REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Požega, Sv. Florijana 2
Poslovni broj: Gž-164/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužene i tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-980/2024-9 od 12. siječnja 2026. i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-980/2024-11 od 12. siječnja 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2026.,
p r e s u d i o je
I Žalbe tužene Addiko bank d.d. iz Zagreba i tužiteljice CZ, iz [adresa] odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuju
- presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-980/2024-9 od 12. siječnja 2026. i
- rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-980/2024-11 od 12. siječnja 2026.
II Zahtjevi tužene i tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-980/2024-9 od 12. siječnja 2026. u točki I. utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010448371/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 8. kolovoza 2005. između stranaka, u točki II naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 330,60 eura sa kamatom od 25.8.2025. do isplate, u točki III je naloženo tuženoj da plati tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura sa kamatama od 12.1.2026. do isplate. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Osijeku pos lovni broj P-980/2024-11 od 12. siječnja 2026. naloženo je tuženoj da plati tužiteljici iznos od 31,25 eura na ime troškova postupka.
2. Protiv presude i rješenja tuženica je pravovremeno podnijela žalbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Predmetna naknada ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti. Predmetna odredba ugovora je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ugovor nije unaprijed formulirani te je teret dokaza u smislu nepoštenosti bio na tužiteljici. Ukazuje na načelo transparentnosti i Direktivu 93/13 EEZ. Osporava dosuđene zakonske zatezne kamate, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod pitanja zastare. Osporava troškove postupka. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presude, odbijanje tužbenog zahtjeva i dosudu troškova, podredno ukidanje presude i vraćanje sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbe.
2.1. Protiv dijela rješenja o troškovima iz točke III izreke presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Čl.4. Zakona o sudskim pristojbama je pogrešno primijenjen, zbog čega predlaže da sud prihvati žalbu i dosudi troškove sudske pristojbe tužiteljici. Traži troškove žalbenog postupka.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalbe tužene i tužiteljice nisu osnovane.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010448371/2005 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 330,60 eura koji je iznos platio tuženoj na ime navedene naknade.
6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene kao kreditor 8. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 60010448371/2005 u kojem je u čl.6. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužiteljica bila dužna platiti u iznosu 1,50% od iznosa kredita jednokratno. Nije sporno ni da je tužiteljica na ima navedene naknade platila tuženoj iznos od 330,60 eura 24. kolovoza 2005.
6.1. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.
7. Neosnovano tužena u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.
8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupovine kuće u kojoj je u to vrijeme živjela, da se u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, da kuću nije iznajmljivala, da je Ugovor o kreditu sastavila banka, da ga je pročitala prije potpisivanja, da u Ugovoru nije mogla ništa mijenjati jer je bio unaprijed sastavljen od strane banke, da joj u banci nitko nije govorio ništa o tome da će joj naplatiti naknadu za obradu kredita niti da su joj objašnjavali kako se ona izračunava.
8.1. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tužena nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarala o spornoj odredbi. Iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa kredita. Isto tako nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženu te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Budući da je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je ugovorna odredba čl. 6.st.1. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.
9. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
10. Sud je pravilno temeljem odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ocijenio kao osnovan i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak bankarske usluge u iznosu od 330,60 eura kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 6.st.1. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 25. kolovoza 2005. do isplate.
10.1. Troškovi parničnog postupka pravilno su određeni sukladno odredbi čl.154. st.1. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).
11. Točni su žalbeni navodi tužiteljice da prema članku 4. točka 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18,51/23) obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje na tužbu u trenutku kad se predaje, a na presudu u trenutku dostave presude stranci. Međutim, pravo na naknadu troškova postoji samo za stvarno učinjene izdatke, a ne za one koji nisu plaćeni. Budući da tužiteljica do danas nije platila zatraženi trošak pristojbi, takav trošak nije niti nastao (čl.151.st.1.ZPP-a), pa tužiteljica nema pravo na iste troškove. Zbog navedenog, sud je i žalbu tužiteljice ocijenio neosnovanom.
12. Kako svojim žalbenim navodima tužena i tužiteljica nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučio kao u točki I izreke presude.
12.1. Stranke su odbijene sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istima nisu uspjele, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.
U Požegi, 25. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
