Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-763/2025

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja JOLLY AUTO LINE d.o.o., OIB: 17898328148, Ante Šupuka 10, Šibenik, zastupanog po punomoćnici Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Damir Salahović, odvjetnik u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave 3. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 25. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 228,75 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 26. rujna 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 207,42 € u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 228,75 € od 26. rujna 2024. do isplate preko dosuđene stope iz toč. I izreke i za dio zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 37,87 € kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 125,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 08. srpnja 2024. nastala je šteta na vozilu, marke i tip MERCEDES GLA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika JVU koju štetu je tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici osiguranja štetnika koju ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 09. srpnja 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 240510513656/2 i utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete.

Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 5383/ZG1/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.777,14 € (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku te je tuženik ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 1.548,39 €, a razliku od 228,75 € po računu koji tuženik nije platio, opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju, a ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik.

Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Tužitelj ističe kako je na izvidu štete navedena cijena sata rada koju tuženik priznaje a to je 24 €/ sat dok je tužitelj likvidirao svoj rad za 60,00 €/ sat plus PDV u ovoj šteti, time da je službena cijena radnog sata tužitelja i veća od navedene, ovisno o vrsti vozila. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 10. listopada 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 228,75 € na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.

Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže, nakon provedenog postupka, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik osporava navodni Službeni cjenik radionice tužitelja kao i navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja, u iznosu od 60,00 € plus PDV.

Tužitelj ga je izdao sam sebi pa prema tome isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na koji način je ista određena niti tužitelj dostavlja dokaza koji bi bili u skladu sa cjenikom.

Tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva , a vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je šteta na taj način preuveličana. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da snosi troškove postupka.

3. Podneskom od 18. travnja 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika ističući da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj JVU ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, a sve kako istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju.

Naknadno, tuženik osporava pasivnu legitimaciju, a tužitelj smatra osporavanje neosnovanim jer iz obrazložene ponude tuženika od 26. kolovoza 2024. jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici osiguranja štetnika pravno osnovan, time da je 2. rujna 2024. isplatio iznos s navedene ponude tužitelju.

Ističe kako je tuženik je temeljem prometne nezgode, a koja se dogodila 8. srpnja 2024. te dokumentacije koju posjeduje vezanu i sam utvrdio pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva oštećenika, a što proizlazi iz izvida štete br. 240510513656/2 time da je samom isplatom nespornog iznosa potvrdio svoju odgovornost za isplatu štete temeljem navedenog štetnog događaja, a sve prema polici osiguranja štetnika.

4. Sud je u dokaznom postupku prema čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08; 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) proveo dokaze uvidom u račun tužitelja (list 9 i 10 spisa), u izvid štete (list 11 spisa), obrazloženu ponudu (list 12 spisa), u potvrdu uplate (list 13 i 73 spisa), u Cjenik (list 16 spisa), u ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 18 i 19 spisa), u notifikaciju o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 20 i 21 spisa), u račune (list 74 do 77, 87 do 92 spisa) i saslušao svjedoka PVU.

Sud je pročitao i sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis.

5. Iz saslušanja svjedoka ŽVU utvrđeno je da se vozila ulicom Većeslava Holjevca i radi uključivanja na Aveniju Dubrovnik, prikočila je jer se Avenijom Dubrovnik vozio neki automobil i u tom trenutku je osjetila udarac odostraga jer je automobil koji se vozio iza udario u stražnji dio njenog vozila. Ispunili su Europsko izvješće i sutradan zajedno otišli u Euroherc koji je osiguravatelj automobila koji je udario i oni su tamo sačinili zapisnik i procjenu, te utvrdili da je njihov osiguranik odgovoran za nastanak štetnog događaja. Navodi kako je na njenom automobili bio udubljen stražnji dio vozila i ona ga je odvezla na popravak kod tužitelja koji je ovlašteni serviser za popravak automobila marke Mercedes i dogovorila da nakon popravka račun ispostave direktno Eurohercu koji ga je trebao i platiti.

6. Valja naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaz i saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, JV, predložio je izvesti dokaz prometnim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada, a tuženik je predložio izvesti dokaz prometnim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada lakirera i limara u mjestu popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima, kao i na okolnost da li se predmetno vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete po nižim cijenama.

7. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 23. siječnja 2026., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

9. Predmet spora je isplata iznosa od 228,75 € na temelju računa br. 5383/ZG1/1.

10. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost i visina i visina cijene sata rada tužitelja zaračunata računom br. 5383/ZG1/1

11. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 10. rujna 2024. utvrđeno, između ostaloga, da je, JVU kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoju tražbinu prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 5383/ZG1/1 prema izvidu štete broj 240510513656/2 u iznosu od 228,75 €.

12. Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 240510513656/2 utvrđeno je da se odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što proizlazi i iz tužiteljevog računa - otpremnice broj 5383/ZG1/1 odnosno utvrđeno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 240510513656/2

13. Dakle, predmet ustupa tražbine je tražbina naknade štete oštećenika ŽVU prema tuženiku iz predmetnog tužiteljevog računa pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije imajući u vidu da je tražbina od strane oštećenika ustupljena tužitelju sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

14. Nadalje, sud je tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenio paušalnim, nelogičnim i usmjerenim na odugovlačenje predmetnog postupka. Naime, tuženik zasigurno ne bi odlučivao o odštetnom zahtjevu povodom predmetne prometne nezgode niti bi posljedično isti usvojio kao pravno osnovan, a da se prethodno nije uvjerio o postojanju osigurateljske police. Isto vrijedi i za osporavanje nastanka predmetnog štetnog događaja pri čemu je sam tuženik datum nastanka istog naznačio u obrazloženoj ponudi. Pri tome valja naglasiti i da je, budući da je tuženik u mirnom postupku koji je prethodio podnošenju ove tužbe podmirio dugovanje prema tužitelju u većem dijelu, a preostalu (ovdje utuženu) razliku odbio platiti, smatrajući cijenu sata rada tužitelja previsokom, tuženik i time priznao svoju pasivnu legitimaciju. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, budući da je tuženik u mirnom postupku koji je prethodio podnošenju ove tužbe podmirio dugovanje prema tužitelju u većem dijelu, a preostalu (ovdje utuženu) razliku odbio platiti, smatrajući cijenu sata rada tužitelja previsokom, tuženik je time priznao svoju pasivnu legitimaciju.

15. U odnosu na osporenu osnovu utuženog potraživanja, valja naglasiti da je tuženik u obrazloženoj ponudi od 26. kolovoza 2024. izrijekom naveo da je utvrđeno postojanje tuženikove obveze na isplatu činidbe po odštetnom zahtjevu te da je isti stoga pravno osnovan. Isto tako, imajući u vidu i da je tuženik u izvidu štete broj 240510513656/2 određeno naveo nastala oštećenja na predmetnom vozilu, ovaj sud ocijenio je tuženikovo osporavanje odgovornosti paušalnim i neosnovanim.

16. Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u računu-otpremnici tužitelja broj odnosno po cijeni radnog sata od 60,00 € (uvećano za PDV) već da je bio dužan izvršiti popravak u nekom od servisa koje mu je predložio tuženik te kod kojih je cijena radnog sata manja, ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

17. Iz utuženog računa-otpremnice broj 5383/ZG1/1 sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 1.421,71 € (što uvećano za 25% PDV- a ukupno iznosi 1.777,14 €), da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 240510513656/2 te da je naznačeno da je za rad na vozilu utrošeno 6,6 sati za lakirerske radove i 5,6 sati za limarske radove, dok je u tuženikom izvidu štete broj 240510513656/2 isto navedeno da je za limarske radove potrebno 5,6 sati, a za lakirerske radove 6,6 radnih sati.

18. U tužiteljevom računu obračunata je cijena radnog sata od 60,00 €, što uvećano za PDV iznosi 75,00 €, dok je u izvidu štete tuženik naveo cijenu sata rada 24 €/sat.

19. U odnosu na spornu okolnost naknade štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj (60,00 € po satu uvećano za PDV) i cijene radnog sata koju priznaje tuženik, valja naglasiti da je iz cjenika tužitelja utvrđeno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat autolimarskih i autolakirerskih radova na osobnim vozilima po cijeni od 60,00 € što uvećano za 25% PDV-a iznosi 75,00 €, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je i oštećeniku ŽVU obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

20. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik, odnosno osiguravajuće društvo.

21. Okolnost da bi u drugim servisima odnosno radionicama cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a kako to pogrešno tumači tuženik. Tim više što je tužitelj oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovački sud u presudi Pž-3526/2023).

22. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Imajući u vidu da je iz Obrazložene ponude od 26. kolovoza 2024. utvrđeno da je odštetni zahtjev podnesen 9. srpnja 2024., dok tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana to jest od 26. rujna 2024., o tijeku zatezne kamate odlučeno je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, dok se odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

24. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno je kao u t. I. izreke.

25. Odluka o troškovima postupka iz toč. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

26. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 50,00 € (Tbr. 7. 1.), za sastav podneska od 18. travnja 2025. u iznosu 50,00 € (Tbr. 8. 1.) te za zastupanje na ročištu 3. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. 1. a) ukupno 150,00 € uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46.) u iznosu od 37,50 €, dakle 187,50 €.

Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 € (čl.

1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje:

ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27€ . Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 207,42 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi iznos od 6,63 na ime sudskih pristojbi jer mu navedeni iznos ne pripada prema odredbama ZSP-a i Tarife prema konkretnoj vrijednosti predmeta spora, niti mu je priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda, a nije mu priznata ni previsoko zatražena kamatna stopa jer je Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23; dalje. ZIDZOO/23) ponovno promijenjena odredba članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima na način da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Iza stavka 7. dodan je novi stavak 8. kojim je propisano da je referentna stopa iz stavka 2. tog članka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, slijedom odlučeno kao u toč. III.

28. Odluku o parničnom trošku iz toč. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu, 25. veljače 2026.

Sudac:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

DNA:

- tužitelj po pun. uz nalog za upl. sud. pristojbe na presudu

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je isplata iznosa od 180,00 € na temelju računa br. 90/2/67.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja ni odgovornost.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija i visina cijene sata rada tužitelja zaračunata računom 90/2/67.

9. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja proizlazi da su tužitelj i IVU navedeni Ugovor sklopili 25. svibnja 2025. te da je IVU kao ustupitelj ustupila radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu 180,00 € a prema računu popravka za štetu u ukupnom iznosu od 1993,69 € čime je oštećenik IVU ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu ZOO).

10. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 92/01/241 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj štete tuženika te marka i registarska oznaka vozila oštećenika).

11. Iz navedenog je utvrđeno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete IVU prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom pa je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

12. Uvidom u raskid ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji za popravak vozila utvrđeno je da je tužitelj izvijestio tuženika 11. listopada 2023. da raskida ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji za popravak vozila, dakle stranke u trenutku popravka vozila i izdavanja spornog računa nisu imale sklopljen ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji za popravak vozila koji bi tužitelja obvezivao na cijene iz čl. 4. st.2.

13. Uvidom u Izvide štete tuženika utvrđeno je da se odnosi na vozilo reg. ZG3699ID u vlasništvu IVU te da su u izvidu štete navedeni dijelovi zamjenu i to far, dijelovi za popravak i to branik prednji, blatobran pr. L, držač PR.blat.L, lim blatobrana PR.L i nosač blatobrana PR. L. , kao i sati rada potrebni za popravak vozila i lakirerski potrošni materijal.

14. Iz računa tužitelja broj 90/2/67 od 13 .ožujka 2025. utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika za ukupnu cijenu od 1.993,69 € s uključenim PDV-om po stopi od 25%. Nadalje, u računu je navedeno da je utrošeno 11,60 radnih sati, a isti broj radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete.

15. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 55,00 € uvećano za PDV 25%, a tuženik je u Izvidu štete procijenio isti broj potrebnih radnih sati, 11,60, ali nije naveo cijenu radnog sata.

16. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim Cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente, a koji cjenik je, kako to proizlazi iz isprava u spisu i iskaza odgovorne osobe tužitelja, odobren od Ministarstva gospodarstva i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

17. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno tehničko vještačenje, niti je saslušavao zakonskog zastupnika tužitelja ocijenivši da bi utvrđivanje činjenica vezanih za utvrđivanje cijene sata rada bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o cijeni sata rada po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu. Sud nije saslušavao svjedoka IVU jer nastanak štetnog događaja nije sporan, nego je sporna samo cijena sata rada.

18. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 90/2/67 od 13. ožujka 2025. u skladu s Cjenikom tužitelja i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u izvidu štete, tužitelju je neplaćanjem računa u smislu odredbe čl. 1046. ZOO -a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj prema svom Cjeniku naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik, obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos teme ljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO -a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

20. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje u tekstu: OT)

21. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 € (Tbr. 7.1.), za sastav podneska 8. listopada 2025. u iznosu od 50,00 € (Tbr.8.1.) za zastupanje na ročištu 13. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 € (Tbr.9.1.), ukupno 150,00 € uvećano za PDV 25 % u iznosu od 37,50 € (Tbr.46.) kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 6,64 € sukladno Tar.br.1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 53/19. i 92/21.), dakle tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 194,14 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

22. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 62,50 € (Tbr. 9.3. i 46.) jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer su se u skladu s odredbama ZPP-a ostvarile pretpostavke za dostavu presude putem e-oglasne ploče suda.

23. Tužitelju nije priznat previsoko zatraženi iznos sudske pristojbe od 26,54 € jer je tužitelj platio pristojbu u iznosu od 6,64 €, a nije mu priznata ni previsoko zatražena kamatna stopa jer je Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23; dalje. ZIDZOO/23) ponovno promijenjena odredba članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima na način da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Iza stavka 7. dodan je novi stavak 8. kojim je propisano da je referentna stopa iz stavka 2. tog članka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, slijedom čega je odbijen i za iznos od 82,40 € i odlučeno kao u toč. III.

U Zagrebu, 18. veljače 2026.