Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1004/2023-8

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nevenu Bahunu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mikuličić-Lončarić-Bahun-Topić u Zagrebu, protiv tuženika BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB: 02138784111, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3240/22-17 od 26. svibnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3240/22-17 od 26. svibnja 2023. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 307.918,43 eur/2.320.011,44 kn, u odluci o naknadi parničnog troška te u točki II. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke u odluci o kamatnoj tražbini i sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na dosuđeni iznos od 307.918,43 eur/2.320.011,44 kn zakonsku zateznu kamatu kako slijedi:

- na iznos od 301.612,58 eur/2.272.500,00 kn u tijeku od 01. lipnja 2022. do isplate

- na iznos od 6.305,85 eur/47.511,44 kn u tijeku od 6. lipnja 2022., do isplate po stopi kao u izreci prvostupanjske presude, u roku od 15 dana.

Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 6.305,85 eur/47.511,44 kn u tijeku od 1. lipnja 2022. do 5. lipnja 2022. kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan, te zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 307.918,43 eur/2.320.011,44 kn zajedno sa zakonskom kamatom od 01. lipnja 2022. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 30.194,60 eur/227.501,21 kn.

2. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa koji tužitelj prvenstveno traži po osnovi izdane bankarske garancije od strane tuženika a podredno po osnovi naknade štete nastale nemogućnošću naplate bankarske garancije.

7. U ovom žalbenom postupku, s obzirom na žalbene navode tuženika i nadalje je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, pri čemu tuženik u žalbi ustraje kod svih istaknutih prigovora u odnosu na sva pravna pitanja, u vezi predmeta spora a koja je prvostupanjski sud u provedenom postupku raspravio.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

‑ da tužitelj u tužbi podnesenoj 6. lipnja 2022. tvrdi da je tuženik 13. srpnja 2021. izdao neopozivu, bezuvjetnu i bez prava prigovora bankarsku garanciju broj ... na prvi pisani poziv,

‑ da se u garanciji za osiguranje plaćanja navodi da je banka (tuženik) upoznata da je tvrtka Sladović d.o.o. Zagreb s tužiteljem kao korisnikom garancije sklopila ugovor o pozajmici 13. srpnja 2021. na iznos od 2.245.200,00 HRK, da se ovime banka neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora obvezuje da će na prvi pisani zahtjev korisnika garancije platiti mu traženi iznos u roku od 5 radnih dana ali najviše do iznosa od 2.500.000,00 HRK,

‑ da je tužitelj 24. veljače 2022. dostavio tuženiku pisani poziv za isplatu temeljem izdane bankarske garancije, na koji se poziv tuženik oglušio nakon čega je tužitelj 2. lipnja 2022. ponovio svoj poziv a tuženik je u međuvremenu obavijestio tužitelja da se u slučaju da je zaprimio neki dopis pod nazivom "Bankarska garancija" ili nekim sličnim nazivom radi o krivotvorini,

‑ da je tužitelj istog dana 13. srpnja 2021. u poslovnom uredu tuženika u Lucićevoj u Zagrebu, u nazočnosti tuženikovog zaposlenika JB zaključio pisani Ugovor o zajmu kojim tužitelj, kao zajmodavac daje u zajam društvu Sladović d.o.o., kao zajmoprimcu iznos kunske protuvrijednosti od 300.000,00 eur s rokom vraćanja zajma do zaključno 13. siječnja 2022.

‑ da je u vezi s tim zaposlenik tuženika JB na istom mjestu izdao spomenutu bankarsku garanciju koja je bila sastavljena na poslovnom papiru tuženika, pečatirana pečatom tuženika, i ovjerena (potpisana) s dva potpisa;

‑ da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva te u bitnom naveo da je predmetna garancija nevaljana s obzirom na okolnost da je JB prilikom potpisivanja predmetne bankarske garancije krivotvorio drugi potpis, na način da je garanciju, osim što ju je potpisao svojim potpisom (imenom i prezimenom) istu ovjerio i drugim potpisom a da su prema upisu u sudski registar JB i ŠB, kao osobe ovlaštene zastupati tuženika mogli zakonito samo skupno potpisati predmetnu garanciju;

‑ da tuženik smatra da se radi o nevaljanoj garanciji, slijedom čega da tužitelj ne može osnovano tražiti od tuženika isplatu utuženog novčanog iznosa već jedino od društva Sladović d.o.o., koje, o dospijeću tužitelju nije isplatio (vratio) zajam.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje u bitnom nije sporno, pritom, cijeneći sadržaj predmetne bankarske garancije, iskaz svjedoka JB, te stranački iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu zaključio da je bankarska garancija samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje u smislu odredbe čl. 1039. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Nadalje zaključuje da je bankarska garancija na poziv svaka pisana obveza na plaćanje bez obzira kako je nazvana kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.

10. Sud je ocjenom stranačkog iskaza tužitelja zaključio da tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja nije znao niti je mogao znati da je JB krivotvorio potpis druge osobe (ŠB) na predmetnoj bankarskoj garanciji niti da je tužitelj mogao znati da niti jedna druga osoba koja je u to vrijeme bila ovlaštena zastupati tuženika po pitanju bankarskih garancija nije imala saznanja o sklapanju tog pravnog posla s obzirom da su svi razgovori u vezi predmetne garancije vođeni u poslovnim prostorijama tuženika u Zagrebu u Lučićevoj ulici neposredno s JB koji je nesporno bio tadašnji direktor inozemne podružnice tuženika u Hrvatskoj. Sud je dalje zaključio da izdavanje bankarskih garancija ulazi u redoviti predmet poslovanja tuženika.

11. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva pošao od odredbe čl. 260. ZOO kojom je propisano da pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg, te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba. Isto vrijedi i za prihvat ponude.

12. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja te citirane zakonske odredbe sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan budući da su za to ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom čl. 260. ZOO-a.

13. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio i zaključio da iznos od 300.000,00 eur na dan dospijeća tuženikove obveze, 24. veljače 2022. predstavlja protuvrijednost u iznosu od 2.272.500,00 kn pri čemu je ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na taj iznos, u iznosu od 47.511,44 kn, slijedom čega je, tužitelju dosudio ukupan iznos od 2.320.011,44 kn/307.918,43 eur s zateznom kamatom od 1. lipnja 2022. do isplate.

14. Podredno prvostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i u okviru odredbe čl. 311. ZOO-a, s obzirom da tužitelj podredno traži naknadu štete. Pritom je prvostupanjski sud cijeneći da odredba čl. 311. st. 1. ZOO-a propisuje kada zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako je odobrio prekoračenje, te nadalje da stavak 5. iste zakonske odredbe propisuje ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja. Cijeneći da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da ako tuženik nije odobrio opisano prekoračenje ovlaštenja za njegovo zastupanje od strane JB, tada je tuženik odgovoran tužitelju za štetu koja mu je time nastala solidarno s JB, pri čemu da tužitelj nije znao niti je morao znati za opisano prekoračenje ovlaštenja.

15. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je odlučio kao u točki I. izreke dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan.

16. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

17. Tuženik u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, ,koju povredu obrazlaže navodima da tuženikova podružnica nema stranačku sposobnost, da je tužitelj tužbu podnio protiv podružnice inozemnog osnivača u Republici Hrvatskoj, pa da je s obzirom na ove okolnosti sud treba tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

18. Na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

19. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena, ovo iz razloga jer je tužitelj u tužbi pravilno naznačio tuženika kao stranu pravnu osobu koja ima podružnicu u Republici Hrvatskoj. Činjenica da je podružnica upisana u sudski registar te prilikom upisa označen OIB ne znači da je zbog toga tužena podružnica već se radi o OIB-u koji je dodijeljen tuženiku upravo iz razloga što je osnovao podružnicu u Republici Hrvatskoj, te se na temelju naznačenog OIB-a naplata može izvršiti s računa tuženika u Republici Hrvatskoj.

20. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik također neosnovano ukazuje u žalbi, ovo iz razloga, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud je s obzirom na tuženikove prigovore, iste, ocijenio i za to u obrazloženju pobijane presude naveo pravilne i opravdane razloge, zaključujući da tuženikovi prigovori kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva nisu osnovani, te suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

21. Okolnost da tuženik smatra kako u konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ne dolazi u primjenu odredba članka 260. ZOO kao ni odredba članka 311. ZOO, a na kojima je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu na predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka već bi se eventualno moglo raditi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

23. Tuženik u žalbi osporavajući pravilnost u primjeni materijalnog prava, sukladno, svim svojim prigovorima iz prvostupanjskog postupka kod istih ustraje i u žalbi te suprotno zaključcima prvostupanjskog suda smatra da pravilo o ponudi neovlaštene osobe se ne primjenjuje na bankarske garancije, te smatra da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava iz odredba članka 260. ZOO ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Tuženik dalje tvrdi da sporna garancije nije ponuda neovlaštene osobe, te da ne postoji tuženikova odgovornosti za štetu.

24. Opisane žalbene navode, i argumentaciju tuženika ovaj žalbeni sud ne prihvaća.

25. Naime prema shvaćanju ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno u primjeni odredbe članka 260. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

26. Citirana zakonska odredba propisuje da pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđeni nije znao niti mogao znati da je ponudu pisala neovlaštena osoba. Isto vrijedi i za prihvat ponude.

27. Sve navedeno propisane pretpostavke u konkretnom slučaju za primjenu odredbe članka 260. ZOO-a su ostvarene, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetna garancija izdana na poslovnom papiru tuženika s kojim se on služi u prometu, ovjerena pečatom tuženika, i dvama potpisima ovlaštenih osoba tuženika, JB, koji je bio ovlašten potpisati garanciju, a koji je ujedno krivotvorio drugi potpis (ŠB) a koji je sa JB mogao skupno potpisati predmetnu garanciju, pri čemu jasno iz cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije znao niti je mogao znati da je JB krivotvorio potpis drugog supotpisnika.

28. Bankarska garancija je samostalna ugovorna obveza (samostalna obveza banke prema korisniku kojem se na pisani zahtjev banka obvezuje pod ugovornim uvjetima isplatiti korisniku određeni novčani iznos neovisno kako o odnosu banke i nalogodavca tako i o odnosu nalogodavca i korisnika garancije) i kao jednostrano obvezujući ugovor nastaje kao i svaka druga ugovorna obveza – prihvatom ponude u smislu odredbe čl. 262. ZOO-a a koju pisanu ponudu je u konkretnom slučaju tužitelj prihvatio. Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora (čl. 253. st. 1. ZOO-a). Prema tome, prema shvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 260. st. 1. ZOO-a, sukladno kojoj iako je ponudu za sklapanje predmetne garancije koju je tužitelj prihvatio dala za tuženika neovlaštena osoba, ova ponuda tuženika obvezuje. Naime, kako je prethodno izloženo predmetna garancija je ispisana na poslovnom papiru tuženika kojim se on redovito u svom poslovanju služi, potpisana je na uobičajeni način, odnosi se na posao kojim se tuženik redovito bavi i njegov redoviti opseg, a tužitelj nije znao niti je mogao znati da je garanciju potpisala neovlaštena osoba jer je jedan od potpisa krivotvoren a koje sve činjenice su nedvojbeno utvrđene tijekom postupka.

29. Nadalje, prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud je pravilno, podredno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i kroz primjenu odredbe članka 311. ZOO-a.

30. Odredba članka 311. stavak 1. ZOO propisuje u stavku 1. kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje, stavak 2. propisuje ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatrat će se da je odobrenje odbijeno, dok stavak 5. propisuje ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu, koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja.

31. Stoga te suprotno žalbenim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja, u situaciji kada tuženik nije odobrio opisano prekoračenje ovlaštenja za njegovo zastupanje, tuženik odgovara tužitelju za štetu u okviru citirane zakonske odredbe, solidarno s JB, pri čemu tužitelj nije znao niti je morao znati za opisano prekoračenje ovlaštenja u zastupanju tuženika, dok žalbeni navodi tuženika o suprotnom, odnosno o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i u okviru ove zakonske odredbe nisu osnovani.

32. Prema stanju u spisu proizlazi da je tužitelj u podnesku od 21. prosinca 2021. činjenično obrazložio tužbeni zahtjev navodeći da ima pravo na isplatu utuženog iznosa temeljem odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetu koju je njegov zaposlenik prouzroči trećoj osobi.

33. Radilo bi se o odgovornosti tuženika za štetu propisanoj odredbom članka 1061. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. U okolnostima konkretnog slučaja osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i u okviru ove zakonske odredbe pri čemu iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je tužitelju štetu prouzročio zaposlenik tuženika JB jer je izdao tužitelju nenaplativu bankarsku garanciju kao osiguranje za ugovor o zajmu. Budući da zajmoprimac (društvo Sladović d.o.o.) nije tužitelju vratio pozajmljeni iznos a da je izdana bankarska garancija nenaplativa postoji uzročno posljedična veza između postupanja tuženikovog zaposlenika i nemogućnosti naplate pozajmljenog iznosa. Osim toga iz dokumentacije koju je dostavio sam tuženik, izjave JB proizlazi da je JB kao tuženikov zaposlenik krivotvorio bankarsku garanciju radi ostvarivanja većeg profita tuženika jer su klijenti tada plaćali naknade po kamatnoj stopi koja je viša nego što je inače bila uobičajena kamata na tržištu. Prema stanju u spisu tuženik uopće nije niti tvrdio a niti dokazivao da su postojali razlozi koji bi isključivali odgovornost njegovog zaposlenika JB već upravo suprotno tuženik je sam dokazao da nisu postojali razlozi za isključenje njegove odgovornosti. Slijedom toga osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i u okviru navedene zakonske osnove iz članka 1061. stavak 1. ZOO na koju se također tužitelj činjenično tijekom postupka pozvao.

34. Visinu tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 2.320.011,44 kune/307.918,43 eur prvostupanjski sud je pravilno utvrdio s obzirom da je na dan dospijeća tužiteljeve tražbine, iznos od 300.000,00 eura iznosio 2.272.500,00 kuna uz obračunatu zateznu kamatu na taj iznos u iznosu od 47.511,44 kune, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je taj novčani iznos naložio platiti tuženiku.

35. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a), u odnosu na zateznu kamatu (kamatnu tražbinu), prema shvaćanju ovoga suda tužitelj bi imao pravo na isplatu utuženog iznosa od 2.272.500,00 kuna s zateznom kamatom od 1. lipnja 2022., a u odnosu na tražbinu obračunate zatezne kamate u apsolutnom iznosu od dospijeća do utuženja u iznosu od 47.511,44 kune tužitelj bi imao pravo na zatezne kamate samo od dana podnošenja zahtjeva (tužbe) a to je 6. lipnja 2022., pa je samo u tom dijelu, te djelomičnim uvažanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda preinačena kao u izreci ove presude.

36. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

37. Zbog neznatnog uspjeha tuženika u žalbenom postupku u odnosu na koji posebni troškovi nisu nastali a slijedom čega, u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška kao za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici.

38. Zbog tih razloga, odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbi članka 368. stavak 1., članka 373. t. 3. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

39. Ocijenjeno je da podnošenje odgovora na žalbu nije bilo potrebno za vođenje parnice te je stoga odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (članak 155 ZPP-a ).

U Rijeci 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner