Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-31/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-362/2025-10 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-362/2025- 10 od 19. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim članak 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012096237 od 16. studenoga 2006. kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini 2,10% (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 201,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenoga 2006. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 338,32 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenoga 2006. do isplate (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.191,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2025. do isplate (točka IV. izreke).
2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 353,09 eura.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 11.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita te zahtjev za isplatu naplaćenih naknada.
8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. studenoga 2026.,
- 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012096237 kojim je odobren kredit u iznosu 21.367,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,
- da se člankom 11.3. Ugovora o kreditu tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita prema odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,
- da je tuženik trgovac u smislu članka 3. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03),
- da iz knjigovodstvene kartice (konto 514023000) koju je sastavio tuženik proizlazi da su tužitelju 20. studenoga 2006. naplaćene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita,
- da je kredit isplaćen tužitelju 30. studenoga 2006.
10. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja, koji je prihvaćen kao logičan, životan i uvjerljiv, utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila za osobne potrebe i da je tužitelj na potpis dobio tipski unaprijed pripremljen ugovor o kojem se nije moglo pregovarati. Zaključivši da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu iz članka 11.3. nepoštena i slijedom toga ništetna.
11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.
12. Pravilno je prvostupanjski sud na pravni odnos stranaka primijenio članak 81. stavak 1. ZZP/03 koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.
13. Neosnovano u žalbi navodi tuženik da prvostupanjski sud nije dao odlučne razloge o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, zbog čega u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03 postoji zakonska presumpcija da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Iako je sporna ugovorna odredba iz članka 11.3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva (1,50% od iznosa kredita) i troškova naknade za osiguranje kredita (2.10%), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
14. Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio primjenu članka 59. točka 3. ZZP/03 kojim je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a da predmetni ugovor ne sadržava konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadama koje su naplaćene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.
15. Tome treba dodati, da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
16. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom i na temelju članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 11.3. Ugovora o kreditu u iznosu 201,38 eura i 338,32 eura koji iznosi proizlaze iz isprave koju je sastavio tuženik. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana kada su troškovi obrade naplaćeni, te je pravilno u granica postavljenog zahtjeva prvostupanjski sud zatezne kamate dosudio tekuće od 30. studenoga 2006.
17. Također je pravilno prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu obje naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.
18. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka donio uz primjenu članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.
19. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava odmjerene troškove postupka prema vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.000,00 eura kojeg je u tužbi naznačio tužitelj. S obzirom na istaknute tužbene zahtjeve (jedan deklaratorni i dva kondemnatorna) koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pri određivanju vrijednosti predmeta spora u primjenu dolazi članak 37. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva te je prvostupanjski sud pravilno odmjerio troškove postupka prema označenoj vrijednosti predmet spora.
20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se vrijednosti predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog zahtjeva, budući da takvo pravno shvaćanje nije u skladu s člancima 35. do 40. ZPP- a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. U odnosu na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-475/2008 od 27. listopada 2008. i Revr-774/2005 od 13. prosinca 2005. na koje se u žalbi poziva tuženik valja odgovoriti da se te revizijske odluke ne odnose na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora vezano za odluku o troškovima postupka, već se odnose na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora vezano za dopuštenje revizije, pa iste nisu primjenjive (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Revd-204/2024 od 23. siječnja 2024.). Osim toga, upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornim zahtjevima s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača.
21. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava opravdanost troškova zastupanja tužitelja na ročištima i troškova sastava obrazloženih podnesaka, jer, suprotno žalbenim navodima, ove radnje tužitelja bile su potrebe za raspravljanje i odlučivanje u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
22. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.
23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu budući je njegova žalba odbijena.
U Velikoj Gorici 25. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Nikola Ramušćak
