REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3417/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice VD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-202/2007, sklopljenog između tužitelja VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 19.07.2007. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% (nulacijelihdevet posto) iznosa kredita.„

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužiteljici VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 656,69 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 19.07.2007. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.039,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. veljače 2026. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19.07.2007. sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu br. 266-202/2007. Temeljem navedenog Ugovora tuženika je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 125.000,00 CHF u unskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Tuženik je promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe-Adria -Bank d.d. u Addiko bank d.d. Člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu propisano je da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% iznosa kredita. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti troškove obrade kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu od 0,9 % naknade na iznos kredita. Predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- adaptacija i kupovina kuće. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81.st.1. odnosno članku 96.st.1 propisivali: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu određeno je: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% (nulacijelihdevet posto) iznosa kredita. „ Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom 323.st. 1 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.125,00 CHF, odnosno preračunano po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita 4.947,87 HRK, sada 656,69 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 656,69 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženiku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 10.08.2007. u iznosu od 4.999,50 HRK.

4. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 656,69 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značenja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 dalje u tekstu: ZOO 05). 6. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U članu 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,90% iznosa kredita. 8. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. 9. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. 10. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. 11. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. 12. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). 13. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. 20. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. 21. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. 22. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). 23. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvode. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Tuženik ističe kako tuženik nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj:

266-202/2007 od 19. srpnja 2007. godine, iskaz tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 20. srpnja 2006. sklopila ugovor o kreditu broj:

266-202/2007 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 125.000,00 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, nesporno je da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporno je da li su navedene odredbe kredita ništetne, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva, sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s članka 323. stavka 1. ZOO-a.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila kod prednika tuženika. Navodi da je pročitala ugovor o kreditu te je primijetila da se treba platiti trošak kredita. Sjeća se da joj nisu obrazložili od čega se sastoji trošak obrade kredita i rekli su da ako želi dobiti navedeni kredit da se mora platiti naknada za kredit. Kredit je bio za kupnju i adaptaciju kuće. Navodi da je njena obitelj živjela u toj kući, kuća se nije iznajmljivala, a niti je bila prijavljena firma. Nadalje navodi da je ona osobno plaćala kredit. Navodi da nije mogla pregovarati što se tiče odredaba kredita.

7. Prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužiteljice sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenim odredbama jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužiteljici zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužiteljici je po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 5. st. 2., nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema članka 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita i naknade za osiguranje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada. Tužiteljica nije mogla komparirati visinu drugih osiguravajućih društava te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija te na taj način prednik tuženika prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice te je tuženik nepošten stjecatelj.

10. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 5. st. 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Sud je dosudio tužiteljici iznos od 656,69 eura, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (članak 5. 2. Ugovora o kreditu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 28. travnja 2008. pa do isplate, a prema članak 1115. ZOO-a i članak 29. stavak 2. ZOO-a. Prema članku 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, a što je objašnjeno u točka 8. i 9 obrazloženja, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

12. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a u iznosu 1.039,81 eura, a koji se sastoji od: tužba - 100 bodova, podneska 24.09.2025. - 100 bodova, ročište 13.11.2025. - 100 bodova, ročište 11.02.2026. - 100 bodova, a što ukupno iznosi 800,00 eura za rad odvjetnika prema OT, PDV 200,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eura, trošak sudske pristojbe na presudu 26,54 eura.

U Zagrebu, 25. veljače 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun