Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-300/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-279/2024 od 16. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-279/2024 od 16. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. i III. izreke usvojeni su deklaratorni zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu od 28. svibnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita, te čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da je banka za prijevremenu otplata kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama. U toč. II. I IV. izreke na ime odredbi koje su utvrđene ništetnim naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos ulazne naknade od 232,49 eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2007. do isplate i na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita (izlazne naknade) iznos od 204,25 eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. studeni 2010. do isplate. U toč. V. izreke tužitelju je dosuđen trošak postupka od 1.099,54 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužiteljice radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 28. svibnja 2007. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u osobne svrhe. Utvrdio je da je prema čl. 5. Ugovora tužiteljica preuzela obvezu isplate ulazne naknade od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 232,49 eur. Jednako tako, utvrđeno je kako je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci. Tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit i po toj je osnovi isplatila tuženiku iznos izlazne naknade od 204,25 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno jesu li odredbe čl. 5. i čl. 8. Ugovora ništetne.

7. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., čl. 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 3., 4., 6., 7., 8., 322., 323. st. 1., 324. st. 1., 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužiteljice, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužiteljica kao potrošač imala odnosno mogla imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. To zato jer tužiteljici nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, pa bez informirane obavijesti tužiteljica nije mogla zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

8. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe, čime je tužba podnesena 8. travnja 2024. u okviru roka iz čl. 225. ZOO. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužiteljici sklapanje ugovora s ništetnim odredbama zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

9. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ove naknade po svojoj prirodi predstavljaju cijenu na ime troškova obrade kredita odnosno iznos štete koju tuženik ima zbog prijevremene otplate kredita i čije bi utvrđivanje u vrijeme njegova sklapanja bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Takve su odredbe bile jasne tužiteljici, kao i učinak istih na njezinu ekonomsku sferu. Stoga se ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenim ili neodredivim naknadama zbog čega nije bilo potrebe provoditi test poštenosti. Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužiteljice, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

10. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ni ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

11. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

12. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako se radi o transparentnim odredbama zbog čega se sud nepotrebno bavio provođenjem testa poštenosti. Osporava i pravilnost utvrđenja da bi se radilo o nepoštenoj odredbi koja bi na štetu tužiteljice uzrokovala znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužiteljica nije bila upoznata sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, kao ni ona o izlaznoj naknadi koja se vezuje za Odluku banke i za koju tuženik u žalbi sam navodi kako ni njemu osobno nije bila poznata jer bi utvrđivanje njezine visine u vrijeme sklapanja Ugovora bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

14. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužiteljica je o istoj bila informirana, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imala nikakvih informacija (u tom trenutku nije ih imao ni žalitelj), za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici sporne odredbe osnovom kojih je naknade morala platiti da bi ostvarila odnosno prijevremeno otplatila kredit (iskaz tužiteljice), čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužiteljice uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu vozila, da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj spornih odredbi budući se o istima nije pregovaralo, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužiteljice na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu predmetnih naknada ukoliko je tužiteljica kao potrošač željela ishoditi kredit.

15. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužiteljice kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara. Naprotiv, tužiteljica je dokazala tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi, dok tuženik na te okolnosti nije predložio dokaze iako prema odredbi je čl. 81. st. 4. ZZP na njemu leži teret ovog dokaza jer je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu.

16. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi zastara imala početi teći danom isplate, naprotiv zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pozivanje na druge odluke nacionalnih sudova nisu od utjecaja jer se donošenjem odluke VSRH u predmetu Rev-673/2023 sudska praksa ujednačila te sudovi na svim instancama prihvaćaju pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda.

17. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

18. Zakonita je i odluka o troškovima postupka jer je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) pa ju je i u ovom dijelu žalbu valjalo odbiti i odluku o trošku potvrditi prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 380. st. 2. istog Zakona.

19. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova istog.

U Rijeci 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar