P-555/2023-99
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl iz Garešnice, a protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 28921978587, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 10. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te donošenjem presude na ročištu za objavu od dana 25. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA ELEKTROPRIVREDA d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 28921978587, da tužitelju ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.083,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče:
- na iznos od 371,25 EUR počam od 10. srpnja 2020. godine do isplate;
- na iznos od 742,50 EUR počam od 2. siječnja 2021. godine do isplate;
- na iznos od 742,50 EUR počam od 2. siječnja 2022. godine do isplate;
- na iznos od 742,50 EUR počam od 2. siječnja 2023. godine do isplate;
- na iznos od 742,50 EUR počam od 2. siječnja 2024. godine do isplate;
- na iznos od 742,50 EUR počam od 2. siječnja 2025. godine do isplate;
u roku od 15 dana.
II. S viškom tužbenog zahtjeva, a preko dosuđenog iznosa od 4.083,75 EUR pa do zatraženog iznosa od 5.197,50 EUR, te sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice preko dosuđenog iznosa, tj. na iznos od 742,50 EUR počev od 02. siječnja 2019., te na iznos od 371,25 EUR počev od 02. siječnja 2020., pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu buduće štete u iznosu od 742,50 EUR godišnje i to najkasnije do 01. siječnja naredne godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tužitelj se odbija kao neosnovanim.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.316,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik i posjednik nekretnina upisanih u: - z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] - [adresa] sa 2214 m2 (dvorište sa 1925 m2; pomoćna zgrada, [adresa] sa 51 m2; kuća, [adresa] sa 150 m2; pomoćna zgrada, [adresa] sa 88 m2); - z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] - [adresa] sa 5 m2 (izgrađeno zemljište sa 5 m2). Predmetne nekretnine nalaze se unutar građevinskog područja (izgrađeni dio, mješovita namjena – pretežito stanovanje). Na nekretninama tužitelja nalaze se objekti koju su vlasništvo tuženika i to: - na kčbr. [katastarska čestica] smještena je zidana trafostanica TS 10(20)/0,4 kV SIRAČ 13-Orašje 1; - na kčbr. [katastarska čestica] smješten je tzv. rastavljač za odvojak struje prema mjestu Barica; - na kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] smješteni su priključni NN i SN kablovi. Predmetnim objektima koji su vlasništvo tuženika upravlja HEP- ODS d.o.o., te se predmetni objekti koriste za opskrbu korisnika mreže električnom energijom. U skladu s čl. 40. Zakona o energiji tužitelj djelatnicima HEP-ODS d.o.o. uredno omogućava pristup na predmetne nekretnine na kojim su izgrađeni predmeti objekti koji su vlasništvo tuženika radi njihovog pregleda i održavanja, međutim tuženik tužitelju odbija platiti naknadu iako tužitelj na to ima pravo temeljem st. 4. istog članka. Tužitelj ističe kako mu pripada godišnja naknada i to zbog same činjenice da tuženik na nekretninama u vlasništvu tužitelja ima izgrađene objekte kao i zbog činjenice da HEP-ODS d.o.o. kao trgovačko društvo koje upravlja tim objektima svake godine više puta vrši pregled i održavanje izgrađenih objekata kako po redovnom tijeku stvari tako i tijekom izvanrednih situacija (nestanak struje i sl.). Tužitelj potražuje godišnju naknadu u iznosu od 1.000,00 EUR, i to unazad pet godina, kao i u buduće. Tužitelj se je podneskom od 17. veljače 2022. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no tuženik je odbio zahtjev za mirno rješenje spora kao neosnovan.
Kako tuženik odbija tužitelju isplatiti iznos naknade, to tužitelj po svojim punomoćnicima predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženik obvezati tužitelju platiti naknadu u iznosu od 5.197,50 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjeća svake godišnje naknade i to od 2019. pa do 2025., te ubuduće u iznosu od 742,50 EUR godišnje i to najkasnije do 01. siječnja naredne godine za prethodnu godinu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i obvezati tuženika na naknadu tužitelju troška parničnog postupka.
2. Dajući odgovor na tužbu prvenstveno tuženik je istaknuo da osporava navode iz tužbe, te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Iz podataka zemljišne knjige vidljivo je da je tužitelj uknjižen kao zemljišnoknjižni vlasnik na nekretnini oznake kat. čest. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i parcele oznake kat. čest. br. [katastarska čestica], površine 5 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to temeljem Zapisnika br. Z - 2148/2009/1410. Navedeni Zapisnik je sačinjen u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] u kojem je tužitelj upisan kao zk. vlasnik na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iako je znao da nije stvarni vlasnik nekretnine na kojoj se nalazi izgrađena EE infrastruktura odnosno objekti. Tužitelju je poznato odnosno nije mu moglo ostati nepoznato (jer se radi o fizički vidljivim dijelovima EE mreže) da se na predmetnoj parceli nalazi EE objekt - transformatorska stanica, za koji je općepoznato da može biti samo u vlasništvu tuženika i kojim smije upravljati samo energetski subjekt, a što tužitelj nije. Kako je tužitelj znao da mu ne pripada vlasništvo predmetne nekretnine, koja u naravi predstavlja dio elektroenergetske mreže i služi obavljanju općekorisne djelatnosti, odnosno znao je da nije njegova, već kod upisa vlasništva tužitelj je postupao bez dobre vjere, u cijelosti protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] neistinita je jer nije u skladu sa stvarnim pravnim stanjem nekretnine, budući da je stvarni nositelj toga prava tuženik. Tuženik polaže vlasnička prava u odnosu na navedenu nekretninu, na kojoj se nalazi izgrađena transformatorska stanica TS 10(20)/0,4 kV SIRAČ 13-Orašje 1 (ranijeg naziva TS Orašje), i to po dvije osnove: - temeljem zakona. Naime, predmetni EE objekt od 1962. g. nalazi se u osnovnim sredstvima radne organizacije Elektra kao pravnog prednika tuženika. Tada važećim Zakonom o poslovnim zgradama i prostorijama (čl. 3. st. 2.) bilo je propisano da kad neka zgrada predstavlja osnovno sredstvo radne organizacije smatra se zgradom na kojoj pravo upravljanja ima radna organizacija. Svi elektroenergetski objekti i postrojenja elektroprivrede po zakonskoj regulativi u periodu od 1948. god. pa sve do 08.10.1991. god. mogli su biti isključivo u društvenom vlasništvu, a stjecanje vlasništva u elektroprivredi je bilo neposredno (originarno), dok je upis samo deklaratornog značenja, a nikako konstitutivnog. Stoga je prednik tuženika originarno temeljem zakona stekao izvanknjižno pravo upravljanja i raspolaganja zgradom (trafostanicom) i kao izvanknjižni nositelj prava upravljanja i raspolaganja zgradom izgrađenom na zemljištu u režimu društvenog vlasništva/općenarodne imovine, temeljem pravnog sjedinjenja nekretnine i pretvorbe prava upravljanja i raspolaganja u smislu čl. 369. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stekao je pravo vlasništva predmetne trafostanice, kao i pripadajućeg zemljišta, odnosno cjelokupne nekretnine oznake kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 5 m2 . Po osnovi dosjedanja vlasništva jer su za to ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke. Neistinito uknjiženo pravo vlasništva na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na ime tužitelja ne može biti temelj utuženih zahtjeva. Nesporno je da je na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] smještena zidana trafostanica TS 10(20)/0,4 kV SIRAČ 13-Orašje 1 (povijesni naziv trafostanice je TS Orašje), te da su na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] smješteni priključni NN i SN kabelski vodovi i to: - podzemni kabelski dalekovod dužine 40 m koji ide od TS Sirač 13 - Orašje 1 do betonskog stupa br. 1., smještenog također na kat. čest. br. [katastarska čestica] uz samu među sa kat. čest. br. [katastarska čestica], na kojem se nalazi linijski rastavljač LR DA-037 (na kopiji kat. plana kabel je označen punom crvenom linijom) - podzemni kabelski dalekovod duljine 5 m koji ide od TS Sirač 13 - Orašje 1 do dalekovodnog betonskog stupa br. 6 (koji nije smješten na nekretninama tužitelja, a na kopiji kat. plana kabel je označen punom crvenom linijom) - nadzemni, zračni NN izlaz 2 Tomislavova - koji prolazi kat. čest. br. [katastarska čestica] u duljini od 2 m - nadzemni, zračni NN izlaz 3 Cvjetna - koji prolazi kat. čest. br. [katastarska čestica] u duljini od 4 m (u daljem tekstu: EE objekti). Svi navedeni EE objekti u vlasništvu su tuženika koji je iste temeljem Ugovora o zakupu u prosincu 2002. g. predao na upravljanje HEP-Operatoru distribucijskog sustava d.o.o. (ranije HEP-Distribucija d.o.o.). Isti su na predmetnim nekretninama izgrađeni 1961. g. temeljem Građevinske dozvole NOO -e Daruvar broj: 03- 441/1961 od 22.7.1961. g. Investitor izgradnje bio je Odbor za elektrifikaciju iz Sirača, koji je ishodio i Dozvolu za upotrebu gradjevinskog objekta broj: 03-4512/5/1961.g od 30.12.1961. g. izdanu od Narodnog odbora kotara Daruvar. Investitor - Odbor za elektrifikaciju iz Sirača i NOO kotar Daruvar dana 03.2.1962. g. navedene su EE objekte predali u vlasništvo pravnom predniku tuženika - Elektri Križ. Nakon primopredaje pravni prednik tuženika za iste objekte još jednom je ishodio Rješenje o odobrenju za upotrebu broj: UP/I-2-1552/1968 od 24.6.1968. godine. Tuženik prilaže mjerodavnu dokumentaciju izrađenu 1959. i 1960. godine, a koja je prethodila postupku ishođenja građevinske dozvole za predmetne EE objekte i to : - Zapisnika od 7. i 8.1.1959. g. iz čijeg Zaključka je u točki 2. (str. 2.) navedeno kako će se zidana transformatorska stanica 10/0,4 kV - 400 kVA Sirač II /Orašje/ podignuti na praznom zemljištu vlasništvo HJ na raskrižju cesta Sirač - Grahovljani u blizini kuće kbr. 279 - Potvrde Narodnog odbora Općine Daruvar broj: 01-2/25-59 od 20.2.1959. g. kojom se potvrđuje način financiranja izgradnje EE objekata - Situacije od 20.2.1959. g. iz koje se vidi položaj predmetne trafostanice i drugih EE vodova - Rješenja broj: 05-2330/1/1-59 od 6.1.1960. g. kojom su odobreni projekti za izgradnju TS i el. mreža za mjesto [adresa]. S obzirom na iznesene činjenice te navedene isprave/dokumentaciju nesporno je da su prednici tužitelja dali dozvolu da se na dijelu njihovih nekretnina izgradi trafostanica sa svim priključnim vodovima, te da je tužitelj predmetne čestice stekao u vrijeme kada su navedeni objekti već bili izgrađeni i u funkciji. Tuženik napominje da upravlja predmetnim EE objektima i da ih ima upisane u evidenciji osnovnih sredstava od ožujka 1962. g. sve do danas. Navedeni EE objekti su ispravni i neprekidno od vremena izgradnje u funkciji opskrbe električnom energijom korisnika mreže koji se el. energijom napajaju iz tog dijela el. mreže. Tuženik ističe da nije jasno po kojem osnovu tužitelj tužbom traži isplatu naknade i nadalje isplatu godišnje naknade ubuduće. Tuženik u pogledu istaknutog zahtjeva ističe i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja. U odnosu na postojeće vodove, tuženik navodi da od 1962. g. do danas, dakle više od 60 godina, neprekidno izvršava sadržaj prava stvarne služnosti na predmetnim nekretninama, a tužitelj odnosno njegovi prednici nisu se tome protivili. U dokaz tih navoda tuženik prilaže i tzv. „Knjigu postrojenja“ koja se nalazi u trafostanici koja sadrži evidenciju posjeta TS i obavljanje poslova održavanja od 1995. g. do danas (tuženik napominje da obveza čuvanja tih dokumenata je 10 g. te stoga tuženikove evidencije ne sežu u razdoblje prije 1995. g.). Ako tužitelj tužbom potražuje naknadu za ustanovljeno pravo služnosti odnosno umanjenje tržišne vrijednosti nekretnine uslijed osnivanja prava stvarne služnosti onda tuženik navodi kako je odredbom članka 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima izričito propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, dok je odredbom članka 389. st. 1. istog Zakona propisano da stupanjem na snagu toga Zakona ne dira se u postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, s jedne, te osoba koje su na valjanom pravnom temelju i na valjani način stekle prava glede tih stvari, s druge strane. Tuženik ističe da su u vrijeme kada je on započeo izvršavati sadržaj prava stvarne služnosti na predmetnim nekretninama u primjeni bila pravna pravila Općeg građanskog zakonika. Pravnim pravilom iz paragrafa 1469. OGZ bilo je propisano da se služnosti i ina osobita prava izvršavana na tuđem zemljištu zadobivaju kroz dosjelost, isto kao pravo vlasnosti, u tri godine onaj na kojega su ime upisana u javnim knjigama, dok je pravnim pravilom iz paragrafa 1470. OGZ-a propisano gdje još nema nikakvih urednih javnih knjiga ili gdje takvo pravo nije u njima upisano, pošteni posjednik može pravo to dosjesti tek poslije 30 godina. Ovdje je nesporno da stvarna služnost nije upisana u zemlj išnu knjigu te da je tuženik pravo stvarne služnosti faktično ostvarivao više od 60 godina, čemu se nitko nije protivio, a služnost je stečena na valjanom pravnom temelju i na valjani način. Stoga je temeljem pravnih pravila paragrafa 1470. Općeg građanskog zakonika tuženik na taj način stekao pravo stvarne služnosti. Odredbom čl. 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisano je da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Niti pravna pravila Općeg građanskog zakonika, niti odredbe ZOVO -a nisu predviđale mogućnost isplate bilo kakve naknade za ustanovljenu služnost na nekretninama, tako da ne postoje zakonske osnove temeljem kojih bi tužitelju bilo priznato pravo na isplatu naknade po toj osnovi. Slijedom navedenog, nakon proteka roka od 30 godina od 1962., koliko je tuženik sa svojim pravnim prednicima faktično i mirno ostvarivao pravo stvarne služnosti kroz neprekinuto zakonom propisano vrijeme, tuženik (odnosno već i njegov pravni prednik) je dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti kvalificiranim posjedom tog prava. Pravo tužitelja da sudskim putem zahtjeva isplatu novčane naknade za pravo služnosti je prestalo jer je nastupila zastara. Zastara je nastupila i u slučaju primjene 20-godišnjeg zastarnog roka propisanog ZOVO-om ili Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ako tužitelj potražuje naknadu štete zbog izgradnje EE objekata onda tuženik ističe prigovor zastare jer prema odredbi čl. 230. st. 1. i 2. ZOO -a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.
Slijedom svega navedenog, temeljem iznesenih pravno relevantnih činjenica i priložene dokumentacije, proizlazi da tužitelj neosnovano traži isplatu naknade za objekte elektroenergetske namjene kojim se obavlja općekorisna djelatnost za koju postoji dozvola nadležnog organa i na koje tuženik polaže vlasnička prava. Stoga se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da Naslovni sud isti kao neosnovan odbije u cijelosti, a tužitelja obveže na podmirivanje troškova postupka.
3. U tijeku postupka sud je izveo slijedeće dokaze:
Uvid u zk. izvatke broj 1410 i 3012 k. o. [katastarska općina] (list 5 i 6), izvod iz katastarskog plana (list 7), Uvjerenje o statusu čestice (list 9), Zahtjev tužitelja tuženiku za naknadu štete od 17. veljače 2022. (list 12), odgovor tuženika povodom zahtjeva tužitelja za naknadu štete od 09. ožujka 2022. (list 13), zapisnik Narodnog odbora Općine Daruvar od 07. i 08. siječnja 1959. (list 26), Potvrdu Narodnog odbora Općine Daruvar od 20. veljače 1959. (list 29 i 30), rješenje Narodnog odbora Kotara Daruvar od 06. siječnja 1960. (list 31), Dozvolu za upotrebu građevinskog objekta od 30. prosinca 1961. (list 34), zapisnik Narodnog odbora Općine Daruvar od 03. veljače 1962. (list 35), zahtjev Narodnog odbora Općine Daruvar od 15. rujna 1961. upućen Elektri Križ (list 39), rješenje Skupštine Općine Daruvar od 24. lipnja 1968. (list 40), Ugovor o zakupu između HEP d.d. i HEP Distribucije d.o.o. od 10. prosinca 2002. zajedno s kopijama katastarskog plana i fotografijama (list 43-52), naloge za održavanje električnih postrojenja na nekretninama tužitelja za trafostanicu TS 10/04 Orašje (list 53-75), kartice osnovnog sredstva tuženika (list 76-80), knjiga inventara trafostanice (list 81-82, 111-112), zapisnik ZK Odjela Daruvar od 20. rujna 2013. zajedno s rješenjem (list 96), kopija katastarskih planova (list 99 -100), Odobrenje za gradnju Narodnog odbora Općine Daruvar od 22. srpnja 1961. (list 109), povijesni zk. izvadak zk. ul. [broj ZK uloška] (list 121-131), digitalni katastarski plan tuženika (list 132-133), povijest promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Daruvar (list 136), saslušani su svjedoci FJ, IJ, AJ, Đ H, te tužitelj kao stranka. Proveden je uviđaj suda i to prvo uz sudjelovanje vještaka gospodarske struke Đozić Alana iz Siska, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 161, 209, 229 i 241), a kako isti vještak nije ostvario zadatak vještačenja, ponovo je proveden uviđaj suda, ali uz sudjelovanje drugog vještaka za graditeljstvo i procjenu vrijednosti nekretnina Certus peritus d.o.o. Zagreb, a putem vještaka Martić Ivana dipl. ing. građevinarstva iz Zagreba, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 274 i 327), a sve nakon što je tuženik dostavio za sud i vještaka geodetsku podlogu s ucrtanim ažuriranim podacima elektroinstalacija na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 267-271).
4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
Naime, između stranaka je nesporno da je tužitelj vlasnik kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da se na istim česticama u vlasništvu tužitelja još od 1961. nalaze elektro -energetski objekti tuženika, a kako je to navedeno u tužbi i u odgovoru na tužbu.
Između stranaka je sporno da li tužitelj ima pravo naknade zbog elektro-energetskih objekata (energetskih postrojenja) tuženika koji se nalaze na njegovim nekretninama, te da li je takvo potraživanje naknade zastarjelo.
Sporna je i visina eventualne naknade.
5. Naime, čl. 40. st. 1.-3. Zakona o energiji (NN 120/12, 14/14, 95/15, 102/15 i 68/18) je određeno da energetski subjekt, u ovom slučaju tuženik HEP d.d. Zagreb ima pravo koristiti nekretnine koje nisu u njegovom vlasništvu i to za izgradnju i održavanje mreža, odnosno sustava koji služe za prijenos, transport i distribuciju energije u skladu s posebnim propisima, a da su pravne i fizičke osobe kao vlasnici nekretnina dužni nesmetano energetskom subjektu omogućiti pristup na svoje nekretnine radi pregleda i održavanja energetskih objekata, uređaja i mreže i radi pristupa mjernim uređajima ili drugim uređajima energetskog sustava.
Stavkom 4. istog članka je određeno da vlasnici nekretnina na kojima se nalaze energetski objekti, uređaji i mreže energetskog subjekta imaju od energetskog subjekta pravo na naknadu, odnosno naknadu štete po posebnim propisima.
Kako je temeljem iskaza saslušanih svjedoka FJ, IJ, ŽJ, Đ F, te tužitelja kao stranke, utvrđeno da tužitelj nije osporavao tuženiku pristup na svoje nekretnine kako bi tuženik mogao obavljati pregled i održavanje energetskog sustava i mjernih uređaja koji se nalaze na nekretninama tužitelja, onda je sud na stanovištu da tužitelj temeljem čl. 40. st. 4. Zakona o energiji ima pravo od tuženika i potraživati naknadu za korištenje svojih nekretnina od strane tužen ika.
6. U pogledu utvrđivanja visine naknade, sud je prvobitno proveo vještačenje po gospodarskom vještaku Đozić Alanu iz Siska.
Međutim, kako isti vještak nije ostvario zadatak vještačenja, provedeno je novo vještačenje po drugom vještaku za gospodarstvo i procjenu vrijednosti nekretnina "Certus peritus" d.o.o. Zagreb, odnosno putem vještaka Martić Ivana, dipl. ing. građevinarstva. Temeljem nalaza i mišljenja istog vještaka, kojem je sud u potpunosti poklonio vjeru, jer je izrađen stručno uz primjenu zakonske osnove i načela vještačenja, te uz primjenu poredbene metode za procjenu tržišne vrijednosti zemljišta, utvrđena je visina godišnje naknade u ukupnom iznosu od 742,50 EUR, a što bi iznosilo 61,88 EUR mjesečno, a koja naknada sadrži u sebi naknadu za služnost vodova u visini od 67,50 EUR godišnje, te naknadu za smanjenje vrijednosti nekretnina s uključenim dodatnim troškovima u visini od 675,00 EUR godišnje.
7. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o stvarnoj služnosti vodova i drugih uređaja (čl. 186. i 225. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) koju je tuženik stekao na nekretninama tužitelja temeljem čl. 40. st. 1. Zakona o energiji, a u vezi čl. 228. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj stoga ima pravo na naknadu zbog takve služnosti, a sve temeljem čl. 40. st. 4. Zakona energiji, a u vezi čl. 224. st. 4. i 225. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Isto tako u konkretnom slučaju se radi o šteti na strani tužitelja zbog smanjenja vrijednosti nekretnine tužitelja uslijed uspostavljenog prava stvarne služnosti u korist tuženika, pa stoga tužitelj temeljem čl. 40. st. 4. Zakona o energiji, a u vezi čl. 1045. st. 4., čl. 1046. i 1085. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 51. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ima pravo na naknadu štete.
8. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. srpnja 2023., onda je temeljem čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nastupila zastara potraživanja tužitelja za utuženo razdoblje od 02. siječnja 2019. pa do 10. srpnja 2020., a time je i djelomično osnovan prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja.
Radi se subjektivnom roku zastare od 3 godine računajući od dana saznanja tužitelja za štetu, a smatra se da je tužitelj doznao za štetu onog dana kada je i podnio tužbu sudu.
Stoga je sud i obvezao tuženika za isplatu tužitelju naknade štete u ukupnom iznosu od 4.083,75 EUR, a za razdoblje od 10. srpnja 2020. pa do 02. siječnja 2025. , a kako je to i naznačeno u točki I. izreke presude.
Nasuprot tome, sud je odbio tužitelja s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 4.083,75 EUR, pa do zatraženog iznosa od 5.197,50 EUR kao neosnovanim, a kako je to i naznačeno u točki II. izreke presude.
Na dosuđene godišnje iznose naknade, sud je tužitelju temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima dosudio i zakonske zatezne kamate tako što je odredio da iste teku od dospjeća svake godišnje naknade pa do isplate, a po važećoj stopi zakonske zatezne kamate u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a kako je to i naznačeno u točki I. izreke presude.
Nasuprot tome, sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na glavnicu preko dosuđenog iznosa od 4.083,75 EUR, tj. na iznos 742,50 EUR počev od 02. siječnja 2019., te na iznos od 371,25 EUR počev od 02. siječnja 2020., kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki II. izreke presude.
Kako se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi imovinske štete uslijed smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, onda tužitelj nema pravo na naknadu buduće štete u obliku rente (čl. 1087. Zakona o obveznim odnosima), ovo sve pogotovo jer je temeljem čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima određeno da se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, a što opet ne znači da se to odnosi i za buduću štetu.
9. Tužitelj je uspio u parnici sa 78,57%, jer je od ukupno utuženog iznosa u visini od 5.197,50 EUR, presudom ostvario iznos od 4.083,75 EUR.
Nasuprot tome, tuženik je uspio u parnici da 21,43%.
Razlika postotka uspjeha u parnici u korist tužitelja je 57,14%.
Stoga je sud tužitelju u tom postotku od 57,14%, a temeljem čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i dosudio parnične troškove, tj. u iznosu od 3.316,06 EUR, a kako je to i naznačeno u točki III. izreke presude.
Parnični troškovi tužitelja se sastoje od troška zastupanja tužitelja putem odvjetnika, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastava 4 obrazložena podneska (800,00 EUR), sastava 1 podneska (50,00 EUR), zastupanja tužitelja na 6 ročišta i 2 očevida (1.600,00 EUR), PDV-a (662,50 EUR), predujma za vještačenja (2.296,02 EUR), te sudske pristojbe na tužbu i presudu (194,88 EUR), koji svi troškovi su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s odvjetničkom tarifom, Zakonom o sudskim pristojbama i stvarno uplaćenim predujmovima tužitelja i konačno sve obračunato prema postotku u visini od 57,14%.
Na dosuđene parnične troškove, sud je tužitelju temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima dosudio i zakonske zatezne kamate tako što je odredio da iste teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a po važećoj stopi zakonske zatezne kamate u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, kako je to i naznačeno u točki III. izreke presude.
10. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka sud je ocijenio neodlučnim za donošenjem ovakve presude.
U Daruvaru 25. veljače 2026.
S U D A C :
Branislav Hunjak
P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnik Doneski Bojan, Daruvar
2. Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb putem punomoćnika ĆJ
