Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni  broj  Gž-1055/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2022-23 od 22. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2022-23 od 22. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 02345 zaključenog 5. lipnja 2008. između tužitelja i tuženika u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva te u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za troškove sklapanja ugovora, a koje odredbe su sadržane u dijelu članka II. i III. Ugovora, u dijelu članka 5.1., članka 6.2. i članka 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 5.641,37 eura s pripadajućim zateznim kamatama, pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 660,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju 2.223,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu 102,87 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi razlozima presude te pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika

6. Neosnovano tuženik sadržajem žalbenih navoda upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer da bi bio onemogućen raspravljati pred sudom stoga što sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽK i RK. Naime, glede odbijanja navedenih dokaznih prijedloga, prvostupanjski je sud jasno iznio da navedeni svjedoci nisu osobno sudjelovali u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, a koji zaključak suda tuženik u žalbi ni na koji način nije doveo u pitanje.

7. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP, jer je suprotno navodima tuženika, pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 4. siječanj 2024., a nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Za dopuštenje preinake tužbe prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud jer su isti utemeljeni na primjeni čl. 191. st. 2. ZPP i zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br. 02345 od 5. lipnja 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika kao davatelja kredita, kao i plaćanje troškova za sklapanje Ugovora te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 5.641,37 eura sa zateznim kamatama i zahtjev za isplatu plaćenih troškova sklapanja Ugovora u iznosu 660,41 eura sa zateznim kamatama.

9. Prvostupanjski je sud na temelju iskaza tužitelja, koji je u cijelosti prihvatio i pročitane dokumentacije koja prileži spisu utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača.

9.1. U odnosu na žalbeni prigovor da tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti pokušao dokazati da ima status potrošača, napominje se da se tužitelj u tužbi pozvao na to svojstvo, a koje svojstvo podrazumijeva u smislu čl. 3. st. 1. podst. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, broj 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP/07) da je riječ o fizičkoj osobi koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da okolnost da pravni posao nije sklopljen u svrhe namijenjene potrošačevoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju predstavlja negativnu činjenicu, koju po naravi stvari nije dužan dokazati tužitelj, to je na tuženiku teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u te svrhe.

9.2. Također, okolnost što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži naziv „potrošački‟ sam po sebi ne upućuje na zaključak da Ugovor nema taj karakter. Naime, iz samog Ugovora o kreditu ne proizlazi da je njegova svrha financiranje kupnje vozila radi obavljanje poslovne djelatnosti tužitelja, dok nije sporno da je tužitelj fizička osoba, a tuženik trgovac u smislu čl. 3. st. 1. podst. 2. ZZP/07.

9.3. Pored svega navedenog, za primijetiti je da tuženik tijekom postupka nije ni osporavao tužitelju potrošačko svojstvo.

10. Nadalje, prvostupanjski je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o spornim odredbama o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i troškovima sklapanja Ugovora o kreditu nije pregovaralo, a s obzirom na to da iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da djelatnici tuženika nisu ni sudjelovali u pregovorima, nego su samo pripremili i sastavili Ugovor o kreditu koji su potom zaposlenici auto kuće dali na potpis tužitelju, iz čega je razvidno da nije bilo pregovora oko spornih ugovornih odredbi, niti je moguće da su djelatnici tuženika ponudili tužitelju kredit s valutnom klauzulom u eurima, a neovisno o tome što je tuženik u predmetnom razdoblju s nekim drugim korisnicima kredita zaključivao ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima.

10.1. Pritom okolnost što su tijekom 2005. (tri godine prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu) u dnevnom tisku objavljeni članci u kojima se upozorava na neke rizike valutne klauzule u švicarskim francima, a na koje članke se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik kao trgovac informirao tužitelja o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i jesu li o takvoj ugovornoj odredbi stranke potom pregovarale.

11. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na prethodno navedeno utvrđenje o odsustvu pregovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) u svezi čl. 102. st. 1. ZZP/07, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kao i odredba kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova sklapanja Ugovora.

12. Ujedno je promašeno pozivanje tuženika na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine‟, broj 102/15) i okolnost da je u konkretnom slučaju kredit već otplaćen kao razlog nemogućnosti zahtijevanja restitucije.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 5.641,37 eura koji je utvrđen financijskim vještačenjem na ime preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te iznos od 660,41 eura za naplaćene troškove sklapanja Ugovora, a koje iznose tuženik ne pobija žalbom.

15. Budući da je u postupku utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova sklapanja Ugovora, a imajući na umu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

16. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare. Neosnovanost prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i plaćanju troškova sklapanja Ugovora, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

17. Budući da je tužitelj uspio u sporu, to je tuženik dužan tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

18. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da je žalbom osporena samo na općenit način, bez navođenja u kojem točno dijelu pobijana odluka o troškovima ne bi bila pravilna.

19. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer njegova žalba nije osnovana (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak