zahtjev za mirno rješenje spora Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, na koji nije zaprimio odgovor.

5. Tužbi prileži rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-57139/2022 od 25. listopada 2022. (list 15 do 18 spisa), Rješenje Skupštine općine Trešnjevka, Odjel za građevinske, komunalne i stambene poslove, broj: 05720-15612/1-66 od 11. svibnja 1967. – Dozvola za uporabu (list 19 do 22 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-59440/11 od 31 siječnja 2019. (list 23 do 26 spisa), Rješenje o odobrenju za izgradnju broj: 05/2-9671/1965 od 21. svibnja 1964. (list 27 do 32 spisa), izvod iz Državne geodetske uprave (list 33 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-50087/14 od 28. studenog 2014. (list 34 do 37 spisa), Ugovor br. 3 o zakupu garaže od 23. kolovoza 1967. (list 38 do 40 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-28361/23 (ozn. Z-35475/22) od 22. svibnja 2023. (list 41 do 45 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-64233/18 od 30. studenog 2018. (list 46 do 51 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 172/08 od 15. siječnja 2013. (list 52 do 55 spisa), Ugovor br. 4 o zakupu garaže od 18. kolovoza 1967. (list 56 do 58 spisa), nacrt stambenih zgrada [adresa] (list 59 do 65 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-23607/2016 od 28. veljače 2022. (list 66 do 74 spisa), e-mail dopis od 29. ožujka 2022. (list 75 spisa), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/3214/2005 od 19. ožujka 2008. (list 76 do 79 spisa), Uvjerenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba Klasa: 015-08/2017-03/1466, Ur.broj: 251-15-04/2-2017-2 od 19. prosinca 2017. (list 80 spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1976/17 od 12. travnja 2018. (list 81 do 84 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 9. kolovoza 2023. (list 85 do 90 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora – garaže od 4. studenog 1996. (list 91 do 93 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora – garaže od 15. studenog 1995. (list 94 do 96 spisa) te Ugovor o zakupu poslovnog prostora – garaže od 12. listopada 1994. (list 97 do 99 spisa).

6. Tuženik je podnio odgovor na tužbu podneskom od 14. svibnja 2024. Prvenstveno ističe prigovor preuranjenosti tužbe, navodeći da tužitelj nije dokazao da se prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Dodaje da iako tužitelj tvrdi da je 9. kolovoza 2023. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, da uz tužbu nije dostavljen dokaz o zaprimanju tog zahtjeva (nema prijemnog štambilja, povratnice niti drugog dokaza o dostavi), zbog čega nije moguće utvrditi je li protekao rok od tri mjeseca potreban za podnošenje tužbe. Slijedom toga, tužba se, prema stajalištu tuženika, ukazuje preuranjenom.

7. Tuženik nadalje tvrdi da je Republika Hrvatska u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora pravilno upisana kao vlasnik spornih garaža temeljem članka 17. stavka 5. Pravilnika, odnosno primjenom predmnijeve vlasništva iz članka 362. stavka 3. ZVDSP-a. Ističe da tužitelj u tom postupku nije dostavio isprave kojima bi dokazao pravo vlasništva, budući da je zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo bez upisanog nositelja prava korištenja ili upravljanja Grada Zagreba ili njegova prednika.

8. Prema navodima tuženika, dokazi na koje se tužitelj poziva (građevinska dozvola, uporabna dozvola, potvrde o amortizaciji i dr.) nisu isprave podobne za zemljišnoknjižni upis u smislu članaka 58., 59. i 60. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZZK), jer iz njih nije vidljiv pravni temelj stjecanja knjižnog prava niti proizlazi pravni posao usmjeren na prijenos vlasništva.

9. Tuženik osporava mogućnost stjecanja vlasništva građenjem u konkretnom slučaju. Navodi da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva građenjem, ni prema par. 418. OGZ-a ni prema kasnijem Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92: dalje u tekstu: ZOVO). Smatra da se pojam „tuđe zemljište“ iz par. 418. OGZ-a odnosi na zemljište u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, a ne na zemljište u društvenom vlasništvu. Ističe da je mogućnost gradnje na društvenom zemljištu bila uređena kroz institut prava korištenja građevinskog zemljišta, a ne kroz stjecanje vlasništva građenjem. Tuženik se poziva i na Uredbu o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini („Sl. list FNRJ“ broj 58/47, 12/65), navodeći da je za upis bilo potrebno postojanje odgovarajuće isprave nadležnog državnog tijela, što tužitelj nije dokazao. Odgovoru na tužbu prileži presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-147/2023 od 23. kolovoza 2023. (list 112 do 117 spisa).

10. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 25. rujna 2024. Navodi da je prigovor preuranjenosti neosnovan te kao dokaz dostavlja e-mail od 9. kolovoza 2023. kojim je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu upućen zahtjev za mirno rješenje spora. Budući da o zahtjevu nije odlučeno u zakonskom roku, tužba je, prema njegovu stajalištu, podnesena sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku. Nadalje ističe da iz isprava priloženih zemljišnoknjižnim spisima (Z-23607/2016 i Z-57139/2022), kao i iz dokumentacije dostavljene uz tužbu, proizlazi da je investitor gradnje stambene zgrade u kojoj se nalaze sporne garaže bio prednik Grada Zagreba. Poziva se osobito na rješenje o odobrenju za izgradnju iz 1964. godine izdano na zahtjev Gradskog fonda za stambenu izgradnju te uporabnu dozvolu iz 1967. godine izdanu Stanoinvestu koji je njegov prednik. Navodi da činjenica da je zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo bez upisanog nositelja prava korištenja ne znači da se automatski primjenjuje predmnijeva iz članka 362. stavka 3. ZVDSP-a, kako to tuženik tvrdi. Prema tužitelju, primjenom članka 388. stavka 2. ZVDSP-a moguće je utvrditi kome nekretnina pripada, a iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da su predmetne garaže bile u imovini prednika Grada Zagreba. Tužitelj ponovno naglašava da je predmetnim garažama raspolagao kao vlasnik, o čemu svjedoče dostavljeni ugovori o zakupu. Posebno ističe potvrde o amortizaciji izdane od strane društva Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., iz kojih, prema njegovu stajalištu, proizlazi da su predmetne nekretnine vlasništvo upravo Grada Zagreba.

11. Tužitelj dodatno navodi da je zakoniti stjecatelj i posjednik predmetnih nekretnina od njihove izgradnje te da je, neovisno o ostalim osnovama, protekao i rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zbog čega je upis prava vlasništva Republike Hrvatske neistinit.

12. Tužitelj navodi da u tužbenom zahtjevu omaškom nije bila naznačena zemljišnoknjižna čestica (zk.č.br. 5728/2), pa ovim podneskom uređuje tužbeni zahtjev precizirajući oznaku nekretnine.

13. Podnesku tužitelja od 25. rujna 2024. prileži izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu opisanu kao stambena zgrada 2. i 4. CM izgrađenu na kat. čest. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – pregled po etažama (list 131 do 140 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-12677/23 (Ozn. Z-3681/20) od 2. travnja 2024. (list 141 do 143 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu opisanu kao Nehajska, stambena zgrada br. 18, 20 izgrađenu na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 144 i 145 spisa) te e-mail dopis od 9. kolovoza 2023. u prilog kojem se nalazi Zahtjev za mirno rješenje spora o 9. kolovoza 2023. (list 146 do 152 spisa).

14. Na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2024. otvoren je prethodni postupak. Punomoćnici stranaka ostali su kod svojih podnesaka i dokaznih prijedloga. Tuženik je osporio da je zaprimio e-mail zahtjev za mirno rješenje spora od 9. kolovoza 2023., navodeći da isti nije evidentiran na serveru te da ne postoji potvrda primitka. Tužitelj se obvezao dostaviti dokaz o slanju i primitku e-maila te je predložio odgodu ročišta. Sud je odgodio pripremno ročište, naložio tužitelju da u roku od osam dana dostavi dokaz o urednosti slanja odnosno primitka zahtjeva za mirno rješenje spora te zakazao novo ročište za 1. ožujka 2025. godine.

15. Tužitelj se očitovao na raspravno rješenje sa prvog pripremnog ročišta podneskom od 11. prosinca 2024. Ističe da je 9. kolovoza 2023. nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu putem e-maila (na adresu [adresa elektroničke pošte]) upućen zahtjev za mirno rješenje spora te dostavlja presliku korespondencije kao dokaz. Osporava navode tuženika da e-mail nije zaprimljen, ističući da tuženik za tu tvrdnju nije dostavio nikakav dokaz, pa predlaže provođenje informatičkog vještačenja servera tuženika. U odnosu na izostanak potvrde primitka e-maila, tužitelj navodi da zakonom nije propisana obveza potvrde primitka te da njezin izostanak ne znači da zahtjev nije zaprimljen. Također navodi da je tuženik na svojim mrežnim stranicama objavio da se podnesci za Građansko-upravni odjel dostavljaju e-mailom, te iz ranije korespondencije proizlazi da su zahtjevi tužitelja slani i zaprimani putem iste ili srodne e-mail adrese. Dostavlja i dodatnu korespondenciju iz kolovoza i listopada 2023. iz koje proizlazi da je u drugim predmetima nakon slanja e-maila zaprimio očitovanje, iako potvrda primitka nije bila izdana. Podnesku prileži e-mail dopis od 4. prosinca 2024. i 11. prosinca 2024. (list 163 do 169 spisa).

16. Sud je, radi utvrđenja je li tuženik uredno zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari, a imajući u vidu navode tužitelja da je isti poslan 9. kolovoza 2023. na službenu adresu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, proveo informatičko vještačenje.

17. U svom nalazu i mišljenju vještak Davor Cafuta je u bitnome utvrdio da je dokument „Zahtjev za mirno rješenje spora – [adresa]“ izrađen i digitalno potpisan 9. kolovoza 2023. u 15:05:45 te da je elektronički potpis važeći. Nema tehničkih pokazatelja koji bi dovodili u sumnju vrijeme izrade ili autentičnost dokumenta.

18. Vještak je utvrdio da je istoga dana u 15:20 sati elektronička poruka s navedenim dokumentom poslana putem sustava Office 365 te da je tehnički prihvaćena i dostavljena na poslužiteljaa Ministarstva pravosuđa, odnosno na poslužitelja koji održava domenu državnog odvjetništva. Nije utvrđeno da bi došlo do odbijanja poruke zbog veličine privitka niti je pošiljatelj zaprimio obavijest o neuspjeloj dostavi. Poruka, međutim, nije zaprimljena u korisničkom pretincu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu. Prema mišljenju vještaka, uzrok tome je pogrešna ili neispravna konfiguracija sustava elektroničke pošte na strani Ministarstva pravosuđa, a ne propust pošiljatelja.

19. Slijedom navedenog, vještak zaključuje da je poruka uredno poslana i dostavljena na poslužitelja/primatelja te da pošiljatelj nije imao razloga sumnjati u urednu dostavu, dok je izostanak zaprimanja u korisničkom pretincu posljedica tehničkih okolnosti na strani primatelja.

20. Parnične stranke iznijele su primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u svojim podnescima, a vještak je nalaz i mišljenje dodatno pojasnio na ročištu održanom 10. veljače 2026.

21. Na ročištu održanom 10. veljače 2026. sudski vještak Davor Cafuta ostao je u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Potvrdio je da je e-mail poruka od 9. kolovoza 2023. tehnički prihvaćena i zaprimljena u informatički sustav elektroničke pošte Republike Hrvatske, odnosno na poslužitelja koji održava domenu Državnog odvjetništva. Pojasnio je da ulazak poruke u sustav primatelja s tehničkog aspekta predstavlja zaprimanje poruke, neovisno o tome je li ona kasnije završila u pojedinačnom korisničkom pretincu, usporedivši situaciju s preporučenom pošiljkom zaprimljenom na porti suda koja se naknadno izgubi unutar sustava. Iskazao je da razlog zbog kojeg poruka nije završila u pretincu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu nije na strani pošiljatelja, već na strani Ministarstva pravosuđa koje održava servere državnog odvjetništva. Naveo je da ne postoji tehnička obveza niti nužnost da pošiljatelj primi potvrdu o primitku kako bi se smatralo da je poruka zaprimljena u sustav primatelja, niti je pošiljatelj mogao jednostrano osigurati takvu potvrdu. Zaključno je potvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do pogreške pošiljatelja, već isključivo do problema unutar informatičkog sustava primatelja te da Grad Zagreb nije imao razloga sumnjati u urednu dostavu.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka informatičke struke, kao i njegovo usmeno očitovanje, budući da su jasni, stručni, logični i međusobno usklađeni te utemeljeni na objektivnim pokazateljima utvrđenim tijekom postupka.

23. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i provedene dokaze, sud u odnosu na prigovor preuranjenosti iz članka 186.a ZPP-a utvrđuje da je zahtjev za mirno rješenje spora 9. kolovoza 2023. uredno poslan na službenu adresu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu te da je elektronička poruka ušla u informacijski sustav Republike Hrvatske, odnosno bila prihvaćena i zaprimljena od poslužitelja elektroničke pošte koji održava domenu državnog odvjetništva.

24. Činjenica da poruka nakon toga, zbog pogrešne konfiguracije poslužitelja nadležnog tijela državnog aparata, nije dospjela u konkretni korisnički pretinac, predstavlja unutarnji tehnički problem na strani primatelja i ne može se pripisati na teret tužitelja. Pošiljatelj zbog iste konfiguracije nije zaprimio obavijest o neuspjeloj dostavi, pa objektivno nije imao razloga sumnjati da dostava nije uredna niti je imao tehničku mogućnost pribaviti potvrdu primitka. Prihvaćanje suprotnog značilo bi da država ima korist od vlastitog tehničkog propusta, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te pravnoj sigurnosti. Stoga je procesna pretpostavka iz članka 186.a ZPP-a ispunjena, a prigovor preuranjenosti neosnovan.

25. Sud je, na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je predmetna zgrada, u okviru koje se nalaze sporne garaže kao posebni dijelovi (E-34 i E-35), izgrađena sredinom 1960-ih godina od strane pravnog prednika tužitelja, kao ovlaštenog investitora, i to na temelju pravomoćne građevinske dozvole te da je za istu izdana uporabna dozvola (pravni prednik je Gradski fond za stambenu izgradnju, odnosno Stanoinvest). Navedene isprave same po sebi nisu zemljišnoknjižne isprave za uknjižbu, ali su relevantne kao dokaz o identitetu investitora odnosno graditelja i o zakonitoj izgradnji.

26. Iz provedenih dokaza nadalje proizlazi da je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, od izgradnje pa nadalje kontinuirano raspolagao predmetnim posebnim dijelovima kao vlasnik, uključujući davanje garaža u zakup te raspolaganje posebnim dijelovima zgrade u pravnom prometu, što predstavlja sadržaj vlasničkih ovlasti. Tome govore u prilog i potvrde o amortizaciji izdane od Gradskog stambenog i komunalnog gospodarstva d.o.o. Tuženik nije dokazao da je Republika Hrvatska ili neki drugi subjekt u razdoblju nakon izgradnje ostvarivao vlasničkopravne ovlasti na predmetnim garažama.

27. U takvim okolnostima sud zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornim garažama prije nego što je Republika Hrvatska upisana kao vlasnik, te da je to pravo postojalo neovisno o kasnijem zemljišnoknjižnom upisu. Upis prava vlasništva Republike Hrvatske izvršen je na temelju zakonske predmnijeve iz članka 362. stavka 3. ZVDSP-a, koja dolazi u obzir samo ako nitko drugi ne dokaže da mu pravo pripada.

28. Prema članku 388. stavku 2. ZVDSP-a, stjecanje, promjena i prestanak stvarnih prava prije stupanja na snagu ZVDSP-a prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u vrijeme stjecanja. Budući da je zgrada izgrađena u razdoblju 1964– 1967., pitanje stjecanja prava vlasništva treba prosuditi prema tada važećim pravilima, uključujući pravilo o građenju na tuđem zemljištu iz paragrafa 418. OGZ-a. Sud prihvaća navod tužitelja da je njegov prednik bio pošteni graditelj, jer je gradnja provedena temeljem odobrenja nadležnog tijela i za zgradu je izdana uporabna dozvola, a tuženik nije dokazao postojanje zabrane gradnje, spora ili protivljenja od strane tadašnjeg nositelja prava na zemljištu.

29. Tuženik osporava primjenu paragrafa 418. OGZ-a na zemljište koje je u vrijeme izgradnje bilo u društvenom vlasništvu. Međutim, sud prihvaća da sudska praksa u određenim okolnostima dopušta razmatranje stjecanja vlasništva građenjem i u takvom kontekstu, osobito kada je gradnja bila zakonita, provedena uz odobrenje nadležnih tijela i bez protivljenja, te kada je graditelj odnosno njegov sljednik nakon izgradnje dugotrajno ostvarivao vlasničke ovlasti.

30. Neovisno o pitanju primjene paragrafa 418. OGZ-a, iz provedenih dokaza proizlazi dugotrajan, kontinuiran i miran posjed te raspolaganje garažama od strane tužitelja i njegovih prednika kroz desetljeća, uz izostanak protivljenja do pokretanja postupka povezivanja, što dodatno potvrđuje da je upis Republike Hrvatske rezultat formalne predmnijeve, a ne materijalnopravnog stjecanja.

31. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da je tužitelj dokazao da je vlasnik 35. i 36. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom – etažno vlasništvo (E-34 i E-35) garaža površine 19,57 m² i 18,97 m² u ulazu [adresa], upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

32. Sud pritom naglašava da se u ovom postupku ne odlučuje o zakonitosti zemljišnoknjižnog upisa kao takvog, već o tome tko je stvarni nositelj prava vlasništva na spornim posebnim dijelovima, što je tužitelj u dovoljnoj mjeri dokazao.

33. Sud nije smatrao potrebnim pribavljati cjelokupne zemljišnoknjižne spise sa zbirkama isprava, jer su odlučne činjenice o identitetu nekretnina i pravnoj osnovi tužiteljevih navoda razvidne iz isprava koje već prileže parničnom spisu.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 126/22 i 138/23; dalje u tekstu: Tarifa).

35. Na ime troškova parničnog postupka, tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom, i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife), sastav podneska od 25. rujna 2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife), pristup ročištu održanom 3. prosinca 2024., 1. travnja 2025. i 10. veljače 2026. u iznosu od 500,00 EUR za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife), sastav podneska od 11. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 Tarife) te sastav podneska od 19. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 Tarife), što uvećano za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 192,44 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/23, dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 179,17 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle ukupno mu, uvećano za PDV za pojedinu radnju po stopi od 25% i plaćeni predujam za izvođenje informatičkog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, pripada iznos od 4.296,61 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a). Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, po stopi za ostale odnose.

36. Ocjena je ovog suda da podnesak tužitelja od 11. prosinca 2024. godine ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu Tar. br. 8. t. 1. Tarife, već podnesak kojim se tužitelj očituje na procesno pitanje i predlaže izvođenje dokaza, bez iznošenja nove razrađene činjenične i pravne argumentacije o meritumu spora, slijedom čega se isti priznaje kao ostali podnesak sukladno Tar. br. 8. t. 3. Tarife.

37. Podnesak od 19. rujna 2025. godine predstavlja kratko očitovanje kojim tužitelj navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, bez ikakvog obrazloženja ili pravne argumentacije, te se ne može smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tar. br. 8. t. 1. Tarife, već ostalim podneskom iz Tar. br. 8. t. 3. Tarife.

38. Tužitelju nije priznat trošak u razlici između zatraženih 500,00 EUR i priznatih 200,00 EUR za podneske od 11. prosinca 2024. i 19. rujna 2025., tj. po 300,00 EUR za svaki (ukupno 600,00 EUR), kao ni pripadajući PDV na taj dio u iznosu od 150,00 EUR, što ukupno čini 750,00 EUR, pa je u tom dijelu zahtjev odbijen.

39. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. veljače 2026.

Sudac:

Jasna Golubić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno, Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda.

DNA:

- Odvj. Nataša Owens, OD Owens, Houška i Partneri d.o.o. Zagreb, Dalmatinska

- Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu