REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Čazmi

Trg čazmanskog kaptola 20, Čazma

P-310/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista LR u parničnom postupku tužitelja ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kralik, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanih po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003. zaključenog između tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.081,74 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 25. veljače 2026. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjev za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.081,74 eura do zatraženog iznosa 2.095,97 eura, odnosno za iznos od 1.014,23 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznosu od 25. veljače 2026. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su dana 10. rujna 2003. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 51401653-5101687229, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.500,00 EUR prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Kredit je dan na rok otplate od 180 (stoosamdeset) mjeseci. Člankom 10. Ugovora o kreditu (Naknada), ugovoreno je da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 2.529,57 HRK. Spornim člankom 10. Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo sma tra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog č lanka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna , te traži da se sporna odredba utvrdi ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti osporava tužbu. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti il i poduzetničkoj djelatnosti.

Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa GR, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama . Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Tuženik ističe i prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 10. rujna 2003. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade imao bi se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventua lno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Tuženik je odgovorom na tužbu podnio i prigovor mjesne nenadležnosti suda, koji prigovor je sud u rješenju posl. broj P-310/2024-8 od 16. prosinca 2024. odbio kao neosnovan, a koje rješenje je povodom žalbe tuženika potvrdio i Županijski sud u Bjelovaru svojim rješenjem posl. broj Gž-202/2025-2 od 14. ožujka 2025.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003., kojom je određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

4. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovora o kreditu broj 51401653- 5101687229 od 10. rujna 2003., kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 13.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosi 10% godišnje. Nije sporno ni da je predmetnim ugovorom pod naslovom "NAKNADA:" propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s danom Ugovora.

5. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru, a koja se odnosi na naknadu ništetna. Također je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutog ugovora, da li je potraživanje tužitelja u zastari te da li tužitelj ima status potrošača.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnost stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003. (list 4-7), pregled predmeta po kreditu 5101687229 za razdoblje 12.9.2003. do 30.6.2016. (list 8-25), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje 2004. do 2011. u IBIS-u po službama (list 69-70), izvadak iz Odluke visini kamatni stopa i naknada Sektora građanstva (list 74-87, list 140-154), izvod iz godišnjaka 27 iz 2020. Hrvatskog društva za građansko pravne znanosti i praksu (list 91-139).

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 222-223).

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/093, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003., proizlazi kako je istim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 13.500,00 eura, protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke odnosno kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj. U dijelu ugovora pod nazivom "NAKNADA:" propisano je kako za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % (dva cijelih pedest posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.

11. Iz pregleda prometa po partiji kredita 51401653-5101687229 za razdoblje od 12. rujna 2003. do 30. lipnja 2016. vidljivo je kako je dana 10. rujna 2003. uplaćena naknada u iznosu od 2.529,57 kn.

12. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je kredit podizao 2003. u rujnu i to iznos od 13.500,00 eura za sređivanje soba od djece, budući ima tri kćerke. On je primao plaću preko banke tuženika pa je tamo zato podigao kredit. Sjeća se da je došao u banku i rekli su mu da može dobiti taj iznos obzirom na visinu plaće, te nije bilo nikakvih pregovora i on je prihvatio. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen kada je došao. On je pročitao ugovor prije potpisivanja. Ne može reći da je razumio ugovor, oni su mu odgovorili ono što je pitao. On je po zanimanju keramičar i ne razumije se u financijske pojmove. Tada su mu rekli da će biti naplaćena neka sitna naknada za kredit, ali nije rečeno koliko. Misli da su oni to skinuli odmah kod isplate kredita. Ni sada ne zna koliko je to točno bilo. Nisu mu točno objasnili za koju namjenu je ta naknada za obradu, on je pretpostavio da je za vođenje tih papira. Ne sjeća se da je bio kod javnog bilježnika. Novac je u konačnici utrošen da je uredio sobe za kćerke u svojoj privatnoj kući, tamo se ne bavi nikakvom poslovnom aktivnošću. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja naveo je da nije mogao dobiti kredit bez toga da je naplaćena naknada za obradu jer je to bio uvjet.

13. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP -a odlučio kao u izreci ove presude.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, lično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

16. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedio je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/l03) prema čijoj odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Prigovor tuženika kako tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju nije osnovan. Tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao životno i okolnosno, a i njegov iskaz u suglasju je s predmetnim Ugovorom o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao gotovinski kredit uz hipoteku i da je isti podigao za uređenje soba u svojoj privatnoj kući. Iz samog ugovora pod nazivom "NAMJENA:" je navedeno kako je riječ o kreditu stanovništvu preko 3 godine, gotovinski krediti uz hipoteku. Dakle, niti iz jedne stavke ugovora o kreditu nije vidljivo da bi tužitelj ugovor sklopio kao poduzetnik.

18. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredaba o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (Naknada) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

20. Navedena odredba iz predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % (dva cijela pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

21. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da odredba Ugovora o kreditu o naknadi; predstavlja ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

22. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba Ugovora o kreditu broj 51401653-5101687229 od 10. rujna 2003., nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

23. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO.

24. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

25. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Između ostaloga, u odredbi Ugovora o kreditu o naknadi se navodi kako naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 2,50% (dva cijela pedeset posto) na iznos kredita, a naplaćuje se prilikom isplate plasmana. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% (dva cijela pedeset posto) iznosa očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

27. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP- a, a posljedica koje je ništetnost.

28. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 10. rujna 2003. U ovom konkretnom slučaju niti nije zatražena isplata naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, već samo utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10 predmetnog ugovora. Stoga je prigovor tuženika u tom smislu bespredmetan. No, u konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 10. rujna 2003. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž -2406/18 ŽSZG, Gž-1996/19 ŽSOS, Gž-415/25 ŽSBJ).

29. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 . st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

30. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.095,97 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Sud je tužitelju kao nužan i opravdan priznao trošak postupka u iznosu od 1.081,74 eura, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 5. travnja 2024. u iznosu od 50,00 eura, zastupanja na ročištu dana 28. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 15. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu odluke dana 25. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura, te sastava dopisa tuženiku od 3. travnja 2024. u iznosu od 50,00 eura, zastupanja ročištu dana 28. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), te troška sudske pristojbe na tužbu u iznsou od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23), sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude. Tužitelju nije priznat trošak prijevoza punomoćnika - odvjetnika na relaciji Bjelovar - Čazma i natrag, radi pristupa na održana ročišta, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice za to vrijeme. Navedeno iz razloga jer okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužitelja ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024 .

31. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura, budući nije uspio u istom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

33. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 25. veljače 2026. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO -a.

34. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 25. veljače 2026.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a, osim povrede iz čl. 354 st. 2 i 3 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu

2. pun. tuženika

3. spis.

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica – specijalist:

LR