Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1246/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MAC-MOBILE d.o.o., Trnovec, Gospodarska ulica 1, OIB: 49207706769, kojeg zastupaju punomoćnik Luka Roić, odvjetnik u NILH GALIĆ Odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb te punomoćnik Veljko Miljević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Mileta, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vidmar i partneri j.t.d., Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-174/2022-36 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice NI kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-174/2022-36 od 24. srpnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. proglašena nedopuštenom radi namirenja tražbine tuženice u iznosu 32.186,41 eura te radi namirenja zateznih kamata koje teku na iznos od 136.602,05 eura, kao i u dijelu pod toč. II. izreke pobijane presude kojim nisu priznati parnični troškovi tuženice u iznosu 4.765,00 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-174/2022-36 od 24. srpnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. proglašena nedopuštenom radi namirenja tražbine tuženice u iznosu 104.415,65 eura i radi namirenja troškova ovršnog postupka te u dijelu u kojem su ukinute ovršne radnje, kao i pod toč. II. izreke presude i za navedeno se sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. radi namirenja tražbine tuženice u iznosu 104.415,65 eura i radi namirenja troškova ovršnog postupka te u dijelu u kojem predlaže ukinuti ovršne radnje.

Nalaže se MAC-MOBILE d.o.o. u roku od 15 dana naknaditi tuženici NI troškove parničnog postupka u iznosu od 8.468,75 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se zahtjev tužitelja MAC-MOBILE d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka.

Svaka stranka snosi svoj dio troška financijskog vještačenja u jednakom dijelu (75,00 eura).

III. Nalaže se tužitelju MAC-MOBILE d.o.o. u roku od 15 dana naknaditi tuženici NI troškove žalbenog postupka u iznosu 3.673,49 eura.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 3.387,50 eura te troška sastava dopune odgovora na žalbu u iznosu 3.719,31 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr- 392/2021-2 od 6. rujna 2021., dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 17.751,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno potražuje trošak sastava žalbe u iznosu 3.387,50 eura, uvećanom za PDV i trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. U odgovoru na žalbu i dopuni odgovora na žalbu tužitelj predlaže odbiti u cijelosti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 3.387,50 eura, odnosno troška sastava dopune odgovora na žalbu u iznosu 3.719,31 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju izričito upire tuženica. To stoga što se pobijana presuda može ispitati, dok nije od utjecaja na utvrđenje navedene bitne povrede okolnost što prvostupanjski sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti i što je to imalo za posljedicu da nije utvrdio odlučne činjenice za primjenu te neprimijenjene odredbe.

6. Predmet ovog postupka je proglašenje nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. radi naplate 1.029.228,15 kn (136.602,05 eura) s pripadajućim zateznim kamatama te radi naplate troškova tog ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, sve na temelju ovršne isprave

– pravomoćnog rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu St-1031/2016 od 14. lipnja 2019. kojim je potvrđen predstečajni sporazum i u odnosu na tuženicu tako što je otpušteno 70 % njezine utvrđene tražbine u iznosu 786.719,68 kuna, dok je tužitelju naloženo isplatiti tuženici preostali iznos tražbine od 337.165,58 kuna nakon isteka počeka od 12 mjeseci, u 36 jednakih mjesečnih anuiteta bez kamata, od kojih svaki mjesečni anuitet iznosi 9.365,71 kn, s time da rok počeka počinje teći od pravomoćnosti tog rješenja te je naloženo tužitelju prvi anuitet platiti 15. u mjesecu nakon isteka počeka od 12 mjeseci, a svaki sljedeći anuitet platiti do svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec do potpunog namirenja tužiteljice.

6.1. Tužitelj u tužbi kao razloge nedopuštenosti ovrhe navodi da je prema predmetnoj ovršnoj ispravi dužan tuženiku umanjeni iznos tražbine od 337.165,58 kuna u 36 jednakih mjesečnih anuiteta, a ne iznos od 1.029.228,15 kuna koliko je ovrhom zatraženo, da se odredba čl. 341. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 71/15 i 104/17 – dalje: SZ) primjenjuje samo na stečajni plan, a ne i na predstečajni sporazum, slijedom čega tuženica nema pravo tražiti ovrhu na puni iznos tražbine koja je prijavljena i utvrđena u rješenju o potvrđivanju predstečajnog sporazuma. Pored navedenog, tužitelj je u tužbi naveo i da je u cijelosti podmirio sve do tada dospjele mjesečne anuitete, a što je potkrijepio potvrdama o izvršenim uplatama.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je Općinski sud u Varaždinu zaključkom poslovni broj Ovr-293/2021-14 od 25. listopada 2021. uputio tužitelja kao ovršenika da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu i to da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave u skladu s čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje: OZ).

8. Iz žalbe tužitelja protiv gore navedenog rješenja o ovrsi proizlazi da je ista izjavljena zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ samo u dijelu u kojem ovdje tužitelj ističe da je podmirio sve do tada dospjele mjesečne anuitete, dok njegovi navodi o tome da nije bilo uvjeta odrediti ovrhu za otpušteni dio tražbine od 786.719,68 kuna predstavljaju žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 1. OZ (da isprava u pogledu navedenog dijela tražbine nije ovršna isprava).

9. O žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 1. OZ odlučuje isključivo sud u ovršnom postupku u skladu s čl. 51. OZ. No, u konkretnom slučaju o prethodno rečenom žalbenom odnosno tužbenom navodu tužitelja nije raspravljeno u okviru ovršnog postupka, a što je vidljivo iz rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž Ovr- 132/2022 od 7. veljače 2023., kojim je između ostalog odlučeno o žalbi tužitelja protiv predmetnog rješenja o ovrsi i u kojem je rješenju taj drugostupanjski sud navedeni žalbeni razlog podveo pod žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, navodeći da je glede toga ovdje tužitelj upućen u parnicu zaključkom prvostupanjskog ovršnog suda.

10. Uvažavajući prethodno navedeno, a kako tužitelju ne bi bilo uskraćeno pravo da sud razmotri njegove odlučne navode o postojanju uvjeta za određivanje ovrhe, koje pravo predstavlja ustavno pravo na pristup sudu predviđeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), trebalo je raspraviti o navedenom žalbenom razlogu u okviru pokrenutoga parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

11. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom u cijelosti proglasio nedopuštenom predmetnu ovrhu u bitnom obrazlažući da, iako nije u pravu tužitelj kada navodi da se odredba čl. 341. st. 1. SZ ne primjenjuje na ostvarenje predstečajnog sporazuma, rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-1031/2016-161 kojim je potvrđen predstečajni sporazum ne predstavlja ovršnu ispravu za cjelokupnu tražbinu koju je tuženica kao vjerovnica prijavila u taj predstečajni postupak u ukupnom iznosu od 1.123.885,25 kn, odnosno za iznos od 1.029.228,15 kn, čija je naplata zatražena u ovršnom postupku, nego samo za dio tražbine u iznosu od 337.165,58 kn, dok je glede prethodno navedenog dijela tražbine utvrdio da tužitelj mjesečne anuitete nije plaćao točno u rokovima određenim rješenjem, ali da je u konačnici cijelu ovršnu tražbinu u iznosu od 337.165,58 kn isplatio, pa čak i preplatio tuženici za iznos od 477,83 eura.

12. Utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj u cijelosti isplatio dio tražbine u iznosu od 337.165,58 kuna (44.749,56 eura) i da stoga ovrha nije dopuštena u odnosu na namirenje tog iznosa, tuženica nije ni na koji način osporila žalbenim navodima.

13. Također, tuženica u žalbi nije iznijela niti jedan navod kojim bi osporila pravilnost odluke o proglašenju ovrhe nedopuštenom u dijelu kojim je ista određena radi naplate zateznih kamata na iznos od 1.029.228,15 kuna.

14. Slijedom prethodno navedenog, ovaj drugostupanjski sud nije dalje ulazio u pravilnost pobijane presude o ostvarenju žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, kao ni o pravilnosti odluke o proglašenju nedopuštenom ovrhe radi naplate zateznih kamata na iznos od 1.029.228,15 kuna.

15. Glede utvrđenja prvostupanjskog suda da rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-1031/2016-161 kojim je potvrđen predstečajni sporazum ne predstavlja ovršnu ispravu za preostali iznos tražbine od 786.719,68 kuna (104.415,65 eura), osnovano tuženica ističe da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 343. st. 3. u vezi s čl. 62. st. 4. SZ, koju je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti.

16. Prema čl. 62. st. 4. SZ odredbe glave VII. SZ o učincima potvrđenoga stečajnog plana i nadzoru nad njegovim ispunjenjem primjenjuju se na odgovarajući način na potvrđeni predstečajni sporazum.

17. Prema čl. 341. st. 1. SZ ako je na temelju rješenja o potvrdi stečajnoga plana namirenje tražbina stečajnih vjerovnika odgođeno ili je dužnik djelomično oslobođen obveze namirenja, odgoda odnosno oslobođenje prestaje vrijediti u odnosu na onoga vjerovnika prema kojem je dužnik znatno zakasnio s ispunjenjem prihvaćenoga stečajnog plana. Smatrat će se da je dužnik znatno zakasnio s ispunjenjem stečajnoga plana ako nije platio dospjelu obvezu, iako ga je vjerovnik pismeno opomenuo i pritom mu odredio naknadni rok u trajanju od najmanje 15 dana.

18. U skladu s čl. 343. st. 1. SZ na osnovi pravomoćnoga rješenja o potvrdi stečajnoga plana stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene i koje na ispitnom ročištu dužnik nije osporio mogu pokrenuti postupak ovrhe protiv dužnika. Nadalje, prema st. 3. navedenog članka, prava koja mu pripadaju u slučaju znatnoga zakašnjenja dužnika s ispunjenjem stečajnoga plana vjerovnik može prisilno ostvariti na temelju rješenja kojim je potvrđen stečajni plan i rješenja kojim je utvrđena njegova tražbina u stečajnom postupku, ako učini vjerojatnim da je dužnika propisno opomenuo te da je istekao rok koji je naknadno odredio dužniku. Vjerovnik nije dužan dokazati zakašnjenje dužnika.

19. Prije svega, iz odredbe čl. 62. st. 4. SZ jasno proizlazi, a suprotno shvaćanju tužitelja iz odgovora na tužbu, da se odredbe čl. 341. st. 1. i čl. 343. st. 1. i 3. SZ, kao odredbe Glave VII. kojima su propisani učinci potvrđenoga stečajnog plana, na odgovarajući način primjenjuju i na potvrđeni predstečajni sporazum.

20. Nadalje, iz odredbe čl. 343. st. 3. SZ u vezi s čl. 62. st. 4. proizlazi da je rješenje o potvrđivanju predstečajnog sporazuma ovršna isprava i u odnosu na dio duga glede kojeg je dužnik u sporazumu oslobođen obveze namirenja, pod uvjetom da vjerovnik u ovršnom postupku učini vjerojatnim da su ostvarene pretpostavke iz čl. 341. st. 1. SZ-a (da dužnik nije platio dospjelu obvezu ni u naknadno danom roku od najmanje 15 dana, koji mu je prethodno određen u pisanoj opomeni vjerovnika).

21. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda iz toč. 5. obrazloženja pobijane presude, a koje utvrđenje je u skladu sa stanjem spisa, u konkretnom slučaju tuženica je u prijedlogu za ovrhu navela da je 12. ožujka 2021. tuženika opomenula dopisom u smislu čl. 341. SZ zbog nepodmirena tri mjesečna anuiteta, ali da tužitelj do podnošenja prijedloga za ovrhu 30. srpnja 2021. nije podmirio tri anuiteta i da je stoga u skladu s čl. 341. SZ oslobođenje duga od 786.719,68 kuna prestalo vrijediti.

22. Iz žalbe na predmetno rješenje o ovrsi, koja je podnesena 14. rujna 2021., ne proizlazi da je tužitelj osporio da je tuženica učinila vjerojatnim ostvarenje pretpostavki iz čl. 341. SZ, odnosno da je iznio navode kojima osporava postojanje rečenih pretpostavki kao preduvjeta za pokretanjem ovrhe iz čl. 343. st. 3. SZ. Suprotno tome, tužitelj je u žalbi, pored navoda da mu ovršnom ispravom nije naložena isplata iznosa od 786.719,68 kuna, iznio samo to da je do podnošenja žalbe podmirio sve do tada dospjele mjesečne anuitete. Iz takvog navoda samo po sebi ne proizlazi da je tužitelj podmirio dospjele anuitete prije podnošenja pisane opomene tuženice (uslijed čega bi takva pisana opomena tuženice bila bespredmetna) ili da ih je, unatoč prvotnom zakašnjenju, podmirio u primjerenom roku koji mu je tuženica dala u pisanoj opomeni.

23. U vezi s prethodnim je za istaknuti da iz odredbe čl. 341. st. 1. u vezi čl. 62. st. 4. SZ proizlazi da oslobođenje obveze namirenja prestaje po samom zakonu u slučaju da dužnik ne plati dospjelu obvezu iz predstečajnog sporazuma ni u naknadnom roku koji mu odredi vjerovnik u pisanoj opomeni. Dakle, dužnik ne može naknadnim plaćanjem anulirati već nastali prestanak odredbe predstečajnog sporazuma o otpustu dijela duga. Stoga nije odlučno je li tužitelj do podnošenja žalbe protiv predmetnog rješenja o ovrsi podmirio sve do tada dospjele anuitete, nego to je li do dana isteka roka iz pisane opomene podmirio do tada dospjele anuitete.

24. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda u toč. 8. obrazloženja pobijane presude, a koje je utvrđenje u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu (tužiteljeve potvrde o uplatama), tužitelj je tuženici isplaćivao anuitete u iznosima od 9.465,71 kuna, počevši od prvoga dospjelog anuiteta, 9. srpnja 2020., 12. kolovoza 2020., 14. listopada 2020., 12. studenog 2020., 7. prosinca 2020., 15. ožujka 2021., 6. travnja 2021., 13. travnja 2021. ,10. svibnja 2021.,17. svibnja 2021., 18. kolovoza 2021., 20. kolovoza 2021., 23. kolovoza 2021., 8. rujna 2021., 13. rujna 2021., 9. studenog 2021.,16. studenog 2021.,15. prosinca 2021., 23. prosinca 2021., 24. prosinca 2021., 4. travnja 2022., 12. svibnja 2022., 25. kolovoza 2022., 5. rujna 2022., 8. rujna 2022. i 19. rujna 2022., dok je direktor tužitelja anuitete uplatio 25. siječnja 2023., 13. veljače 2023., 13. veljače 2023., 15. veljače 2023., 16. veljače 2023. i 16.veljače 2023.

25. Uvažavajući navedene datume uplate anuiteta, za primijetiti je da tužitelj do 12. ožujka 2021. (za koji je dan tuženica u prijedlogu za ovrhu navela da je podnijela tuženiku opomenu iz čl. 341. st. 1. SZ) nije u skladu s rješenjem o potvrđivanju predstečajnog sporazuma uplatio tri mjesečna anuiteta (za rujan 2020. te za siječanj i veljaču 2021.) te da navedena tri anuiteta ni nakon podnošenja opomene iz čl. 341. st. 1. SZ-a tužitelj nije podmirio sve do 13. rujna 2021., dakle šest mjeseci od opomene.

26. Cijeneći prethodno navedene okolnosti, na koje se tuženica pozvala u prijedlogu za ovrhu, za zaključiti je da je tuženica u tom prijedlogu učinila vjerojatnim da je dužnika propisno opomenula i da je istekao rok koji je naknadno odredila dužniku, a slijedom čega su bile ostvarene pretpostavke iz čl. 343. st. 3. SZ u vezi čl. 62. st. 4. za određivanje ovrhe i radi namirenja dijela tražbine od 786.719,68 kuna.

27. Suprotno tužiteljevim navodima iz dopune odgovora na tužbu, tuženica, koja je u ovršnom postupku učinila vjerojatnim ostvarenje pretpostavki iz čl. 341. st. 1. u vezi čl. 62. st. 4. SZ, nije bila dužna i u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dokazati da su navedene pretpostavke ostvarene, posebno imajući na umu da tuženik, na kojem je bio teret dokaza da su ostvareni razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom, tijekom parnice nije iznosio nikakve navode kojima bi doveo u pitanje da mu je tuženica dostavila opomenu zbog prethodno neplaćena tri anuiteta, da mu je u toj opomeni dala naknadni rok od najmanje 15 dana i da nije u tom roku postupio po opomeni tuženice.

28. Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je određena radi naplate tražbine tuženice u iznosu od 786.719,68 kuna, ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. nije nedopuštena.

29. U skladu s tim, nije nedopuštena ovrha ni u dijelu u kojem je određena radi naknade troškova ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

30. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je ukinuo ovršne radnje. To stoga što parnični sud nije ovlašten ukinuti radnje ovršnog postupka, već takvu odluku na prijedlog ovršenika, a na temelju pravomoćne presude kojom je utvrđena da ovrha nije dopuštena, može donijeti samo sud nadležan za odlučivanje o žalbi u ovršnom postupku, u skladu s odredbom čl. 55. st. 6. OZ.

31. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i potvrditi toč. I. izreke pobijane presude u dijelu kojim je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-392/2021-2 od 6. rujna 2021. proglašena nedopuštenom radi namirenja tražbine tuženice u iznosu 32.186,41 eura te radi namirenja zateznih kamata koje teku na iznos od 136.602,05 eura (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), odnosno trebalo je na temelju čl. 373.a preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je ovrha određena prethodno navedenim rješenjem o ovrsi proglašena nedopuštenom radi namirenja tražbine tuženice u iznosu 104.415,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama te radi namirenja troškova ovršnog postupka, kao i u dijelu kojim su ukinute ovršne radnje i u navedenim dijelovima odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

32. Budući da je tuženica u pretežitom dijelu uspjela u sporu, to je trebalo preinačiti i odluku o troškovima postupka pod toč. II. izreke u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

33. Tuženica je uspjela u približno 75 %, dok je tuženikov uspjeh u sporu 25 %, pa je slijedom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od uspjeha tuženice u sporu trebalo oduzeti uspjeh tužitelja i u tako dobivenom postotku (50 %) odmjeriti naknadu parničnih troškova tuženice.

34. Tuženica u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a uvažavajući vrijednost predmeta spora od 180.084,42 eura, ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 – dalje u tekstu: Tarifa) u visini 1.355 bodova, kao i troškove pristupa na ročišta 17. listopada 2022., 10. veljače 2023. i 11. lipnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife u visini 1.355 bodova za svako te u istoj visini prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife za obrazloženi podnesak od 13. ožujka 2024., a što sveukupno iznosi 6.775 bodova, odnosno prema Tbr. 54. Tarife 13.550 eura, a što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 16.937,50 eura.

34.1. Tuženica stoga ima pravo na razmjerni iznos prethodno navedenih troškova od 50 %, odnosno 8.468,75 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 151. st. 3. ZPP), čiju isplatu je tuženica također zatražila u zahtjevu za naknadu troškova postupka, a koje na taj iznos teku od donošenja ove drugostupanjske odluke.

35. S druge strane, budući da su obje stranke predlagale financijsko vještačenje na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj isplatio tuženici dio tražbine od 337.165,58 kuna, dok se s druge strane tuženica pozvala na isto vještačenje kada je obrazlagala dinamiku otplate anuiteta, to je trebalo odrediti da svaka stranka snosi svoj dio troška predujma, u jednakim iznosima (svaka 75,00 eura).

36. Tuženici ne pripada trošak sastava podnesaka od 24. svibnja 2023., 16. lipnja 2023., 25. srpnja 2023., 22. kolovoza 2023., 10. listopada 2023. i 15. travnja. 2024. jer su ti podnesci požurnice koje nisu bile potrebne za vođenje postupka, kao ni trošak podneska od 14. studenog. 2023. jer je u privitku istog dostavljena uplatnica koju je tuženica mogla dostaviti i bez sastavljanja podneska, a ni trošak sastava podneska od 10. svibnja 2024., jer u istom tuženica isključivo ponavlja navode iz podneska od 13. ožujka 2024. Također, tuženici ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na isto nije pristupao njezin punomoćnik.

37. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Tuženici za sastav žalbe pripada po Tbr.10. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife 3.387,50 eura, a što uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife iznosi 4.234,38. Također, tuženici pripada i trošak sudske pristojbe na žalbu prema Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 37/23) u iznosu 663,61 eura, a koji trošak je potkrepljen potvrdom o uplati.

37.1. No, kako je tuženica sa žalbom uspjela u omjeru od 75 %, to joj je tužitelj dužan naknaditi troškove žalbenog postupka u tom omjeru, a što iznosi 3.673,49 eura.

38. Trošak sastava odgovora na žalbu i trošak sastava dopune odgovora na žalbu nisu bili potrebni za vođenje ovog žalbenog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP), pa je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava navedenih podnesaka odbijen kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak