REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-1346/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja OŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Kraljić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Rijeci, Kumičićeva 69, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, u Rijeci, Đure Šporera 4, kojeg zastupaju službene osobe VŽ i UŽ, radi ukidanja zabrane ulaska i boravka, 25. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, KLASA: UP/I-112-02/25-11/70, URBROJ: 511-09-23-25-1 od 11. lipnja 2025., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, KLASA: UP/I-212-01/25-01/1, URBROJ: 511-09-23-25-1 od 13. lipnja 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-112-02/25-11/70, URBROJ: 511-09-23- 25-1 od 11. lipnja 2025. odbijen je prijedlog tužitelja, zaprimljen 12. prosinca 2024., za ukidanje zabrane ulaska i boravka tužitelja (bugarskog državljanina) u Republici Hrvatskoj, uz ostale prateće odluke.

2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-212-01/25-01/1, URBROJ: 511-09-23-25- 1 od 13. lipnja 2025. odbijen je prijedlog tužitelja, zaprimljen 2. svibnja 2025., za ukidanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, uz ostale prateće odluke.

3. Oba tužiteljeva prijedloga odnose se na zabranu ulaska i boravka tužitelja na području Republike Hrvatske u trajanju od tri godine, koja zabrana traje od 5. ožujka 2024. do 5. ožujka 2027. godine. Ta je zabrana određena tuženikovim rješenjem o protjerivanju tužitelja, KLASA: UP/I-216-04/24-01/1079, URBROJ: 511-09-23-24-1 od 5. ožujka 2024. godine. Potonje je rješenje doneseno u prijašnjem, zasebnom upravnom postupku, u upravnoj stvari protjerivanja tužitelja.

4. Radi ocjene zakonitosti tuženikovih rješenja od 11. lipnja 2025. i 13. lipnja 2025. tužitelj je pred ovim Sudom pokrenuo zasebne upravne sporove (poslovni broj: Us I-1346/2025 i 1347/2025). Izvanraspravnim rješenjem od 19. studenoga 2025. ti su sporovi spojeni, a jedinstveni je postupak nastavljen pod poslovnim brojem Us I- 1346/2025.

5. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke, iznosi historijat odlučivanja u predmetu protjerivanja tužitelja i primjedbe na sudske odluke u tome predmetu, te tvrdi, u bitnome, sljedeće. U predmetnom slučaju na štetu tužitelja povrijeđena su tužiteljeva prava iz članaka 29. i 35. Ustava Republike Hrvatske te članka 13. stavka 1. Europske konvencije. U konkretnom slučaju ne može se utvrditi koliki bi bio stupanj ugroze nacionalne sigurnosti za osobu koja nije kažnjavana, niti se protiv nje vodi kazneni postupak. U Sjevernoj Makedoniji se u tisku i elektroničkim medijima objavljuju informacije o zlouporabama položaja od strane Makedonske sigurnosne službe, pri čemu se ovdje tužitelj navodi kao žrtva takvih radnji (te se tvrdnje mogu provjeriti na stranicama elektroničkih medija kurir.mk, lider.mk i plusinfo.mk, te snimkama pojedinih debata na nacionalnim televizijskim kanalima). Ta su saznanja prenijeli i hrvatski mediji. Riječ je o novim saznanjima, koja su podložna provjeri Suda. Nove činjenice treba nanovo provjeriti Sigurnosno-obavještajna agencija. Tužitelj se pita i kako to da on ne predstavlja ugrozu za ostale države članice EGP-a, a predstavlja ugrozu za Republiku Hrvatsku. U dopisu Sigurnosno- obavještajne agencije navedena su kaznena djela i s njima povezani sigurnosni rizici koji nisu specifični samo za Hrvatsku, već bi, da ti rizici postoje, tužitelj bio opasnost i za druge države članice EGP-a. Uz to, zbog proteka vremena spomenuta se mjera prema tužitelju već može smatrati izvršenom. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavana rješenja tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Evidentno je da tužitelj pokušava osporiti samo rješenje o protjerivanju, ali to nije predmet ovog upravnog spora. Rješenje o protjerivanju tužitelja izvršno je postalo 5. ožujka 2024., te je izvršeno prisilnim udaljenjem tužitelja iz Republike Hrvatske 5. ožujka 2024. godine. Predmetni zahtjev za skraćenje ili ukidanje zabrane podnesen je dok se još odlučuje o zakonitosti rješenja, bez navođenja novih ili promijenjenih okolnosti. Sam protek vremena nije dovoljan razlog za skraćenje zabrane. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

7. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Nisu izvođeni dodatni dokazi, zbog razloga koji proizlaze u nastavku ovog obrazloženja.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 4. veljače 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Mjerodavne odredbe članka 48. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 66/19, 53/20, 144/20 i 114/22) glase:

„Ukidanje i skraćivanje zabrane ulaska i boravka

Članak 48.

(1) Državljanin države članice EGP-a i član njegove obitelji kojima je zabranjen ulazak i boravak mogu nakon isteka razumnog roka, ovisno o okolnostima, a najkasnije nakon proteka tri godine od početka računanja zabrane ulaska i boravka, podnijeti zahtjev za ukidanje i skraćivanje zabrane ulaska i boravka.

(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka odobrit će se ako je došlo do bitnih promjena okolnosti koje predstavljaju razlog za protjerivanje.

(3) O zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo, putem nadležne policijske uprave odnosno policijske postaje, odlučuje rješenjem, u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva.

(4) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

(5) Državljanin države članice EGP-a i član njegove obitelji nemaju pravo ulaska u Republiku Hrvatsku dok se odlučuje o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka.“

10. Odredbe Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji usklađene su s Direktivom 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (Tekst značajan za EGP) (SL L 158, 30. 4. 2004.), kako je posljednji put izmijenjena Uredbom (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (kodifikacija) (Tekst značajan za EGP) (SL L 141, 27. 5. 2011.) (u nastavku teksta: Direktiva), uključujući članak 32. Direktive, vezano uz uvodnu izjavu broj 27 uz Direktivu.

11. Ukidanje i skraćivanje zabrane ulaska i boravka nije izvanredni pravni lijek u odnosu na rješenje kojim je određena zabrana ulaska i boravka, već je riječ o zasebnoj vrsti upravne stvari. Pri ocjeni zakonitosti osporavanih rješenja tuženika od 11. lipnja 2025. i 13. lipnja 2025., meritum ovog upravnog spora odnosi se isključivo na pitanje je li došlo do bitnih promjena okolnosti koji predstavljaju razlog za protjerivanje, u smislu članka 48. stavaka 1. i 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji. U ovome sporu ne ocjenjuje se, izravno ni neizravno, zakonitost prijašnjih rješenja tuženika donesenih u drugim upravnim postupcima.

12. K tomu, bitna promjena okolnosti, u smislu članka 48. stavka 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji, ne odnosi se na nove činjenice i nove dokaze koje mogu činiti razlog za obnovu upravnog postupka u predmetu protjerivanja tužitelja, na temelju članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

13. Osnovano tuženik ukazuje da se većina tužiteljeve argumentacije iscrpljuje na prigovore vezane uz prijašnji postupak protjerivanja tužitelja, što ne može biti predmet ovoga spora. Usto, postojanje spomenutih medijskih objava vezanih uz odnos sjevernomakedonskih sigurnosnih službi prema tužitelju ne predstavljaju bitno promijenjene okolnosti koje predstavljaju razlog za protjerivanje. Takvu bitnu promjenu okolnosti ne čini ni protek vremena, budući da je trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj određeno izvršnim rješenjem donesenim pri rješavanju predmeta njegova protjerivanja. Ujedno, trajanje zabrane čini sastavni dio predmeta upravne stvari protjerivanja stranca. Pri dosad navedenome u ovom obrazloženju, ni ostatak sadržaja tužiteljeva izlaganja u ovome sporu ne upućuje na postojanje bitnih promjena okolnosti koje predstavljaju razlog za protjerivanje, u svjetlu članka 48. stavaka 1. i 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji.

14. Člankom 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji propisano je da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva. Direktive imaju posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz članak 288. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U tom svjetlu, te imajući na umu dosad izneseno u ovom obrazloženju, Sud, naposljetku, ne nalazi da bi skraćivanjem zabrane ulaska i boravka tužitelja pozivom isključivo na medijske objave na koje se tužitelj pozvao bili ostvareni ciljevi normi sadržanih u Direktivi. U tom pogledu, Sud još jednom naglašava da ovdje ne mogu biti od utjecaja prigovori tužitelja vezani uz (ne)pravilnost odlučivanja u zasebnom predmetu protjerivanja tužitelja. Odluke donesene u tom predmetu podliježu zasebnoj sudskoj kontroli, uz dodatnu ovlast tužitelja da u odnosu na te odluke aktivira ili predloži aktiviranje izvanrednih pravnih lijekova.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 25. veljače 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Ivanu Kraljiću, Rijeka, Kumičićeva 69

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, I. policijskoj postaji Rijeka, u Rijeci, Đure Šporera 4