REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-467/2025-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Markoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., OIB: 00432869176, Zagreb, Capraška 6, zastupanog po punomoćniku Željku Olujiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zagrebu i II. tuženika ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I. tuženika te II. tuženika, dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se I. tuženiku Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. i II. tuženiku IM solidarno isplatiti tužitelju ĆM iznos 82.161,00 eur sa zateznom kamatom od 22. travnja 2014. do isplate te mu solidarno isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 19.317,21 eur sa zateznom kamatom od 25. veljače 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos 81.800,00 eur za razdoblje od 7. studenog 2011. do 21. travnja 2014. i na iznos 361,00 eur za razdoblje od 21. prosinca 2012. do 21. travnja 2014.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da ga je II. tuženik zastupao u postupku sačinjenja Ugovora o osiguranju i zasnivanju založnog prava na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] dana 7. siječnja 2011. Navodi da je svojedobno prodao svoju nekretninu u Puli poduzeću Nekretnine Validus d.o.o. iz [adresa]. To poduzeće da je zapalo u financijske teškoće i nije moglo ispuniti ugovornu obvezu i isplatiti tužitelju dužni iznos kunske protuvrijednosti 81.800,00 eur. Poslovni partner ovog poduzeća, tvrtka Elektroimpex d.o.o. da je pristala biti založnim dužnikom za ispunjenje ove obveze te je pristala osnovati na svojim nekretninama založno pravo za korist tužitelja. Kako je sam tužitelj neuka osoba, angažirao je II. tuženika, kao punomoćnika, da ga zastupa kao punomoćnik u zaključenju ugovora. Tužitelj tvrdi da je II. tuženik sačinjenju Ugovora pristupio nestručno i bez odgovarajuće pažnje. Ključno je to da je II. tuženik Ugovorom, koji je u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun sklopio, vremenski ograničio trajanje hipoteke na vrijeme 180 dana te da je dospijeće obveze plaćanja prema Ugovoru nastupilo tek nakon 180 dana. Ispada da se izvršenje obveze nije moglo tražiti jer nije dospjelo, a kad je dospjelo - hipoteka je, prema Ugovoru, prestala. Slijedom takvih ugovornih stipulacija založni dužnik je protiv tužitelja poveo parnicu za brisanje hipoteke. U parnici je bio saslušan i II. tuženik u svojstvu svjedoka i u svom iskazu je priznao svoju grešku. Parnica se vodila pred Općinskim sudom u Puli pod brojem P-373/12 i tužitelj je parnicu izgubio presudom navedenog suda P-373/12, a ova presuda je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Puli Gž-1360/13 od 18. studenoga 2013. te je tužitelj bio obvezan platiti trošak parničnog postupka. Nekretnina kojom je založni dužnik osigurao tužiteljevo potraživanje bila je tolike vrijednosti da je bila dostatna da se tužitelj u cijelosti namiri iz njene vrijednosti po dospijeću potraživanja. Tužitelj tvrdi da se 5. travnja 2014. obratio II. tuženiku kao štetniku, sa zahtjevom za naknadu štete, na koji da se isti oglušio. I. tuženik je osiguravatelj kod kojeg je II. tuženik "tempore acti" bio osiguran od odgovornosti i istome se tužitelj 18. travnja 2014. obratio sa zahtjevom za naknadu štete. Tužitelj tvrdi da je postupanjem II. tuženika pretrpio štetu jer je njegov obvezno pravni dužnik u stečaju pa mu stoga ne može isplatiti preostali dio prodajne cijene, a založnog dužnika, koji je garantirao isplatu duga vrijednošću svoje nekretnine, više nema. Stoga predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu I. tuženik ističe prigovor nepostojanje štete. Tvrdi da tužitelju, u konkretnom slučaju, nije nastala apsolutno nikakva šteta iz razloga što tužitelj potražuje ovom tužbom kunsku protuvrijednost 81.800,00 eur, a u odnosu na koji iznos tužitelj da već posjeduje pravomoćnu i ovršnu ispravu. tj. presudu Općinskog suda u Puli u predmetu pod posl. br. P-1094/10 vođenom po tužbi ovdje tužitelja protiv tamo tuženika Nekretnine Validus d.o.o. Dakle, temeljem navedene pravomoćne i ovršne isprave tužitelju je dosuđen isti iznos koji potražuje ovom tužbom, a temeljem koje tužitelj svoje potraživanje može ostvariti (a možda i ostvaruje) u redovnom ovršnom postupku tj. postupku prisilne naplate temeljem naprijed citirane ovršne isprave (presude Općinskog suda u Puli, posl. br. P-1094/10). Tvrdi da postupanje tužitelja predstavlja pravi primjer pokušaja dvostruke naplate za isti iznos. Sukladno čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Tužitelj da ničime nije dokazao postojanje štete što je jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete pa ukoliko štete nema, nema niti obveze na naknadu štete. Ističe prigovor nepostojanje štete budući da iz tužbe uopće nije razvidno u čemu bi se ista sastojala. Navodi da je tužitelj pred Općinskim sudom u Puli pokrenuo postupak pod posl. br. P- 146/13 radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava za koji ugovor tužitelj tvrdi da ga je u njegovo ime i za njegov račun sklopio ovdje 2. tuženik, odvjetnik ŽM te je, prema navodima tužitelja, navedeni Ugovor sačinjen nestručno jer je istim vremenski ograničeno trajanje hipoteke na vrijeme od 180 dana zbog čega tužitelj drži da mu je navedenom odredbom ugovora nastala šteta. Dakle, pored toga što posjeduje pravomoćnu i ovršnu ispravu tj. presudu Općinskog suda u Puli u predmetu pod posl. br. P-1094/10 vođenom po tužbi ovdje tužitelja protiv tamo tuženika Nekretnine Validus d.o.o., tužitelj je pokrenuo i postupak pod posl. br. P-146/13 radi utvrđenja ništenosti odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava, koji postupak je prema saznanju I. tuženika u tijeku, očito rentno motiviran otišao još jedan korak dalje ne bi li ishodio još jednu ovršnu ispravu za isti iznos, samo protiv ovdje I. i II. tuženika što je nedopustivo i protuzakonito. Slijedom navedenog, prihvaćanjem zahtjeva, tužitelj da bi se možebitno trostruko naplatio za isti iznos. Sukladno čl. 9. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, osiguratelj je u obvezi zajedno s osiguranikom poduzeti obranu od neosnovanih i pretjeranih zahtjeva za naknadu štete. Iz čl. 6., čl. 13., čl.12. i čl. 24. st. 1. t. 8 Uvjeta jasno proizlazi da osiguratelj i osiguranik zajednički utvrđuju eventualnu obvezu osiguratelja, a kako tuženik u ovoj fazi ne raspolaže sa svim podacima koji su po potrebni, za sad poriče: postojanje štetne radnje osiguranika tuženika odvjetnika ŽM, osnov i visinu eventualne štete; uzročno posljedičnu vezu između bilo koje radnje osiguranika tuženika i eventualne štete nastale tužiteljima te protupravnost. Ističe i prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između navodnog propusta, odvjetnika ŽM kao II. tuženika i navodne štete nanesene tužitelju. Sukladno čl. 22. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, propust ili pogreška moraju rezultirati nekom štetom. Između radnje i štete mora postojati uzročna veza, odnosno šteta se mora javiti baš kao i posljedica štete radnje. Naime, uzročno-posljedična veza se ne presumira i tužitelj je pri dokazivanju osnovanosti svog zahtjeva dužan dokazati da je upravo radnja odvjetnika dovela do štete u iznosu koji tužitelj potražuje ovom tužbom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška postupka.

3. U odgovoru na tužbu II. tuženik protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tužitelj je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine kojeg je sklopio s kupcem društvom Nekretnine Validus d.o.o. iz [adresa] prodao svoju nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak, upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za ugovorenu cijenu u iznosu od 83.880,00 eura. Sa strane kupca ugovor je sklapao i potpisao član uprave DM. Taj Ugovor o kupoprodaji sklopljen je, koliko se sjeća, negdje 2008., ali izuzev što je pri sklapanju ugovora primio iznos 2.000,00 eura na ime kapare, tužitelj nije više primio ništa na ime isplate ugovorene kupoprodajne cijene. Tijekom ljeta 2009. DM, nakon dugotrajnog odugovlačenja i laganja prodavatelju, istog navodi na sklapanje novog kupoprodajnog ugovora po kojem on prodavatelju, za neisplaćeni ostatak kupoprodajne cijene u iznosu 81.800,00 eura prenosi u vlasništvo svoj stan nalazeći u Puli, Šandaljska ulica br. 5. Taj stan, međutim, bio je opterećen založnim pravom za korist nekolicine vjerovnika, sve u iznosu koji je znatno premašivao prometnu vrijednost stana. Naknadno tužitelj uviđa da je stan preopterećen založnim pravom pa time zapravo ništa ne bi ni dobio za cijenu svoje nekretnine, a i sam ugovor da je zemljišnoknjižno neprovediv. Početkom 2010. tužitelj mu se obraća za pravnu pomoć u svezi naplate njegove novčane tražbine od dužnika društva Nekretnine Validus d.o.o., s naslova neisplaćene kupoprodajne cijene. Istodobno tužitelj kontaktira i DM kako bi ga privolio na plaćanje. Međutim, u međuvremenu DM, koji očito nije nikad ni namjeravao isplatiti ugovorenu cijenu za nekretninu, a sigurno je i da je saznao da se tužitelj obratio odvjetniku za pravnu pomoć, ugovora sa svojim poznanikom RM iz [adresa], direktorom društva Elektroimpex d.o.o. [adresa], kupoprodaju predmetne nekretnine za iznos od 2 ili 2,5 milijuna kuna. Nekretnina je u tom trenutku predstavlja zemljište s višestambenom zgradom izgrađenom do roh-bau faze građenja ili čak i do visoke rohbau faze. Ustvrdivši da je dužnik Nekretnine Validus d.o.o. otuđio nekretninu, podnio je tužbu Općinskom sudu u Puli protiv kupca društvo Nekretnine Validus d.o.o. radi utvrđenja obveze isplate kupoprodajne cijena, a istodobno i prijedlog za određivanje privremene mjere prema tadašnjem vlasniku društva Elektroimpex d.o.o. [adresa]. Presuda i privremena mjera postale su pravomoćne negdje u ljeto 2010. Presudom je naloženo tuženiku - društvu Nekretnine Validus d.o.o. isplatiti ĆM (tužitelju) iznos 81.800,00 eura zajedno s kamatama i troškovima postupka, a privremenom mjerom je Elektroimpex d.o.o. dobio zabranu ugovoreni iznos, za koji je kupoprodajom stekao nekretninu, isplatiti plaćanjem na račun društva Nekretnine Validus d.o.o., sve pod prijetnjom novčane kazne u iznosu 100.000,00 kn i novčane kazne odgovornoj sobi u iznosu 30.000,00 kn. Prilikom odlučivanja koji pravni put zaštite interesa klijenta ĆM (tužitelja) izabrati, odlučio se za onaj koji je njemu osobno tada bio prihvatljiv. Razmišljao je i o tužbi na pobijanje pravnih radnji dužnika društva Nekretnine Validus d.o.o., ali tada nije znao ništa o Elektroimpex d.o.o., kao ni o okolnostima pod kojima je među istima Ugovor sklapan, da li je kupac bio solventan, a ni to da li bi se kao nespornu činjenicu u postupku uspjelo utvrditi da je direktor društva Elektroimpex d.o.o. kod sklapanja Ugovora znao ili bar morao znati da se tim Ugovorom onemogućava naplata dospjele tražbine ĆM (tužitelja) te da je postupao s tim ciljem. Ishodio je pravomoćnu presudu i privremenu mjeru u korist svoga klijenta, a nastojao je iznaći način kako novčanu tražbinu klijenta dodatno i bolje osigurati. Ovo tim više što je pokušao kontaktirati odgovornu osobu u Elektroimpex d.o.o., ali kada je samoinicijativno otišao do sjedišta, odnosno poslovnih prostorija tog društva tamo nikog nije zatekao, a poslovne prostorije bile su napuštene, potpuno ispražnjene i jako prljave s mnogo prašine. Tada se zabrinuo da bi naplata novčane tražbine njegovog klijenta mogla biti dodatno otežana. Nakon nekog vremena slučajno je doznao da je jedan poznanik istodobno i poznanik RM direktora Elektroimpex d.o.o., kontaktirao ga je i zamolio, ako je moguće da ga dovede u kontakt s RM. Isti je to i učinio, ali se dalje nije uključivao u razgovore koje su vodili. RM se očigledno plašio činjenice postojanja pravomoćne i privremene mjere koja je određena prema Elektroimpex d.o.o pa je iz tog razloga i pokazao interes za suradnju. S druge strane , pribojavao se da bi RM, u konačnici, mogao izbjeći svojoj obvezi postupanja prema određenoj privremenoj mjeri po sudu te svojim radnjama osujetiti naplatu novčane tražbine utvrđene pravomoćnom presudom. Kako bi za svog klijenta stvorio potrebnu pravnu sigurnost, u pravcu izvjesnosti naplate njegove novčane tražbine, inzistirao je da RM pristane na sklapanje Ugovora o založnom pravu- hipoteci, a na što je isti i pristao. Njegov uvjet je bio da se temeljem založnog prava na nekretnini ne može tražiti prisilna naplata u roku od najmanje 6 mjeseci (180) dana, u kojem roku bi on bio u mogućnosti dovršiti višestambenu zgradi i provesti etažnu diobu iste te da se zatim, po etažnoj diobi, založno pravo ograniči na samo jedan stan – posebni dio. Budući da je već bio pripremljen etažni eleborat, taj posebni dio je i naveden u Ugovoru, koji je zatim sklopljen. Budući da je novčana tražbina već dospjela, dogovoreno je da se u tom Ugovoru njeno dospijeće odredi tek po proteku traženog roka od 180 dana. Nacrt ugovora o založnom pravu osobno je sastavio i dostavio e-mailom drugoj ugovornoj strani, a o mogućnosti sklapanja tog ugovora obavijestio je svojeg klijenta s čime se on složio te mu je kasnije dao i specijalnu punomoć za sklapanje istog. Nakon što je druga strana razmotrila tekst nacrta ugovora tražila je da se učine stanovite korekcije pa je isti ponovno slat drugoj strani na usuglašavanje. To se ponovilo nekoliko puta, a sve uglavnom u vezi utvrđenja iz čl. 1. Ugovora. O roku na koji se zasniva založno pravo – hipoteka, nikada nije bilo govora, a pogotovo ne govora o tome da bi se hipoteka zasnovala na rok 180 dana jer bi se takvim oročavanjem založnog prava osiguranje mog klijenta učinilo besmislenim. Naime, ukoliko bi u roku 180 dana dospijevala novčana tražbina mog klijenta, kao vjerovnika, a založno pravo se zasnovalo na isti taj rok, tada on u tom roku (u kom mu dospijeva tražbina) ne bi mogao tražiti prinudnu naplatu, a istodobno bi nakon dospijeća bio onemogućen da istu prinudno naplati, jer bi založno pravo na nekretnini prestalo protekom tog istog roka. Oročavanje založnog prava na tako kratak rok bi bilo besmisleno, čak i u slučaju kada bi novčana tražbina iz tog ugovorila bila označena kao već dospjela. Zato tvrdi da je odredba čl. 3. iz ugovora, u izvornom nacrtu tog ugovora kojeg je sastavio, jedino mogla glasiti " rok u kojem dospijeva novčana tražbina vjerovnika je 180 dana računajući od dana sklapanja ovog ugovora". Postojeća odredba čl. 3. ugovora kojeg su potpisali pred javnim bilježnikom, sa sadržajem kojeg ona ima, mogla je nastati samo kao manipulacija druge ugovorne strane. Kada je konačno dogovoreno da se ugovor podnese javnom bilježniku na ovjeru potpisa, ugovor je isprintan te se isti i potpisao. Prilikom potpisivanja ugovora o založnom pravu pred javnim bilježnikom II. tvrdi da nije uočio što u konačnici stoji u odredbi čl.3 ugovora, jer da je uočio, svakako ga ne bih potpisao, ali da nažalost, nema nikakve materijalne dokaze da je druga ugovorna strana dodala, odnosno izmijenila sadržaj odredbe čl. 3. ugovora, na način kako to ona sada glasi, ali da postoji ozbiljna sumnja na takvo postupanje druge ugovorne strane. Nakon sklapanja predmetnog ugovora, negdje u svibnju 2011. tužitelj je prekinuo sa njime suradnju jer je uočio što zapravo piše u odredbi čl. 3. navedenog ugovora. Nakon što je angažirao drugog odvjetnika u Puli, nije više bio u mogućnosti poduzimati potrebne pravne radnje u njegovo ime, odnosno zastupati ga u pravcu utvrđenja djelomične ništavosti ugovora. Nakon što tužitelj više nije bio njegov klijent, založni dužnik Elektroimpex d.o.o ustao je tužbom radi brisanja založnog prava, a postupak se pred Općinskim sudom u Puli vodio pod poslovnim brojem P-373/12 u kom postupku je saslušan u svojstvu svjedoka. Prije ročišta na kojem je saslušan nastojao je odvjetniku, punomoćniku ĆM (tužitelja) u tom postupku ukazati na nužnost podnošenja protutužbe u pravcu utvrđenja ništavosti odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava jer među ugovornim stranama nikada i nije bilo govora o tome da založno pravo sklopi na rok 180 dana, a sama odredba čl. 3. tog ugovora suprotna je cilju i pobudama zbog kojih je pravni posao sklapan i izravno u suprotnosti sa svim bitnim odredbama tog ugovora. Međutim, punomoćnik tužitelja odlučio se na podnošenje zasebne tužbe u tom pravcu pa se postupak istaknutim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništenosti odredbe čl. 3. tog ugovora vodi pred Općinskim sudom u Puli, pod poslovnim brojem P-146/13, a kom postupku je, također, saslušan u svojstvu svjedoka. Predlaže zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o zasnivanju založnog prava –hipoteke od 7. siječnja 2011. (list 5-6 spisa), Zapisnik Općinskog suda u Puli poslovni broj P-373/12 od 21. rujna 2012. (list 7-9 spisa), presudu Općinskog suda u Puli poslovni broj P-373/12 od 21. prosinca 2012. (list 10-12 spisa), presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž- 1360/13 od 18. studenog 2013. (list 14-15 spisa), dopis II. tuženiku od 5. travnja 2014. sa preslikom povratnice (list 16-17 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja od 17. travnja 2014. sa preslikom povratnice (list 18-20 spisa), Uvjete osiguranja I. tuženika od odgovornosti odvjetnika (list 42-45 spisa), presudu Županijskog suda u Puli GŽ-1346/15-4 od 23. listopada 2017. (list 63- 64 spisa), zk izvadak za zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 77-92 spisa), Kupoprodajni ugovor od 1. ožujka 2010. (list 93-95 spisa), Specijalnu punomoć od 5. siječnja 2010. (list 98-99 spisa), Založni ugovor od 7. travnja 2011. (list 101-103 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine od 19. veljače 2013. (list 105-107 spisa), brisovno očitovanje od 2. rujna 2016. (list 109-110 spisa), Ugovore o ustupanju tražbine od 2. rujna 2015. i 20. kolovoza 2015. (list 112-120 spisa), prijedlog za ovrhu od 21. veljače 2012. (list 122- 126 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-498/12 od 15. ožujka 2012. (list 127-128 spisa), rješenje Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž- 2146/13-2 od 2. rujna 2013. (list 129-130 spisa), prijedlog za ovrhu od 1. listopada 2013. (list 131-135 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovrv- 2126/13 od 11. lipnja 2014. (list 137-140 spisa), iskaz tužitelja (list 204-205 spisa), iskaz II. tuženika (list 205-207 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 284-317 spisa), izvršen je uvid u spise Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1094/10 i Ovr-2126/13.

5. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio zahtjev osnovanim kao u toč. I. izreke.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koji tužitelj temelji na tvrdnji da je II. tuženik kao odvjetnik, postupajući nestručno i bez odgovarajuće pažnje, sklopio Ugovor o zasnivanju založnog prava 7. siječnja 2011. čije trajanje je bilo ograničeno tako da je hipoteka prestala prije dospijeća tražbine koja je bila osigurana tim zalogom, slijedom čega da je pretrpio štetu zbog nemogućnosti naplate svoje tražbine u visini 81.800,00 eur. Tvrdi da mu je nastala i šteta u visini 2.720,00 kn, sada 361,00 eur jer mu je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli P-373/12 od 21. prosinca 2012. naloženo platiti tamo tužitelju trošak postupka. Za tako ukupno nastalu štetu da su solidarno odgovorni tuženici pri čemu je I. tuženik osiguratelj II. tuženika.

7. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno, a što ujedno proizlazi i iz dokumentacije priložene u spis te iz priloženih spisa Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1094/10 i Ovr-2126/13:

- da je ovdje tužitelj, kao prodavatelj, sa društvom Nekretnine Validus d.o.o. kao kupcem, 27. listopada 2008. zaključio Predugovor o kupoprodaji nekretnine i to kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za iznos 83.800,00 eur u kunskoj protuvrijednosti te da je tužitelju pri potpisu Ugovora isplaćen iznos 2.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti (na ime kapare);

- da je ovdje tužitelj zastupan po ovdje II. tuženiku kao punomoćniku, 13. svibnja 2010. podnio tužbu Općinskom sudu u Puli protiv tuženika Nekretine Validus d.o.o. radi isplate ostatka kupoprodajne cijene u visini 81.800,00 eur u kunskoj protuvrijednosti;

- da je 24. lipnja 2010. Općinski sud Pula donio presudu zbog ogluhe P- 1094/10 kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja iz tužbe od 13. svibnja 2010. te je određena i privremena mjera kojom je zbranjeno Elektroimpex-u d.o.o., kao dužniku protivnika osiguranja, dobrovoljno ispuniti dospjelu novčanu obvezu isplatom protivniku osiguranja iznos 2.500.000,00 kn na ime plaćanja kupoprodajne cijene za nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da je presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1094/10 od 24. lipnja 2010. postala pravomoćna 21. srpnja 2010.;

-da je II. tuženik temeljem specijalne punomoći zastupao tužitelja, kao založnog vjerovnika, prilikom sklapanja Ugovora o zasnivanju založnog prava- hipoteke od 7. siječnja 2011. sa Elektroimpex d.o.o., kao založnim dužnikom.

- sadržaj Ugovora o zasnivanju založnog prava, a prema čl. 1. kojeg su stranke sporazumno utvrdile da založni vjerovnik u svezi neisplaćene kupoprodajne cijene za zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ima dospjelu neplaćanu novčanu tražbinu u iznosu 81.800,00 eur, a osnovanost i visina koje da su utvrđenu pravomoćnom i ovršnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Puli posl. br. P-1094/10 od 24. lipnja 2010.;

- da sadržaj odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava – hipoteke glasi: "Rok na koji se zasniva založno pravo – hipoteka je 180 (stoosamdeset) dana, računajući od dana sklapanja ovog Ugovora";

- da sadržaj odredbe da čl .4. Ugovora o zasnivanju založnog prava – hipoteke glasi: "Sukladno sporazumu ugovornih strana iz članka 2. ovog Ugovora, založni dužnik Elektroimpex d.o.o. [adresa] bezuvjetno dopušta založnom vjerovniku NM da bez traženja ikakvih daljnjih suglasnosti i odobrenja zatraži i ishodi kod Općinskog suda u Puli uknjižbu založnog prava – hipoteke za svoju korist na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] ….., a radi osiguranja novčane tražbine od 81.880,00 eur s rokom dospijeća od 180 dana računajući od dana sklapanja ovog Ugovora. ";

- da je presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P- 373/12 od 21. prosinca 2012., pravomoćna 18. studenog 2013., prihvaćen zahtjev kojim se tuženik (ovdje tužitelj) obavezuje po Ugovoru o zasnivanju založnog prava – hipoteke od 7. siječnja 2011. izdati tužitelju Elektroimpex d.o.o., tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu brisanja založnog prava u zemljišnoj knjizi, koju će ispravu u protivnom, zamijeniti presuda, za uknjižbu brisanja prava zaloga na etažnim dijelovima kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na etažama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude te je obvezan tuženik (ovdje tužitelj) isplatiti tužitelju trošak postupka u visini 2.720,00 kn;

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-498/12 od 15. ožujka 2012. određena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, protiv ovršenika Nekretnine Validus d.o.o. , na temelju ovršne isprave- pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli posl. br. P-1094/10 od 24. lipnja 2010., radi naplate, pored ostalog i iznosa 81.880,00 eur u kunskoj protuvrijednosti - određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika;

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-2126/13 od 11. lipnja 2014. određena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, protiv ovršenika Nekretnine Validus d.o.o. , na temelju ovršne isprave- pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli P-1094/10 od 24. lipnja 2010., radi naplate, pored ostalog i iznosa 81.880,00 eur u kunskoj protuvrijednosti - određena ovrha na nekretinama ovršenika , a koje rješenje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-475/15 od 13. svibnja 2015. te je ovrha obustavljena i ukinute su sve provedene radnje;

- da je rješenjem Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-2126/13 od 20. srpnja 2017. obustavljena ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-498/12-4 od 15. veljače 2012. (pljenidbom novčanih sredstava ovršenika) jer je ovršenik brisan iz registra, a ovrhovoditelj se nije očitovao o nastavku postupka;

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-146/13 od 31. ožujka 2015. odbijen zahtjev ovdje tužitelja, po tužbi od 1. veljače 2013., za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava - hipoteke od 7. siječnja 2011. (toč. I. izreke) te je odbijen i eventualno kumulirani zahtjev za poništenjem sporne odredbe te utvrđenjem da ista ne proizvodi pravne učinke (toč. II. izreke).

- da je I. tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o zasnivanju založnog prava od 7. siječnja 2011. bio osiguratelj II. tuženika.

8. Između stranaka je sporno:

- odgovornost II. tuženika odnosno je li II. tuženik kao odvjetnik i punomoćnik tužitelja u postupku zaključenja Ugovora o zasnivanju založnog prava od 7. siječnja 2011., a kojom odredbom čl. 3. je hipoteka na nekretnini založnog dužnika bila ograničena na 180 dana, a kojom je osigurano potraživanje tužitelja 81.800,00 eur, prema tvrdnji tužitelja, time tužitelju nanio štetu jer istekom roka više nije mogao naplatiti svoje potraživanje;

- odgovornost tuženika za tužitelju nastali trošak postupka u postupku pred Općinskim sudom u Puli P-373/12 u visini 2.720,00 kn /361,00 eur

- odgovornost I. tuženika kao osiguratelja od odgovornosti odvjetnika.

- postojanje štete, uzročno – posljedična veza kao i pitanje zastare naknade štete.

9. Tužitelj u iskazu, u bitnom, opisuje razloge zbog kojih je ovlastio II. tuženika na sačinjenje predmetnog Ugovora o zasnivanju založnog prava, a u biti to je bila naplata preostalog iznosa kupoprodaje cijene po Ugovoru o kupoprodaji sa društvom Nekretnine Validus d.o.o. i za što je u II. tuženika imao puno povjerenje. Nastavno kronološki opisuje prave radnje koje se poduzimane radi osiguranja tog potraživanja, a za radnju II. tuženika (sastavljanje predmetnog Ugovora o zasnivanju založnog prava) navodi da mu je isti rekao da će time biti osiguran jer da založni dužnik ima više stanova od kojih se može naplatiti njegovo potraživanje. Po proteku vremena II. tuženik mu je rekao da ne brine i da je sve osigurano. Tek mu je drugi odvjetnik iz Varaždina, kojeg je naknadno angažirao, rekao mu je hipoteka bila zasnovana ograničeno zbog čega je i izgubio spor po tužbi Elektroimpexa radi brisanja uknjižene hipoteke. Navodi da mu II. tuženik nije nikada spominjao da bi Ugovor o hipoteci bio pod nekim vremenskim rokom trajanja.

10. Iskaz II. tuženika, tempore acti odvjetnika ovdje tužitelja, iscrpljuje se u objašnjenjima poduzimanja pojedinih pravnih radnji za tužitelja koje su prethodile ili uslijedile sačinjenju spornog Ugovora. Ne spori da je sastavljao tekst predmetnog Ugovora o zasnivanju založnog prava te u vezi ugovorenog roka dospijeća tražbine navodi da je ista ugovorena na 180 dana od dana sklapanja Ugovora. U vezi ugovorenog roka hipoteke u čl. 3. Ugovora iskazuje "mogu reći da sam ja čak nakon tužitelja saznao za ovaj problem sa rokom na koji je zasnovana hipoteka budući da me isti nazvao i nešto se ljutio i vrlo ubrzo nakon toga mi otkazao punomoć….". Na upit punomoćnika tužitelja da li je prilikom potpisivanja Ugovora o zasnivanju založnog prava kod javnog bilježnika- isti pročitao- navodi da "očito nije". Iskazuje da je tužitelj znao za sadržaj ugovora, da je zalog upisan u siječnju 2011., a da je založno pravo trebalo dospjeti šest mjeseci kasnije – u srpnju 2011., a da je njemu punomoć otkazana sredinom svibnja 2011. i tada mu je tužitelj predbacio "da ga je u Ugovoru nešto oštetio".

11. Budući da tužitelj tvrdi da je II. tuženik sačinjenju Ugovora o zasnivanju založnog prava od 7. siječnja 2011., konkretno ugovorenog spornog roka zasnovane hipoteke na 180 dana, pristupio nestručno i bez odgovarajuće pažnje, a čime da je tužitelj onemogućen u naplati svoje pravomoćno utvrđene tražbine i to na teret nekretnine za koju je imao upisano založno pravo, ali da je propustom II. tuženika isto založno pravo vremenski ograničeno na 180 dana (nesporno je da je presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-373/12 od 21. prosinca 2012. prihvaćen zahtjev za brisanjem hipoteke bez da je potraživanje tužitelja prema Nekretnine Validus d.o.o. osigurano tim zalogom, namireno), a čime da je tužitelju nanio štetu upravo u visini 81.880,00 eur i 361,00 eur (nastali trošak postupka iz navedenog postupka OS Pula P-373/12) to odštetna odgovornost odvjetnika zbog opisane radnje u zastupanju postoji samo ako bi tužitelj uspio iz zalogom osiguranog potraživanja - isto namiriti da nije bio ugovoren rok na koji je zalog zasnovan.

12. Budući da je između stranaka nesporno da je I. tuženik u vrijeme sačinjenja predmetnog Ugovora bio osiguratelj II. tuženika te da je dakle, II. tuženik temeljem specijalne punomoći od 5. siječnja 2010. (list 98 spisa), u ime i za račun tužitelja sačinio i potpisao predmetni Ugovor, to su tuženici pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari i to I. tuženik prema odredbi članka 44. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11), a II. tuženik temeljem odredbe čl. 763. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje ZOO) u vezi čl. 965. ZOO.

13. Građansko pravna odgovornost odvjetnika u Hrvatskom pravu nije regulirana posebnim pravilima koja bi vrijedila samo za odvjetnike i odvjetničke vježbenike. Na to upućuje odredba čl. 33. Zakona o odvjetništvu prema kojoj za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti. To znači da se građansko pravna odgovornost odvjetnika za štetu određuje prema općim pravilima građanskog prava o deliktnoj odgovornosti, odnosno prema pravilima Zakona o obveznim odnosima. Odgovornost odvjetnika za štetu stoga se može temeljiti na povredi ugovora, ako je riječ o obvezi koja je obuhvaćena valjanim ugovorom sa strankom, ali isto tako i na deliktu ako nije riječ o ugovornoj obvezi gdje je odvjetnik svojim ponašanjem nanio štetu trećoj osobi. No iz općeg načela ZOO o zabrani uzrokovanja štete, kao i iz pravila da je svatko tko uzrokuje štetu dužan je tu štetu naknaditi, ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje i moguća je konkurencija osnova odgovornosti. Međutim, profesionalna odgovornost uopće, pa tako i odgovornost odvjetnika, bez obzira temelji li se na ugovoru ili deliktu, uvijek je subjektivna odgovornost. Stoga odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike. Dakle, da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete od II tuženika koji ga je kao punomoćnik zastupao prilikom sačinjenja predmetnog Ugovora o zalogu – u vezi ugovaranja trajanja zaloga i I. tuženika kao osiguratelja II. tuženika - mora dokazati da mu je točno tim propustom

II. tuženika prouzročena konkretna šteta.

14. Naime, u smislu odredbe članka 7. Zakona o odvjetništvu odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, statutu i drugim općim aktima komore te Kodeksu odvjetničke etike, pri čemu odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što prema njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. U tom kontekstu promatrana obveza odvjetnika u pružanju odvjetničkih usluga jest da će upotrijebiti profesionalna znanja i vještine te da će postupati s potrebnom pažnjom da bi postigao određeni cilj za stranku. Samo nepostizanje cilja nije dovoljno za odgovornost, već je na strani tužitelja, kao vjerovnika, teret dokaza da cilj nije postignut zato što je povrijeđena obveza postupanja u skladu s pravilima struke i dužnom pažnjom. Prema tome, definiranje krivnje odvjetnika, odnosno standarda duže pažnje bitno određuje njegovu odgovornost i ugovornu i izvan ugovornu koju valja promatrati kroz odredbu čl. 10. st. 1. ZOO prema kojoj:

1. sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svojih obveza postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnje dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina),

2. sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka),

3. sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupaka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

ZOO, s iznimkom definiranja standarda dužne pažnje dobrog profesionalca (stručnjaka) ne sadrži posebna pravila o profesionalnoj odgovornosti, pa time ni od profesionalne odgovornost odvjetnika. Niti Zakon o odvjetništvu ne pruža detaljnije definiranje dužne pažnje odvjetnika, jer čl. 7. samo predviđa da su "odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statuti i drugim općim aktima komore te Kodeksu odvjetničke etike". U skladu sa društvenom funkcijom odvjetništva i povjerenju koje u ispravnost njihovog rada s pravom mogu imati svi koji dođu u kontakt s njihovim profesionalnim uslugama, odvjetnik je dužan pokazati pažnju koju bi pokazao razumom prosječno brižljiv i adekvatno stručno osposobljen pripadnik odvjetničke profesije. Standard pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO zahtjeva poštivanje pravila struke i pažnju dobrog domaćina ili dobrog gospodarstvenika. To znači dužnost pažnje i pozornosti koja se može očekivati od razborite osobe, razumne i pažljive osobe koja to redovno čini.

15. Da bi načelno postojala odštetna odgovornost, u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), tužitelj mora dokazati postojanje štetne radnje, uzročno-posljedičnu vezu između radnje i eventualne štete, protupravnost te visinu štete, a kako je određeno i čl. 14. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika.

16. U konkretnom slučaju, uz odredbe ugovora o osiguranju primjenjuju se i odredbe o općim pretpostavkama odgovornosti za štetu. Da bi II. tuženik bio odgovoran naknaditi štetu koju je tužitelj, po njegovoj tvrdnji pretrpio zbog opisanog rada II., tuženika u vezi ugovaranja navedenog roka trajanja zaloga, tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje pretpostavki iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika. Naime, za postojanje odštetne odgovornosti, uz postojanje štetne radnje ili propusta u poduzimanju dužne radnje, potrebno je da postoji i uzročno posljedična veza između propusta i nastale štete.

17. Budući da je sadržaj Ugovora o zaloga sastavljao II. tuženik kao odvjetnik, a po nalogu tužitelja kao stranke, njegov je postupanje prilikom sastavljanja konkretnog ugovora, a posebice u vezi određenog roka trajanja založnog prava, valjalo promatrati kroz prizmu standarda duže pažnje odnosno ocijeniti je li isti kritične zgode kao odvjetnik postupao s propisanom profesionalnom pozornošću koja se od njega opravdano očekivala jer je svrha i cilj odvjetništva prije svega svakako zaštita interesa klijenta uz poštivanje načela zakonitosti. Naime, priroda odvjetničke djelatnosti, zbog posebnog društvenog i pravnog statusa, zahtijeva visok stupanj stručnosti i pažnje s ciljem povjerenja javnosti u kompetentnost, stručnost i etičnost odvjetničke djelatnosti.

18. Stoga kada II. tuženik u odgovoru na tužbu navodi da - o roku na koji se zasniva založeno pravo-hipoteka, nikad nije bilo govora, a pogotovo ne govora o tome da bi se ista zasnovala na rok od 180 dana jer bi se takvim oročavanjem založnog prava osiguranje njegova klijenta, ovdje tužitelja, učinilo besmislenim te da prilikom potpisivanja tog istog ugovora pred javnim bilježnikom nije uočio što, u konačnici, stoji u odredbi čl. 3. Ugovora (rok hipoteke 180 dana) jer da je uočio- svakako ga ne bi potpisao te kada u iskazu od 17. listopada 2022. navodi da "očito nije" pročitao isti ugovor prije potpisa, tada je svakako za zaključiti da je u vezi postupanja II. tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, izostao standard profesionalne pozornosti određen čl. 10. st. 2. ZOO. To tim više što i sam II. tuženik, u kasnijem iskazivanju, navodi da je tužitelj u svibnju 2011. prekinuo s njim suradnju jer je čak što više - prije njega - uočio što zapravo piše u odredbi čl. 3. Ugovora. Time je izostanak te profesionalne pozornosti svakako potvrđen jer ispada da je tužitelj kao laik, dakle, prije II. tuženika kao profesionalnog pružatelja pravne zaštite, uočio određen propust, a radi se o ispravi koju je sastavljao sam II. tuženik i po specijalnoj punomoći potpisao u ime i za račun ovdje tužitelja. Pritom valja dodati da II. tuženik, saslušan u postupku pred Općinskim sudom u Puli u postupku P-143/13- Zapisnik s glavne rasprave od 21. rujna 2012 (list 7-9 spisa), a koji Zapisnik predstavlja javnu ispravu- iskazom ne spori da je sastavljao prijeporni Ugovor o zasnivanju založnog prava, ali da ne zna na čiji je prijedlog i kako je došlo do te odredbe te da ne zna da li je suprotna strana nešto mijenjala. Takvo iskazivanje je, po ocjeni ovog suda, u ukupnosti sa iskazom pred ovim sudom i svom ostalom ocijenjenom dokumentacijom, svakako usmjereno na izbjegavanje utvrđenja izostanka profesionalne pažnje na strani II. tuženika, kraj nesporne činjenice da je isti po specijalnoj punomoći taj isti ugovor potpisao u ime i za račun tužitelja.

19. Činjenica jest da je tužitelj imao osnovu za naplatu svoje tražbine, a koja ovdje predstavlja potraživanu štetu (pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Puli P- 1094/10 od 24. lipnja 2010., radi naplate, pored ostalog i iznosa 81.800,00 eur u kunskoj protuvrijednosti spp), a u postupku ovrhe po kojoj se tužitelj u konačnici nije naplatio. Međutim, prijeporni Ugovor je i sklopljen radi osiguranja naplate tražbine po citiranoj presudi. Kada se uzme u obzir da tužitelj svoj zahtjev u ovoj pravnoj stvari ne temelji na tvrdnji o ništetnosti ili pobojnosti sporne odredbe o trajanju založnog prava, tada je i pravno, u konkretnom slučaju, neodlučno što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-146/13 od 31. ožujka 2015. odbijen zahtjev ovdje tužitelja, po tužbi od 1. veljače 2013., za utvrđenjem ništetnosti i pobojnosti sporne odredbe čl. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava - hipoteke od 7. siječnja 2011. u vezi sa ugovorenim rokom trajanja hipoteke.

20. Nadalje, iz priloženog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina] (list 77- 92 spisa) proizlazi da su svi posebni dijelovi nekretnine koja je bila objektom zaloga prodani u razdoblju 2011. do 2016. Kako je pravo zaloga na toj istoj nekretnini po prijepornom Ugovoru dakle, ugovoreno na rok 180 dana te kao je u konačnici da presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P- 373/12 od 21. prosinca 2012. (pravomoćna 18. studenog 2013.) prihvaćen zahtjev kojim se tuženik (ovdje tužitelj) obavezuje po Ugovoru o zasnivanju založnog prava – hipoteke od 7. siječnja 2011. izdati tužitelju Elektroimpex d.o.o., tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu brisanja založnog prava u zemljišnoj knjizi na toj istoj nekretnini, tada, prema stavu ovog suda, potpisivanje Ugovora o založnom pravu sa trajanjem istog 180 dana – po tuženiku kao odvjetniku i profesionalnom punomoćniku, a u ime i za račun tužitelja predstavlja štetu radnju, a čija je posljedica za tužitelja nastupila trenutkom pravomoćnosti presude radi brisanja založnog prava (18. studenog 2013.) Potpisivanjem takvog Ugovora II. tuženik je, kao odvjetnik, postupio protivno pravilima odvjetničke profesije ( Zakonu o odvjetništvu i Kodeksu odvjetničke etike) jer je ugovaranjem roka trajanja hipoteke na 180 dana i istodobnim dospijećem te tražbine (osigurane hipotekom) izvrgnut smisao založnog ugovora, a svojim iskazom je II. tuženik potvrdio nedostatak profesionalne pozornosti koja se od njega, u vezi kako osiguranja tako i naplate osigurane tražbine, nedvojbeno zahtjeva. Prema ocjeni suda II. tuženik je svojim iskazom, u dijelu kojim navodi i opisuje sve pravne radnje koje je poduzeo za tužitelja, pored prijepornog Ugovora, djelomično pokušao zamaskirati činjenicu da prilikom sastavljanja prijepornog Ugovora (posebno spornog roka) i prilikom potpisa istog, zaista nije primijenio dužni standard potrebne pažnje profesionalca, a zapravo neizravno priznajući svoj konkretni propust ("očito nije" pročitao isti ugovor prije potpisa; tužitelj je čak što više - prije njega- uočio što zapravo piše u odredbi čl. 3. Ugovora), a čime je zbog brisanja založnog prava tužitelju onemogućena naplata tražbine u visini 81.800,00 eur, a što dakle, u konkretnom slučaju tužitelju predstavlja štetu, a koja dakle odgovara nepodmirenom iznosu kupoprodajne cijene iz Ugovora o kupoprodaji iz 2008. i u odnosu na koju je tužitelj imao legitimna očekivanja da će je ostvariti, u konačnici bar po upisanom zalogu, a što je izostalo. Također, dio štete u iznosu 361,00 eur (kunska protuvrijednost 2.720,00 kn) proizlazi iz nesporne činjenice da je uslijed tako koncipiranog ugovora o založnom pravu tužitelj izgubio postupak radi izdavanja tabularne isprave, nesporno vođen pred Općinskim sudom u Puli pod posl.br. P-373/12 kojom presudom mu je naloženo, zbog štetne radnje II tuženika, platiti parnične troškove u iznosu 2.720,00 kn odnosno, 361,00 eur. Uzročno-posljedična veza sastoji se u tome što je dakle, nemarnim postupanjem II. tuženika kao odvjetnika (sastavljanjem i potpisivanjem ugovora) za tužitelja nastala šteta u vidu nemogućnosti naplate svoje novčane tražbine jer je predmetna hipoteka brisana. Da hipoteka nije brisana i da je II. tuženik sastavio ugovor o hipoteci kakav bi sastavio svaki drugi odvjetnik u takvoj situaciji, dakle bez ugovorenog roka trajanja hipoteke, tužitelj bi imao mogućnost namiriti svoju tražbinu jer bi, kraj činjenice da su svi posebni dijelovi nekretnine na kojoj je bilo upisano pravo zaloga pa izbrisano, tijekom 2011. do 2016. dakle, prodani, a aktivacijom založnog prava kroz postupak ovrhe, postojao bi tržišni interes za kupnju predmetne nekretnine iz čije kupoprodajne cijene bi se tužitelj naplatio. Upravo je dakle, u rekonstrukciji tijeka pravnog odnosa između tužitelja i II. tuženika u konkretnom pravnom odnosu u vezi sačinjenja Ugovora o zasnivanju založnog prava odnosno, usporedbom stvarnog tijeka događaja koji se pravno odvijao, a rezultirao je brisanjem hipoteke u sudskom postupku, za zaključiti da je dakle, izvjesno odnosno najvjerojatnije da bi se dakle tužitelj naplatio iz upisanog zaloga da isti, zbog propusta II. tuženika, nije brisan zbog ugovorenog roka zaloga, a što prema stavu ovog suda i predstavlja uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje.

21. Sud nije, kao nepotrebno, izveo predloženi dokaz građevinskim vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnine u odnosu na koju je bilo upisano pa izbrisano pravo zaloga.

22. Slijedom svega navedenog, a po ocjeni ovog suda, tužitelj je dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu pa je na temelju odredbe čl. 1045. st. 1 u vezi čl. 1049. i čl. 1089. ZOO u vezi čl. 22. i 27. Uvjeta za osiguranje prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosima od 81.800,00 eur i 361,00 eur (ukupno 82.161,00 eur) te je odlučeno kao u toč. I izreke.

23. Kraj nesporne činjenice da je II. tuženik u vrijeme poduzimanja sporne pravne radnje, u skladu sa odredbama Zakona o odvjetništvu, bio osiguran kod I. tuženika policom od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva, to je temeljem odredbi čl. 14., čl. 15. st. 2., čl. 18. i čl. 19 Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, primjenom odredbe čl. 43. ZOO utvrđena solidarna odgovornost I. i II. tuženika u ovoj pravnoj stvari.

24. Budući da je tužitelj najkasnije pravomoćnim okončanjem postupka pred Općinskim sudom u Puli poslovni broj P-373/12 (18. studenog 2013.), a u postupku brisanja zaloga saznao za opseg i visinu štete (nemogućnost aktivacije založnog prava te obveza isplate troškova postupka), a tužba je podnijeta 27. svibnja 2014., to je neosnovan prigovor zastare potraživanja (čl. 230. st.3. u vezi čl. 225 ZOO).

25. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st.1. u vezi čl 1086. i čl. 943. st. 4. ZOO i ista teče od 22. travnja 2014. do isplate, a budući da se tada tužitelj sa odštetnim zahtjevom (list 18-20 spisa) obratio I. tuženiku kod kojeg je II. tuženik bio nespornom obvezno osiguran. Stoga je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice za potraživano razdoblje od 7. studenog 2011. do 21. travnja 2014. (na iznos 81.800,00 eur) i za razdoblje od 21. prosinca 2012. do 21. travnja 2014. (na iznos 361,00 eur) odbijen kao neosnovan.

26. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st.2. i 8. ZOO.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju u cijelosti, a budući da je isti u cijelosti uspio sa glavnim potraživanjem. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora i prema priloženom troškovniku.

27.1.Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 700 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 24. prosinca 2014., 29. svibnja 2019. i 15. travnja 2025., svaki po 700 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 2. siječnja 2018. 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 24. svibnja 2019., 4. travnja 2022., 17. listopada 2022., 16. siječnja 2023. i 21. siječnja 2026., svako po 700 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 6.325 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 12.650,00 eur, a uvećano za trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu 1.741,99 eur (tbr. 10/1 Tarife), iznosi 14.391,99 eur te uvećano za 25% PDV (3.598,00 eur) i uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 663,61 i na žalbu 663,61 eur, sveukupno iznosi 19.317,21 eur.

27.2.Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. svibnja 2015. jer istim požuruje postupanje suda pa se ne radi o nužnom trošku postupka. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 27. ožujka 2018. jer također nije bio nužan za raspravljanje budući da istim ponavlja navode iz podneska od 2. siječnja 2018. (koji mu je priznat) te mu nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ista nije plaćena pa mu taj trošak još nije nastao.

28. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. I. tuženika

- II. tuženik