Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-136/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-711/2025-9 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-711/2025-9 od 13. siječnja 2026. pod stavcima I. i II. izreke i u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 914,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-711/2025-9 od 13. siječnja 2026. pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 26,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, na način da se tužitelj odbija sa zahtjevom za naknadu troška postupka u iznosu od 26,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao s neosnovanim.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. t. 4. Ugovora o kreditu br. 621449 sklopljenog dana 09.01.2018. između tužitelja i tuženika Sberbank d.d. pravnog prednik Hrvatska Poštanska Banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezan je platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezane za zaključivanje ovog Ugovora i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima.“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 671,58 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 941,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti tzv. ulazne naknade (naknade za sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezane za zaključivanje ugovora i za naplatu tražbine), te isplata iznosa od 671,58 EUR, koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj.

7. Iz takvog činjeničnog utvrđenja ujedno proizlazi da tužitelju nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem te naknade. Naime, ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi tzv. ulazne naknade, jer osim navedenih javnobilježničkih i sudskih troškova nije jasno na koje se materijalne troškove i usluge odnose u toj odredbi navedeni „svi drugi troškovi vezani za zaključivanje ovog Ugovora i za naplatu tražbine“.

8. Iako je sporna odredba ugovora jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP).

9. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

10. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 49. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

12. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporna ugovorna odredbe ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknade odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

14. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15. Tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

16. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetna naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi sporna izlazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

18. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 49. st. 1. i čl. 51. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna (čl. 55. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

19. Zastara tražbine tužitelja počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina tužitelja nije u zastari.

20. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

21. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da su tužitelju neopravdano priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer da su prema čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Ovo stoga jer predmetni postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

22. No, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud sudsku pristojbu obračunao prema previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, prema čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, pa vrijednost predmeta spora kada se radi o novčanom zahtjevu predstavlja iznos koji se potražuje.

23. Tužitelj je u presudi kao vrijednosti predmeta spora naznačio iznos od 1.998,80 EUR, ali je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pa je ovaj sud na temelju čl. 40. st. 3. ZPP, utvrdio da vrijednost predmeta spora glede oba zahtjeva (deklaratornog i kondemnatornog) iznosi 1.000,00 EUR, jer prema pravnom shvaćanju ovog suda, deklaratorni i kondemnatorni zahtjevi moraju biti u vrijednosnoj korelaciji.

24. Visina sudske pristojbe koju bi tužitelj bio dužan podmiriti s obzirom na tako utvrđenu vrijednost predmeta spora prema čl. 7. st. 1. i 2. ZSP, te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 72/23) iznosi 19,91 EUR (1/2 iznosa od 39,82 EUR), za tužbu i presudu ili ukupno 39,82 EUR, a sud je po toj osnovi tuženiku dosudio iznos od 66,44 EUR (razlika iznosi 26,62 EUR).

25. Shodno tome, trebalo je temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku o trošku postupka iz st. III. izreke presude za iznos od 914,82 EUR, dok je za iznos od 26,62 EUR trebalo temeljem čl. 380. t. 3. ZPP preinačiti st. III. izreke presude i za taj iznos odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan, jer tuženik glede glavnog zahtjeva, u odnosu na koji se utvrđuje uspjeh u žalbenom postupku, nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper