Poslovni broj: Us I-2230/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ĆČ, državljanin R Ukrajine, s prebivalištem na adresi u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Split, Trg hrvatske bratske zajednice 9, radi odobrenja privremene zaštite u Republici Hrvatskoj, odlučujući o tužbi tužitelja od 10. rujna 2025. i odgovoru na tužbu tuženika od 21. studenog 2025., izvanraspravno dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj ĆČ, državljanin Ukrajine, traži poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Split, KLASA:UP/I-216-03/25-01/6, URBROJ: 511-12-43-25-14 od 25. srpnja 2025., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Split, odbačen je zahtjev ĆČ rođen **.**.1995. u mjestu [adresa], Ukrajina, državljanin R Ukrajine, ovdje tužitelja, za odobrenje privremene zaštite.

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi upravnog postupka. Tužitelj u opširnoj tužbi iskazuje nezadovoljstvo načinom na koji je predmetna upravna stvar riješena, u bitnom navodeći da se tuženik u odluci poziva isključivo na datum napuštanja Ukrajine bez ikakvog razmatranja stvarne životne situacije tužitelja, a da je takav formalistički pristup protivan načelu svrhovitosti zakona. Ističe da svrha instituta privremene zaštite nije ograničena na stroge kalendarske datume, da se radi o zaštiti ljudi pogođenih ratom, a ne o birokratskom mjerenju dana, radi čega da je povrijeđen duh zakona. Da osporavano rješenje pokazuje nedostatak individualizirane procjene te da sudska praksa nalaže da svaka osoba mora biti ocijenjena prema vlastitim okolnostima, a što da u konkretnom slučaju to nije učinjeno. Da pravo na privremenu zaštitu predstavlja oblik međunarodne zaštite u skladu s pravom EU, da Republika Hrvatska kao članica EU ima obvezu osigurati usklađenu primjenu prava Unije, da se ne može donositi odluka koja dovodi do diskriminacije među ukrajinskim državljanima. Tužitelj naglašava da je zakonito boravio u [adresa] te da njegov boravak kao digitalnog nomada nikako ne isključuje pravo na privremenu zaštitu već da ga stavlja u položaj osobe koja je bila pod jurisdikcijom RH od početka sukoba.

2.1. Tužitelj u tužbi opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te navodi da je rođen u [adresa], Ukrajina, 1995. godine; da je u Ukrajini živio do 2021. kada je napustio zemlju radi rada i privremenog boravka u RH, a koja okolnost da jasno pokazuje da je on izravno vezan za Ukrajinu i pogođen ratnim događajima. Da je dana 24. kolovoza 2021. prijavio boravište u [adresa] j, da mu je boravak bio odobren na temelju statusa digitalnog nomada, a što da je zakonit i transparentan oblik boravka. Da se od 24. veljače 2022. situacija u Ukrajini drastično promijenila te da su ratna zbivanja dovela do masovnog raseljavanja; da je tužitelj u tom trenutku već bio u Hrvatskoj, ali da i dalje ostaje raseljena osoba iz Ukrajine. Da je dana 30. ožujka 2025. podnio zahtjev za odobrenje privremene zaštite, kojim zahtjevom da je jasno izrazio svoju volju da ostane pod okriljem međunarodnog i hrvatskog pravnog sustava , a koji Zahtjev da je bio uredan i potkrijepljen dokazima. Da mu je Policijska uprava dana 22. travnja 2025. uputila poziv radi dodatnog izjašnjenja , na koji poziv da se odazvao i dao iskaz, međutim da njegovi argumenti nisu adekvatno ocijenjeni. Nadalje navodi da se u osporavanom rješenju navodi da tužitelj nije obuhvaćen Odlukom o privremenoj zaštiti jer da je napustio Ukrajinu prije 1. siječnja 2022., a koja interpretacija da je sužena i diskriminatorna te da se ignorira činjenica da je on i dalje pripadnik iste ugrožene skupine jer da je njegova obiteljska i osobna situacija u potpunosti vezana za Ukrajinu, da se njegovi roditelji i rodbina i dalje nalaze u zemlji zahvaćenoj ratom. Stoga da odbijanje privremene zaštite predstavlja nerazmjerno i nepravedno rješenje.

2.2. Ističe da je privremena zaštita uređena Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Da članak 78. stavak 5. tog Zakona propisuje okvir za odbacivanje zahtjeva, međutim da se odredba mora tumačiti u skladu s ciljem zakona i pravom EU. Da Provedbena odluka Vijeća EU 2022/382 jasno propisuje mogućnost zaštite osoba koje su napustile Ukrajinu neposredno prije početka sukoba; da je Hrvatska Vlada odredila da se to razdoblje računa od 1. siječnja 2022. godine, međutim da je takvo restriktivno tumačenje suprotno svrsi Direktive. Da načelo primjene prava Unije zahtijeva tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s pravom EU. Ako postoji dvojba, da prevagu mora imati zaštita pojedinca, a da sudska praksa Suda EU to potvrđuje. Da članak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti naglašava poštivanje međunarodnih instrumenata, a da to uključuje i Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. te Europsku konvenciju o ljudskim pravima te da ignoriranje tih izvora predstavlja bitnu povredu postupka. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo povoljnijeg tumačenja te kada postoji dvojba o statusu, da se prednost daje odobravanju zaštite. Poziva se na čl. 29. Ustava RH koji jamči pravo na pravično suđenje i učinkovitu pravnu zaštitu te smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo. Smatra da je tuženik pogrešno kvalificirao datum napuštanja Ukrajine kao ključni kriterij, a da Europska praksa zahtijeva fleksibilnost u procjeni takvih datuma. Da tuženik nije uzeo u obzir da je tužitelj boravio u [adresa] legalno, ali da u vrijeme sukoba nije imao mogućnost povratka, a da ignoriranje tih činjenica predstavlja bitnu pogrešku u pravnoj kvalifikaciji; da pogrešna pravna kvalifikacija također zanemaruje načelo jednakog postupanja, a da su druge osobe u identičnom položaju dobile zaštitu te se poziva na diskriminaciju. Nadalje ističe da osporavana odluka tuženika nije proporcionalna cilju zakona, da načelo proporcionalnosti zahtijeva da mjere vlasti budu razmjerne stvarnoj potrebi, a u konkretnom slučaju da je odbacivanje zahtjeva prekomjerno i nepravedno te da povreda načela proporcionalnosti dovodi do kršenja osnovnih ljudskih prava. Tužitelj naglašava da osporavana odluka krši načelo jednakog postupanja jer da su drugi raseljeni državljani Ukrajine u identičnim okolnostima dobili zaštitu, a da nepostojanje objektivnih kriterija za odbacivanje zahtjeva pokazuje arbitrarni pristup. Da tuženik nije opravdao razliku u tretmanu tužitelja u odnosu na druge te da ne postoje materijalni razlozi koji bi mogli opravdati diskriminaciju. Da se načelo jednakog postupanja temelji na članku 14. Europske konvencije o ljudskim pravima. Konačno navodi da tuženik nije adekvatno poštovao procesna prava tužitelja te da mu nije pružena mogućnost potpune argumentacije jer da poziv na dodatno izjašnjenje 22. travnja 2025. nije bio dovoljan za potpuno ostvarenje prava jer da tužitelj nije imao priliku detaljno prezentirati sve okolnosti, da nije provedena cjelovita analiza svih priloženih dokaza, a da to uključuje prijavu prebivališta i dokumentaciju o boravku u RH. Tužitelj se poziva na međunarodne obveze Republike Hrvatske te ističe da je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, da čl. 1. Konvencije jasno definira osobe koje traže međunarodnu zaštitu, da tužitelj u potpunosti ispunjava kriterije iz ove definicije, da je RH također članica EU te da se obvezuje primjenjivati Provedbenu odluku Vijeća EU 2022/382, a koja Odluka propisuje privremenu zaštitu za raseljene osobe iz Ukrajine. Ustraje u tvrdnji da je izravno pogođen ratnim zbivanjima, što da ga stavlja u kategoriju korisnika zaštite. Tužitelj se poziva i na načelo povoljnijeg tumačenja koje zahtijeva da se u dvojbenim situacijama primijeni rješenje koje je povoljnije za pojedinca, a da je u ovom slučaju tužitelju uskraćeno pravo koje bi trebalo biti priznato te da je Sud ovlašten primijeniti načelo povoljnijeg tumačenja u korist tužitelja u skladu s člankom 31. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj traži poništenje osporavanog rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-03/25-01/6, URBROJ: 511-12-43-25-14 od 25. srpnja 2025. te predlaže da sud donese odluku kojom će osporavano rješenje biti poništeno i tužitelju odobrena privremena zaštita u skladu sa zakonom, EU Provedbenom odlukom 2022/382 i međunarodnim standardima.

3. Tuženo tijelo je ovom sudu dostavilo odgovor na tužbu 21. studenog 2024. u kojem je navelo da je tužba u cijelosti neosnovana i na Zakonu neutemeljena, da je državljanin treće zemlje ĆČ, rođ. **.**.1995. godine u [adresa], državljanstvo Ukrajine, podnio ovom tijelu elektroničkim putem dana 30.03.2025. godine zahtjev za odobrenjem privremene zaštite, sukladno odredbi članka 78. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25). Da je uvidom u zahtjev za odobrenje privremene zaštite utvrđeno da je podnositelj zahtjeva, ovdje tužitelj, naveo da se radi o državljaninu Ukrajine koji je Ukrajinu napustio neposredno prije 24. veljače 2022. godine zbog sigurnosne situacije te da se zbog oružanog sukoba ne može vratiti u Ukrajinu te da je u točki 11. zahtjeva naveo datum napuštanja Ukrajine 10.10.2021.godine.

3.3. Tuženo tijelo je također navelo da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine od 07. ožujka 2022. godine sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, prema članku 78. te provedbenoj odluci Vijeća EU 2022/382 od 04.ožujka 2022. godine o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine, u članku 11. propisano da je privremena zaštita predviđena za osobe raseljene iz Ukrajine nakon početka ratnih sukoba 24.02.2022. godine.

3.4. Da je člankom 14. Provedbene odluke Vijeća EU 2022/382 predviđena mogućnost da države članice EU pruže privremenu zaštitu i osobama koje su napustile Ukrajinu neposredno prije početka ratnih sukoba od 24.02.2022. godine. Da je Vlada Republike Hrvatske 07.02.2022. godine donijela odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj na temelju koje se napuštanje Ukrajine neposredno prije 24.02.2022. godine tumači razdoblje od 01.01.2022. godine.

3.5. Da je odredbom članka 78. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano ako zahtjev za privremenu zaštitu podnese osoba koja nije predviđena kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu, na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske, Ministarstvo će putem policijske uprave ili policijske postaje donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj u svom zahtjevu naveo da je Ukrajinu napustio prije 01.01.2022. odnosno 10.10.2021., da samim tim nije predviđen kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu.

3.6. Da je sukladno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku, a kako bi se podnositelju zahtjeva, ovdje tužitelju, omogućilo izjašnjavanje o podnesenom zahtjevu, pisanim putem upućen poziv, a na koji poziv se tužitelj odazvao dana 11.06.2025. te pristupio i dao izjavu. Da je stranka upozorena da s obzirom na datum napuštanja Ukrajine, ne može dobiti status privremene zaštite u Republici Hrvatskoj, te da svoj boravak može regulirati sukladno Zakonu o strancima (NN 133/20, 114/22, 151/22, 40/25). U odnosu na tužbene navode kojima se poziva na načelo povoljnijeg tumačenja, načelo jednakog postupanja i načelo proporcionalnosti", tuženo tijelo je navelo da navedena „načela" nisu načela upravnog postupka i da se ne mogu primijeniti na pravni status tužitelja budući da je institut privremene zaštite jasno predviđen za osobe koje su Ukrajinu napustile radi ratnih zbivanja, a da je tužitelj Ukrajinu napustio ranije, nevezano za ratna zbivanja, uživajući u Republici Hrvatskoj već ranije ishođeni status digitalnog nomada sukladno Zakonu o strancima. Da tužitelj u tužbi također navodi da nema mogućnost povratka u Ukrajinu, iako u dopisu koji je uputio ovoj Službi između ostaloga tvrdi, da njegova obitelj tamo živi unatoč ratnim zbivanjima. U odnosu na tužbene navode da nisu poštivana njegova postupovna prava i da je pogrešno kvalificiran datum napuštanja Ukrajine, tuženo tijelo je iste navode osporilo navodeći da je postupak proveden sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, te da se tužitelju omogućilo izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje njegovog zahtjeva. Da je neosporna činjenica da je tužitelj predao zahtjev za izdavanje odobrenja privremenog boravka u RH dana 24.08.2021. pri čemu je naveo adresu boravka u Splitu, Poljička cesta 27, a po usvajanju zahtjeva dana 20.10.2021. da je prijavio svoj boravak na adresu [adresa] u [adresa], te da je i sam tužitelj u toč. 11. Zahtjeva za privremenu zaštitu naveo datum napuštanja 10.10.2021. Sukladno navedenom, da je utvrđeno da podnositelj zahtjeva nije osoba kvalificirana za privremenu zaštitu jer da je evidentno da ne ispunjava jedan od glavnih uvjeta, a to je napuštanje Ukrajine neposredno prije 24.02.2022. godine odnosno od 01.01.2022. godine. Tuženo tijelo je također navelo da ukrajinski državljani koji nisu kvalificirani za privremenu zaštitu, svoj status u Republici Hrvatskoj mogu regulirati sukladno odredbama Zakona o strancima, uz ispunjavanje svih uvjeta s obzirom na svrhu boravka ili sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti izraziti namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (azil ili supsidijarna zaštita). Slijedom navedenog, tuženo tijelo je predložilo da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U ovom sporu, u kojem je predmet ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, presuđeno je bez rasprave u skladu s odredbom čl. 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS-a) nakon što je, dostavom svih prethodno navedenih podnesaka, strankama omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

8. Odredbom čl. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (narodne novine, broj: 70/2015, 127/2017, 33/2023, 17/2025, dalje Zakona) propisano je da se ovim Zakonom propisuju načela, uvjeti i postupak odobrenja međunarodne zaštite i privremene zaštite, status, prava i obveze tražitelja međunarodne zaštite, azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, stranaca pod privremenom zaštitom te uvjeti i postupak poništenja i prestanak azila, supsidijarne i privremene zaštite.

9. Članak 78. Zakona sadrži odredbe o odobrenju privremene zaštite, pa je tako propisano:

(1) Privremena zaštita je zaštita odobrena u izvanrednom postupku, u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu.

(2) Raseljenim osobama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje su bile prisiljene napustiti područje ili zemlju svog podrijetla, odnosno koji su bili evakuirani, posebice na poziv međunarodnih organizacija, a koji se ne mogu vratiti u trajne i sigurne uvjete života zbog situacije koja prevladava u toj zemlji, uključujući osobe na koje se odnosi članak 1.A Konvencije iz 1951., odnosno drugi međunarodni ili nacionalni akti kojima se omogućava međunarodna zaštita, osobito:

1. osobe koje su napustile područje oružanih sukoba ili lokalnog nasilja

2. osobe koje su u ozbiljnoj opasnosti od, ili su bile žrtve, sustavnog ili općeg kršenja svojih ljudskih prava.

(3) Masovni priljev iz stavka 1. ovoga članka odnosi se na veliki broj raseljenih osoba koje dolaze iz određene zemlje ili zemljopisnog područja, bez obzira na to je li njihov dolazak spontan ili organiziran.

(4) Vlada Republike Hrvatske donosi odluku o uvođenju privremene zaštite temeljem odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba.

(5) Ako zahtjev za privremenu zaštitu podnese osoba koja nije predviđena kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu odlukom Vlade Republike Hrvatske iz stavka 4. ovoga članka, Ministarstvo će putem policijske uprave odnosno postaje donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev.

(6) Protiv odluke o odbacivanju zahtjeva nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor u roku od osam dana od dana dostave odluke.

10. Provedbenom Odlukom Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite :

- u točci 11. propisano je da je cilj ove Odluke uvesti privremenu zaštitu za ukrajinske državljane koji su boravili u [adresa] i koji su raseljeni 24. veljače 2022. ili nakon tog datuma zbog vojne invazije ruskih oružanih snaga koja je počela na taj datum. Trebalo bi uvesti privremenu zaštitu i za državljane trećih zemalja, osim Ukrajine, koji su 24. veljače 2022. ili nakon tog datuma raseljeni iz Ukrajine i koji su u Ukrajini imali status izbjeglice ili jednaku zaštitu prije 24. veljače 2022. Osim toga, važno je očuvati jedinstvo obitelji i izbjeći da članovi iste obitelji imaju različite statuse. Stoga je također potrebno uvesti privremenu zaštitu za članove obitelji navedenih osoba ako su njihove obitelji već bile u Ukrajini i već su u njoj boravile u vrijeme nastanka okolnosti povezanih s masovnim priljevom raseljenih osoba;

- te u točci 14. propisano je da države članice također mogu proširiti privremenu zaštitu na dodatne kategorije raseljenih osoba pored onih na koje se primjenjuje ova Odluka, ako su te osobe raseljene zbog istih razloga i iz iste zemlje ili regije podrijetla kako je navedeno u ovoj Odluci. U tom slučaju, države članice trebale bi o tome odmah obavijestiti Vijeće i Komisiju. U tom kontekstu trebalo bi poticati države članice da razmotre proširenje privremene zaštite na osobe koje su pobjegle iz Ukrajine neposredno prije 24. veljače 2022. jer su se napetosti povećale ili koje su se našle na području Unije (npr. na godišnjem odmoru ili iz poslovnih razloga) neposredno prije tog datuma i koje se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu.

11. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske je na temelju članka 78. stavka 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", br. 70/15. I 127/17.), na sjednici održanoj 7. ožujka 2022. donijela Odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine, Klasa: 022-03/22-04/77, Urbroj: 50301-21/21-22-2 od 7. ožujka 2022. kojom se uvodi privremena zaštita u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite (SL L 71, 4.3.2022.), s danom 7. ožujka 2022.

12. Točkom II. citirane Odluke Vlade RH je propisano da će Republika Hrvatska odobriti privremenu zaštitu sljedećim kategorijama raseljenih osoba, koje su napustile Ukrajinu od 24. veljače 2022.:

- državljanima Ukrajine i članovima njihovih obitelji koji su boravili u [adresa] na dan 24. veljače 2022.;

- osobama bez državljanstva i državljanima ostalih trećih zemalja, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. i članovima njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. okolnosti povezane raseljavanjem osoba iz Ukrajine, a koji su u to vrijeme bili potpuno ili uglavnom ovisni o tim osobama;

- državljanima ostalih trećih zemalja koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima.

Stavkom 2., iste točke Odluke, je propisano da će Republika Hrvatska odobriti privremenu zaštitu i raseljenim državljanima Ukrajine i članovima njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022 . napustili Ukrajinu zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu.

13. Dakle, prema Odluci Vlade RH privremenu zaštitu mogu ostvariti također i državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji ukoliko su je napustili neposredno prije tog datuma, ali je nužno da je to bilo zbog sigurnosnih razloga te da se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu. MUP RH ističe da se u kontekstu RH izričaj “neposredno prije 24. veljače” odnosi na vremensko razdoblje od 1. siječnja 2022. godine. Time su izuzete osobe koje su napustile Ukrajinu prije 24. veljače 2022. godine, na primjer, zbog posla, studiranja, godišnjeg odmora, posjeta obitelji, medicinskih ili drugih razloga, bez obzira što se u Ukrajinu ne mogu vratiti zbog oružanog sukoba ( Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2022. godinu).

14. Među strankama nisu sporne činjenice, sporna je primjena prava.

15. Među strankama nije sporna činjenica:

- da je tužitelj u Republici Hrvatskoj imao status digitalnog nomada od 09.10.2021. do 09.10.2022., kao ni činjenica da je na dan 01.01.2022., koji dan (odnosno datum) je određen kao referentni datum za napuštanje Ukrajine neposredno prije ratnih zbivanja 24.02.2022. godine bio u Republici Hrvatskoj te da je imao status privremenog boravka;

- da je nakon tog perioda imao status privremenog boravka u druge svrhe i to u razdoblju od 11.05. do 28.03.2024.,

- da je da nakon tog perioda opet imao status digitalnog nomada u razdoblju od 21.05.2024. do 20.05.2025.

16. Nije sporna ni činjenica da je tužitelj u svom Zahtjevu za odobrenje privremene zaštite od 30.03.2025. naveo da je Ukrajinu napustio 10.10.2021.

17. Među strankama je isključivo sporno, je li na nesporno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

18. Tužitelj smatra da mu je i pored činjenice da ne spada u kategoriju raseljenih osoba za privremenu zaštitu, a kako je to propisano kogentnom odredbom čl. 78. st. 5. Zakona, trebalo priznati privremenu zaštitu, radi čega osporavano rješenje smatra nezakonitim i arbitrarnim.

19. Tužbeni navodi tužitelja izneseni u tužbi nisu osnovani, niti su od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Ovo stoga što su Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji Zakon se u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje kao lex specialis, u pravni poredak Republike Hrvatske implementirane direktive Europske unije, a kako je to propisano i taksativno navedeno u čl. 2. Zakona, pa je stoga nesporno da su zakonske odredbe citiranog Zakona u cijelosti usklađene s pravom EU.

20. Međutim, ono što je važno istaći, a koju činjenicu tužitelj ispušta iz vida, da je upravo naprijed citiranom odredbom čl. 78. st. 5. Zakona propisano pod kojim (negativnim) uvjetom će Ministarstvo putem policijske uprave odnosno postaje donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev za odobrenjem privremene zaštite, a koja odredba je kogentne (stroge, prisilne) naravi.

21. Slijedom navedenog, a kako je prema Odluci Vlade RH privremenu zaštitu mogu ostvariti također i državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji ukoliko su je napustili neposredno prije tog datuma, ali je nužno da je to bilo zbog sigurnosnih razloga te da se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu, a da se u kontekstu RH izričaj “neposredno prije 24. veljače” odnosi na vremensko razdoblje od 1. siječnja 2022. godine, kako je to već naprijed navedeno i obrazloženo, to u konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj ne spada u kategoriju raseljenih osoba za privremenu zaštitu, a kako je to propisano naprijed citiranom kogentnom odredbom čl. 78. st. 5. Zakona, ma koliko god to tužitelju bilo neshvatljivo i formalno.

22. Naime, valja istaći da se radi o imperativnoj normi hrvatskog zakonodavstva kojom se uređuje pravni poredak u RH te kojom je izričito propisano pod kojim uvjetima će se odbaciti zahtjev za odobrenje privremene zaštite te koju normu, odnosno njenu primjenu na konkretan slučaj njezini adresati, ovdje tužitelj ne može otkloniti svojom voljom, kao ni tužbenim navodima iznesenim u tužbi.

23. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako u konkretnom slučaju činjenice nisu sporne, te kako je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja u cijelosti proveden u skladu s odredbama ZUP-a i to odredbom čl. 47. ZUP- a, to tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili pravilnost, ni zakonitost osporavanog rješenja koje je doneseno u pravilno i zakonito provedenom postupku uz pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.

24. Nije osnovano ni pozivanje tužitelja na diskriminaciju, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a što je dužan u skladu s odredbom čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno nije učinio makar vjerojatnim da je postupanje prema njemu bilo nepovoljnije nego postupanje prema drugim podnositeljima zahtjeva za privremenu zaštitu i da je ta razlika u postupanju utemeljena na nekoj od osnova diskriminacije sadržanih u članku 1. navedenog Zakona.

25. Nije ostvaren ni koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 47. stavku 3. ZUS-a. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

26. Pored svega naprijed navedenog, valja istaći, da ukrajinski državljani koji nisu kvalificirani za privremenu zaštitu, kao tužitelj u konkretnom slučaju, svoj status u Republici Hrvatskoj mogu regulirati u skladu s odredbama Zakona o strancima, naravno uz ispunjavanje uvjeta iz citiranog Zakona s obzirom na svrhu boravka ili u skladu s odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti izraziti namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (azil ili supsidijarnu zaštitu), što tužitelju ostaje na dispoziciji, te s tim uvezi i eventualno predmet nekog drugog upravnog postupka, a kako je to pravilno navelo i tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu.

U Splitu 25. veljače 2026.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku

- tužitelja pozvati na uplatu pristojbe za tužbu 53,09 eura i pristojbe za rješenje u iznosu od 66,36 eura, po pravomoćnosti

- tuženiku povrat spisa uženog tijela, po pravom.

- u spis

- kal. do 24.03.2026.