Poslovni broj: P-893/2023-42

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, Natka Nodila 12a protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31 radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 21. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Dubravka Luetića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnice tuženika Nataše Grubišić, odvjetnice iz Zagreba , dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9010991199 od 1. veljače 2006., koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem: OU - 165/06-1 od 17. veljače 2006. između tužiteljice KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.700,00 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućasedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“.

II. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 se nalaže da tužiteljici : KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.095,60 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 se nalaže da tužiteljici: KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 25. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice:

KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 2.228,35 EUR-a ( preplata utvrđena čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu ) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2015. pa do isplate

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika :Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica KO u tužbi tvrdi da je s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., dana 1. veljače 2006 .sklopila Ugovor o kreditu br. 9010991199, koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem:

OU - 165/06-1 od 17. veljače 2006. ,a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 69.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF devize Privredne banke Zagreb d.d., važeće na dan korištenja kredita i predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala otplaćivati odobreni iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, na razdoblje od 240 mjeseci s rokom dospijeća svakog posljednjeg kalendarskog dana u mjesecu, a čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s time da su Dodatkom Ugovoru o kreditu broj; 9010991199 iz prosinca 2015. parnične stranke regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna od strane tužiteljice, kao korisnika kredita i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu osobno ime i prezime tužiteljice je glasilo : ,, JO'' , a naknadno je, prestankom braka izjavom pred matičarom vraćeno prezime prije sklapanja braka koje glasi „ KO '' tako da osobno ime i prezime tužiteljice , u trenutku podnošenja tužbe, glasi „ KO “ te nadalje tužiteljica tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1 Ugovora o kreditu ), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužiteljicu , kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu i gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 -2008. te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija, a upravo zbog navedenog ,,Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača'' pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012. je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.)i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci),odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), a gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem : P-1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe , kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu,a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora,jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće i protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj : P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.poslovni broj: Pž- 7129/13 te je drugostupanjskom odlukom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje,povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna i također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće, a protiv drugostupanjske odluke, odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014. poslovni broj: Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015. poslovni broj: :Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja ,Potrošač'', izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi te je drugostupanjski sud naveo u obrazloženju presude kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita- potrošačima, u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa,bile uočljive i jasne,ali ne i razumljive i zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj: Pž- 6632/17 , kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i tužiteljica tvrdi da sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući da je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., odnosno čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i da se visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora i slijedom gore navedenog tužiteljica tvrdi da ima pravo tražiti povrat više uplaćenih iznosa, u ukupnom iznosu od 7.909,98 EUR-a (59.597,78 kn), koji iznos je tuženik stekao bez osnova pa tužiteljica tužbom traži da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9010991199 od 1. veljače 2006., koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem : OU - 165/06-1 od 17. veljače 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.700,00 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućasedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ i osim toga tužiteljica traži od tuženika isplatu iznosa s osnova preplaćenih iznosa anuiteta ukupno 7.909,98 EUR-a (59.597,78 HRK) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 21. listopada 2025. precizirala kondemnatorni tužbeni zahtjev , kojim traži isplatu iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.095,60 EUR s zakonskom zateznom kamatom , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude dok je deklaratorni tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

3. Tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini te tuženik ističe da je tužiteljica u potpunosti namirena i restituirana prilikom konverzije, a tužiteljica je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informirana o svim uvjetima kreditiranja , kao da uzima kredit i danas te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirala, prihvatila Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan te je namirena preplatom kako je utvrđeno Dodatkom ugovora i tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a nadalje tuženik tvrdi da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010991199, kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015) , a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod poslovnim brojem: Gos-1/2019-36 rješenjem od 4. ožujka 2020 odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa tuženik ističe kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Gos- 1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju i prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011916286 valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka te iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakve nepoštene prakse i navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. a s izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30. rujna 2015., i nastavno tuženik ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj : U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. te je u svojoj odluci istaknuo kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići , jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s time da tuženik tvrdi da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pa slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu , koji su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan pa tuženik napominje kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske te tuženik navodi da je zakonodavac intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa, kao i načelo pravednosti , a Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužiteljice i donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije i položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu , koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije, a intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) i nadalje tuženik ističe da tužiteljica nije bila u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu već je to bio njezin izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora , koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima , koji su bili zaključeni u valuti EUR, a postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. , odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru i Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u Ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, a gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. tako da su kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR i ukupno uplaćene svote, koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi pa je tako došlo do potpune restitucije potrošača i slijedom gore navedenog primijenjena metodologija, koju je tuženik koristio pri konverziji kredita, koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužiteljica prihvatila izračun konverzije i sklopila Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi te je tužiteljica prihvatila promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile , a prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu te nema razlike između ,,novog" ili ,,izmijenjenog" Ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način , kao da je i bio sklopljen u EUR tako da prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR) i s obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a, jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu te tuženik ističe da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužiteljice (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužiteljica bila u potpunosti i na transparentan način informirana o izračunu svih elemenata konverzije te je imala omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bila u potpunosti informiranA čime je dovedena u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imala je dodatni rok u kojem je mogla odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je potrošač, ovdje tužiteljica prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namirena, a budući da se pravomoćne presude na kojima tužiteljica temelji svoje zahtjeve Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014 i poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR pa prema tome za zaključiti je da Ugovor o kreditu , koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužiteljica s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena i također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan i slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja , kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama , a na navedeni je obračun tužiteljica izričito pristala i prihvatila ga, kao istinit i točan (imala je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun) i kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužiteljice prestalo bilo kakovo potraživanje tužiteljice po ugovoru u CHF to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja, odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka, a u samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava i pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru i to na način kako je to određeno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice te je tužiteljica navedenim iznosom preplate u potpunosti namirena, a iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i s osnove iznosa preplaćenih kamata, čime je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan, a kako je nesporno da je tužiteljica kroz konverziju kredita u cijelosti namirena, prihvaćanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljica, dobila bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije, koji je tužiteljica u cijelosti priznala i prihvatila obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate, naime, kako su sve uplate tužiteljice obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama , to je tužiteljičin zahtjev u potpunosti neosnovan, a što jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu te iz svega gore navedenog jasno je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR, a ako su takve uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (pretplata) one se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisniku kredita i stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužiteljica pristala) dok višak pretplate, koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču , s time da Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove i drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu ,a samim time što su sva izvršena plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i isto tako je u potpunosti neosnovano govoriti o ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe na koju u tužbi upire tužiteljica, a tuženik tvrdi da je za zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih pretplata s naslova kredita u CHF i osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog Ugovora o kreditu u CHF te nadalje tuženik tvrdi da se tužiteljica neosnovano poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti) već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica nije identičan niti to može biti, zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora, a budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužiteljica ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu te tuženik ističe da teza tužiteljice navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi,a valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna i osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima dok je čl. 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo i navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-42/96 od 22. travnja 1999.) i također tuženik ističe da u konkretnom slučaju, tužiteljica je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogla birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos, kojom prilikom joj je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužiteljici bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu, a što se tiče banke, ona je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita i upravo je radi toga iznimno važan podatak Hrvatske narodne banke da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%, a sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti, a osim toga tuženik ističe da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem čl. 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem ,,pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru, a kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi, a i odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i čl. 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te tuženik ističe da stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i korisnik kredita je također izjavila da je upoznata sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da joj je Banka uručila otplatnu tablicu i sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti i jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran, a javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane, kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama i tuženik tvrdi da je Javni bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji dok glede informiranosti tužiteljice o uzimanju kredita tuženik tvrdi da je informacije javnosti upućivala i Hrvatska narodna banka pa da je tako opće poznato da je ona štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF i Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF , a što potvrđuje i priopćenje iste od 25. kolovoza 2006 pod naslovom ,,Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12 te je stoga neosnovana tvrdnja tužiteljice da nije znala i nije bila informirana o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je ista bila informirana kako u javnim glasilima, od strane Hrvatske narodne banke te od strane zaposlenika tuženika no donijela je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu, a i tuženik tvrdi da se pogrešno tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5. travnja 1993. koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, ali u odluci suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, s time da tuženik tvrdi da odluka suda Europske unije poslovni broj: C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora , a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - ,,izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" , a tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredit dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita, jer u slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja, a sud Europske unije niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula) te tuženik tvrdi da nema osnove na pozivanje niti na presudu suda Europske unije poslovni broj : C-118/17 od 14. ožujka 2019., koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj te nadalje tuženik prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., K, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) te nadalje tuženik izjavljuje i prigovor prijeboja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužiteljica , a osim toga tuženik također ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata, kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljičinom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika i tuženik zaključno ističe slijedeće : postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica), novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati , u konkretnom slučaju ne radi se o parnici za naknadu štete te tužiteljica nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta poslovni broj: P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati, valutna klauzula je zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužiteljica pogrešno zaključuje niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači , Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran je kod Javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, a također tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice da li je tužiteljica potrošač pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i tuženik traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik je podneskom od 20. svibnja 2024. precizirao prigovor radi prijeboja s tražbinom tužiteljice tako da traži da se utvrdi prijeboj tražbina u iznosu od 2.228,36 EUR ( preplata utvrđena čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu ) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2015. ) dok što se tiče preplata za isplate kada je tečaj bio niži , kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos . tuženik nije niti nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao prigovor s te osnove tako da taj prigovor prijeboja nije uopće konkretiziran pa kao ntakav niti podoban za raspravljanje.

5. Tužiteljica se protivila prigovoru tuženika o prijeboju tražbina u cijelosti , jer da nisu ispunjene procesne pretpostavke za to.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:9010991199 od 1. veljače 2006., (list 13 do 17 spisa), uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Dubrovniku Lucije Carić poslovnik broj: OU 165/06-1 od 17. veljače 2006., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 21 spisa ), uvid u Elektronički zapis iz matice rođenih ( list 22 i 23 spisa ), uvid u Pregled uplata po kreditu na dan 11. lipnja 2019 ( list 24 do 27 spisa ) , uvid u Plan otplate ( list 28 do 41 spisa te list 460 do 464 ), uvid u Knjigovodstvenu karticu ( list 42 do 89 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba , uvid u dopunsko očitovanje financijskog vještaka od 5. studenog 2025. i saslušana je tužiteljica KO.

7. Nesporno je da su tužiteljica KO , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 1. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010991199 , kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 69.700, 00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate od 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora , a u toč. 4. Ugovora ugovorena je kamata od 4,20 % godišnje promjenjiva sukladno odluci Banke i obračunava se u CHF ( mjesečno, dekurzivno, proporcionalnom metodom ) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Dubrovniku Lucije Carić poslovni broj: OU 165/06-1 od 17. veljače 2006.

9. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik u prosincu 2015. . zaključili Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9010991199 , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR.

10. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9010991199 od 1. veljače 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora , koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.700,00 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućasedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, te je sporno da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom predmetu , sporna je pravna osnova i visina tražbine tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika te je sporna visina tih tražbina , a sporno je i da li je nastupila zastara tražbina tužiteljice .

11. Tužiteljica KO je izjavila da je u veljači 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu u CHF i to u iznosu od 70.000 CHF s rokom otplate od 20 godine, a taj kredit uzela je za osobne potrebe radi adaptacije stambenog objekta. Tužiteljica tvrdi da još nije u cijelosti otplatila predmetni kredit te će ga još otplaćivati dvije godine. Tužiteljica tvrdi da prije uzimanja kredita kada je došla u banku, u banci su joj predložili kredit u CHF kao najpovoljniju opciju i to radi njezinog statusa, iznosa i godina. Tužiteljica navodi da je postojala mogućnost da uzme kredit u EUR ili HRK, ali u banci su joj rekli da je najbolja opcija kredit u CHF . Tužiteljica navodi da joj prije sklapanja kredita nisu u banci ništa prezentirali glede opcija uzimanja kredita u EUR, odnosno HRK , a da bi se to uspoređivalo s CHF. Tužiteljica tvrdi da u Banci nije dobila nikakvu informaciju o tome o kakvoj se valuti radi, a da je dobila standardni obrazac Ugovora o kreditu i nisu u banci prolazili određene točke tog ugovora o kreditu, a isto tako nisu ju u banci ništa upozoravali na mogući rast tečaja CHF ili padanje tečaja CHF već je bilo moguće uzeti kredit kako je navedeno u ugovoru. Tužiteljica navodi da je pročitala predmetni ugovor i prema njezinoj profesiji , što se tiče ugovora o kreditu, bilo joj je sve jasno. Što se tiče valutne klauzule , tužiteljica navodi da kao ,,obični'' građanin je znala što to znači, ali kao profesionalac sa nekim ekonomskim znanjem nije. Tužiteljica navodi da je valutna klauzula značila vezanost za druge valute i u vezi s tim za HRK. Tužiteljica navodi da su mjesečne rate od početnih 1.980,00 kn rasle sve do 3.500,00 kn dok je njezina prosječna plaća iznosila 4.200,00 kn. Tužiteljica tvrdi da kada je upozoravala Banku na te promjene u mjesečnoj rati , nju i ostale klijente su u takvim slučajima odbijali i u banci su objašnjavali da je došlo do povećanja mjesečne rate, jer je to u vezi s tečajem CHF i da to nije vezano za banku. Tužiteljica tvrdi da joj je 2015. ponuđena konverzija predmetnog kredita, a to je značilo da će imati ,, nešto'' manju mjesečnu ratu i u tom trenutku sigurniju valutu, a to je za nju i ostale ljude, koji su uzimali kredite bila „slamka spasa“ i prilikom potpisivanja Dodatka Ugovoru o kreditu niti ona , a vjerojatno niti ostale osobe u sličnim slučajevima nisu se odrekli potpisivanjem tog Dodatka Ugovoru prava da traže obeštećenje zbog preplate i slično. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme uzimanja kredita i kasnije nije imala u vlasništvu nikakav obrt niti tvrtku. Tužiteljica tvrdi da u početku nije iznajmljivala predmetni stambeni objekt već je to činila kasnije i to 2011., a i sada iznajmljuje predmetni stambeni objekt. Tužiteljica navodi da je vjerojatno bila i kod Javnog bilježnika radi solemnizacije Ugovora kao što je to uobičajeno. Tužiteljica tvrdi da joj Javni bilježnik nije ništa objašnjavao o predmetnom kreditu niti govorio o njezinim pravima i obvezama prema tom ugovoru već je samo potpisala Ugovor i Dodatak Ugovora o kreditu i to je bilo sve. Tužiteljica navodi da je sama plaćala rate kredita.

12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., udijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

13. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

14.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

15. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda (kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

16. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet RO protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

18. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke.

19. Prema tome ništetna je i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9010991199 od 1. veljače 2006., koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem: OU - 165/06-1 od 17. veljače 2006. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.700,00 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućasedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.

20. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga kojeg je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

21. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

22. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog u prosincu 2015. Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010991199, kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

23. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

24. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

25. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a tužiteljica je osporila visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,, Ručević vještačenja ''d.o.o iz Zagreba na okolnost visine tražbina.

28. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 30. rujna 2025. razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2006.) do konca izračuna (anuitet s dospijećem 30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 6.095,60 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

29. Tuženik je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da prigovara nalazu i mišljenju vještaka u cijelosti i tuženik prvotno ističe kako vještak u nalazu daje mišljenje suprotno dokumentaciji u spisu i to Ugovoru u kreditu i Dodatku Ugovora, koji predstavlja novu pravnu osnovu, a ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika ne može mijenjati niti sud niti vještak , a tuženik navodi da je konverziju proveo u skladu za ZID ZPK/15 te shodno navedenoj činjenici tužiteljica je u cijelosti namirena te stavljena u položaj sa svim drugim korisnicima kredita u valuti EUR sa promjenjivom kamatnom stopom , s time da je vještak u nalazu uračunao zatezne kamate , koje su suprotno primjenjivim propisima u konkretnom slučaju, a Zakon o potrošačkom kreditiranju jasno je odredio da se prilikom konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate i navedeno je protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i isto tako iz nalaza vještaka u potpunosti je nejasno na koji način vještak vrši izračun te dolazi do „preplate“, slijedom čega vještak treba objasniti dane rekapitulacije u nalazu i mišljenju kao i objašnjenje u zaključku nalaza pa tako tuženik traži da se vještak očituje:da li je u ovoj pravnoj stvari provedena konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju , da li je u tom izračunu vještak oduzeo priznatu pretplatu iz Dodatka Ugovora o kreditu, temeljem čega je uračunavao zakonsku zateznu kamatu, a obzirom da Zakon o potrošačkom kreditiranju prilikom određivanja načina konvertiranja kredita izričito određuje da se zakonske zatezne kamate neće uzimati u obzir , da li su krediti s fiksnim kamatnim stopama druga vrsta kredita sa drugim uvjetima od onih gdje se kamatna stopa ugovora kao promjenjiva, da li je uobičajeno da je kamatna stopa kod ugovora o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom viša od onih gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da li je vještaku poznato da li je postojao u vrijeme zaključenja ovog ugovora, ugovor o kreditu u kojem se nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, zbog čega vještak nije primijenio Zakon o potrošačkom kreditiranju u svom nalazu, da li inače u nalazima ne primjenjuje npr.Zakon o računovodstvu, Zakon o PDV ili neki porezni zakon ili se to odnosi samo na Zakon o potrošačkom kreditiranju, da li mu je sud naložio da ne primjenjuje ovaj zakon, jer izračun koji vještak daje pod pretpostavkama koje se nisu ostvarile i koje ne proizlaze i ugovornog odnosno između tužiteljice i tuženika jednostavno nije mogao postojati niti se ikada mogao primijeniti i ne odgovara Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je jasno odredio pravila konvertiranja kredita , zatim tuženik traži da se vještak očituje da li je prilikom izračuna od navedenog iznosa oduzeo iznos koji je tužiteljici priznat prilikom sklapanja Dodatka Ugovora , da li je taj iznos plaćen odnosno je li umanjeno njegovo dugovanje za iznos priznat u konverziji, da li je navedeno vještak uzeo u obzir i na koji dio se ta pretplata odnosi, odnosno za koji dio se umanjuje izračun vještaka i da li je vještak u izračunu isključio utjecaj promjene kamatne stope, obzirom je utužena samo tečajna razlika, a kamata i njezina promjena te i tečajna razlika na istu je u zastari kojoj se prigovara i prigovorilo joj se.

30. Financijski vještak se podneskom od dana 5. studenog 2025. pisanim putem očitovao na primjedbe tuženika navodeći da tuženik iznosi svoja pravna shvaćanja u pogledu predmeta spora, o čemu se vještak nema što očitovati, a glede obračuna zatezne kamate , vještak ističe da se tuženik nije pozvao na odredbu Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojoj piše da se ne obračunavaju zatezne kamate u konverziji pa navod tuženika zapravo nije moguće provjeriti , zatim nije jasno kakve veze možebitne odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koje govore o (ne)obračunu zateznih kamata imaju s danim izračunima i vještak ističe da u predmetnom nalazu i mišljenju nije računao zatezne kamate pa je nejasno da li je tuženik uopće pročitao nalaz i mišljenje kojem prigovara i nadalje vještak tvrdi da je u nalazu i mišljenju vrlo detaljno obrazložen dani izračun (predzadnji odlomak na drugoj stranici nalaza) i vještak objašnjava da se prvo daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita,zatim se na bazi tog otplatnog plana iskazuju razlike u visini obveza tužiteljice po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na sljedeći način:obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac 'd') množi se razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita) i nadalje vještak tvrdi da uračunavanja možebitne preplate priznate kod konverzije nije bio predmet vještačenja i o istome se vještak nema što očitovati, a isto tako nije bio predmet vještačenja ispravnost izračuna možebitne konverzije pa vještak tvrdi da se i o tome nema što očitovati i također vještak ističe da danim nalazom i mišljenje nije kreirao nikakav odnos, a kamoli kreditni već se radi o čistoj konfabulaciji tuženika o kojoj se vještak nema što očitovati tako da slijedom svega navedenog vještak ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

31. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti te je vještak odgovorio na primjedbe tuženika pa sud u cijelosti prihvaća njegov nalaz i mišljenje.

32. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

33. Tuženik je stavio prigovor radi prijeboja s tražbinom tužiteljice i to u iznosu od od 2.228,35 EUR za preplatu utvrđenu čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu , a s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2015.

34. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužiteljica nije stekla ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila .

35. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

36. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. IV. izreke presude.

37. Slijedom navedenog, a posebno prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka , sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos od 6.095,60 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

38. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.

39. Prigovor tuženika o zastari tražbin e tužiteljice nije osnovan.

40. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu i ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

41. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice .

42. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

43. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za adaptaciju stambenog objekta ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom iskazu navela tužiteljica , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit.

44. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač budući da iz njezinog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnik obrta ili tvrtke.

45. Dakle, tužiteljica je dokazala da je kao potrošač aktivno legitimirana u ovom predmetu i da kao takva ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a osim toga ona je osobno otplaćivala kredit i to nije činio nitko drugi kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , a i ona se u poslovnim knjigama tuženika vodi kao korisnik kredita. i obveznik plaćanja istog.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 4. 4. 2024. . po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 22. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 20. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 10. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 22. 10. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 21. 1. 2026. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.400,00 EUR , a kako tužiteljica traži isplatu iznosa od 1.200,00 EUR , to je prihvaćen takav zahtjev tužiteljice te na taj iznos PDV od 25% u iznosu od 300,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 25. veljače 2026.

47. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 25. veljače 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, Natka J [adresa]

2. Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31