REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-890/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Barić, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISEBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535,kojeg zastupa punomoćnici iz OD GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 168- 50-4143618, sklopljenog između korisnika kredita ČB i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, od dana 28. svibnja 2007., koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od iznos od 367,80 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 2. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 702,70 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik je 28. svibnja 2007. sklopio s korisnikom kredita ČB Ugovor o kreditu br. 168-50-4143618, a tužitelj je sklopio 28. svibnja 2023. s korisnikom kredita ČB Ugovor o cesiji, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Ističe da je člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci banke te je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna pa je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. U tužbi navodi da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što proizlazi i iz same namjene kredita budući da se radi o stambenom kreditu građana. Ističe da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tu je odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Ističe da je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. U tužbi upire na to da nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom odlukom banke pa takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je ništetna.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi kao suviše visoko postavljenom. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Upire na prigovor zastare predmetnog tužiteljevog potraživanja. Stava je da su izostale činjenične osnove tužbe iz razloga što tužitelj apstraktno upire na činjenične navode vezano za ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Iznosi stajališta o neosnovanosti navoda o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora uz tvrdnje da je potrebno utvrditi uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima ugovornih strana i uzrokuje li znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva, lako uočljiva i nedvosmislena, i nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u svu spisu priležeću dokumentaciju, Ugovor o ustupu/ prijenosu tražbine (cesiji) sklopljenom između korisnika kredita i tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu sklopljenom između korisnika kredita i tuženika i potvrdu o naplaćenim naknadama od strane tuženika te je saslušao svjedoka ČB, korisnika kredita.

4. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi.

6. Među strankama nije sporno da je tuženiku dana 1. lipnja 2007. korisnik kredita platio naknadu za troškove obrade kredita u iznosu od 367,80 eura.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija iz razloga što tuženik tvrdi da se radi o strogo osobnoj tražbini pa nije mogla biti prenesena ugovorom o cesiji. Bila je sporna i vrijednost predmeta spora iz razloga što tuženik ističe da bi se vrijednost predmeta spora trebala utvrditi prema visini kondemnatornog zahtjeva. Sporno je je li nastupila zastara predmetne tražbine, te je sporna osnova.

8. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita osobni automobil. Iz iskaza svjedoka ČB proizlazi da se o korištenju kredita za kupnju automobila, za osobne potrebe. U svom iskazu je istaknuo da se nije pregovaralo glede uvjeta kreditiranja. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČB jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu. Činjenica što je ČB predmetnim ugovorom o kreditu kreditirao kupnju automobila, dakle radi ostvarenja privatne svrhe, stoga je ovaj ugovor o kreditu ČB sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU Č C- 630/17).

9. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18,925,50 CHF. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ČB i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 1. lipnja 2023. Člankom 1. i 2.1. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ČB ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između ČB i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz članka 2.1 Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u članku 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Bitno je naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Svjedok ČB iskazao je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije s bankom pregovarao glede uvjeta sklapanja tog ugovora jer je sve već bilo unaprijed predviđeno. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ČB jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je pravni prednik tuženika dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Ništetna je odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada na način da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita.

18. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

19. Iz iskaza svjedoka ČB proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su pravni prednik tuženika i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

20. U konkretnom slučaju tuženik nije prezentirao korisniku kredita o kakvim se točno administrativnim troškovima radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

21. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

24. Odredba o administrativnoj naknadi je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada ništetna sukladno odredbi članka 81., 83. i 87. stavka 1. ZZP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO- a.

26. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

27. Suprotno odredbi članka 326. stavka 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 124,91 eura.

28. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

29. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

30. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

31. Vezano za tuženikov prigovor suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora, sud je na ročištu održanom 3. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 367,80 eura, sukladno odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a te je na tom ročištu iznio obrazloženje za svoju odluku. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 367,80 eura. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju novčani iznos plaćen na temelju te odredbe. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 367,80 eura i to budući da je posljedica ništetnosti vraćanje iznosa plaćenog na temelju te odredbe pa je valjalo kao vrijednost predmeta spora utvrditi u iznosu od 367,80 eura (list 93.- 94 spisa).

32. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi članka 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 100,00 eura na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 30. svibnja 2025., i 7. prosinca 2025., svaki u iznosu od po 100,00 eura na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife, za zastupanja na ročištima 1. prosinca 2025. i 3. veljače 2026. za svako iznos od po 100,00 eura na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, za ročište za objavu presude iznos od 25,00 eura prema Tbr.9/3 Tarife što ukupno iznosi 525,00 eura, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 656,25 eura. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,70 eura, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a, sve po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Barić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku