REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Poslovni broj: Gž-169/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić kao izvjestiteljice i člana vijeća i Renate Marić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja, a ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka ,protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1244/2024-11 od 12. siječnja 2026. u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1244/2024-11 od 12. siječnja 2026. u cijelosti.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja ŽG i tuženika, potvrđenog 4. travnja 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-717/2006: „… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ŽG u roku od 15 dana isplati iznos od 351,64 eura (slovima: tristopedesetjedaneurošezdesetčetiricenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. travnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl.9. st.2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja ŽG i tuženika, potvrđenog 4. travnja 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-717/2006: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ŽG u roku od 15 dana isplati iznos od 247,68 eura (slovima: dvjestočetrdesetsedameurašezdesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ŽG naknadi trošak postupka u iznosu od 376,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP- a, u vezi sa člankom 5. i 8. ZPP-a. tuženik nalazi u činjenici da u postupku nije izveden niti jedan važan dokaz glede tuženikovih navoda o činjenicama, čime je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje, te ravnopravnost i procesna ravnoteža, kao i u tome što sud provedene dokaze nije ocjenjivao svaki zasebno i u njihovoj ukupnosti, a koje povrede su po mišljenju tuženika bile od utjecaja na donošenje zakonite presude.

2.2. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da je izreka proturječna razlozima presude, zatim presuda nema razloga o pojedinim odlučnim činjenicama, o pojedinim odlučnim činjenicama postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

2.3. U sadržaju žalbe vezano uz žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženi navodi da se prvostupanjski sud uglavnom bazirao na tom da se radi o tipskim i po tuženiku unaprijed sastavljenim odredbama, dok prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li su sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da li su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi.

2.4. U odnosu na primjenu materijalnog prava tuženi se poziva na odredbu članka 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05) kojim je propisano da se Ugovorom o kreditu utvrđuju iznos kredita te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Nastavno ističe i da prema odredbi članka 59. stavak 1 alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača Ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme klapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, da takve odredbe sadrži i Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 52/16) kao i Zakon o bankama. Glede zakonske zatezne kamate u žalbi se objašnjava da prvostupanjski sud nije dao odgovarajuće razloge zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. U odnosu na naplatu za prijevremenu otplatu kredita ističe da naplaćeni iznos naknade predstavlja troškove i štetu koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kreditaa koja šteta se sastoji od troškova likvidnosti i administrativnih troškova, te se u tom pravcu poziva na odredbu članka 1024. stavak 2. i 3. ZOO-a koji propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ,ali je o tome dužan obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

2.5. Kako smatra pogrešnom odluku o glavnoj stvari, jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija i odluku o troškovima. Poglavito osporava trošak ročišta za objavi presude i trošak zahtjeva banci radi dostave podataka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud je za svoj pravni stav dao jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

5.2. Nisu učinjene ni relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 5. i 8. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud tuženiku omogućio da iznese činjenice koje je smatrao relevantnim, te je sud ocijenio provedene dokaze.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe sadržana u čl. 7.st.1. i članku 9.st.2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja ŽG i tuženika, potvrđenog 4. travnja 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-717/2006 kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

7. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 30. ožujka 2006.

7.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7.2. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom Ugovoru o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer je u postupku utvrđeno da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Navedene odredbe nisu jasne, lako razumljiva i uočljiva iz razloga što tuženik nije pojasnio tužitelju koje to troškove navedena za obradu kredita podmiruje, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, a isto tako nije tužitelju prezentirano koje to troškova i naknade podmiruje za prijevremenu otplatu kredita .

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. zauzeo je stajalište da ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i da li potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze kao i odnos između naknade i za to pružene usluge, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP-a, a u konkretnom slučaju tužiteljica od strane tuženika kao banke nije imala predočene nikakve kriterije glede odnosa visine naknade i za to pružene usluge.

10. Iz odredbe članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu i djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Tarifi banke na preostali iznos kredita.

10.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama povodom restitucijskih zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) kod prijevremene otplate kredita, banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, te da se ta naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

11. Suprotno navodima žalbe, stav je i ovog suda da je tuženik bio dužan tužitelju predočiti jasne i razumljive kriterije glede svih naknada koje je tužitelj u obvezi platiti, kako bi mogao predvidjeti i znati koliko će ga to koštati, jer su i naknade dio krajnje cijene kredita koja korisniku treba biti poznata, kako bi mogao predvidjeti i posljedice koje iz toga proizlaze. Stoga je u pravu prvostupanjski sud da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao slabije strane ugovornog odnosa.

12. Zbog navedenog prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa da sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja navedenih naknada.

13. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO).

14. Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i osnovano su određeni primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine br. 138/23) prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog, te pravilno dosuđeni temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

15. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Požegi, 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević