R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-744/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. provedene u nazočnosti punomoćnika tužitelja Damira Hećimovića, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tuženika Ksenije Penić, odvjetnice, nakon javne objave presude, 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos 288,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-9,83 eura od 20. prosinca 2005. godine do isplate,

-9,19 eura od 12. siječnja 2006. godine do isplate,

-4,13 eura od 15. veljače 2006. godine do isplate,

-3,03 eura od 17. ožujka 2006. godine do isplate,

-3,61 eura od 26. svibnja 2006. godine do isplate,

-2,95 eura od 13. lipnja 2006. godine do isplate,

-0,54 eura od 11. kolovoza 2006. godine do isplate,

-2,02 eura od 12. rujna 2006. godine do isplate,

-0,32 eura od 17. listopada 2006. godine do isplate,

-1,34 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

-5,67 eura od 14. listopada 2008. godine do isplate,

-6,54 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

-4,00 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

-23,95 eura od 7. veljače 2009. godine do isplate,

-24,60 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

-18,96 eura od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

-20,30 eura od 23. travnja 2009. godine do isplate,

-18,33 eura od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

-15,40 eura od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

-16,87 eura od 3. rujna 2009. godine do isplate,

-13,52 eura od 22. rujna 2009. godine do isplate,

-13,56 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

-13,56 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

-13,40 eura od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

-21,18 eura od 14. siječnja 2010. godine do isplate,

-22,05 eura od 23. siječnja 2010. godine do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.490,47 eur (slovima: jedna tisuća četiristo devedeset eura i četrdeset sedam centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. studenog 2005., u [adresa], s prednikom tuženika (HVB SPLITSKA BANKA d.d., dalje: tuženik) sklopio Ugovor o kreditu broj: 93612/05, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 30.800,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika za devize na dan korištenja, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za devize na dan dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 10. prosinca 2005., a svaki sljedeći desetog dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 4. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,99% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 7. izreke, utvrđuje se da je 7-tuženik Societe Generale – Splitska banka d.d., kao prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 10. prosinca 2005. godine do 3. kolovoza 2012. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ko jom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno stavio prigovor zastare potraživanja. Nadalje navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se rok iz članka 372. ZOO-a. Nadalje, ako bi se radilo o stjecanju bez osnove primjenjivao bi se zastani rok od 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravog posla. Tuženik navodi da u ovom sporu nema preslikavanja utvrđenja iz parnice "Potrošač" P-1401/12, pa u ovom postupku zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužitelj mora pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa osporava da ugovorna odredba uopće ne može biti predmet ocjene poštenosti. Čak i da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, a tužitelj nije dokazao da je u korektnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajne neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Stoga se tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 93612/05 od 7. studenog 2005., provedeno je financijsko vještačenje, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Ovaj sud donio je Presudu P-178/2021-32 od 25. listopada 2022. kojom je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 93612/05 od dana 7. studenog 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora i tužitelja KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 30.800,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika važećoj na dan dospijeća (članak 1. i članak 10. Ugovora o kreditu). Također, sud je citiranom Presudom naložio tuženiku da tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovu razlike u tečaju CHF isplati iznos 2.172,28 kn (288,31 eur) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Također, sud je odlučio da se ukupni dosuđeni iznos umanji za iznos od 1 .315,23 kn za koji je iznos tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

5. Tijekom žalbenog postupka Županijski sud u Zagrebu se svojom Presudom i rješenjem Gž-4366/2022-2 od 28. ožujka 2023. presudio da se žaba tuženika djelomično odbija kao neosnovana te se potvrđuje Presuda ovog suda broj P- 178/2021-32 od 25. listopada 2022. u točki I. izreke te je isti sud riješio te ukinuo Presudu ovog suda broj P-178/2021-32 od 25. listopada 2022. u točki II. i III. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

6. Nakon odluke u žalbenom postupku Županijskog suda u Zagrebu u ovom predmetu ostala je sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2022. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci, odnosno podneskom od 9. rujna 2022. u smislu isticanja tužbenog zahtjeva i u eurima.

7.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 288,31 eur (2.172,28 kn) glede promjene tečaja CHF-a. Također, iz Nalaza je utvrđeno da je tužitelj na dan 22. siječnja 2010. manje platio iznos od 174,56 eur (1.315,23 kn), tzv. potplaćeni iznos.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 26. ožujka 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Stoga utuženi dio tužbenog zahtjeva nije u zastari prema članku 225 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO).

10. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Obzirom da je pravomoćna odluka ovog suda kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO- a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Filipu Toliću.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je tužitelj na dan 22. siječnja 2010. pretplatio iznos 288,31 eur (2.172,28 kn) uzimajući u obzir prodajni tečaj CHF HVB Splitske banke d.d. odnosno pravnog slijednika i to prodajni tečaj za CHF te naknadno povećanje tog tečaja.

13.2. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je tužitelj manje platio tj. "potplatio" iznos od 174,56 eur (1.315,23 kn) da dan 22. siječnja 2010.

13.3. Glede Nalaza i mišljenja koji se odnosio na utvrđenje tzv. negativnih razlika, odnosno razlika kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

13.4. Naime, tuženik je samo općenito stavio materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.490,47 eura, koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eur, pristojbe na presudu u iznosu 6,64 eur, sastav tužbe u iznosu 33,18 eur, trošak vještačenja u iznosu 437,99 eur, pristup na ročište 14. svibnja 2021. u iznosu 16,59 eur, pristup na ročišta 4. svibnja i 15. rujna 2022. 2x33,18 eur, ročište za objavu odluke iznosu 16,59 eur, sastav podnesaka od 28. travnja 2021., 14. ožujka, 6. svibnja i 3. lipnja 2022. 4x33,18 eur. PDV iznosi 66,36 eur, te još dodatno trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eur + PDV odnosno 312,50 eur, trošak pristupa na ročište 15. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eur + PDV odnosno 250,00 eur prema Tbr.9.točka 1.OT, te trošak pristupa na ročište radi objave u iznosu od 100,00 eur + PDV odnosno 125,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 25. listopada 2022.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.