Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-128/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o., protiv tuženika Planmedia d.o.o., Koprivnica, Florijanski trg 5, OIB: 64292010696, zastupan po punomoćnicima Krunoslavu Kunštiću i Zoranu Kurcinaku, odvjetnicima iz Koprivnice, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-55/2024-45 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ČO kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-55/2024-45 od 23. prosinca 2024. pod točkom II. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troška u iznosu od 200,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024. do isplate i u dijelu u kojem joj nije dosuđen daljnji zatraženi trošak postupka u iznosu od 2.376,22 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od

23. prosinca 2024. do isplate.

II. Odbija se žalba tuženika Planmedia d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-55/2024-45 od 23. prosinca 2024. pod točkom I. izreke.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ČO za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Planmedia d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 385,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku Planmedia d.o.o., [adresa], OIB: 64292010696, zastupana po direktoru DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplati iznos od 2.654,45 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe – 30.04.2018 .god. do isplate, po stopi za period do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023.god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.god. do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.904,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude tj. od 23. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.654,45 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom iz točke I. izreke presude.

III. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV sa zakonskom zateznom kamatom iz točke I. izreke presude, kao neosnovan.''

2. Tužiteljica žalbom i dopunom žalbe presudu pobija u dijelu pod točkama II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti i usvojiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

3. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik u dijelu pod točkom I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže tužbu odbaciti kao nepravovremenu, podredno presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan uz obvezu naknade parničnog troška. Podredno predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 385,50 eura.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete za koju tvrdi da joj je nastala zbog objave članka u broju 802 tjednika Podravski list od 29. siječnja 2018. gdje je na naslovnici objavljena fotografija tužiteljice na kojoj je sa suprugom ĐO, a ispod fotografije stoji naslov: „Lacijeva supruga zaposlena u gradskoj knjižnici“. U kolumni autora KO na stranici br. 2. glavni naslov teksta glasi: „Gospođa knjižničarka“ otisnut velikim masnim slovima, a ispod kojega stoji podnaslov: “Lackovićeva supruga bila je zadnja osoba koja je trebala dobiti posao u javnom sustavu kojim upravlja đurđevačka gradska vlast“.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

7. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

8. Neosnovano tuženik osporava pravodobnost podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 22. st. 2. u svezi s odredbom čl. 23. Zakona o medijima („Narodne novine“ , broj 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM), pozivajući se pri tome na pravni stavi izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1093/2022-2 od 27. ožujka 2024.

8.1. Na žalbene navode tuženika kako je tromjesečni rok koji je nesporno počeo teći od dana objave članka 29. siječnja 2018. (kada je tužiteljica saznala za objavljenu informaciju) istekao 29. travnja 2018. slijedom čega tvrdi da je tužba koja je predana sudu preporučenom pošiljkom 30. travnja 2018., predana po isteku zakonom propisanog roka te je stoga trebala biti odbačena, valja odgovoriti kako je 29. travnja 2018. bila nedjelja te je stoga tužba koja je predana sudu prvog idućeg radnog dana, pravovremena (čl. 112. st. 3. ZPP).

9. Neosnovano stranke osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja, a žalbeni razlozi koje ističu s ovog osnova svode se na njihovu ocjenu izvedenih dokaza i njihovo viđenje primjene materijalnog prava te kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku.

10. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje:

- da je 29. siječnja 2018. na naslovnici tjednika Podravski list, u broju 802, objavljena fotografija tužiteljice sa suprugom ĐO, a ispod fotografije stoji naslov „Lacijeva supruga zaposlena u Gradskoj knjižnici“;

- da je tužiteljica za objavu spornog članka doznala na radnom mjestu u gradskoj knjižnici Grada Đurđevca te je sadržaj članka doživjela kao negativan, kao da je ona nečiji „pripadak“,„Č“, a ne osoba koja ima sve kvalifikacije za to radno mjesto. U spornom članku nije navedeno ni njezino ime, ni prezime, a Podravski list je toga dana između ostalog, bio dostupan i ljudima koji su tog dana došli u knjižnicu, članak su glasno komentirali, a ti komentari da su na nju negativno utjecali. Zbog objave spornog članka nije se pojavljivala u javnosti, osjećala je nelagodu i na poslu između radnih kolegica te odnosi na poslu nisu bili isti kao prije i osjećala je „u zraku uvijek vise neke sumnje“. Smatra da svojim ponašanjem nije doprinijela da bi se zadiralo u njezin privatni život i o tome raspravljalo u medijima, ističe da ju je posebno smetalo to što se gleda na nju kao nečiju suprugu i što joj se osporava pravo na rad u javnoj ustanovi za koji je ispunila sve uvijete;

- da je suprug tužiteljice ĐO u bitnome potvrdio posljedice objave spornog članka po tužiteljicu te da se tužiteljica nikada nije pojavljivala uz njega u formalnim prilikama vezanim uz njegov rad kao političara jer su željeli očuvati svoj obiteljski život i privatnost;

- da je KO potvrdio autorstvo članka, naslova, podnaslova i potpisa ispod slike i svega što piše, istaknuo te da je članak objavljen u formi kolumne koju redovito piše i daje svoj komentar, odnosno vrijednosni sud o nekom događaju koji je aktualan, pa je tako konkretno došlo i do pisanja članka koji se tiče zapošljavanja supruge gospodina ĐO;

- da autor članka KO pri pisanju članka ničim nije dovodio u pitanje zakonitost zapošljavanja tužiteljice i ne sumnja da ona ima određene kvalifikacije, ali da je htio prije svega ukazati na krivu poruku koju političari sustavno daju javnosti, a to je da se stvara dojam da se u javnim ustanovama najviše zapošljavanju osobe koje su vezane uz te javne osobe, bilo privatno ili prijateljski;

- da autor članka KO smatra da ima pravo iznijeti svoj vrijednosni sud i da napiše „Ljudi, to nije dobro“ ne nezakonito, da se šalje kriva poruka, a gospodin ĐO je dovoljno moćan da zaposli suprugu u nekom privatnom sektoru, te smatra da tužiteljica ne može raditi u gradskoj ustanovi na koju on ima utjecaj, a da je to njegov vrijednosni sud. Tvrdi da su predmetne informacije iznesene u dobroj vjeri i da nije imao namjeru nikoga uvrijediti ili oklevetati.

11. Na žalbene navode tuženika da je sporna informacija takva da se na nju može primijeniti odredba čl. 21. st. 4. alineja 6. ZM, jer je objavljena informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri, valja odgovoriti kako nisu osnovani jer sve navedene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti moraju biti ispunjene kumulativno, da bi se tuženik mogao osloboditi odgovornosti za štetu.

12. Nije sporno postojanje javnog interesa za objavu informacije koji pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud iz razloga što je suprug tužiteljice javna osoba, političar, a tužiteljica se zaposlila u knjižnici Grada Đurđevca u kojem je on u vrijeme podnošenja tužbe bio predsjednik gradskog vijeća, bivši gradonačelnik Grada Đurđevca te saborski zastupnik.

13. No, neosnovano tuženik tvrdi kako je postupanje novinara bilo u dobroj vjeri. Sam autor članka, iako potvrđuje da u zapošljavanju tužiteljice nije bilo nikakvih nepravilnosti koje bi dovodile u sumnju pravilnost i zakonitost postupka pri njezinom izboru za radno mjesto knjižničarke u knjižnici Grada Đurđevca, njezino zapošljavanje koristi kao primjer „zapošljavanja osoba koje su vezane javne osobe, bilo privatno ili prijateljski“ sve u cilju kako bi on „preispitao reakciju javnosti, odnosno otvorio javnu raspravu o tome da li je baš moralno tako raditi da se zaposli supruga jednog od najmoćnijih političara u [adresa] i u županiji i to baš na radnom mjestu u gradskoj ustanovi koja može biti pod njegovom izravnom ili neizravnom kontrolom“ te time jasno imputira javnosti da tu ipak nije sve „moralno“, pri tome nedvojbeno odričući tužiteljici pravo na zapošljavanje u javnoj službi u koju je primljena na zakonit način, samo temeljem činjenice da je supruga političara.

14. Neosnovano tuženik žalbom tvrdi da bi se na tužiteljicu kao suprugu državnog dužnosnika imale primjenjivati odredbe Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“, broj 26/11, 12/12, 126/12, 48/13, 57/15 i 98/19) odričući joj pravo na poštivanje njezinog prava na privatnost, jer tužiteljica ne ulazi u krug osoba u smislu odredbe čl. 3. navedenog Zakona na koje osobe se isti primjenjuje. Stoga su neosnovni žalbeni navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljica nije javna osoba i da nije davala nikakvog povoda za objavu članka.

15. Na žalbene navode tuženika da je sporna informacija takva da se na nju može primijeniti i odredba čl. 21. st. 4. alineja 5. ZM, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani jer osim što objavljena informacija mora biti točna, kumulativno treba biti ispunjena i druga pretpostavka da iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, a što u ovom slučaju nesporno nije ispunjeno. Ni sam autor članka ne tvrdi da je na bilo koji način kontaktirao tužiteljicu pa stvarno nije jasno na temelju čega bi se mogao donijeti zaključak da je tužiteljica bila suglasna s opremom članka koji u naslovima navodi „Lacijeva supruga zaposlena u gradskoj knjižnici“ i „Č“ kako to tvrdi tuženik.

15.1. Upravo je naslovima članaka, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u kojoj autor ne navodi niti ime tužiteljice već je naziva "Lacijevom suprugom", "D knjižničarkom" i "Lackovićevom ženom" tužiteljici povrijedio pravo osobnosti iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) jer joj time autor članka oduzima pravo na njezino ime i prezime, svodeći ju na pripadak suprugu, kako to osnovano tužiteljica navodi u svom iskazu. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je ovakvim načinom pisanja autor teksta nastojao omalovažavati tužiteljicu, ne navodeći ni njezine stručne kvalifikacije temeljem kojih je dobila posao (koje i ne osporava) već je izrijekom tvrdi da zbog takvih osoba kao ona „mladi masovno napuštaju Hrvatsku.“

16. Valja istaknuti i da je prvostupanjski sud razloge zbog kojih se tuženik pozivao na svoje oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete pravilno cijenio i prema čl. 10. Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) prema kojoj odredbi se pravo tuženika može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

17. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da bi nalogom tuženiku da tužiteljici naknadi štetu došlo do miješanja u tuženikovo pravo na slobodu izražavanja, ali pravilno utvrđuje da je takvo miješanje utemeljeno na zakonu (čl. 21. st. 1. ZM) i služi legitimnom cilju zaštite prava na ugled, čast, dostojanstvo i privatni život tužiteljice zaštićenog čl. 8. Konvencije.

18. Ustavno i konvencijsko jamstvo slobode izražavanja sadrži obveze i odgovornosti koje se odnose i na tisak pa su oni koji se koriste pravom na slobodu izražavanja u okviru tiska dužni prilikom iznošenja informacija od javnog interesa postupati u dobroj vjeri, kako bi pružili vjerodostojne informacije u skladu s novinarskom etikom.

19. Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih njegovih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja (konkretno, osporena prvostupanjska presuda temeljem koje je tuženik dužan isplatiti naknadu tužiteljici) razmjerna legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići.

20. Stoga u situaciji kada je prisutan sukob dviju zaštićenih vrijednosti, tužiteljičinih u smislu ranije citirani odredaba ZM, ZOO i čl. 8. Konvencije, provodi se test "vaganja" relevantnih činjenica koje se odnose na sukob dviju zaštićene vrijednosti, a koji test je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud sadržajno i proveo i obrazložio kroz pobijanu presudu, te su stoga neosnovani žalbeni navodi da je to trebao učiniti kroz formu koju tuženik iščitava iz ranije upute ovoga suda na koju se u žalbi poziva.

21. Kako je već navedeno u obrazloženju ove presude, postojanje javnog interesa prvostupanjski sud je pravilno utvrdio (toč. 41. obrazloženja prvostupanjske presude).

22. Tužiteljica u kontekstu u kojem ju se spominje u predmetnom članku nije osoba poznata javnosti (samo ju se sadržajem objavljene informacije dovodi u obiteljsku povezanost sa suprugom koji je javna osoba), a tuženik u postupku nije dokazao da bi tužiteljica svojim prethodnim ponašanjem na bilo koji način privlačila pozornost javnosti.

23. Metodu prikupljanja informacija prvostupanjski sud je pravilno cijenio kroz ocjenu tuženikovih tvrdnji da je postupao u dobroj vjeri, utvrđujući neosnovanost te tvrdnje, a u kojem smislu je i ovaj drugostupanjski sud cijenio žalbene navode tuženika i odbio iste kao neosnovane iz razloga koji su već navedeni u obrazloženju ove presude.

24. Sadržaj, forma i posljedice kao i okolnosti u kojima su objavljene informacije pravilno su utvrđene od strane prvostupanjskog suda, te su cijenjene u okviru istaknutih žalbenih navoda tuženika od strane ovog drugostupanjskog suda kako je već i obrazloženo u ovoj presudi. S time u vezi valja posebno istaknuti kako su i naslovi članka po utvrđenju ovog suda bili podobni izazvati povredu prava osobnosti tužiteljice na ugled, čast i dostojanstvo iz čl. 19. st. 2. ZOO. U tom smislu je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1876/2018, U-III-1898/2018 od 14. studenog 2019. istaknuto kako je notorna činjenica da određeni nezanemariv broj čitatelja ponekad čita samo naslove pojedinih članaka i gleda priložene fotografije, da neki čitatelji to čine često, a neki čitatelji gotovo uvijek, slijedom čega je nedvojbeno da kod takvog prosječnog čitatelja naslovi predmetnog članka o tužiteljici stvaraju negativan dojam.

25. Posljedice objave spornog članka prvostupanjski sud je pravilno cijenio i utvrdio na temelju iskaza tužiteljice u postupku u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

26. U pogledu ocjene prirode i težine dosuđene sankcije i obeshrabrujućeg učinka prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da dosuđeni iznos od 2.654,45 eura predstavlja ekvivalent prema težini povrede prava na dostojanstvo, čast i ugled koji su tužiteljici narušeni objavom članka.

26.1. Stoga je presudom kojom je tuženiku naložio da tužiteljici naknadi štetu došlo do miješanja u tuženikovo pravo na slobodu izražavanja, ali je po utvrđenju ovog suda takvo miješanje utemeljeno na zakonu (čl. 21. st. 1. ZM) i služi legitimnom cilju zaštite prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja zaštićenog čl. 8 Konvencije.

27. Slijedom svega navedenog, osnovano je prvostupanjski sud zaključio kako su tužiteljici povrijeđena prava osobnosti na ugled, čast, dostojanstvo, ime i privatnost osobnog i obiteljskog života iz čl. 19. st. 2. ZOO, slijedom čega je tuženik kao nakladnik dužan tužiteljici naknaditi nastalu štetu u temeljem odredbe čl. 21. st. 1. ZM.

28. Odlučujući o visini pravične novčane naknade, polazeći od odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO kojom je propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravilne novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojem ta naknada služi i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici kao pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti iznos od 2.654,45 eura, što žalbenim navodima stranaka nije dovedeno u sumnju.

29. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve okolnosti konkretnog slučaju u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO i pravilno tužiteljici dosudio pravičnu novčanu naknadu štete u iznosu kako je i presuđeno pod točkom I. izreke prvostupanjske presude.

30. Na žalbene navode tuženika kako tužiteljica nije dokazala nastanak štete jer je tijekom postupka odustala od izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem, valja odgovoriti kako tužiteljica u nastavku postupka izrijekom nije potraživala naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (o kojim posljedicama je također iskazivala) slijedom čega nije bilo osnova izvoditi dokaza na te okolnosti. Podredno se ukazuje kako povreda prava osobnosti za koje je tužiteljici dosuđena naknada ne ulazi u domenu medicinskih vještačenja kako to tvrdi tuženik, već o povredi navedenih prava osobnosti odlučuje prvostupanjski sud.

31. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da bi činjenica objave novog članka o tužiteljici na istu temu, tri dana kasnije na internetskom portalu podravski.hr bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer se radi o neovisnoj radnji tuženika poduzetoj nakon objave članka koji je bio predmet spora u ovome postupku.

32. Odluka o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete pravilna je i u skladu s odredbom čl. 1103. ZOO jer je prvostupanjski sud odlučujući o istoj pravilno primijenio materijalno pravo.

33. Neosnovano stranke osporavaju pravilnost odluke o trošku postupka smatrajući da je ista trebala biti donesena na način da se tuženika u cijelosti obveže na naknadu zatraženog troška, jer smatra da je trebala uspjeti u sporu u cijelosti (kako to tvrdi tužiteljica), odnosno da se tužiteljicu obveže na naknadu troška jer je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen, podredno da svaka stranka snosi svoj trošak (kako to tvrdi tuženik).

33.1. Prvostupanjski sud odluku o trošku donosi uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP utvrđujući da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 50 %. Tužiteljica je uspjela u pogledu osnova svog zahtjeva u cijelosti, a u pogledu visine s 50 % (150 : 2 = 75), što daje uspjeh tužiteljice u sporu od 75 %. Tuženik nije uspio osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, dok je u pogledu visine uspio s 50 % (50 : 2 = 25), što u konačnici daje uspjeh tužiteljice u sporu od 50 % (75 - 25).

33.2. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je od utvrđenog troška tužiteljici od 3.808,71 eura za radnje priznate u postupku (u kojem dijelu se oduka o trošku ne osporava) tužiteljici pravilno dosudio iznos od 1.904,36 eura, odbio dio njezina zahtjeva za naknadom troška od 200,00 eura te joj pravilno nije dosudio daljnji iznos od 2.376,22 eura (do zahtijevanog iznosa troška od 4.480,58 eura).

34. Ostali žalbeni navodi stranaka nisu cijenjeni u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP jer nisu od odlučnog značenja.

35. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude te je i žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude

36. Zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani, jer sa žalbama nisu uspjeli (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš Horvat