Zakon.hr

RepublikaHrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj 11 P-309/2025-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJE

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg Žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana 26. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 25. veljače 2026. godine

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od ukupno 6.855,82 EUR (slovima: šesttisućaosamstopedesetpet eura i osamdesetdva centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od:

a) u odnosu na preplaćene kamate:

na iznos od 13,48 eur od 27. studenog 2007.

na iznos od 13,11 eur od 27. prosinca 2007.

na iznos od 13,39 eur od 28. siječnja 2008.

na iznos od 13,24 eur od 27. veljače 2008.

na iznos od 13,48 eur od 27. ožujka 2008.

na iznos od 12,95 eur od 28. travnja 2008.

na iznos od 16,86 eur od 27. svibnj 2008.

na iznos od 16,67 eur od 27. lipnja 2008.

na iznos od 16,41 eur od 28. srpnja 2008.

na iznos od 16,24 eur od 27. kolovoza 2008.

na iznos od 16,26 eur od 29. rujna 2008.

na iznos od 17,93 eur od 27. listopada 2008.

na iznos od 16,44 eur od 27. studenog 2008.

na iznos od 16,92 eur od 29. prosinca 2008.

na iznos od 17,21 eur od 27. siječnja 2009.

na iznos od 17,32 eur od 27. veljače 2009.

na iznos od 26,38 eur od 27. ožujka 2009.

na iznos od 26,29 eur od 27. travnja 2009.

na iznos od 25,45 eur od 27. svibnja 2009.

na iznos od 24,98 eur od 29. lipnja 2009.

na iznos od 24,86 eur od 27. srpnja 2009.

na iznos od 24,65 eur od 27. kolovoza 2009.

na iznos od 24,35 eur od 28. rujna 2009.

na iznos od 23,81 eur od 28. listopada 2009.

na iznos od 23,94 eur od 27. studenog 2009.

na iznos od 23,83 eur od 28. prosinca 2009.

na iznos od 23,85 eur od 27. siječnja 2010.

na iznos od 23,58 eur od 01. ožujka 2010.

na iznos od 23,78 eur od 29. ožujka 2010.

na iznos od 23,37 eur od 27. travnja 2010.

na iznos od 23,26 eur od 27. svibnja 2010.

na iznos od 23,76 eur od 28. lipnja 2010.

na iznos od 23,57 eur od 27. srpnja 2010.

na iznos od 24,23 eur od 27. kolovoza 2010.

na iznos od 23,68 eur od 27. rujna 2010.

na iznos od 22,59 eur od 28. listopada 2010.

na iznos od 23,12 eur od 29. studenog 2010.

na iznos od 23,81 eur od 27. prosinca 2010.

na iznos od 22,84 eur od 27. siječnja 2011.

na iznos od 22,71 eur od 28. veljače 2011.

na iznos od 21,98 eur od 28. ožujka 2011.

na iznos od 21,64 eur od 27. travnja 2011.

na iznos od 22,29 eur od 27. svibnja 2011.

na iznos od 22,39 eur od 29. lipnja 2011.

na iznos od 20,16 eur od 27. srpnja 2011.

na iznos od 20,00 eur od 29. kolovoza 2011.

na iznos od 18,33 eur od 27. rujna 2011.

na iznos od 10,93 eur od 27. listopada 2011.

na iznos od 10,60 eur od 28. studenog 2011.

na iznos od 10,38 eur od 27. prosinca 2011.

na iznos od 10,32 eur od 27. siječnja 2012.

na iznos od 10,07 eur od 27. veljače 2012.

na iznos od 9,70 eur od 27. ožujka 2012.

na iznos od 9,45 eur od 27. travnja 2012.

na iznos od 9,20 eur od 28. svibnja 2012.

na iznos od 8,86 eur od 27. lipnja 2012.

na iznos od 8,52 eur od 27. srpnja 2012.

na iznos od 8,21 eur od 27. kolovoza 2012.

na iznos od 7,78 eur od 27. rujna 2012.

na iznos od 7,60 eur od 29. listopada 2012.

na iznos od 7,32 eur od 28. studenog 2012.

na iznos od 6,97 eur od 27. prosinca 2012.

na iznos od 6,51 eur od 28. siječnja 2013.

na iznos od 6,32 eur od 27. veljače 2013.

na iznos od 5,98 eur od 27. ožujka 2013.

na iznos od 5,63 eur od 29. travnja 2013.

na iznos od 5,20 eur od 27. svibnja 2013.

na iznos od 4,91 eur od 27. lipnja 2013.

na iznos od 4,55 eur od 29. srpnja 2013.

na iznos od 4,25 eur od 27. kolovoza 2013.

na iznos od 3,96 eur od 27. rujna 2013.

na iznos od 3,61 eur od 28. listopada 2013.

na iznos od 3,28 eur od 27. studenog 2013.

na iznos od 2,95 eur od 27. prosinca 2013.

na iznos od 2,60 eur od 27. siječnja 2014.

na iznos od 2,25 eur od 27. veljače 2014.

na iznos od 1,87 eur od 27. ožujka 2014.

na iznos od 1,50 eur od 28. travnja 2014.

na iznos od 1,13 eur od 27. svibnja 2014.

na iznos od 0,75 eur od 27. lipnja 2014.

b) u odnosu na valutnu klauzulu:

na iznos od 38,76 eur od 27. kolovoza 2007.

na iznos od 8,63 eur od 27. rujna 2007.

na iznos od 5,19 eur od 27. studenog 2007.

na iznos od 0,08 eur od 27. prosinca 2007.

na iznos od 7,60 eur od 28. siječnja 2008.

na iznos od 6,84 eur od 27. veljače 2008.

na iznos od 13,68 eur od 27. ožujka 2008.

na iznos od 5,32 eur od 28. travnja 2008.

na iznos od 5,61 eur od 27. svibnja 2008.

na iznos od 4,83 eur od 27. lipnja 2008.

na iznos od 3,03 eur od 28. srpnja 2008.

na iznos od 2,73 eur od 27. kolovoza 2008.

na iznos od 5,47 eur od 29. rujna 2008.

na iznos od 35,40 eur od 27. listopada 2008.

na iznos od 13,46 eur od 27. studenog 2008.

na iznos od 24,30 eur od 29. prosinca 2008.

na iznos od 32,01 eur od 27. siječnja 2009.

na iznos od 36,94 eur od 27. veljače 2009.

na iznos od 29,42 eur od 27. ožujka 2009.

na iznos od 31,53 eur od 27. travnja 2009.

na iznos od 25,21 eur od 27. svibnja 2009.

na iznos od 22,95 eur od 29. lipnja 2009.

na iznos od 24,81 eur od 27. srpnja 2009.

na iznos od 25,65 eur od 27. kolovoza 2009.

na iznos od 25,53 eur od 28. rujna 2009.

na iznos od 22,57 eur od 28. listopada 2009.

na iznos od 27,68 eur od 27. studenog 2009.

na iznos od 29,98 eur od 28. prosinca 2009.

na iznos od 34,11 eur od 27. siječnja 2010.

na iznos od 34,72 eur od 01. ožujka 2010.

na iznos od 41,30 eur od 29. ožujka 2010.

na iznos od 40,32 eur od 27. travnja 2010.

na iznos od 43,21 eur od 27. svibnja 2010.

na iznos od 54,59 eur od 28. lipnja 2010.

na iznos od 56,75 eur od 27. srpnja 2010.

na iznos od 70,87 eur od 27. kolovoza 2010.

na iznos od 68,53 eur od 27. rujna 2010.

na iznos od 58,52 eur od 28. listopada 2010.

na iznos od 71,73 eur od 29. studenog 2010.

na iznos od 87,91 eur od 27. prosinca 2010.

na iznos od 79,51 eur od 27. siječnja 2011.

na iznos od 83,95 eur od 28. veljače 2011.

na iznos od 79,31 eur od 28. ožujka 2011.

na iznos od 80,70 eur od 27. travnja 2011.

na iznos od 98,31 eur od 27. svibnja 2011.

na iznos od 107,70 eur od 29. lipnja 2011.

na iznos od 122,06 eur od 27. srpnja 2011.

na iznos od 127,69 eur od 29. kolovoza 2011.

na iznos od 103,55 eur od 27. rujna 2011.

na iznos od 103,59 eur od 27. listopada 2011.

na iznos od 101,83 eur od 28. studenog 2011.

na iznos od 103,88 eur od 27. prosinca 2011.

na iznos od 111,33 eur od 27. siječnja 2012.

na iznos od 112,79 eur od 27. veljače 2012.

na iznos od 109,98 eur od 27. ožujka 2012.

na iznos od 111,40 eur od 27. travnja 2012.

na iznos od 113,10 eur od 28. svibnja 2012.

na iznos od 111,52 eur od 27. lipnja 2012.

na iznos od 109,96 eur od 27. srpnja 2012.

na iznos od 109,45 eur od 27. kolovoza 2012.

na iznos od 103,82 eur od 27. rujna 2012.

na iznos od 109,97 eur od 29. listopada 2012.

na iznos od 111,66 eur od 28. studenog 2012.

na iznos od 109,52 eur od 27. prosinca 2012.

na iznos od 102,12 eur od 28. siječnja 2013.

na iznos od 109,16 eur od 27. veljače 2013.

na iznos od 108,12 eur od 27. ožujka 2013.

na iznos od 106,77 eur od 29. travnja 2013.

na iznos od 98,89 eur od 27. svibnja 2013.

na iznos od 101,52 eur od 27. lipnja 2013.

na iznos od 99,42 eur od 29. srpnja 2013.

na iznos od 101,88 eur od 27. kolovoza 2013.

na iznos od 106,75 eur od 27. rujna 2013.

na iznos od 105,99 eur od 28. listopada 2013.

na iznos od 107,43 eur od 27. studenog 2013.

na iznos od 109,54 eur od 27. prosinca 2013.

na iznos od 109,11 eur od 27. siječnja 2014.

na iznos od 112,14 eur od 27. veljače 2014.

na iznos od 111,14 eur od 27. ožujka 2014.

na iznos od 110,11 eur od 28. travnja 2014.

na iznos od 108,66 eur od 27. svibnja 2014.

na iznos od 108,66 eur od 27. lipnja 2014.

na iznos od 110,61 eur od 28. srpnja 2014.

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II.

Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju UD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka isplatom iznosa od 2.970,02 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, time da kamata teče od donošenja prvostupanjske presude tj. 25. veljače 2026. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

r i j e š io je

Odbija seprigovor mjesne nenadležnostiovogsuda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 17. srpnja 2007. godine zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu pod brojem 028-50-4266699, kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 29.503.21 CHF (Slovima: dvadesetdevettisućapetstotri CHF i dvadeset jedan cent) u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita.

2. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamata stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane (interne) odluke tužene, ali o kojoj se odredbi mije pojedinačno pregovaralo, što je protivno Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, kao i Zakona o zaštiti potrošača koji je kasnije donijet te bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača).

3. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano čl. 269 do 272 Zakona o obveznim odnosima.

4. Ujedno tužena je s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je isto tako protivno Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

5. VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i u odnosu na tuženu i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tužene.

6. Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom VTS koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

7. Tužitelj stoga ovom tužbom postavlja tužbeni zahtjev za vraćanje onoga što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 028-50-4266699 od dana 17. srpnja 2007. godine, sklopljenog između tužiteljice i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1 ugovora i promjenjivu kamatnu stopu s skladu s Odlukom banke u čl. 2 , ništetne.

8. Također, tužiteljica potražuje i razliku glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu. Naime, zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala je razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju i glavnici koju je banka priznala u konverziji na štetu tužiteljice. Prema izračunu tužiteljice njeno potraživanje prema tuženoj iznosi ukupno 60.000,00 kuna s pripadajućim kamatama. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje presude kao u izreci.

9. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o opće mjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

10. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu.

11. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

12. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan.

14. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

15. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“.

16. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

17. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti.

18. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. O valutnoj klauzuli u CHF.

19. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 10-11 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

21. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“.

22. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja.

23. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora.

24. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

25. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“

26. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

27. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

28. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.

29. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena.

30. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Pojedinačno pregovaranje. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

31. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“.

32. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

34. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

35. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

36. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe) promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom.

37. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

38. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

39. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu.

40. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je

ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

41. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena.

42. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu.

43. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti.

44. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

45. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

46. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 17. srpnja 2007. godine, u otplatni plan i priležeću dokumentaciju, proveo knjigovodstveno vještačenje u kojem je sačinjen nalaz i mišljenje te dopuna nalaza i mišljenja.

47. Kako je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu to je ovaj sud odbio isti prigovor kao neosnovan, jer je u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., i Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP),

48. Naime, odredbama čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

50. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

51. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

52. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

53. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

54. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

55. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca, pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPPa, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

56. Odlučujući u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je našao za shodno odlučivati o tuženikovu istaknutom prigovoru zastare te je utvrdio da isti prigovor nije osnovan.

57. Naime, nesporno je da je tužitelj podnio tužbu ovome sudu 06. lipnja 2019., - da je prema tužbi tj. konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćene kamate od 11/2007 do 06/2014, a s osnova valute tj. tečajne razlike od 08/2007 do 07/2014, time da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

58. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze dok je čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

60. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

61. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 06. lipnja 2019. god., a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske br. Pž-7129/2013 je donesena 13. lipnja 2014. godine, te je tada ujedno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je sud sukladno odredbama čl. 225 ZOO-a utvrdio da od 14. lipnja 2018. godine, pa sve do 06. lipnja 2019. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok, pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

62. Kako je predmet spora zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica to je ovaj sud utvrdio da se radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

63. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

64. Da je tome tako ovaj sud je utvrdio iz iskaza tužitelja kao stranke koji je naveo da je 2007. godine podigao kredit kod tuženika, jer je tada trebao osobno vozilo kako bi mogao putovati od kuće do Dalmacije vikendom, jer je radio na građevini na terenu pa mu je automobil bio potreban. Taj automobil je pronašao u jednoj auto kući u [adresa] kojoj se više ne sjeća imena, ali zna da su imali više vrsta vozila. Njemu se upravo svidjelo to jedno vozilo Kia Magentis, pa mu je prodavač rekao da je to testno vozilo koje vozi direktor te je nazvao direktora koji mu je rekao da ga slobodno proda. Vozilo je tada imalo 1 godinu dana i 25.000 km i za njega je cijena bila prihvatljiva jer je koštao nešto više od 100.000,00 kuna, pa su mu u banci rekli da bi mu rata bila nekih 1.900,00 kuna na 7 godina, a što bi mu bilo skidano od plaće. Naime, njemu je to bilo prihvatljivo, a prethodno banci u salonu su mu dale papire koje nije ispunjavao već je sa istima došao u banku gdje su sve uspjeli ispuniti, pa koliko je uspio pročitati to je na kraju i potpisao. Njemu nisu rekli u kojoj valuti je krediti niti kamate nego mu je bilo dovoljno da su mu rekli da je rata 1.900,00 kuna, a što mu je skidano od plaće. Nakon 5 ili 6 mjeseci rata se počela znatno povećavati tako da je ona došla preko 3.000,00 kuna što mu je bilo potpuno neprihvatljivo. Tužitelj navodi da je otišao kod tuženika u banku u Karlovcu ne bi li se požalio na situaciju, a oni su mu na to uzeli knjižicu vozila te su mu je dali tek kad je isplatio cjelokupan kredit.

65. Ovaj sud je iz ovakvog iskaza tužitelja utvrdio nespornim tužena nije tužitelju kao potrošaču niti u predugovornoj fazi niti u ugovornoj fazi pružila odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, pa je time povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke. Kako stranke prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

66. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona, pa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

67. Štoviše, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

68. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama.

69. Kako je predmetnim ugovorom o kreditu od 17. srpnja 2007. godine toč. 2. tog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je ista mijenjana jednostrano odlukom banke, odnosno tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, kao što je i ugovorena odredba kojom je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, to se ovaj sud sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim smatra vezanim uz takve pravne stavove i u ovom postupku.

70. U tom smislu ovaj sud drži posve neodlučnim navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi po kojima je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je sud iz iskaza tužitelja kao laika utvrdio protivno, odnosno da tužena takve obavijesti tužitelju kao potrošaču uopće nije pružila.

71. Kako je u ovoj pravnoj stvari sporno koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno te koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen, i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno, to je ovaj sud našao za shodno provesti knjigovodstveno vještačenje.

72. Nesporno je da su tužitelj VD, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, dana 17. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 028-50-4266699, za iznos od 29.503,21 CHF, po srednjem tečaju za Kreditora na dan korištenja kredita za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] (članak 6. Ugovora) uz kamatnu stopu: 5,75% godišnja, promjenjiva (članak 2. Ugovora) te rok otplate: 84 mjeseca (7 godina) (članak 4. Ugovora) Ugovoreni način otplate kredita: jednaki mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku. (članak 7. Ugovora), a prema priloženom otplatnom planu (spis list 13-16) mjesečni anuiteti iznose 427,47 CHF i dospijevaju zadnji dan u mjesecu.

73. Prema otplatnoj tablici priloženu Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 31.08.2007. godine, a posljednji 31.07.2014. godine time da je kredit u cijelosti otplaćen 28.07.2014. godine, a na dan isplate kredita 20.07.2007. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi Kreditora iznosio je 4,390764 HRK/CHF.

74. Na osnovu opisanog nalaza, a u okviru provedenog vještačenja, vještak je utvrdio da je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos 1.682,95 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan dospijeća anuiteta iznosi 8.857,54 HRK uz pojedinačne mjesečne iznose tabelarno iskazane kako u (CHF) tako i u (HRK)

75. Tužitelj je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF preplatio iznos 42.856,16 HRK, a prema pojedinačnim mjesečnim iznosima tabelarno iskazanim.

76. Kako je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka ističući da isti nije uzeo u obzir konkretne uplate već je usporedio dva simulirana obračuna to je ovaj sud sukladno odredbama čl. 260 Zakona o parničnom postupku pozvao vještaka na dopunu svog nalaza i mišljenja.

77. Vještak je za potrebe dopune nalaza utvrdio razliku između stvarno naplaćenih kamata i kamata obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope, te razliku – više isplaćeni iznos kredita do kojeg je došlo zbog valutne klauzule

– promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje, pa je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos 1.682,95 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan dospijeća anuiteta iznosi 8.849,33 HRK po pojedinačnim mjesečnim iznosima tabelarno iskazanim u (CHF) i u (HRK).

78. Ujedno tužitelj je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF preplatio iznos 42.805,77 HRK po pojedinačnim mjesečnim iznosima tabelarno iskazanim.

79. Kako je potom tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, to je tuženik naveo da je tužitelj podneskom od 16. prosinca 2019. djelomično povukao tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu potraživanja, a kojem se djelomičnom povlačenju tuženik protivio kao i da je tužitelj preinačio tužbu na način da je pored postojećeg dodao novi tužbeni zahtjev i to zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, što je protivno čl. 186. ZPP, a čemu se tuženik protivi te pored toga tuženik ističe prigovor zastare na utužene iznose, jer se tužba u odnosu na tijek zastare ima smatrati podnesenom danom podnošenja preinačene tužbe.

80. U konkretnom slučaju sud je primijenio odredbu čl. 191. st. 1. ZPP gdje je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. propisano je da ako tuženik preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Stavkom 3. propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

81. U ovom postupku tužitelj VD je smanjio tužbeni zahtjev sa iznosa od 51.713,70 kn na iznos od ukupno 51.655,10 kn, pa kako se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva to se u konkretnom slučaju sukladno odredbama čl. 191. st. 3. ZPP ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, pa se tuženik istom neosnovano protivi.

82. Isto tako, tužitelj nije djelomično povukao tužbeni zahtjev, jer to izrekom nigdje ne navodi, nego je samo tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, radi čega sud smatra da se tuženik neosnovano protivi djelomičnom povlačenju tužbe, obzirom da nikakvog povlačenja tužbe nije niti bilo.

83. Tuženik nije imao daljnjih prigovora na matematički izračun vještaka, ali je ustrajao u prigovorima na njegovu osnovanost na kojoj se temelji sam tužbeni zahtjev, pa ga je u cijelosti prihvatio ovaj sud, jer je isti sačinjen u skladu sa nalogom suda.

84. Kako je tužitelj u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove presude, to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud time da na pojedine iznose sud dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja odnosno, do isplate, upravo kako tužitelju kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. od dana stjecanja od strane tuženika.

85. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 24. rujna 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu od 16. listopada 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 14. studenog 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 08. svibnja 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 04. lipnja 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 08. prosinca 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, zastupanja na ročištu od 26. siječnja 2026. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, naknada za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 481,12 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 EUR, te presudu u iznosu od 119,45 EUR, sveukupno 2.970,02 EUR. Ovaj sud je na tako dosuđeni iznos parničnog troška dosudio tužitelju i zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 25. veljače 2026. godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 25. veljače 2026.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca

2. OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg Žrtava fašizma 5

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte